Ima li nešto slatko? Ima jabuka!


Ja ne znam ima li kuće koja nekada na stolu, u kuhinji, ili eventualno u špajzu, nije imala ama baš ništa slatko osim jabuka! A tebi se kao za inat jede čokolada, makar i ona za jelo i kuvanje, tvrda kao kamen, gorka kao čemer i zla sudbina, u kojoj ti pri svakom zalogaju ostanu zarobljena dva zuba najmanje, pa ih izvlačiš kao mač kralja Artura iz ljutoga krša. Lijepo ne znaš u tom mučnom momentu je li ti gore postati vitezom ili ne, hoću reći, je li ti manja nevolja da zubi unutra ostanu, ili hoće li služiti više ičemu ako ih ikad vani istjeraš! Ili ako nema baš čokolade, da ti je jadnome neki kremasti kolač prepun čokoladnog fila, sa debelim slojem šlaga odozgo i mrvicama od oraha na samom vrhu. Ma može i puding, miješani, od čokolade i vanilije, skuvan nešto malo prije ručka, a onako vreo presut u starinske staklene zdjelice u obliku školjke, da se ohladi. A od svih zdjelica u onoj šestoj obavezno ima najmanje jer je poslednja došla na red, i slijedovalo joj je samo ono što se kašikom ostrugalo sa zidova teće. Pa onda panično gutaš ručak, shvatajući pritom kako je pelikanima, tim divnim neobičnim pticama dok jedu ne žvačući ni zalogaja, samo da bi prvi završio i izbjegao grehotnu sudbinu šeste zdjelice sa najmanje pudinga.

I eto, od svih blaženih mogućnosti, ti od dana do dana uglavnom nemaš ništa osim jabuka! Još te nahvataju na vrlo moćan osjećaj krivice, jer zaboga, jabuke su i slatke i zdrave, miriše od njih cijela kuća, a ti bi jeo kojekakve vještačke šećere, tamanio zle fabričke prerađevine koje samo što oči i kosu nemaju, žvakao nepresušni izvor misterioznih aditiva i emulgatora, i direktno time skraćivao sebi dragocjeni život. A da ne pričam koliko u stvari nezahvalan ispadaš, jer su ti tvoji najmiliji namijenili blistavu budućnost i dug životni vijek, a ti nećeš da jedeš jabuka što dođoše direktno od majčice Prirode. I tako u krug, dan za danom, mjesec za mjesecom, godinu za godinom, sve dok tvoj lični potomak jednog dana ne uleti u kuću, pun nade upita ima li što slatko, a ti mu najnormalnije odgovoriš (pritom se snebivajući na njegovu predstojeću reakciju nezahvalnosti i podcjenjivanja svih blagodeti ovog nenadmašnog voća) – IMA JABUKA!

Osim jabuka – ovog univerzalnog sredstva za podizanje šećera i započinjanje psihološkog rata između djece i roditelja na cijeloj kugli zemaljskoj – kuhinja na kojoj sam u Boki odrasla predstavljala je jednu zanimljivu mješavinu primorskog, a bogami i kontinentalnog jelovnika, ali sa vrlo zapaženim uticajem američkih recepata i začina, za koje sam tek kasnije, kada sam malo odrasla, shvatila da ne pripadaju našoj tradicionalnoj kuhinji. Kao mala, mislila sam da ono što se nama servira za stolom, jedu svi u Đurićima, Jošici, Boki, Teksasu i Univerzumu (tako je izgledala geografska postavka u mojoj glavi sa nekih šest, sedam ili osam godina), i da su jela svuda ista, uključujući i one zloslutne jabuke sa kojima su se neuspješno rvala i američka djeca. Što sam, naravno, vrlo mudro zaključila, jer je jedna od glavnih izreka babe Meri bila upravo ona ONE APPLE A DAY, KEEPS A DOCTOR AWAY. Pa ako su čak sa druge strane kugle zemaljske koristili takvu jednu mudroliju, sasvim je logično bilo da se taj nemili problem sa jabukama zapatio širom planete, a ne samo u Kamenarima. I tako sam ti ja saosjećala sa svom djecom na (mom prekrojenom) svijetu, istovremeno se tješeći kako u svoj toj teškoj i nepravednoj muci nisam sama, i žudeći za svakodnevnom porcijom torte, keksa, čokolade i sladoleda, iako svjesna da ću, sad već pokojnog ali tada nadaleko poznatog stručnjaka za medicinu opšte prakse, doktora Žikića držati AWAU samo ako na ONE APPLE A DAY zdušno navalim.

