Šta te čeka u Boki

Kad dođeš u Boku, mnogo toga lijepog te tamo dočeka. Ne samo lijepog, nego i autentičnog, i tradicionalnog, i nesvakidašnjeg. I starog, i novog. I u jednoj boji, a i sa stotinu nijansi. I valovitog, i brdovitog. Često pješčanog, ali ti vode ne fali. Ništa manje krševitog, a opet ćeš i livade i poljane naći. Kao u prodavnici svega i svačega, gdje u izlogu piše „Od igle do lokomotive“. Ili na nekoj pijaci gdje na tezgama u poslednja dva reda prodaju stare knjige, još stariji namještaj, i po koju ogrlicu od potamnjelog srebra, a na samom ulazu sušeno voće i svakojake začine. E tako ti je nekako kad dođeš u Boku. Mala je, išna, a vazda će ti faliti vremena da bi je cijelu vidio. Na mapi je i ne primjetiš, a potpuni je svijet za sebe. Volio je ili ne, ne možeš je zaboraviti, jer poneki sitni detalj će te uvijek za nju vezivati, a ti se buni koliko god ti je volja. Takva ti je Boka.

Ko se nađe na ulici u nekom malom Bokeškom mjestu (a slobodno i u nekom od gradova), a ko ima dobru moć zapažanja i interesuju ga stvari koje ću opisati, može sa te iste ulice otići prepun različitih utisaka. Na primjer, krenuo si u posjetu nekome, a prvi put si tamo. Mogu pouzdano da tvrdim da ti je domaćin, prilikom dogovaranja, rekao nešto kao: „Ma ne možeš pogriješit’ kuću nikako, s puta se vidi! Slobodno pitaj na ulicu nekoga, samo mu prezime reci, odma’ će ti reć’ kuda ćeš!“ I dabome, time se i rukovodiš. Ideš putem, prvo pokušavajući sam da nađeš odredište, a usput razgledaš okolinu. Lijepo je i toplo. Ima malo oblaka tamo „od Tivta“, stari kažu biće kiše. A još kažu da je bolje i to nego da okrene na buru, prošle godine je krovove nosila, u kosti se uvukla, ni jedan cvijet u đardin nije ostao… Šetaš polako, nema gužve, samo su mještani tu, svaki ide za svojim poslom. Kuće su najvećim dijelom kamene, starinske, često naslonjene jedna na drugu. Na nekoj su škura širom otvorena, a na nekoj „u libret“. Tamo ispred one sa bogatom zelenom odrinom, neka žena prostire robu. Kači na žicu svježe oprane lencule, jastučnice, kanavace, šugamane. Zateže ih spretno, od najvećeg do najmanjeg, rekao bi čovjek da ispadoše iz nekog geometrijskog zadatka za šesti razred, koliko ravno uz žicu prianjaju. Nailazi putem i druga žena, staje, javlja se ovoj koja je upravo zakačila i poslednji faculet. Kaže, bila je „u špenzu“, taman su vrući kruv iznijeli kad je ona došla, sve mu korica krcka, morala je barem ćošak okusit’ dok ne stigne doma! Na to se obje žene nasmiju, a zatim nastave priču utiho, naginjući se jedna ka drugoj, jer to je u četiri oka i nije za svakoga da čuje. Poslije se pozdravljaju, kažu „adio“ jedna drugoj, a žena koja se „iz špenze“ vratila, u odlasku dovikuje ovoj drugoj smijući se: „Ma samo da kiša ne pa’ne, lako ćemo za sve drugo!“

