Bokeške duše


Sa koje god strane da čovjek prilazi Boki Kotorskoj (a nekoliko je različitih načina pa ko kako izabere ili kako se kome samo nametne), uvijek će, htio – ne htio, osjetiti neku specifičnu, potpuno nedefinisanu atmosferu. Može joj taj koji dolazi prići skroz sa morske obale, počevši tamo negdje od Ulcinja, Bara, Sutomora. Može se spustiti preko Cetinja sve onako nizbrdo, zaboravljajući šta je lijevo, a šta desno, uvijajući se zajedno sa prilično zastrašujućim serpentinama. Može putnik namjernik (a i onaj koji nije namjerio, ali ga put ipak nekim čudom nanese na tu stranu) doći u Boku i nakon što je popio domaću kafu ispod trebinjskih platana pa se onda samo spusti u zaliv tamo sa hercegnovske strane. Može sići i skroz odozgo sa Žabljaka preko Nikšića, može Jadranskom magistralom vozeći se morskom obalom kroz najljepše gradove počevši sve od Rijeke pa naniže. Može uploviti brodom, može sletjeti avionom. Može kako god poželi! A bilo kako da odluči, uvijek će primjetiti ono NEŠTO, što ni sam neće moći da definiše. Primjetiće svjesno ili nesvjesno. Možda će detaljno analizirati o čemu se radi, a možda će se samo blago očešati o to NEŠTO, puštajući da ga nepoznato, ali vrlo prijatno osjećanje zapljusne u trenutku i odtalasa dalje svojim putem.

Ako mene pitate (mada pouzdano znam da me niko neće pitati, osim što se ja sama uvijek nešto pitam pa kad, isto tako sama, nađem odgovor, obavezno krenem rečenicu na ovaj način), treba malo vremena da prođe da bi se ponešto o toj čudnoj pojavi zaključilo. Dobro, meni i malo više, preciznije rečeno – čitavih četrdeset godina! I onda odjednom – puf! Samo ti sine u glavi, kao kad upališ sijalicu u potpuno mračnoj prostoriji i onda tačno vidiš gdje je čemu mjesto, a da je potpuno drugačije od onoga kako si prije toga zamišljao. E baš tako je i u mojoj glavi „škljocnulo“ tačno u prošlu srijedu, predveče negdje, kada smo u dvorištu kuće za kamenim stolom, slavili peti rođendan moje ćerke. Okupila se samo familija (u koju, dabome, računam i prijateljstvo od četvrte godine života), poslužilo se malo slanog, malo više slatkog, ja sam bila servirana kao predjelo, glavno jelo i desert komarcima i ostalim mušicama, tako da je sve bilo baš onako kako treba da bude. Pričalo se tu o svemu i svačemu – o djeci, školi, vremenu, neizostavnim klimatskim promjenama, o ovome, onome… Slikavalo se pametnim telefonima i postavljalo u virtuelne albume. Nekim slikama su se, sasvim logično, dodavali i određeni specijalni efekti, da zanimljivije izgledaju i da se prije uoče na nekoj od društvenih mreža. Sve u skladu sa godinama i na ruku vijeku u kojem živimo. Moderno, pametno i fotošopirano. Može u boji, a može i crno-bijelo, kako ko voli. Uhvaćeno u najljepšem momentu i tako prikazano ostatku svijeta. I, tako nekako se danas svi događaji završavaju. Tako prosto ova nova vremena nalažu.

Međutim, ovoga puta stvar je otišla u potpuno drugom pravcu. Bogami negdje od kad je veče palo pa sve do kasnijih noćnih sati, skoro niko nije pogledao u telefon ili neki drugi uređaj. Jeste se upriličila još po koja interesantna fotografija, čisto da dokažemo po ko zna koji put kako nam tehnologija omogućava uspješno bilježenje bilo kojeg momenta pod bilo kojim uslovima, ali ostatak vremena je potpuno bio rezervisan samo za priče. I to ne bilo kakve priče, već pripovijedanja vezana za neka prošla vremena i ljude koji su tada živjeli. Kako su za kamenim stolom bile prisutne bar tri različite generacije, tako su se samo nizale razne anegdote, dogodovštine i doživljaji iz ranijih vremena. Oživjeli su na taj način ponovo čuveni kamenarski „oriđinali“, kao i oni iz okolnih mjesta, pošto ne postoji mjesto u zalivu koje nije imalo (a i dan danas ima po kojeg) bar dva-tri predstavnika ove nesvakidašnje vrste. „Oriđinalima“ se inače, dolje u Boki nazivaju ljudi koji su po svim svojim karakteristikama tipični predstavnici mjesta u kome žive. To su izuzetno zanimljive osobe, obavezno duhovite, harizmatične, pune priča za poznatog i nepoznatog sagovornika, specifičnih navika. To su majstori u nadmudrivanju, eksperti za sve i svašta (i što im je poznato, a i što nije!), prvaci u smišljanju raznih doskočica. „Oriđinal“ je najčešće legenda mjesta, i dok je živ, a i kad ode Bogu na istinu (čak se još više u svojoj originalnosti uzdigne, preselivši se na onaj svijet!). Njega svi poznaju, i staro i mlado! Ne postoje dva, po karakteru ista ili makar slična „oriđinala“ (valjda im je i zbog toga ovakvo ime dato, između ostalog…). Tu je prisutan čitav spektar ljudskih osobina, i onih dobrih, a bogami, i onih manje dobrih. Možeš razlikovati nepopravljiva spadala od vječitih namćora, koji se ljute kad god i kako god da im se obratiš. Onda obavezno ona spadala „dušu vade“ tim istim namćorima, nalazeći u njima svakodnevnu inspiraciju za šale i pošalice, ma čini ti se kao da su stvoreni samo zato da bi jedni druge izazivali i podbadali. Možeš razlikovati i vječite mudrace i filozofe od isto tako vječitih „kontraša“ pa ako ovi prvi iznesu neku činjenicu sa sve dokazima i obrazloženjima, oni drugi će je za sekund pobiti, tvrdeći sasvim suprotno. Možeš tu sresti i visoko učenih ljudi, i onih koji to nisu. Možeš vidjeti one koji nekim čudom znaju sve živo što se u mjestu dešava, a i one koji nisu u to upućeni pa im ovi prethodni dođu kao naručeni za razmjenu informacija. Široka je to lepeza ljudskih osobina, ne bih do sutra mogla nabrojati, sve i kad bih htjela. I sad, ako bar jedan „oriđinal“ živi u tvom mjestu, tu su svakako razne dogodovštine zagarantovane. Ali ako ih ima više pa još ako čine jedan drugome društvo iz dana u dan, uvijek na istom mjestu, u isto vrijeme, razmjenjujući svakojake priče, šale, provokacije i životne filozofije, e onda budi siguran da si dobio materijal za priče koje će slušati nekoliko budućih pokoljenja. Eto, potvrđujem iz prve ruke!