Kod nas u kući se, dakle, jela vrlo raznovrsna hrana, ali uvijek svježe spremljena što je značilo da se kuvalo svaki dan. Dobro, kad kažem ovako KUVALO SE, ne mislim da su se obroci sami od sebe spremali, što ja i dan danas zamišljam kao najveće (ne)otkriće svih vremena, već su za to bile zaslužne prvo baba Meri, a kasnije i moja mama. Doduše, imao je i tata svojih momenata, spremajući često sopstveni izum – MUĆKALICU – ali ne onako kako to recepti iz određenih krajeva Srbije nalažu, već isključivo po ličnoj ideji i nahođenju. Mućkalica se inače sastojala od svega slanog što se u datom momentu moglo naći u frižideru, a sjeckalo se na kockice i pržilo u čuvenoj crvenoj teći. Bilo je tu i suhomesnatog, i kiselih krastavaca, i ovoga i onoga, na kraju obavezno dopunjenog sa krompirom siječenim „na barkice“ a prelivenog umućenim jajima, kao za kajganu. Jeste da je priprema za ovaj nevjerovatni kulinarski poduhvat počinjala još u jutarnjim časovima, i jeste da se svaka kockica sjekla u isključivo „adagio“ tempu i provjeravala uglomjerom, međutim svi smo voljeli kada bi se na dnevnom jelovniku našao upravo ovaj originalni bućkuriš, i to svako iz svojih razloga naravno. Mama naročito zbog toga što tog dana nije morala da razmišlja o ručku, a sestra i ja eto čisto iz razloga što smo voljeli to tatino jelo, bilo nam je preukusno. Čak i ako su postojali momenti kada bi nam se činilo da će se sjeckanje svih tih kockica jednake veličine i zapremine završiti tek možda sutradan u isto doba, nije nas napuštala nada da ćemo na kraju ipak jesti onda kada je to za ručak i bilo predviđeno.

Što se samih obroka tiče oni su u našem skromnom domu bili zastupljeni u svom kompletnom sastavu, znači, jeli su se i doručak, i ručak, i večera. S tim što je baba Meri i tu imala neku svoju zlata vrijednu izreku, koje se ne mogu baš tačno sjetiti, ali je suština bila da je doručak svakako najzdraviji obrok koji nikako ne bi trebalo preskakati. Ručak je takođe bio obavezan, ali da ne bude mnogo jak i u velikim količinama, dok je večera uglavnom zauzimala jedno od prvih mjesta na baba Merinoj „crnoj listi“ i mnogo bolje je bilo „dati je neprijatelju“, kako je to govorila naša izreka (pošto se američke očigledno više neću sjetiti). E sad, ako ćemo pošteno, nešto se baš i ne sjećam da je bilo koja večera pripremana u našoj kuhinji ikada završila „kod neprijatelja“, jer ruku na srce, niko je nije ni izbjegavao. Čak ni baba Meri, džaba bile sve izreke i doskočice, strane i naše. Jeste da se jela dosta laganija hrana u mnogo manjim količinama nego što je to bio slučaj sa ručkom, međutim, odgovorno tvrdim da se nijedan neprijatelj od naših večera nije ‘leba najeo. Prije će biti da se to neprijateljstvo čak produbilo, ako ne i zbog čega drugog, a ono zbog činjenice da ni zalogaja večernjeg nikad od nas nije dobio pa šta god nam narodne umotvorine poručivale i čemu god nas metaforički ili direktno učile.

