Ko to tamo peva (al’ na moj način) – 1. dio


Moj dnevnik iz gradskog prevoza, pisan i sakupljan godinama unazad, a inspirisan najrazličitijim događajima, zapažanjima i razmišljanjima nastalih tokom bezbrojnih vožnji raznoraznim autobusima, trolejbusima, tramvajima, kao i linijskim kombijima. Predstaviću ga u tri dijela, od kojih će svaki sadržati deset „stranica“ iz dnevnika. Svaka priča je nastala neposredno nakon određene vožnje (najčešće do posla i nazad), što znači da su sve emocije i ekspresije u njima potpuno autentične i vrlo iskrene. A za to, valjda, dnevnici i služe… 😉

19. decembar, 2019. 07:47

Legenda kaže da svi oni, koji se u polupraznom autobusu ne priljube uz vrata sedam stanica prije nego što treba da izađu (i to minimum petoro njih odjednom!), ne mogu više nikada da napuste taj autobus, nego navuku sebi kletvu na glavu, i voze se istom linijom tamo-amo do kraja života, pa i na onome svijetu. Vele stari, kletve ih može osloboditi samo BusPlus kontrolor plemenite naravi, koji će im blagostivo i čista srca očitati voznu kartu. Kako se misteriozno pripovjeda među čeljadima, ima jedna ukleta četrdeset sedmica koja već dvanaest godina vozi putnike do Slavije i nazad, samo zato što niko nije visio na vratima onda kada je trebalo… Da se naježi čovjek prosto…

28. januar, 2020. 19:46

Isto tako, kad smo kod gradskog prevoza, postoji legenda koja veli da ako ne urlaš koliko te grlo nosi, dok pričaš mobilnim telefonom, vozeći se u autobusu, trolejbusu ili tramvaju, dođu ovlašćeni provajderi mobilne telefonije i prebiju te kablom od punjača. Pa ti pričaj tiše, ako smiješ!!!

25. decembar, 2019. 08:18

Malo prije, u četrdeset sedmici, jedna ženica skoči sa sjedišta, dotrči do vozača, viče: „Šta je ovo, nigde nema obaveštenja da autobus ide obilaznicom, i da su radovi na putu! Žaliću se u GSP pa ćete da vidite, sve ću da im ispričam, snosićete odgovornost svi zajedno!!!“

VOZAČ: Hahahahahahahahaha!!!

PUTNICI: Hahahahahahahahaha!!!

SJEDIŠTA: Hahahahahahahahaha!!!

ČEKIĆ ZA HITNE INTERVENCIJE: Hahahahahahahahahaha!!!

NALJEPNICA 47 KOJA VISI NA JEDNOM SELOTEJPU: Hahahahahahahaha!!!

GSP: AHAHAHAHAHAHAHA!!!

UNIVERZUM: AAAAA-HAAAA-HAAAA-HAAAA!!!

23. decembar, 2019. 07:26

Malo prije čekam četrdeset šesticu, kaže aplikacija, prva za jednu stanicu, druga za četrnaest. Te ti ja uđoh u prvu, a ona skroz u indijskom stilu – putnici unutra, na krovu, sa lijeve i desne strane autobusa, a trojica voze. Uklopila sam se u masu tako što mi je glava bila kod srednjih vrata, a noge skoro kod prednjih. Glavom tek krenem na zeleno, a nogama sam već na sledećoj stanici. Oko mene četristo ljudi, svi slušali bioprognozu pa se trude da ispoštuju najavljenu glavobolju, neraspoloženje, nervozu i uznemirenost kod hroničnih bolesnika. Napolju mrkli mrak, pada kiša, sve se mislim, da nisam sinoć krenula umjesto jutros bokte?! I na sve to, eto ti neke bakice, pita me onako bioprognostički-hronično-nervozno da li bih bila toliko ljubazna da se pomjerim i napravim mjesta za nju i njenu torbu na točkiće. Ma, odmah gospođo, istog trena, evo samo da pošaljem telegram nogama da se mrdnu još koji korak naprijed, i sve riješeno!!!

