Ko to tamo peva (al’ na moj način) – 2. dio


Nastavak mog GSP dnevnika (predvirusna era) – originalni događaji, sve do poslednjeg slova doživljeno i (nekad jedva) preživljeno! 🙂 😉

14. januar 2018.

E, šta ti je umor! Prvo juče odlučim da stignem kući sa četiri autobusa, umjesto sa dva, jer mi je tako, navodno, bilo praktičnije 🤔. Onda, konačno se dokopavši lifta u zgradi sopstvenog prebivališta, unezvjereno krenuh da tražim dugme za 12. sprat, iako živim na sedmom, a zgrada ima ukupno 11 spratova (jedino logično objašnjenje – vratih se momentalno u stari kraj, gdje smo živjeli na 12. spratu) 🤔. Zatim sam se poslije ručka zablesavila u neku emisiju, u kojoj su sat vremena objašnjavali kako su Kinezi, za vrijeme te i te dinastije, pet vjekova razvijali mehanizam dvokolica u cilju što efikasnijeg učešća u borbama 🤔. Sva sreća te odoh na spavanje jer nisam sigurna da mi sledeći korak ne bi bio rad na ličnom razvoju mehanizma dvokolica u cilju što efikasnijeg stizanja u Rakovicu… 🤔🤔🤔

23. decembar 2017.

Čekam ti ja jutros, nešto malo poslije 6 sati, tramvaj na stanici. Cupkam okolo, slušam radio, posmatram svitanje, ma prava zimska idila! Kad, u jednom momentu primjetim kako mi je lijeva noga nekako visočija od desne, sve hoću da je spustim, a ne mogu da kraja nikako! Pogledam, a ono mi se žvaka zalijepila za čizmu, a za žvaku se uhvatio opušak od cigarete pa sad viri onako sa strane, rekao bi čovjek propušila čizma u sred decembra, ma vidi je samo kako s merakom dimlija! Krenem da stružem đonom po zemlji, uvijam i izvijam nogu, ma kakvi, ni da mrdne ona gromulja! Utoliko eto tramvaja. Šta ću, moradoh ući, ko zna kad će sledeći. U tramvaju lijepo toplo, mjesta za sjedjenje koliko hoćeš, a ja ti sjedim sa onom poročnom čizmom, štrči joj cigareta sa strane, lijepo mi žao bilo što joj ne mogu kafu i rakiju ponuditi, za kompletan ugođaj! I, dovezosmo se tako nas troje do Rakovice. Tamo, čim sam izašla, krenuh sad već prilično unezvjereno da mlatim nogom po ivičnjaku, vrtim se kao pijana ovca, mislim se, ako me neko vidi pomisliće da plešem po industrijskoj zoni na uranak, zvaće „stručna lica“ pa šta ću onda?! Na svu sreću, ugledam nekakvu debelu granu skroz sa strane trotoara, prihvatim je i krenem da grebem njome po onoj zabetoniranoj materiji. Otpadne čudo nekako, odnese onu cigaretu u nepovrat, a moja čizma i ja nastavismo svojim poslom, svaka bogatija za sopstveno izuzetno iskustvo…

21. novembar 2016.

Malo prije u dvadesetsedmici, sjedne neka bakica pored mene, i poslije par trenutaka izvadi ona kesu u kojoj je kesa, u kojoj je kesa, u kojoj je kesa, u kojoj je kesa… u kojoj je salveta, u kojoj je minijaturna flašica sa vodom. Otpi par gutljaja, zamota je nazad u salvetu pa u kesu, pa u kesu, pa u kesu, pa u kesu… Svaka čast, gospođo, mislim se ja, pa Vama bi i Noje pozavidio, prešišali biste VELIKI POTOP samo tako. Kakva barka, Vi biste to sve lijepo u SALVETU, pa u kesu, pa u kesu, pa u kesu, pa u kesu, i u još jednu kesu, ma tri potopa bi uzalud bila!!!

13. oktobar 2016.

Moram priznati da mnogo volim parfeme, iako, kao prosječan prosvetar mogu sebi da upriličim eventualno neki „Mošus“, ili „Rusku Ljubičicu u proljeće“. E sad, koliko god da uživam u lijepom, kvalitetnom mirisu, ipak nisam sigurna da je baš neophodno sasuti pola flašice na glavu i tako ući u prevoz. Malo prije, neka gospođa u trojci sjela ispred mene, mirišeeeeee, oči mi se ukrstile, izađoh iz tramvaja, hoću da skrenem lijevo, a ono me sve desno vuče, zapetljah se u neko rastinje, morali su me iz stare, zatvorene fabrike izvlačiti…

23. maj 2017.