Što se doručka tiče, kada smo sestra i ja bile male ali i kasnije, nije se tu isticala neka naročita filozofija ni bog zna kakve raznovrsnosti. Kupovao se svako jutro pravi svježi bijeli hleb dolje kod tete Ivanke u prodavnici sa zelenim pultom i velikom starinskom vagom na sred pulta. Mene je ta vaga, odnosno njen dio koji je pokazivao težinu onoga što se mjeri dugačkom sivom kazaljkom, podsjećao na neku čudnu ljudsku glavu, ili još bolje, na glavu nekog neobičnog bića, vanzemaljca možda! Pa kad bih ga i kojim slučajem srela negdje tamo blizu Veriga (gdje nikad nije bilo žive duše, uvijek je duvao i zviždao neki jezivi ledeni vjetar pa je to bilo svakako najidealnije mjesto koje je moja sedmogodišnja glava mogla da smisli kao punkt za spuštanje svemirskog broda direktno iz druge galaksije tamo iz pravca Lepetana), tačno bih mu rekla: „Hej, ti, poznat si mi nešto, pljunuta si vaga iz teta Ivankine prodavnice, mora bit’ da si kakvo čudno biće, dakle vanzemaljac!“

Nego, da se vratim na svježi bijeli hleb i vrijeme doručka u našoj petočlanoj zajednici. Ovaj obrok se uglavnom svodio na kombinaciju hleba, maslaca, džema i bijele kafe. Džem je baba Meri zvala MRMLEJD (marmelade) po američki, a i vala izgledao je tako, sav onako divno zbrčkan i mirišljavo smućkan, sa komadima voća zgusnutim kao suglasnici u riječi MRMLEJD. Bila je tu još jedna varijanta sastavljena od hleba, maslaca od kikirikija, opet džema i opet bijele kafe. Maslac od kikirikija smo svi porodično zvali PINATBATR (peanut butter) i nikako drugačije, i to zato što ga u ono vrijeme nije bilo kod nas za pazariti (naročito ne kod tete Ivanke, što je za mene značilo – ama baš nigdje!) već je velike plastične plave tegle pune ovog divnog namaza donosio stric kad bi se vratio sa broda, te je sasvim logično bilo da takva neka svar nije mogla imati domaći naziv pošto kao domaća još uvijek nije postojala ni u naznakama. A kud ćeš joj onda naše ime davati, stvarno nije imalo ama baš nikakvog smisla! Kasnije je bijelu kafu zamijenio nadaleko čuveni čokoldani napitak koji se pripremao tako što bi se iz svima tada dobro poznate crvene, nešto šire kutije neobičnog oblika i dizajna, uzimale dvije-tri kašičice ovog naprosto božanski ukusnog praha, dospjelog pokretnim spiralnim stepenicama boje duge iz samog Raja, i to se miješalo sa toplim mlijekom. E, taj ukus ni dan danas nisam uspjela zamijeniti ni sa jednim drugim, a nije baš da je izbor mali ako ćemo pravo. Doduše, sve i da ovog momenta kupim isto pakovanje tog čokoladnog blaženstva i pripremim doručak identičan onom iz djetinjstva, još tamo osamdesetih godina prošlog vijeka, ne bi to bilo to. Falila bi tu mama koja grije mlijeko na šporetu na drva, baba Meri što sjedi za samim ćoškom stola tamo pored televizora, i lagano žvaće zalogaj po zalogaj takođe ćoška, samo od hleba, sa maslacem i džemom, a sve to uzimajući sa ovalne srebrne gvantijere. Falila bih i ja koja zavirujem u kesu sa hlebom da vidim da li je ostao drugi ćošak da ga u slast potamanim. Pa dok mama sipa skoro provrelo mlijeko u šolju, čujem Meri kako zabrinuto gunđa što stojim direktno pored vrelog „špahera na drva“, gdje je najtoplije i gdje će mi se glava toliko usijati da ako kojim slučajem izađem iz dnevnog boravka u hodnik, otpašće mi istog momenta sa ramena, u najmanju ruku, eto kolika je to opasnost bila. Takve i slične neponovljive stvari, kad malo bolje razmislim, najbolje je i ostaviti u onom vremenu u kojem su se desile, a pod tim mislim i na najljepši čokoladni napitak na svijetu. Bog te pita kakav bi danas ukus uopšte imao.