16. decembar, 2019. 07:37

Od Autokomande do Kanarevog brda, četrdeset sedmicom za manje od petnaest minuta, razgradile mi se plombe na šesticama, raširile zenice – mogu direktno kod očnog na kontrolu!!! A kako ste se, mili moji, vi jutros istraumirali? 🙂 ❤

18. novembar, 2019. 16:14

Ima tih nekoliko autobusa u gradskom prevozu koji imaju plastična siva sjedišta, ali postavljena nekako pod tupim uglom, pa kako god čovjek da sjedne na njih, svako malo klizi ka podu. Ja se redovno odupirem nogama o pod, bjesomučno i vrlo skoncentrisano, ali ne vrijedi, malo-malo pa očešem potiljak o naslon sjedišta, sva se presamitim unazad! I to potpuno protiv svoje volje! Nekada mi se čini da bi mi lakše bilo da samo pustim gravitaciju da odradi ono što treba pa da na kraju legnem na pod, što je potpuno za očekivati nakon tolikog sklizavanja.

Međutim, našla sam rješenje, ha!!! Kad god uđem u takav autobus, sjednem na sjedište sa desne strane kod vrata (ukoliko je prazno), jer je samo tu toliko mali razmak između dva sjedišta, da mi se koljena automatski zalijepe za naslon ispred i – nema mrdanja! Sklizavanje prestaje kao magijom odnešeno! Ono jest da su mi kasnije, kad se odglavim, zglobovi na nogama kao kod Lego čovječuljka, i jest da mi čašice koljena izađu na drugu stranu, ali što je sigurno – sigurno je!

Dakle, ko hoće, nađe način! Ko neće, nađe opravdanje! 😉 🙂 🙂 🙂

15. oktobar, 2019. 11:53

Slušam radio, kaže voditelj kako naredne numere posvećuje svima nama koji trenutno putujemo do posla i kako se nada da ćemo imati vremena da preslušamo predviđena dva hita dok ne stignemo do cilja. Ahahahahaha, kakva dva hita, prijatelju 🙂 🙂 :-)??? Pa ja, koliko se već vozim, mogu da preslušam kompletan izvođački opus i tog pjevača, i još dvojice njegovih aktuelnih kolega, kao i demo snimke prijatelja jednog od njih, koji je želio da postane popularan, ali mu to nikako nije pošlo za rukom. I to sve samo na pola puta!! Čuj, dva hita!! 🙂 🙂 🙂

16. april, 2019. 16:26

Šta sve možeš na Autokomandi u Beogradu: možeš, na primjer, da poslije posla kreneš iz Rakovice busom 47 (sa pritiskom niskim taman toliko da možeš držati jedno oko otvoreno…), izađeš na Autokomandi da presjedneš na 46 za Mirijevo, zatim, umjesto drugim stepenicama u nizu, uspneš se prvim, i konačno dođeš na stanicu na kojoj čekaš opet 47, samo nazad za Rakovicu. Bonus je ako to ukapiraš tek poslije nekoliko minuta, tik pred ulazak u onaj isti bus 47 kojim si dotle i došao! Probajte, zanimljivo je, osvježi dan čovjeku! A da ne pričam što odmah skoči pritisak pa otvoriš i ono drugo oko…

19. decembar, 2018. 12:21

Idem sad da se vozim tramvajem, a u njima je toliko hladno da ako kojim slučajem zadrijemaš, pri dužoj vožnji, upadaš u stanje hipotermije, kao u američkim filmovima kada ekspedicija ode na Antarktik da istražuje tajanstvene piramide ispod debelog sloja leda, koje su još prije dvije hiljade godina izgradili vanzemaljci. Onda svi obavezno upadnu u neku pukotinu, te se međusobno ispomažu kako ne bi zaspali, jer se više probuditi neće! Međutim, njih uvijek spasi čopor odanih haskija, ili američki predsjednik koji lično dolijeće u spasilačkom helihopteru direktno iz Bijele kuće. I to je to! Svi srećni i zadovoljni!