Par koraka dalje, učini ti se da vidiš kuću prijatelja kod kojeg si krenuo, ali opet nisi siguran. Mogla bi biti i ona iza nje, jer takođe ispred ima i visoke i niske palme, a eno je i živa ograda od pitasvora, sređena pod konac. Najbolje je ipak pitati nekoga. Vidiš na nekih pedesetak metara ispred, kako ti u susret ide stariji čovjek. Ruke prekrstio na leđima, u jednoj drži novine, na glavi mu kapelin da ga sunce ne „ubije u glavu“, i ide polako, nogu pred nogu. Odlučiš da ćeš njega pitati, zasigurno će ti dati odgovor, jer ti je već jasno da starina poznaje sve i svakoga u mjestu, i staro i mlado, i ko je došao i ko se odselio. Tu je otkad se rodio, živi i diše zajedno sa mjestom, svaki mu pokret to govori, dok bez žurbe korača i gleda okolinu taman kao da je neko njegovo malo kraljevstvo. I tek što si krenuo da mu se obratiš, a on primjeti komšiju gore na prozoru od kuće, zastane, mahne mu i pozdravi ga: „Kenova?“ „Evo pomalo“, odgovara mu čovjek sa prozora, odmahujući rukom, „Otvorio da malo sunca uđe u kuću prije ove kiše, namrčilo se bogami od Tivta!“ „Jes, jes, ma nije me nimalo volja od kiše, pravo da ti rečem!“, odgovara čovjek sa kapelinom mršteći se, što od nezadovoljstva, što od sunca koje mu se tačno na oči namjerilo dok gleda onako uvis. „A nije ni mene, dobri moj komšija, a što ćemo, ne možemo birat’!“, pomirljivo uzvraća sagovornik odozgo. „Ne možemo, i to je tačno! ‘Ajde adio, idem doma malo novine pročitat’, da vidim što se u svijet čini!“ I kreće dondo tačno prema tebi, a ti iskoristiš priliku, javiš mu se lijepo i pitaš za kuću tog i tog domaćina. „Aaaaaa, pa kako ne znam, znaju njega svi u mjesto! Samo ti ‘ajde naprijed pa kad prođeš onu zelenu ogradu, ideš uz ulicu desno i tu mu je kuća. Ne možeš pogriješit’ nikako!“ Zahvališ se i sa olakšanjem kreneš kuda ti je rečeno. Inače, dolje svi žive ili „uz ulicu“, ili „niz ulicu“, a kako se to izgovara, zvuči više kao jedna riječ, lijepo ti čudno dođe kad vidiš da se, u stvari, odvojeno piše, toliko je sraslo sa primorskim govorom. Takođe, neko živi i „na more“ (na samoj obali), a neko drugi „u brdo“, „malo gore u brdo“ i „skroz gore u brdo“ (zavisi koji red kuća je u pitanju). Dabome, i to se sve izgovara „u jednom dahu“, dobijajući pritom stvarno karakteristike geografskog položaja, a ne nekoliko riječi spojenih u jednu. I što je najinteresantnije, teško da ćeš se izgubiti, ili da ćeš promašiti kuću koju tražiš. Tolika tehnologija nas okupirala, a dolje ti je još uvijek dovoljna jedna dobra duša, par riječi i eto te gdje si naumio.

Dok ne stigneš do zelene ograde pored koje ćeš skrenuti desno „uz ulicu“, prođeš pored prodavnice, i tu primjetiš najviše mještana. Neki unutra kupuju, pričaju međusobno, ili sa prodavcima i prodavačicama osvježavaju novosti. Drugi opet ćakulaju ispred, na freškoj ariji, ali sklanjajući se od sunca koje je sada prilično ugrijalo. Vidiš i grupu djece koja su iz obližnje škole izašla na veliki odmor pa uz kikotanje i graju ulaze u prodavnicu ne bi li napravili gužvu i pometnju dok pronađu šta će kupiti za marendu.

Preko puta, na plaži, neki čovjek pituraje barku. Ona stoji naopačke okrenuta, položena na dvije dugačke drvene grede. Čovjek skroz skoncentrisano povlači zelenu liniju gore pri vrhu barke, sve od prove do krme, i tako sa obje strane. Koliko lagano, smireno i precizno to radi, toliko se u sebi grozničavo moli da se farba što prije osuši. Brzo će pun mjesec, ulignji će sami iz vode iskakati, a ostalo mu je još i pajule da opitura! Bogami je kasno ove godine sa tim počeo, a i kako će kad se s broda iskrcao prije koju sedmicu pa se drugačije nije ni moglo. I sad sve preko ramena gleda put Tivta, misli se, neće dati kiša dok se pitura ne osuši, ne bi valjalo nikako…