Eto tako smo ti mi doručkovali iz dana u dan, bez nekih naročitih novina što se ovog prilično jednostavnog jelovnika tiče. Izuzimajući naravno one momente kada smo ujutro umjesto bijele kafe i čokoladnog mlijeka pile pravi pravcati kakao, koji i nije bio tako loš, osim što se nikako nije mogao skroz razmutiti sa vodom ili mlijekom, te je po neka gromuljica povazdan plivuckala od jednog zida šolje do drugog. A ako je slučajno posrčeš sa ostatkom tekućine, bude toliko gorka da ti se od tolike gorčine lijepo lijevo oko kompletno zatvaralo pa nisi mogao do kraja dana sebi doći, a kamoli nešto drugo okusiti. Eto, time smo najčešće razbijali monotoniju kada je doručak bio u pitanju. E sad, kad smo kod ručka, šta god da se spremalo i koliko god jela da je bilo određenog dana planirano, ovaj obrok je uvijek bio u isto vrijeme i bogami rijetko kad se dešavalo da se satnica pomjeri. To bi obično značilo da je nekakva vanredna situacija u pitanju, a većih vanrednosti u malom mjestu kakvo je Kamenari teško da je ikada bilo pa se tako sto postavljao svakog dana u vrlo slično vrijeme. A slobodno mogu da kažem da su nam i stomaci bili na to isto vrijeme naštimovani te bi nam pred očima dobro zaigralo ukoliko bi jelo iz određenih razloga kasnilo deset ili petnaest minuta.

Vrlo često je glavnom jelu u okviru ručka prethodila domaća supa. Bile su u opticaju četiri vrste – juneća, kokošija, riblja i takozvana „falso“ supa – i mada su uvijek bile lijepo i ukusno spremljene, nikada prema njima nisam imala neki naročiti stav. Hoću reći, mogla sam svakog dana da ih jedem, ali isto tako ne bi mi smetalo ako se ne bi prezentale u tanjiru ni u sledećih mjesec dana. Eto takva sam ti ja bila prema supama – indiferentna totalno. Dobro, moram priznati da su postojala dva momenta kada mi nikako nisu bile po volji, i kada su u mojoj glavi izazivale određene reakcije iako to nikoga nije nešto naročito zanimalo, ali eto, ne mogu a da ne spomenem te nemile supene momente. Prvi je svakako bio onaj kada smo ljeti, usred rozopeka od trideset i više stepeni, jeli vruću, tek iz lonca sa šporeta pristiglu supu. Tom prilikom sam se baš onako iskreno i sa dna svog dječijeg srca nadala da ću uspjeti da preteknem do sledećeg jela, i da neću sagoreti iznutra odjednom, iz čista mira, kao oni misteriozni slučajevi samozapaljivanja u Kaliforniji što su se desili, po kojima je kasnije i film snimljen i koje je lično istraživao čuveni pisac i pronalazač Artur Klark. Sjećam se dobro da bih bila crvena u licu kao rak sa ponte iz Đurića, preznojavala se od temena pa sve do peta, dok su mi oči suzile od vrele pare koja je za kraj putanje imala upravo moje beonjače i zenice. Sad, s neke naučne strane posmatrano, sigurno je to bilo zdravo za organizam (jer kad bilo šta što je vezano za supu nije bilo zdravo, plus što su na isti način razmišljale i mama i baba Meri, dakle, čvrsta i nepobjediva struja se tu obrazovala!), ali da sam bila presrećna kada bih konačno vidjela dno tanjiru, koji mi se tada činio kao bunar bezdani, bogami jesam, nema šta!

U drugu nevolju me uvijek dovodila „falso“ supa, bez obzira na to koje je godišnje doba bilo kad smo je jeli. Zašto se zvala baš takvim imenom, nisam sigurna. Čak sam se uvijek i pitala kako jedno takvo jelo može da nosi naziv „falso“ (lažno), kad je sve ono što je sadržalo bilo i te kako pravo i bez ikakve prevare. Počevši od najpravije moguće blitve koje je bilo u vrlo zavidnim količinama pa sve do nekih isto tako vrlo pravih travčica,korjenčića, listova i listića. Jedući u tim prilikama jedan omanji plastenik, ili kompletan proljećni zasad sa parcele iz kuće, sve i da si htio nisi mogao u glavi stvoriti nikakav „falso“ utisak sa tako vjerno prikazanim povrćem u tanjiru. Još kad se poklopi sa ljetnjim rozopekom… e to su bili doživljaji.