Onaj osjećaj kad se u autobusu, na prazno mjesto pored, bukvalno sruči malo veća gospođa, sa tri pune kese, ogromnom tašnom, i ništa manjim kariranim cegerom, a sve to uz jedno zvučno: „Uh!!! E, tako!!!“ Pritom ti zabetonira desnu ruku uz tijelo, skrcka sve kosti unutra, ocrtaju ti se sva rebra na laktu, možeš poslije H-dur odsvirati, ma kao na harmonici! Neprocjenjivo!!!

11. april 2017.

Evo ovako sam porazgovarala sa jednim gospodinom, koji je u trojku ušao takođe kod Bogoslovije….- Gospođo, je l’ ide ovaj tramvaj do željezničke?- Ide…Poslije par minuta:- Je li, gospođo, a mogu li njime na Banovo brdo?- Ne, on ide u Rakovicu. Siđite na željezničkoj pa tu sačekajte 12 ili 13.- A što tako?- Pa oni idu na Banovo brdo.- Ali meni treba pedeset osmica!- Gospodine, gdje Vi u stvari idete?- U Železnik, i ne znam šta će vama uopšte ta informacija, zašto me to pitate??? Kome ćete to poslije da prenesete??? Sramota!!!I ode čovjek da pita nekog drugog, ko nije eventualni državni špijun i tajni agent sagitarom kao glavnim elementom kamuflaže…

30. mart 2017.

Malo prije, na stanici dvadeset sedmice, dolazi neki čovjek, nosi rajf na glavi, a kosu bogato nauljio izvjesnim preparatom, sva se presijava, pola Mirijeva mu se na potiljku ogleda. Iza stoji starija gospođa, gleda u tu njegovu kosu i dramatično se krsti, ko veli, neka mu Nebesa oproste što je pola flaše ulja sasuo na glavu, umjesto da spremi djeci mekike za doručak!!!

14. mart 2017.

Ulazim sad u tramvaj, nosim torbu na ramenu, gitaru u ruci i sebe na nogama. Unutra opšta gužva, kad, obraća mi se jedna gospođa, kaže: „Je l’ hoćete da Vam pridržim to gudalo?“ „Hvala, hvala“, odgovorim joj, „ali nisu ova gudala teška. Hvala još jednom!“ Naravno, dobra namjera je uvijek dobra namjera i prija čovjeku! A sad idem da izguglam najpopularnije kompozicije za gudalo, čovjek se uči dok je živ!

10. februar 2017.

E, što sam sad prisustvovala događaju u dvadeset sedmici, i to taman kad sam pomislila da sam već sve vidjela! Sva je prilika da sam tek počela, bogami, još je svemir za mene iznenađenja pripremio… Uđem u autobus, a ono poprilična gužva, jedva da ima mjesta za stajanje. Zajedno sa mnom uđoše i jedan dječak od desetak godina i njegova majka. Naguraju se nekako kod prozora, kad, eto ti malog, skoči, uhvati se rukama za onu gornju šipku i krene da radi zgibove! Opušteno, spretno, vježba dečko u sve šesnaest. Da stvar bude još zanimljivija, njegova majka se obrati gospođi koja je stajala pored, sa sledećim riječima:- Izvinite, da li biste mogli malo da se pomjerite, Dimitrije nema dovoljno mjesta da se razgibava…- Jaooooo, Gospode Bože, sad ću da se prekrstim i lijevom i desnom rukom! Pa nije Vam ovo FISkulturna sala! Šta ste to umislili??? – Gospođa se načisto šokirala, pa sve spominje fiskulturnu salu, naglašavajući ono FIS, u mozak mi se urezalo..- Moj Dimitrije trenira karate i odavno su mu već rekli da je jedan od najvećih talenata u Beogradu, prema tome, ako on poželi da se razgibava, ja ću mu to i omogućiti! Nema potrebe da budete tako drski, GOSPOĐO!!!I, sad tu kreće opšta svađa i rasprava, uključiše se i sva okolna lica, nastade opšta vika i nadvikivanje, a ja htjedoh da predložim majci da sledeći put ponese strunjaču i kozlić, gre’ota da Dimitrije sine Mitre ima tako mali izbor kao što je jedna obična šipka u autobusu! Neka dijete trenira, mislim, ne razumijem zašto se ovaj narod buni! A sve hoćemo da nam djeca napreduju…

6. mart 2017.