Do prijateljeve kuće stižeš taman kako ti je stari dondo objasnio – poslije zelene ograde, desno „uz ulicu“ i eto te! Stvarno nije bilo šanse da pogriješiš, ili profulaš kako bi dolje rekli. Domaćin te vidi još sa kapije, smije se, maše i viče: „Lijepo sam ti rek’o da ću doć’ autom po tebe, a ti nećeš! E pa što ću ti ja!“ Ti se isto smiješ, veliš, nije bilo potrebe, taman ti je prijalo da prošetaš malo, a on te dobronamjerno tapše po leđima, pozdravljajući se sada sa tobom kako i dolikuje. Pita te gdje ćeš da sjedneš, „u kuću, ili vani u ladovinu, kako ti je milije“. Opredijeliš se za debelu hladovinu ispod lovorike, odakle krajičkom oka možeš u daljini vidjeti čovjeka koji farba barku. Sa druge strane, preko međe, od glave do pete te odmjerava starija komšinica, pitajući se ko si i odakle si došao, iako bi ti glavu dao da ona samo okopava ruže i da ništa živo više ne primjećuje. Domaćin te odmah nudi pićem, a kako kaže, „ostaćeš bome i na ručak, kuvali smo brodet, kupio sam juče svježega gruja, nikad ljepši nije bio!“ Vrlo rado ostaješ na ručku, ne odbijaš, a i zašto bi kad ti je lijepo. Poslije brodeta ima i slatko – ostalo je štruce od oraha još od slave (bila prošle nedelje), a kažu da je ljepša što duže stoji. I stvarno jeste, zaključiš to još poslije prvog zalogaja. A što ide uz kafu! Pita te domaćica treba li ti „cukra u kafu“da ti donese koju kocku i kućarin da promiješaš, a ti kažeš da je taman po mjeri, i da odavno bolju nisi pio. Na stolu je i zdjela sa suvim smokvama, mirišu dolje do plaže.. Kaže prijatelj, domaće su, on i žena su ih sušili, a smokva iza kuće je prošlog avgusta toliko rodila da su i drugima poklanjali. Spakovaće ti obavezno da poneseš, lijepe su i za „pojest usput“.

Bude ti kod prijatelja baš lijepo, tek predveče kreneš nazad. On duhovit, zabavan, priča – ne staje! Pun je doživljaja, a opisuje ih toliko slikovito i zanimljivo. A i „šene izvodi“ ne bi li te nasmijao. Nagovara te da ostaneš i na večeri, veli, „nećemo kuvat’, snaćemo se nešto, ima svega!“ Međutim, vrijeme je za polazak, koliko god da ti se ne ide. U svakom slučaju, ne ideš kako si došao, voziće te domaćin kolima i to ti je to. Vala ako si večeru odbio, ovo nećeš, „pa kako te god volja“!