„Jedi, to ti je zdravo!“, govorila je mama kad god bih izrazila bilo kakvo negodovanje u vezi sa dnevnim izborom jelovnika. Ta njena rečenica se samo na prvi pogled činila jednostavnom i bezazlenom, a u stvari je bila višeslojna i višeznačna, jer ko je dobro upoznao našu mamu, shvatio bi sve skrivene poruke koje je ovih par riječi nosilo. Kao prvo, značila je upravo to što nam je i bilo rečeno – jedi, jer je zdravo – i to je bila ta površina koja je sve naivne duše i te kako do srži zavaravala. Jer kad zagrebeš malo ispod površine, oslušneš ton i izanaliziraš sve alikvote kojima je tih pet riječi bilo obojeno, a pritom ti se naježi sva koža na rukama, shvatiš da si u stvari čuo sledeće: „Svakako ćeš pojesti to što je ispred tebe, sviđalo ti se ili ne. Jede se ono čega ima u kući i, prosto, ne bih se ja tu mnogo raspravljala. Mislim da je diskusija završena.“ Pošto sam još od malih nogu naučila odlično da tumačim sve ono što se često uopšte nije ni čulo, ali se svakako podrazumijevalo, jela sam sve zdrave stvari pa tako i „falso“ supu. I još neke vrste povrća koje su izazivale jezu kod mene pri samom njihovom pomenu, a da se nisu ni u loncu još našle! Na primjer, vrati se tata sa pijace iz Bijele i sav srećan stavlja punu kesu svježe boranije na sto. Zatim izjavljuje ponosno kako je naišao na najbolju vrstu, takozvanu „olovku“, koja je po njegovim riječima uvijek bila najslađa za jelo i da bolje nema niti će je ikada biti dok je svijeta i mahunarki u njemu! Znajući da sam tog dana osuđena na kuvanu boraniju „olovku“ i pun „jedi, to ti je zdravo“ tanjir, pitala sam se da li bi mi možda lakše pala porcija pravih olovaka, ne moraju ni kuvane da budu, pa da ih sažvaćem onako sa sve gumicom za brisanje na vrhu. Ili, kad se u kući dođe u posjed mlade salate pod nazivom „puterica“, pa tata, dok ručamo, svako malo oduševljeno prokomentariše kako je divna, svježa i meka, ma kao pravo pravcato maslo! Što naravno u mom tumačenju nije imalo nikakve veze jedno s drugim. Mislim, maslac sam jela skoro svakog jutra i tako lijepo se slagao sa džemom i bijelom kafom, a nisam baš najsigurnija kako bi salata „puterica“ tu uspjela da se uklopi. I ako je to sve bilo tačno, zašto onda za maslac nismo baba Meri, sestra i ja ujutro doručkujući egzaltirano uzvikivale: „Ma kako se samo maže ovaj maslac, koliko je divan, mekan i svjež, baš kao mlada salata jutros svježe ubrana!“

Za razliku od povrća, od kojeg sam dosta toga stvarno i voljela da ne griješim dušu, omiljeni ručkovi su mi bili oni koji su uključivali neku vrstu tjestenine ili bilo šta tome slično. Obožavala sam paštu sa mesom, sa sirom, ili sa ostacima od jučerašnjeg ručka. Takođe sam stalno priželjkivala da vidim u tanjiru bilo kakav proizvod od tijesta sa krompirom, koje su tako majstorski pripremale i mama i baba Meri. Pravile su se tu njoke sa crvenim sosom, makaruli sa gratanim domaćim sirom, prigane kiflice u obliku potkovica (uz koje je obavezno išla pohovana piletina), a da ne spominjem neprevaziđene knedle sa šljivama. Te božanstvene i miomirisne knedle sam samo jednom u životu i sama pokušala da napravim, ali na kraju sam u stvari dobila hladno oružje u vidu kugli tvrđih i od kakvog ljutog krša sa Lovćen planine, sasvim primjereno da se izloži u Vojnom muzeju na Kalemegdanu za nauk svim budućim pokoljenima kako ne treba sa tijestom postupati. Obožavala sam i rižot na sve moguće načine – čak i onaj crni sa mastilom od sipe, koji nije baš najprivlačnije izgledao onako najcrnje od svega crnog crn, sve dok ga ne probaš, a onda osjetiš „stotinu ukusa“ kako se to dolje kod nas za neko jelo vrlo često govorilo.