Vraćam se danas dvadeset trojkom sa svojim starijim djetetom iz muzičke škole. Smjestili smo se udobno još na početnoj stanici, a valjalo se voziti sve do Pančevačkog mosta. U autobusu, preko puta nas sjede neki gospodin i gospođa (bračni par), gledaju kroz prozor i komentarišu svaku građevinu pored koje prevoz prolazi. Kad smo stigli do DIF-a, ražesti se gospođa i krene da drži govor: „Evo, vidi ovo, molim te! Ovolika zgrada a ne služi ničemu! Tobože studiraju nešto… Ma šta studiraju, trče tamo-amo kao sumanuti i prave kolut naprijed i kolut nazad! I to mi je neka nauka! Kad će više ova država da se mane ćorava posla? sve to treba ukinuti – i fizičko, i muzičko i likovno! Da ova naša jadna djeca konačno nauče nešto korisno… Fakultet za fizičko, možeš misliti! Evo mi se Rada prije neki dan žali kako joj stariju unuku tjeraju po čitav čas da trči i dobacuje se sa nekakvim loptama! Jadno dijete, umjesto da uči…“Potrudila sam se da što vjerodostojnije prenesem riječi ove fine gospođe, jer su me duboko kosnule. Da vam kažem, srce mi prepuče za mučenom Radinom unukom (ne znam je, ali kao da je poznajem cijelog života pa sva djeca su ista, a naročito u ovakvoj muci i tiraniji…), prosto ne smijem ni da pomislim na to siroto dijete koje trči i dobacuje se loptom na času fizičkog vaspitanja! I to cijeli čas, ‘ej, cijeli čas!!! A da ne pričam o ovom mom sinu koji pored fizičkog maltretiranja ide još i u muzičku školu…. Ajajajajaj, kakva propast…. I slušajte, potpuno sam saglasna sa gospođom, ima ona viziju, da se ne lažemo! Evo, prvi put kada bude roditeljski sastanak, ja ću da predložim da se umjesto fizičkog i ostalih gluposti, uvede aktivno gledanje rijaliti programa. I to da ih opreme strunjačama, da leže dok gledaju, čak ne ni da sjede! I da obavezno, obavezno, bez daljnjeg, uvedu sekciju u kojoj će djeca da se bave time kako izgledaju naše estradne zvijezde bez šminke! Pa dabome! A ne da izađu iz osmogodišnje škole, a ne znaju kako izgleda Sonja Ameba ujutro odmah nakon spavanja, ili Zora Azija uveče kada skine puder. Mislim, imala bih ja ideja koliko voliš, nego nemam vremena sve to da osmislim… Hvala Bogu što postoje ljudi pametni kao ova divna gospođa iz autobusa – otvore ti oči kad se najmanje nadaš…P.S. Veliki pozdrav i podrška za Radinu unuku: Drž’ se i budi hrabra, dolaze neka bolja vremena!!!P.P.S. Mislim da ću večeras zasigurno sanjati Radu koja sumanuto trči tamo-amo, prosto mi se na počinak ne ide!

13. oktobar 2018.

Vraćam se danas iz škole sa Vidikovca dvadeset trojkom. Ona, dabome, kako to red i nalaže, malo ide redovnom trasom, malo skreće unazad do Žarkova, sve nešto nizbrdo, ulijevo i desno, a sve to zbog ozbiljnih radova na kojoj stotini metara puta, koji se, sasvim razumljivo, ne mogu završiti za manje od šest mjeseci.I sad, kad smo dovijugali prečicama do početka Žarkova, na samom skretanju za Banovo brdo, autobus stade, a ispred totalno pomračenje, haos, žurka – stoji bar dvadesetak autobusa u koloni, u jednom i u drugom pravcu!Zašto smo stali – ne zna se!Kad ćemo krenuti – ne zna se!Da li ćemo ikada krenuti – ne zna se!Kad, eto ti neke bakice, sjedi preko puta mene, prekrsti se vrlo profesionalno, po tri puta sve nekako u krug, takoreći lančano i vikne onako sudbinski:“Znam ja zašto se ovo dešava! To je sve otkad su uveli ovu ELEKTRONIKU u autobuse, od tada mira nemamo! Dragi Bože, spasi nas od svih tih zala!!!“Zatim je uslijedio prekrst još tri puta brzinski ulančano, a onda tišina, valjda smo se svi zamislili nad ovim proročanskim sentencama.Tako da znate, kada kasnite na posao, ili ne stižete kući, ili ste u zastoju – sve je to zbog elektronike! Izgleda da smo zbog „tih zala“ tu gdje jesmo, ostalo nam je sve u savršenom redu… 🤔😉😉😉

7. jun 2018.

Uđem u dvadeset sedmicu, cijela autobuska stanica uđe sa mnom. Ubacim se u četrdeset šesticu, svi se voze njome, ostanu eventualno dva čovjeka da čekaju nešto drugo. Da kojim slučajem čekam rimske dvokolice iz trećeg vijeka, bilo bi: „A, odlično, evo rimskih dvokolica iz trećeg vijeka, taman smo njih čekali, sad ćemo svi da uđemo!“ 🙄🙄🙄

8. mart 2019.