Dok se vozite mjestom mrak se već spustio. Vidiš da rominja sitna neka kiša, znači, stiglo je „od Tivta“. Šta li će biti sa onom barkom, pitaš se, nadajući se da čovjek koji je farbao ima rješenje i za to. Na ulici tek po koje čeljade, neko se vraća s posla, neko iz škole, a neko iz posjete komšijama. Kako izlazite iz mjesta, nestaje ulične rasvjete. Brdo se tada spaja sa obalom, a obala sa morem, ne možeš poznati šta je šta. Tek tu i tamo primjetiš nekakvo slabo svijetlo kako sija negdje na moru, a ne znaš da li je u vazduhu, ili ispod površine vode, tako se čudno rasipa. Kaže prijatelj da su to ribari i da često noću idu da štogod ulove. Na suprotnoj strani zaliva vidiš čitavu grupu svijetlećih tačkica – neko drugo mjesto. Malo dalje još ih je više, i još jače svijetle i titraju, što znači da je blizu i grad. Otprilike na sredini morske površine ocrtavaju se dva ostrva. Nekako ti nestvarno djeluju u mraku, kao da su mastilom nacrtani, a ono se još nije osušilo pa se sve presijava… Vidjevši da posmatraš ostrva, prijatelj te ubjeđuje da obavezno dođeš „na ljeto kad je fašinada“, da se takav događaj ne smije propustiti. Znatiželjno ga pitaš šta je to „fašinada“, ne nalazeći ništa ni približno poznato u toj riječi. „A to ti je stara tradicija, običaj, ritual, kako bi’ ti rek’o…Traje preko pet vjekova, i nikad ga nisu prekidali, za nevjerovat’! A sve je krenulo kad su na stijeni u sred mora našli ikonu, tako kažu. Oko te stijene su onda godinama kasnije nasipali krše, ne bi li napravili ostrvo. I tako ti je i bilo, bogami! A fašinada se baš na to odnosi. Barke iz cijele Boke se jednom godišnje okupe i voze do ostrva pa tamo tradicionalno bacaju po kamen u vodu, kao što se od samog početka činjelo. A zašto fašinada? Znaš li što je faša?“ Odmahuješ glavom da ti nije poznato. „E to ti je kao neka traka, veza, kako bi’ ti to objasnio sad… Barke su sve povezane konopcima međusobno, kako bi pravile jednu povorku koja ide prema ostrvu. I okićene su da ljepše i svečanije izgledaju! Ma samo ti dođi na ljeto pa ćeš vidjet’ i sam, nećeš se pokajat’! Boka ti je sva od istorije i tradicije, svašta lijepoga možeš saznat’! Eeeeee, moj dobri, ko sve ovdje nije vladao, toliko različitih naroda, običaja, a sve jedan ljepši od drugoga, čiji god da je… I tako kroz vjekove. Ako te bude zanimalo, samo dođi i pitaj, ima tri dana da ti pripovjedam! „

Prijatelj i dalje veselo nastavlja da ti priča o svemu i svačemu, kao da prije toga niste proveli cijeli dan zajedno, a ti ga sad već nekako kroz maglu slušaš, glave prepune novih informacija i doživljaja. Gledaš tako kroz prozor u pomrčinu, i razmišljaš kako je moguće da si toliko pod utiskom, a bio si samo u jednoj maloj posjeti, u još manjem mjestu. Usput ti u mislima promaknu i oni lenculi što su se, bijeli kao snijeg, sušili ispred kuće… Je li ih pokvasila kiša, pitaš se, grehota bi bilo…

E, to ti je, prijatelju moj, Boka. I to će uvijek biti, samo da znaš kako da je gledaš – srcem više nego očima, a dušom najviše. Jer tada će i ona tebi svoju dušu bez zadržavanja otkriti…

OBJAŠNJENJE ZA POJEDINE RIJEČI I IZRAZE

IŠNA – malecna

ĐARDIN – vrt

ŠKURA – spoljašnji drveni kapci na prozorima

„U LIBRET“ – kapci prislonjeni jedan uz drugi, ali ne skroz zatvoreni

„PROSTIRE ROBU“ – širi veš

LENCUO – čaršav

KANAVACA – kuhinjska krpa

ŠUGAMAN – peškir

FACULET – platnena maramica

„U ŠPENZU“ – u kupovinu

KRUV – hleb

ADIO – zbogom

PITASVOR – vrsta žive ograde

KAPELIN – šešir

„KENOVA?“ – „Šta ima novo?“

DONDO – stariji čovjek

ĆAKULATI – ćaskati, nešto kao tračariti

MARENDA – užina

PITURA, PITURAVATI – farba, farbati

PROVA I KRMA – prednji i zadnji dio barke, broda

ULIGNJI – lignje

PAJULI – daske sa dna čamca

BRODET – nešto kao riblji paprikaš

GRUJ – vrsta morske ribe

CUKAR – šećer

KUĆARIN – kašičica

ZDJELA – staklena ili keramička činija

ŠENE – kada se neko glupira, nešto slično tome