A šta ja da radim, nit’ haskija na vidiku, a gdje da uznemiravam predjsednika da me otkopava tamo kod Topčidera…???

29. septembar, 2017. 09:07

Juče sam više od dva sata putovala do posla. Pola tog vremena sam provela u pedesetici. Tu su me onako pošteno ispresovali, samljeli i izgnječili pa sam potpuno ošamućena i rastrojena izašla na stanici u Rakovici. Tamo kod trafike, na pola puta od stajališta do škole, vidim kako se jedna moja sadašnja učenica pozdavlja sa bivšom učenicom naše škole, meni naročito dragom, pa požurih da se i sama, kako to red nalaže, upetljam u pomenuto pozdravljanje, kao svaki dosadni profesor (kojem se iz poštovanja ništa ne govori). Navalih na dijete, izgrlih je, izljubih, pršti cmok-cmok-cmok na sve strane, a sve to uz oduševljeni uzvik obima minimum oktavu i po:

– Eeeeee, zdravooooo, pa otkud ti kod naaaaaas???

Međutim, uključi mi se nekakav alarm u glavi, neko tiho upozorenje da nešto nije kako treba, jer me moja divna bivša učenica gleda skroz zabezeknuto, načisto skandalizovano, prilično unezvijereno i ako mogu još da dodam – potpuno zapanjeno. Odgovori mi, sva onako zbunjena:

– Dobar dan, profesorka… pa ja došla kod Vas na čas…

Ali avaj, moj siroti mozak, do krajnjih granica uzurpiran i potrešen linijama prevoza kakve su četrdeset šest, dvadeset devet i pedeset, iako bocnut određenim znakom upozorenja, nastavio je i dalje da vesla po svom:

– Kod meneeeee? Stvarno??? Diiiiiivno, a što???

Ono dijete me sada već gleda potpuno izgubljeno, veli:

– Pa… po rasporedu imam danas kod Vas časove…

Pa dabome, proradi mi konačno propeler u mozgu! To nije naše bivše drago dijete, već sasvim sadašnje, čitav maturant glavom i bradom, tek tada ukopčaše moje, izgleda, skroz nefunkcionalne moždane vijuge. Kako li sam je pomiješala sa onim drugim čeljadetom, pojma nemam! Ne liče apsolutno! Eto ti, pa ti radi u školi i vozi se dva sata gradskim prevozom…

Izvinih se nedužnoj djevojci koja je samo zastala da se pozdravi sa drugaricom iz razreda, i odoh svojim putem, svjesna da lagano dobijam etiketu rašašavljenog profesora sa skoro dvadeset godina radnog staža…

Nešto kasnije, na času sa maturantima, svako malo me hvatao napad smijeha, i to kad god pogledam u ono dijete koje izljubih na pravdi boga pa sam, na nagovor ostatka razreda, ispričala pređašnji događaj. I, eto im inspiracije, dabome! Krenuše razne šale, pošalice, aforizmi, izreke, komentari… jedni se na druge nadovezuju, prvi se sa poslednjim ulančavaju. Moj favorit u moru nepreglednih duhovitosti: zamolih u jednom momentu onu istu bivšu-sadašnju učenicu da upali svijetlo u učionici, kad eto ti neko iz mase dobacuje, naravno, sasvim u skladu sa ispričanim događajem:

– Mašo, upali svijetlo, LJUBI te profesorka!

I nezaustavljivi smijeh zatim. Pa ti ne radi u školi još dvadeset ljeta!

Prevoz, naravno, neću komentarisati… 😉 🙂 🙂

Nastaviće se….

2 mišljenja na „Ko to tamo peva (al’ na moj način) – 1. dio

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se /  Promeni )

Google photo

Komentarišet koristeći svoj Google nalog. Odjavite se /  Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se /  Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se /  Promeni )

Povezivanje sa %s