Lajanje na zv(ij)ezde i još ponešto…


Oporostih se na kraju ove školske godine sa još jednom generacijom . Pokupiše juče svježe odštampana i potpisana svjedočanstva i diplome, i odoše lagano, svako svojim putem.  E sad, obavezno moram da napišem i onu čuvenu: „A kao da su juče upisali srednju školu!“ Bez nje  se ne može objaviti ni jedan tekst ovakve vrste, jer, zvučalo šablonski ili ne, to vam je živa istina! Eto, ni ne trepnuh (još jedna šablonska 😉 ), a oni već promarširali kroz sva četiri srednjoškolska razreda, proslavili matursko veče, prijavili se na prijemne ispite pa se sad vrpolje nestrpljivo čekajući rang listu – trenutno najvažniju stvar u njihovim osamnaestogodišnjim glavama. Ništa im više ne želim u ovom momentu, nego da osjete ono neopisivo olakšanje kada pročitaju svoje ime „iznad crte“. Sjećam se svog iskustva sa svim tim zavrzlamama, i vjerujte, tačno znam o čemu se tu radi…

Ovom zanimljivom i nadasve originalnom generacijom sam „predsjedavala“ sve četiri godine, koliko su kod nas i bili. Prvo su mi bili dodijeljeni „instrumentalisti“ (u prvom razredu), a onda sam u drugom naslijedila „teoretičare“. Došla mala grupa, ali odabrana. Ma odabrana u svakom smislu! Da sam ih preko kataloga naručivala, ne bi mi tako interesantno upakovani stigli! Sjećam se, sjede sa druge strane katedre, čkilje me onako nepovjerljivo ispod oka, neko lijevog, nego desnog, i misle: „Ko je sad pa ovo i koliko smo nagrabusili na skali od jedan do deset???“ Pošto sam od koleginice naslijedila starješinstvo, ali i predmet (solfeđo) koji im je predavala, utoliko je cijelo to nepovjerenje bilo još nekako veće. Trebalo je da prođe skoro cijela godina, ma i više, a da na svakom bogovetnom času ne čujem tako dobro poznatu rečenicu: „Ali mi smo to kod te i te profesorke radili tako i tako!“ „Jeste“, odgovorim ja po milioniti put, „ali sad ste kod mene i mene, i radićete ovako i ovako!“ Još sam im na kraju vrlo velikodušno ponudila da okačimo lijepo iznad table portret bivše profesorke (u ulju rađen, dabome!) pa kad god im je teško, a oni neka je pogledaju, utješe se, i svakako će im biti lakše! Pa jeste, tako je! I da vam kažem, nije to bilo zato što sam ja ne-znam-ti-koliko sujetni solfeđista 😉 , nego, dozvolićete, odlično vladam i psihologijom, dabome! Učila sam te važne nauke u visokoj školi pa mi je sasvim logično bilo i da ih primjenim. Nego se ne pogodih nešto najbolje za cijenu oko pomenutog ulja na platnu pa su moja teoretičarska dječica bila osuđena da i dalje samo mene gledaju, i onako bespomoćno trpe moje surove solfeđijske metode. Mada, primjetih poslije nekog vremena da ne čkilje više onako nepovjerljivo, što je svakako bio idealan uslov za mnogo bolju saradnju narednih nekoliko godina.

Kako smo se upoznavali, prolazili smo, moja djeca i ja, brojne faze, podfaze i fazice. Bilo je tu svađanja, mirenja, opet svađanja, po dva puta mirenja, i sve tako u nedogled. Na primjer, dođem ti ja na čas, a oni ultra veseli, puni šale, veselja i najsvježijih doskočica. Jer, je l’ te, gdje su mladi, tu je i šala, tako stari govoraše! Poštujem ti ja stare, ali nemoj da to baš uvijek bude na mom času! Pa imate još predmeta, smislite i tamo neki vic, svi profesori vam to vole, ne samo ja! Poslije sam naravno saznala da nigdje nisu gušili taj svoj komičarski talenat pa mi je bilo malo lakše. A i izjedala me činjenica da sam sebična prema ostatku kolektiva što dječiji vedar duh zadržavam samo za sebe i svoj čas. Ovako, lijepo je sa drugima podijeliti… I pazite, što su i djeca to nesebično dijelila, ne samo ja! Pa kad krenu da se smiju, a ono nema kraja, ne možeš ih zaustaviti! Jednom sam čak sebe izbacila sa časa (pošto njih zakonski ne mogu, a nigdje nije pisalo da sebe ne smijem!), ljutito otišla u zbornicu, a oni me poslije par minuta zovu nazad, napisali ogromno IZVINITE preko cijele table. Kaju se do nebesa i nazad, a i dalje im se brk smije, sve im nove smicalice naviru, ali moraju se ponašati! E, toga se stvarno vrijedi sjećati…