Iako su jela od tijesta i sa tjesteninom kod nas vremenom bila servirana i isprobana u milion različitih varijatni, zanimljivo je bilo da moj tata nije nikada htio da proba onu milion i prvu, pogotovo ako nije spremana od strane moje mame, ili tako nekog u koga je imao neograničeno kulinarsko povjerenje. I, desilo se tako jednog ljeta da je naša rođaka, koja je svake godine provodila kod nas priličan broj julskih i avgustovskih dana, došla na ideju da nas iznenadi ručkom i počasti receptom vrlo popularnim u mjestu u kom je živjela – preciznije rečeno, u komšiluku u zgradi u kojoj je živjela – a radilo se o špagetama sa dimljenim lososom i pavlakom. Koliko se sjećam, bilo je to jedno sasvim ukusno i vrlo lijepo spremljeno jelo, ali mislim da je moj otac tada doživio prilično veliki šok (što sam mogla da primjetim po izbezumljenom izrazu lica dok je objedovao taj od srca spremljen rođački specijalitet), jer je po prvi put u životu prekršio nepisano sveto bokeško pravilo da „nikada, nikada, ali baš nikada ne treba kombinovati ribu sa mlijekom!“ I sad, možete zamisliti količinu stresa prouzrokovanog konzumacijom delicije koja je direktno kršila pravila onoga što se u našoj kući poštovalo decenijama unazad. A opet, ne možeš velikodušnu rođaku ne ispoštovati, još u rođenoj kući, pogotovo što se tako srdačno potrudila da nas sve komplet nahrani. I evo, kao sad da vidim i čujem svog potpuno skrhanog oca kako u kuhinji ispod glasa zapomaže i govori mami: „Kuku meni, ko će ovo da jede! Jao, jao, jao, riba i pavlaka! Kuku meni jadnome!“ Gotovo da mi je došlo da mu lično sipam porciju u tanjir, potapšem ga po ramenu i saosjećajno kažem: „Jedi, to ti je zdravo! Kao boranija olovka!“

Ono što mi je uvijek privlačilo pažnju kao maloj, a odnosilo se na spremanje jela u našoj kući, bilo je to da su se gostima služili nekakvi zastrašujući recepti, pored svih onih divnih specijaliteta koje smo sa uživanjem listili i strugali do poslednje mrvice sa tanjira malih, velikih, dubokih i plitkih, uvijek pitajući ima li još, i čkiljeći ispod oka je li onaj pored tebe koju zeru više sebi sipao. Ne, ovdje su se nekakva čuda iz lonaca i šporeta prezentavala, čiji su i nazivi već dovoljno jezivo zvučali, a da ne pričam o mirisima i ukusima od kojih sam se sa svojih jednocifrenim brojem godina načisto sablažnjavala. I što je najveća misterija za mene tada bila, ti isti gosti su vazda bili naskroz oduševljeni i vraćali su se kod nas na ručkove i večere kad god bi im se za to ukazala prilika. Ma šta vraćali, letjeli su naprosto uz one kamene stepenice da uživaju u skoro profesionalno spremljenim, pazi sad, „mušljama na buzaru“, „crnom zelju i kaštradini“, „bumbarima i kuljici“, „salati od hobotnice“, „škrpini i grdobi na žaru“ i još svakakvim strahotnim prikazanijama. I uvijek sam u potpunoj nevjerici posmatrala momente kada moja mama pred ushićene goste iznese i postavi ogromni bronzin krcat skuvanih poluotvorenih mušalja, a one onako nasmrt crne i zlokobno sjajne od pare prijeteći zijevaju prema nama i tek što ne ciknu: „Samo me uzmi u ruku, prst ću ti otkinuti dok si trepn’o!“ Jednom prilikom sam pitala roditelje šta zaboga ima lijepo u čitavom tom mračnom prizoru, međutim, dobila sam odgovor sasvim uobičajen za takvu priliku i poznat več godinama unazad: „Kako šta ima lijepo! Pa to je delikates, zaboga, ne postoji ništa ukusnije! Ne bi ti ništa falilo da probaš, bogami!“ Ruku na srce, i jesam probala, ali mišljenje nisam promijenila ni dan danas, jedino što sam sada svjesna da je mama to stvarno majstorski spremala i da su u pitanju jela u kojima su mnogi ljudi iskreno uživali i to sasvim opravdano.