Jedan mjesni „oriđinal“, po nekom nepisanom pravilu, čitav svoj život provede isključivo u mjestu iz kojega je potekao. Nema seljenja, nema dužeg udaljavanja od rodne grude, nema nikakvih većih životnih promjena. On je toliko prožet mjestom u kojem živi, a to isto mjesto je toliko utkano i u najdublji djelić njegove duše, da često nije jasno gjde je je kome (čemu) kraj, a gdje početak. Ne možeš nikada u potpunosti doživjeti jedno malo bokeško mjesto, a ni grad, ako nisi upoznao nekog njihovog „oriđinala“, ili bar čuo nekoliko anegdota vezanih za ove izuzetne persone. Tek tada možeš ući u samu dušu mjesta u kom si se zatekao, jer, onda tačno vidiš kako ono diše, a i kako dišu svi oni koji u njemu žive. Vidite, svi oni imaju porodice. Svaka od tih porodica slavi slavu, poštuje običaje, ide u crkvu i na ostala mjesna i porodična dešavanja. Tako se međusobno posjećuju, druže, pomažu jedni drugima (nerijetko i odmažu, da se ne lažemo 😉 !), podržavaju jedni druge, ogovaraju se međusobno, svađaju se, mire, vezuju se kumovskim vezama, vjenčavaju se… I ti onda vidiš kako jedno primorsko mjesto funkcioniše. Na taj način se stvaraju sve one nezaboravne anegdote, koje se decenijama prepričavaju, lagano „filuju“ novim podacima, prenoseći se sa koljena na koljeno. Baš takvih nekih dogodovština naslušah se prošle srijede, dok su moj otac i brat neumorno oživljavali i prizivali davno uspavane bokeške duše.

I, kao što već rekoh, tada mi se upalilo ono svijetlo u glavi. Tada sam konačno shvatila šta je to NEŠTO što me dotakne svaki put kad priđem ovom dijelu zemlje odakle potičem. To je upravo onaj stari bokeški duh, sve ono što prožima stare kamene kuće, pločnike, uličice, odrine, đardine, kapije, kolone. Predivno je kako ga mještani čuvaju baš na onaj najljepši mogući način – pričajući priče, gledajući stare slike, čuvajući i čitajući požutjela pisma i razglednice izgužvanih i pocijepanih krajeva. Ide se lagano dalje, ali nikako bez onoga što je prije bilo i što nas je ovakvima i napravilo. Ljudi odlaze i dolaze, ispraćamo stare, dočekujemo nove sa raznih strana. Miješaju se narodi, kulture, što je jedan sasvim normalan proces, gdje god da je ljudska noga kročila i stvorila uslove za život. Sve to novo se prihvata, ali se ni staro ne odbacuje, i to je najispravniji način kako se među različitim čeljadima ravnoteža može uspostaviti.

I tako, odlazeći iz Boke ove nedelje negdje ranom zorom, tamo kod Veriga primjetih neku neobičnu izmaglicu, onu jutarnju, kako bi je mještani protumačili. I ti bi onda pomislio da je to samo proizvod toplog i hladnog, možda suvog i vlažnog vazduha. Ali to nije to. To su se gore okupile sve one bokeške duše koje smo prošle srijede pričama prizvali pa im lijepo, ne znaju da odu. A kako ih uvijek neko doziva, sa ove ili one strane zaliva, onda one nikada više nikuda i ne odlaze. Pa ti onako blago pređu preko ruku i obraza, streseš se, a ni sam ne znaš zašto. Opisao bi šta to lijepo vidiš, a da nisu bezbrojne nijanse boja koje se preslikavaju na morskoj površini. Rekao bi nešto, a ni sam ne znaš šta. I onda samo nastaviš dalje, usput pokušavajući da pametnim telefonom ili aparatom ovjekovječiš to NEŠTO. A ne može ni poslje hiljadu slika. Ne može sve dok mu sam kraju ne dođeš…

Advertisements

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se /  Promeni )

Google photo

Komentarišet koristeći svoj Google nalog. Odjavite se /  Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se /  Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se /  Promeni )

Povezivanje sa %s