Inače, kad smo već kod zakona, prava, amandmana, članova, kao i svih ostalih pravnih začkoljica, tu su moja djeca oduvjek bila neprikosnovena. Ma niko im nije mogao prići ni šest stepenika ispod! To su vam bili takvi borci za pravdu, da mi prosto žao dođe što se takav njihov talenat nije mogao u nekim drugim ključnim istorijskim momentima iskoristiti! Pa oni bi pravdu istjerali i tamo gdje je niko nikad istjerao nije! Eto na primjer, šteta što ne življahu u vrijeme Dušana Silnog, jer sam ubijeđena da bi Zakonik ovog veličanstvenog gospodara bio kudikamo kvalitetnije odrađen. Tu bi se sve tačno znalo, bez daljnjeg! Ma kao sad da ih čujem kako besjede: „Vidi, Dušane, sve je to u redu, ali daj da mi ubacimo u tu knjižicu par stvarčica! Budi siguran da je niko oboriti neće dok je svijeta i vijeka, i teoretskog odsjeka!“ Ili, zamislite koliko bi drevni Rim u ono doba procvjetao da su moja djeca u njemu pravna akta sastavljala… Mislim, bio je to i tada prilično uređen sistem, ali velika je šteta što nije doveden do savršenstva, a ova ekipa bi u tome svakako i neizostavno uspjela. Ovako, mislim da svi oni koji uče i polažu Rimsko pravo potpuno svjesni da tu još uvijek nešto nedostaje, iako je prošlo više od dva milenijuma. Pa jeste, kad neko nije dovoljno stručan kao ova moja grupa, šta da se radi… Raspolaži sa onim što ti je dostupno, nema druge!

Kad malo detaljnije rezimiram cjelokupno naše druženje, ne mogu a da ne spomenem nevjerovatan broj događaja, doživljaja, ideja i anegdota kojima su me moja djeca prilikom svakog časa obasipala. Scenario je bio uvijek isti: sjednem da upišem čas i ubilježim ko je prisutan, a onda obavezno se neko čuje: „Profesorka, ja moram da Vam ispričam šta nam se danas desilo…“ Jaoj, majčice mila, čega li se sve ne naslušah… Bila sam sunđer za informacije od neprocjenjivog značaja ukupno četrdeset i osam mjeseci, znate li vi šta je to??? Koliko smo se mi tu problema narješavali, priča ispričali… Nekad su oni bili u pravu, nekad ja. Onda kada su oni to bili, čupala bih sebi kosu sa glave, jer sam znala da na sve moraju odreagovati tačno onako kako su to i doživjeli. Kada bi se moji argumenti pokazali ispravnijim, opet sam čupala kosu, jer je valjalo ispravljati sve što su u određenom momentu „iskrivili“. Kako god da okreneš, čupanje kose mi nije ginulo, pa se sve nešto mislim, ako novu generaciju sada dobijem, valja mi na vrijeme obezbijediti nekih pedesetak perika pa da njih čupam kad dođe vrijeme. Ovako nastrada moja kosa, ni kriva ni dužna, a samo joj farbanje i šišanje ponekad zatreba…