Osim vrlo bogatog slanog jelovnika, za koji bi mi prilično mnogo vremena trebalo da ga u cjelosti predstavim, bila je tu i ona omiljena slatka kategorija koja ni po čemu za slanom nije zaostajala. Jeste da je izbor bio nešto manji, međutim, meni ne bi tada smetalo ni da se pravio samo jedan jedini kolač sa te liste i ništa drugo, samo da mi je neko pouzdano mogao garantovati da će taj kolač biti u našim životima prisutan svakog bogovetnog dana. Pošto to ipak nije bio slučaj i takvu vrstu garancije zasigurno da nikada nisam dobila, živjela sam od prilike do prilike kada bi na stolu osvanulo neko od dobro poznatih slatkih savršenstava.

Kada su torte u pitanju, one su se pravile skoro isključivo za rođendane i za slavu, tako da su predstavljale zaista poseban događaj u našoj prehrambenoj svakodnevici. Bile su to starinske torte, najčešće od čokolade i oraha, sa korama koje su se pekle uvijek jedna po jedna, a umućene tako što bi prvo morao da se dobije čvrst ali izuzetno osjetljiv snijeg od bjelanaca (koji je uvijek prijetio da splasne!) pa da se onda pažljivo, nikako mikserom već isključivo ručno, umiješaju ostali sastojci. Krem od žumanaca se kuvao na pari sve dok ti oči ne ispadnu čekajući da vidiš liniju koja će na dnu teće ostati kada po njemu povučeš liniju kašikom. Međutim, na kraju bi nam ispred nosa osvanula prava poslastičarska remek djela, čiji si miris čokolade, ruma, ili bilo čega tako božanstvenog čuvao u nozdrvama, a samim tim i u duši sve dok ne dođe momenat kada se torta mogla probati.

Pored jednostavnijih kolača kakve su bile kocke sa voćem, čupavci, pišinger sa čokoladom (po nezamjenjivom receptu tete Zore), i još mnogo štošta, posebno mjesto u mom srcu zauzimao je, a to i dan danas radi, neprevaziđeni kabler od trešanja. Taj recept je još davne 1934. godine donijela baba Meri u miraz iz Amerike, i to je jedna od stvari na kojima ćemo joj vječno biti zahvalni i ja, i moja čula ukusa i mirisa. Spremanje ovog, za mene pravog pravcatog delikatesa (a ne nekakvih mušalja i kaštradina i grdoba, božemesačuvaj), počinjalo je sa najranijim sezonskim trešnjama, a prva tačka u receptu glasila je: „Poslati tatu da ubere trešnje“. To je, bogme, vrlo često bila i najsloženija tačka čitavog procesa, jer je branje trešanja uvijek predstavljalo vrlo zahtjevnu i u velikom broju slučajeva po život opasnu rabotu, bar kako nam je tata pripovjedao. A ja sam mu stvarno i vjerovala, jer su to bili jedini momenti kada je njegova uvijek besprekorno uredna i očešljana frizura bila u totalnom haosu, sa šiškama razbacanim skroz preko čela, pa mi se činilo sasvim razumljivim da sigurno nije bilo lako rvati se sa stablom ovog voća i njegovim razmahanim grančugama, ili možda bježati od podivljalih, krvoločnih trešanja koje su bespomoćnu čeljad u grozdovima vazda napadale, kvareći im frizure da ih više nikad ne poprave ni najbolji frizeri! Sledeća faza u pripremi kablera bilo je oslobađanje kilograma (ili dva, nisam baš načisto sa tim mjerama) trešanja od košpica i to sa nekakvom alatkom za koju bi, da nisi znao da je za trešnje, garantovano mislio da je služila kao sprava za mučenje još iz vremena Inkvizicije i Mračnog doba, kakva se samo još u muzejima čuva. Međutim, ovo samo naizgled zastrašujuće sokoćalo vrlo je efikasno obavljalo posao za koji je bilo namijenjeno, tako da bih ga ja svakako, da sam kojim slučajem živjela onomad, rado ponudila Inkvizitorima. Svakako da bi se i oni više interesovali za čišćenje trešanja i pravljenje kablera, pa bi istorija bila mnogo lagodnija i opuštenija za učiti.

