Tako treba da bude!


Vozim ti se ja tako jutros ranom zorom u četrdeset osmici, i to skoro od početne stanice pa sve do Kanarevog brda gdje ću, je l’, presjesti na neki drugu liniju da bih stigla do svog radnog mjesta. Eto, ne pamtim kad sam poslednji put koristila ovaj broj autobusa, ali otkako se veliki i ozbiljni radovi odvijaju u ulici kod Bogoslovije pa ova moja dvadeset sedmica obilazi sve okolo i naokolo, procijenila da mi je najzgodnije upriličiti upravo četrdeset osmicu kao jedno od odgovarajućih prevoznih sredstava.

Ne znam zašto, ali na koji god autobus, tramvaj ili trolejbus da se namjerim, uvijek ispadne da je upravo u njemu najveća gužva! Nije mi jasno šta je u pitanju, da li sav taj narod iz nekog razloga ide tamo gdje sam ja krenula, ili pak ja idem tamo gdje su se svi ostali uputili, ali da se pošteno izgužvam dok ne dođem do cilja, to je živa istina! Tako je i jutros bilo! Izigravala sam prozorsku naljepnicu sve tamo do Banjice, kad se onaj silni svijet malo razišao i zabavio se svako svojim poslom. Oslobodilo se čak i nekoliko mjesta za sjedjenje, ali nisam baš nešto bila zainteresovana. A i nikako da se otkočim od prethodnog položaja u kome mi je glava bila pola metra ispred leđa, a sigurno četrdeset santima zapadno od koljena pa rekoh sebi, stoj gdje si, bolje i za tebe i za druge!

Na stanici „Pet solitera“ izađe još pet-šest duša, a uđe njih desetak. Ili, preciznije rečeno – devet duša i jedan žbun metli (velikih i malih, svježe napravljenih!). Taj metlasti žbun, za čiji je kraj bio prikačen jedan oniži čiča skroz bez kose, a sa kompletnom bradom i brkovima, smjesti se na jedno od tri preostala slobodna sjedišta. Sjede čova tako nekako da mu iza onih bezbrojnih metli i metlica proviruje samo glava pa izgleda potpuno nestvarno, kao neki lik iz „Pinokia“, zarobljen međ’ veljom rajom banjičkom!

Iza čiče s metlama sjede izvjesna mlada gospođica, tačno vidim da joj je laknulo što je našla slobodno mjesto, jer vodi  vrlo važan telefonski razgovor pa joj se nikako ne mili stajati. Ne možeš dvije stvari u isto vrijeme raditi, ne ide nikako! A i treba snage za onakvu govoranciju, pošto je izgleda, vrlo važno bilo da svi mi, zaključno sa vozačem, čujemo svaku bogovetnu riječ, svaki komentar i svaki napad smijeha koji nam je draga gospođica tako velikodušno upriličila.

Do poslednjeg slobodnog mjesta, a pored čiče sa metlama, jedva nekako stiže stari, ma prastari dekica. Već se dokotrljasmo i do sledeće stanice, a on tek tada uspije da se smjesti i to uz pomoć više ljubaznih putnika. Kad je sjeo, odmori se nekoliko trenutaka, obriše čelo sivom platnenom maramicom, osmotri sa velikim zanimanjem onaj žbun sa metlama bez kose, a sa bradom, i upita ga:

„Gdje ti prodaješ te metle?“

„U Barajevu, rode, u Barajevu…“, odgovori žbun i bučno se zakašlja, a sve metle se tom prilikom zatresoše i zaklepetaše.

„Daleko ti je to… Mogao si ih negdje bliže prodavati, ne mete se samo u Barajevu…“, mudro zaključi dekica i slatko se nasmije.

Međutim, žbun ga nije baš najbolje razumio pa promrmlja nešto sebi u metlu, zakašlja  još nekoliko puta i okrete se da gleda avalski pejzaž kroz prozor autobusa. Iza njih, ona gospođica je i dalje histerično prepričavala doživljaje sa nečijeg rođendana, povremeno se zacenivši od grohotnog smijeha.

Na sledećoj stanici, eto ti uđe neka bakica, poprilično vremešna i još popriličnije pogrbljena. Nosi kesu sa svježim hlebom i veliki narandžasti kišobran. Kako nije bilo više mjesta za sjedjenje, stane pored onog dekice i uhvati se za šipku. Uoči je đedo, sve je nešto gleda i odmjerava pa joj se konačno i obrati:

„Snajka, koliko imaš godina?“

Snajka se promeškolji, blago zamahne hlebom i narandžastim kišobranom i prilično jakim, piskavim glasom odgovori: „Osamdeset i jednu, skoro osamdeset dvije, ako dočekam!“

„A što ne bi dočekala, snajka?“, vedro joj dekica odgovori, „Nego, mislio sam da ti ustanem, da sjedneš! Ali mlađa si od mene dvanaest godina pa nije red da sjediš! Ja imam devedeset tri, ne mogu ja tebi ustajati!“

„Jeste, stariji si, tako treba da bude…“, odgovori pogrbljena bakica, osmjehne se i još čvršće se osloni na klizavu autobusku šipku.

I, tako se završio razgovor između ova dva čeljadeta što ukupno imaju godina kao čitav razred mog osmogodišnjeg sina Vuka. Ona gospođica je i dalje pištala preko telefona, upravo opisujući neku bijelu bluzu sa „brutalnim izrezom“, koju pod hitno mora da ima. Baš je nekako udobno sjedjela u svom sjedištu, skroz ponosna što svi možemo da pratimo njeno bogato, visokoumno izlaganje. Lijevo od stare, a ipak mlađe bakice, još udobnije su sjedjela dva osnovca sa slušalicama u ušima, potpuno izolovana u hipnotišućem svijetu pametnih telefona. Iza njih, na onim uzdignutim sjedištima, ćaskala su dva studenta (pričali su o ispitnim rokovima). I tako dalje… Da ne nabrajam više, dosadiće ljudima, sve je na sličnu temu.

Stiže četrdeset osmica i do Kanarevog brda. izađoh lagano, a za mnom i ona bakica – snajka. Sva onako pogrbljena, sa kesom i kišobranom u ruci, nastavi lagano svojim putem, nogu pred nogu. Milion pitanja mi se u tom momentu vrzmalo po glavi, a sve pod utiskom prethodnog događaja u autobusu. U šta se to svijet pretvara i kuda ćemo uopšte sami sebe odvesti…? „Tako treba da bude“, reče bakica malo prije u autobusu, s poštovanjem gledajući devedesettrogodišnjeg djeda. Ne znam, sve mi se čini da je to što „treba tako da bude“ ostalo negdje u prošlom vijeku, prošlom milenijumu. Plašim se samo da zauvijek ne nestane, da se skroz zaboravi. Mada, danas postoje aplikacije za sve i svašta, tješim se, neko će je i za ovo osmisliti… 😉

Advertisements

10 mišljenja na „Tako treba da bude!

  1. Odličan tekst i potpuno se slažem da mladi ne ustaju. Ono što se meni dogodilo više puta kada ustanem nekome je da ta osoba na sjedalo postavi dijete, a sama ostane stajati iako je riječ o baki ili djedu. Rekla bih da od tu počinju problemi jer djeca nauče od najranije dobi da imaju svako pravo na sjedalo, neovisno o tome koliko stara osoba stajala pored njih..naučeni su da se ne moraju ustajati.

    Liked by 1 person

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se /  Promeni )

Google photo

Komentarišet koristeći svoj Google nalog. Odjavite se /  Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se /  Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se /  Promeni )

Povezivanje sa %s