E sad, ispada da mi na časovima ništa nismo radili, nego su se samo priče vodile i pravda istjerivala. To apsolutno nije tačno, odmah da vam kažem. Radilo se tu kako god da okreneš! Istina, nije im se uvijek baš sve sviđalo, je l’. Pa dobro, i ne može se svakome sve dopadati, to je živa istina! Ali ja se onomad zakleh nad crvenijem dnevnikom da iz škole neće niko od njih izaći, a da bar nešto u glavi sa sobom nije odnio. A nije uvijek bilo lako. Nije, svega mi! Ja pričam, oni kroz zid gledaju! Ja analiziram primjere, oni broje linije na tabli! Ja diktat sviram, njima sluh „ne radi“, jer kiša pada pa im niska intonacija, sviram D-dur, oni se C-duru obradovaše! E nećeš, mislim se ja, tako mi svih modulacija i Hajdnovog sonatnog oblika! Ma ima da naučiš, onako me sve alteracije po sred čela strefile!!! Vala ćeš izaći iz ove devetke (broj učionice) sa bar osam lekcija, sedam pravila, šest izuzetaka i pet zaključaka pa u bilo kojem dijelu mozga da ih smjestiš! Ma možeš i u centar za vid, bar znam da će ti vazda pred očima sonatni rondo blistati, i to sa svojom predivnom šemom A B A C A B A! Kud ćeš ljepše, dragi teoretičaru i muzički saradniče!!!

Nadam se da ste iz ovih par redaka uspjeli da shvatite kakvu sam zanimljivu četvorogodišnju storiju prošla sa ovom mojom dragom djecom. Svaka generacija koju ispratim značajna mi je i posebna pa tako i ova! Svakoj od njih treba prići na drugačiji način, a ja se nadam da sam u tome ovoga puta bar malo uspjela. Kad god ih se sjetim, ili kada ih budem spominjala mlađim naraštajima (što vrlo često praktikujem), znam da ću ih spominjati upravo po njihovom duhu, beskonačnoj zanimljivoj priči i nezaboravnim dogodovštinama. Neću im zaboraviti ni ono prvo IZVINITE na tabli, kao ni ovu poslednju zajedničku fotografiju što načinjesmo na školskom stepeništu. Moraću da pričam o torti koju su mi bez ikakvog povoda pripremili, i čije ukrase čuvam kod kuće na polici (dok Ljubica čežnjivo pravi planove kako da ih se dokopa!). Nema šanse a da ne zabesjedim o maturskoj večeri, koju su osmilili sa toliko stila, i toliko truda uložili u svaki mogući detalj, počevši od pozivnica sa stihovima pa preko poklona i cvijeća za sve profesorke (kojih je bilo i skoro više od njih samih…) sve do divnih zajedničkih fotografija i novostvorenih uspomena. Kad si profesor, a još više kad si razredni starješina, onda nekako živiš za te momente, a kad oni prođu, onda je sasvim normalno da naredne generacije žive ugnjaviš i udaviš sa nezaboravnim uspomenama i doživljajima. To je tako normalan proces kod nas, prosvetnih radnika…

Poštovana moja djeco, svima najiskrenije želim svu sreću ovoga svijeta i da svi do jednog nađete svoj put. Kako pamtim i svoju prvu generaciju, još od prije osamnaest godina, budite sigurni da ću i vas upamtiti. Nije baš uvijek sve bilo idealno, ali sve nešto mislim, nije zanimljivo kad je sve u najboljem redu, zar ne 😉 ? Na kraju krajeva, rješavajući te neidealne stvarčice, naučili ste mnogo i zasluženo došli do toga da vas zovemo maturantima. Budite sigurni da sam i ja od vas toliko stvari naučila. Neopisivo mi je drago što sam bila dio vaše srednjoškolske priče, i što ste me zvali „razredna“. Takve stvari uvijek ostaju u našem ličnom „crvenom dnevniku“, i to je ono što daje smisao jednom profesoru pa makar on predavao i solfeđo 😉 …

Dragi moji, srećno!!! I budite i dalje tačno onakvi kakvi ste i do sad bili, to vas baš čini posebnima i drugačijima od ostalih! A i u inat svima! He – he, što bi Boris rekao… 😉 🙂 🙂

Advertisements

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se /  Promeni )

Google photo

Komentarišet koristeći svoj Google nalog. Odjavite se /  Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se /  Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se /  Promeni )

Povezivanje sa %s