Kada su sve trešnje bile očišćene, mijesilo se tijesto, od kojeg su se pravile dvije tanje kore – gornja i donja – dok bi se između njih udobno smjestile sve one sočne crvene trešnje, pomiješane sa milion nekakvih začina i mirisa. Onda se ta pregršt trešanja kuvala između dvije hrskave kore, u sopstvenom soku i dodatim začinima pa je cijela kuća mirisala tako da za mene sigurno nije postojalo ljepše mjesto na kojem bih se u tom momentu mogla nalaziti. Kako je baba Meri često za života dobijala pakete od svojih prijateljica iz Amerike, uvijek bi se u njima našlo i nekoliko teglica sa začinima kojih nije bilo kod nas za kupiti i koji su bili zaslužni za takav jedan praznik za sva čula, pa je dosta vremena prošlo dok i sama nisam uspjela dobiti ukus i miris kablera bar približan onom kojeg su baba i mama spremale. Iako se po pravilu jeo hladan, ja često nisam mogla taj momenat dočekati, te bih ovaj kolač jela dok se još para iz njega dizala, prepuštajući se u potpunostima najljepšim ukusima na svijetu i ostavljajući negdje tamo u daljini baba Merine vapaje da ostavim to nesrećno parče da se ohladi jer ću dobiti „ingropaciju“ crijeva ako ga tako vrućeg pojedem.

Eto tako smo ti mi jeli u Boki, a tako se i dan danas kod nas u kući jede, samo što sam ja predaleko da bih u tim obrocima svakodnevno uživala. Dobro, ne u svim, iako nikad nisam posumnjala da je čisto zdravlje u pitanju, kako je moja mama govorila. Naročito sam počela sve to da cijenim onda kada sam tokom studiranja povremeno svraćala kući. Ili kada sam se skroz odselila, prepuštena sama sebi i svojim sačuvajmebože kakvim kulinarskim sposobnostima. Kako je vrijeme prolazilo, počela sam polako da učim kako se sve te divne stvari spremaju. Priznajem, nije uvijek to najslavnije prolazilo. Kao onomad kad sam punila ulignje, a oni ispali kao guma najgora, ne možeš ih ni sa najkvalitetnijim zubima pregristi, lijepo nisam znala jedem li morski plod ili žvaćem točak od auta. Ili kad sam pravila svoje prve kroštule – slatko prženo tijesto – pa umjesto par kapi, sunula ne znam ti ni ja koliko rakije u smjesu, mirisalo je kao da sam u kuhinji šljivovicu pekla tri dana uzastopce pa se komšije naljutile što i njih nisam zvala da zajedno pečemo i sjedimo oko kazana! A da ne spominjem svečani nedeljni ručak i pripremu punjene kokoške, čije je punjenje skroz poispadalo dok se peklo, zalijepilo se za dno pleha i zagorelo, stvorivši pritom neke čudne reljefe za koje sam se mogla zakleti da podsjećaju na brdo između Risna i Perasta, evo ne pomjerila se ako nije pljunuto takvo bilo! I još svakakvih doživljaja se tu nanizalo, sve dok nisam shvatila da je možda tako i bolje. Jer postoje ti neki mirisi i ukusi koje ne možeš nikad ponoviti pa ne znam koliko da bi to želio. Čak i kad misliš da si im najbliži, ostane ona jedna neuhvatljiva nit bez koje si uvijek na korak do cilja, ali taj korak se nikako ne da napraviti. Pa ti prvo bude krivo. Pa se iznerviraš što ne možeš sam sebe počastiti nečim baš identičnim onome što su ti doma spremali. A onda na kraju zaključiš da je to mnogo više od ukusa i mirisa. Da su to neki ljudi kojih više nema, ili koji su predaleko. Da su to neka vremena koja su davno prošla i koja samo tim mirisima u sjećanje možeš vratiti. A da ćeš ti sam stvoriti sasvim nove, za neka buduća vremena i naraštaje. I da se nadaš da će i tada u neku kuću utrčati dijete i onako sa puno nade upitati: „Ima li nešto slatko?“ I da će odgovor biti kao i onomad čak u Teksasu: „Ima jabuka…“

2 mišljenja na „Ima li nešto slatko? Ima jabuka!

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se /  Promeni )

Google photo

Komentarišet koristeći svoj Google nalog. Odjavite se /  Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se /  Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se /  Promeni )

Povezivanje sa %s