KAKO SAM PROVELA 8. MART – Ovaj divni praznik sam provela uglavnom u prevozu, te sam se sa posla kući vraćala tri sata i petnaest minuta. Prvo sam krenula na pedeset šesticu, ali ona je bila udaljena četrnaest stanica. Prebacih se na pedeset devetku, veli aplikacija, stiže za dvanaest stanica. Dobro, ništa, mislim se ja, odoh onda na početnu stanicu dvadeset trojke i pedeset trojke pa ću da vidim šta dalje. Dvadeset trojke nema ni na vidiku. Ok, eno tamo parkirana jedna pedeset trojka, sa njom ću taman do Zelenog venca. Međutim, ona ode prazna, promijenivši u međuvremenu natpis na displeju u „ZA GARAŽU“. Šta sad da radim, eto, jedino je tu još jedna osamdeset devetka, ali ona ide za Novi Beograd. Možda ni to nije loša ideja, da odem za Novi Beograd pa da tamo uhvatim devedeset peticu za Borču, a onda presjednem kod Pančevačkog mosta na šesnaesticu pa na sedamdeset četvorku, ili dvadeset pet PE do Mirijeva. Međutim, naiđe u tom momentu još jedna pedeset trojka pa tako poslije sat vremena stigoh na Zeleni venac. Došetam lagano do sledeće stanice da sačekam dvadeset sedam E ili šesnaesticu, ali njih nije bilo čitavih čedrdeset minuta. Kada su konačno naišle, iz njih niti je moglo da se izađe, a još manje uđe. Ostala sam na stanici sa još tristotinak ljudi, razmišljajući šta dalje da radim i koju strategiju da primjenim.Utoliko se odnekud dokotrljao linijski kombi E6, i tu sam nekim čudom uspjela da se uguram. Kad sam platila kartu, okrenula sam se da vidim gdje mi je bolje da se smjestim nekako, da li kod žene koja nosi neku ogromnu orhideju ili kod djevojke sa velikom tvrdom fasciklom. Hmmm, to mi je teško bilo da odlučim, moram priznati, jer, ako stanem iznad žene sa orhidejom, iskopaće mi oko onaj oštri vrh cvijeta čim kombi ludački zakoči prvi put. Međutim, ako stanem pored djevojke sa trdom velikom fasciklom, polomiće mi rebro kad se sa njome na mene nasloni. Ipak, rebro će zarasti, a šta sa okom poslije da radim, mudro zaključih i priklonih se fascikli. Inače, pola putnika u ovom spasonosnom prevozu je nosilo cvijeće – od singl ruža upakovanih u celofan do džinovskih orhideja i ultra mirisnih aranžmana u pletenim korpama različitih boja. Da napomenem da ventilacija u kombiju nije radila, šiber je bio pokvaren, a prozori jednostavno nisu bili predviđeni za otvaranje. Dobro, utješih se ja, sva sreća te su mi moja draga djeca u školi danas poklonila slatkiše za ovaj veliki praznik pa ako mi se sloši od mirisa cvijeća, taman ću da gricnem po koji, da se povratim, spasim život i sačuvam dušu, koja mi je u tom trenutku bila u nosu.Kada sam izašla iz linijskog kombija u Mirijevu, otišla sam po ćerku u vrtić. Ona me dočekala sa kuknjavom da su joj ispale oči i da ih podhitno mora naći, da neće bez njih da krene kući. Trebalo mi je petnaest minuta da shvatim da su u pitanju neke male samoljepljive oči, pomoću kojih mi je napravila čestitku za praznik (nacrtala je cvijet kako se smije i zalijepila oči) i one su, u stvari, bile poenta cijelog tog projekta.Tek što smo našle oči i zalijepile ih na čestitku (malo zrikavo, ali nije važno), eto ti mog sina, došao ispred vrtića, sav se presijava od nekakvih šljokica, a u teškoj depresiji jer je izgubio ključeve od stana. Kaže, u školi su pravili čestitke za mame, i drugar ga je zasuo punom šakom šljokica. Ja ga upitah što nije i ključeve zasuo šljokicama pa da ih lakše u mraku nađemo, ovako samo on svijetli kao ukras usred Mirijeva.U stan sam ušla u kasnim predvečernjim časovima, zahvalno i od sreće poljubivši parket, tepih i pločice u kuhinji. Ljubica je opet u međuvremenu izgubila svoje samoljepljive oči, ali to sad više i nije bilo toliko strašno…Eto, tako sam provela ovaj divni praznik, koji, uzgred budi rečeno, i svima vama čestitam.

P.S. Ništa u ovoj priči nije preuveličano, osim onog dijela kad ljubim parket, tepih i pločice. Nije se desilo, ali iskreno, bila sam u iskušenju, jer mi se u jednom momentu učinilo da ih nikada više vidjeti neću… 🙂 🙂 🙂

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se /  Promeni )

Google photo

Komentarišet koristeći svoj Google nalog. Odjavite se /  Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se /  Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se /  Promeni )

Povezivanje sa %s