Filozofija jedne pedesetice…


Voziti se pedeseticom od Ustaničke ulice do okretnice na Banovom brdu, bez svake sumnje predstavlja poseban doživljaj. Podjednako je interesantno prevesti se samo jednu stanicu, kao i ići sa kraja na kraj grada. Ima u toj pedesetici nešto, neka specifična atmosfera je prisutna, ne može se to osjetiti na nekoj drugoj liniji, ma kakvi! Ukoliko inače ne koristite ovaj broj autobusa, a nekim slučajem se zateknete u njemu, sigurno je da ćete biti bogatiji za jedno naročito iskustvo, otvoriće vam se sasvim novi vidici i zasigurno je da ćete drugačije početi da posmatrate svijet oko sebe. Ukoliko ste, pak, stalni putnik ovog nesvakidašnjeg prevoznog sredstva, onda prosto ne znam šta bih vam drugo rekla osim – ugasili ste! Baš tako, ugasili ste i teško da ćete ikada više ponovo upaliti… 🙂

U pedesetici je uvijek gužva – od prve do poslednje stanice. Tu ne važi ono pravilo da su početne i krajnje stanice rasterećenije, a da se gužva povećava tek kako autobus odmiče. Neee, ovdje i na pretposlednjoj stanici izađe jedna duša, a uđe sedamdeset i jedna i onda jedni druge lančano guraju naviše uz obavezno pitanje: „Je l’ može još malo ka sredini???“ U pedeseticu nikada ne možeš ući zasebno, kao jedinka, već ulaziš isključivo u gomili sa drugim putnicima. Ko ima sreće da se nađe u sredini te gomile, njega lijepo unesu unutra, ne mora nešto posebno da se trudi. Ta ista gomila te i smjesti u autobus. Tek kad se vrata sa teškom mukom, uz cviljenje i škripu, nekako zatvore, onda se gomila ljudi „instalira“, noge ti opet dotaknu dno (najčešće samo lijeva ili samo desna!) i onda vidiš da si na stepeniku, možda na točku, ili eventualno na nečijim stopalima. Dakle, uspješno ući u pedeseticu predstavlja svakodnevni mali životni uspjeh. Ukoliko svakog dana imate po jedan ili dva ovakva mala životna uspjeha, zamislite kako ćete se osjećati poslije nekoliko godina. Vi ste onda, u stvari, uspjeli u životu! 🙂

Ne postoji racionalno objašnjenje kako se toliki broj putnika uspije smjestiti u jedan autobus prosječne veličine. Na vozačevoj kabini okačena je tablica na kojoj piše da mjesta za sjedjenje ima 23, a za stajanje 56. U pedesetici se toliki broj smjesti samo kod zadnjih vrata. Broj putnika koji se nalazi u pedesetici, na stanicama na Banjici i Trošarini, kosi se sa svim naučnim zakonima. Tu je omanula i fizika i matematika i biologija, kao i bilo koja druga naučna grana, podgrana i ogranak. U pedeseticu uvijek nekako može da uđe još ljudi. I još… I još… Na primjer, uspijete da okrenete glavu na desnu stranu i preko nečijeg lakta, a ispod nečijeg nosa, vidite kako dvadesetoro putnika stoji na stepenicama kod srednjih vrata. Nekolicini je lice na staklu, a duša u nosu. Njihov nos je, opet, na ramenima onih ispred, a glave onih ispred su na leđima onih skroz naprijed. Svi oni kad izađu, garantovano imaju utisnute obrise onih ljudi sa kojima su tokom vožnje bili srasli. E sad, na svakoj stanici siđe po jedno – dvoje, a uspije da uđe njih desetoro, i to na svim vratima. Kako? KAKO??? Da li se svi ti ljudi smanjuju kada uđu u autobus? Da li im se zapremina prepolovi? Ili su možda usavršili tu tehniku sabijanja do savršenstva? Ne znam, nešto se tu ozbiljno dešava, nauka ćuti, a trebalo bi podhitno da reaguje…

U pedesetici nikada ne možete stajati na jednom mjestu, znate ono, nađete slobodnu šipku, zacementirate se za nju i tako do željenog odredišta. To vam je ovdje misaona imenica. Gomila ljudi u pedesetici se uvijek nešto pomjera, talasa, ševrluda, njiše, stalno vas neko pita da se pomjerite malo lijevo, malo desno, da idete malo naprijed, da pomjerite torbu, da spustite ruku, da iskrivite lakat, da savijete nogu…Dešavalo se da me neko zamoli da „krenem malo ka sredini“, a ja nogu ne mogu ni lijevo ni desno. I onda se samo gornjim dijelom tijela pomjerim na zamoljenu stranu, dok mi noge ostanu na potpuno istom mjestu. I stojim tako ukoso, kao čuveni „trinaesti paragraf“ (šta god to značilo!), a na onom, tobože oslobođenom mjestu, uguraju se nekim čudom još četiri čovjeka, bakuta sa cegerom i gospođa sa kišobranom i kutijom. Zamislite šta bi bilo da sam i noge uspjela da pomjerim „ka sredini“, pa cijeli gimnazijski razred bi mogao pored mene da se naslaže i to komotno. Čudo je pedesetica, nema toga u drugim autobusima, pogotovo ne u onim duplim, ma kakvi :-)!

Nekad se nebo otvori i na zracima sunca, uz bajkovite zvuke harfe, iz nekog paralelnog univerzuma, spusti se na asfalt i dokotrlja do stanice poluprazna pedesetica. Ja to zovem čudom. Istina, veoma je mali broj ljudi koji mogu da vide takvu pedeseticu i da se u tom čudu lično provozaju, ali kome god je uspjelo, bio je nekako miran, srećan i spokojan čitavog tog dana, sa velikom toplinom oko srca i nepobjedivom nadom u bolje sutra. Ako se neko pronađe u ovome, znaće o čemu pričam, sigurno je prosvijetljen za cijeli život pa i kasnije… 🙂

Mislim da je u pedesetici gužva i kada ne vozi. To je zato što ljudi čim vide ovaj autobus, po automatizmu krenu da se guraju ka njemu, da „love“ slobodno mjesto, da grabe slobodnu šipku, da mole za „još malo ka sredini“…Čudne emocije izaziva ta pedesetica kod ljudi, čudne…Kada naučiš da opstaješ u pedesetici, svaki drugi autobus je za tebe „mala maca“! Ušetaš tako mrtav-hladan, na primjer, u trideset jedinicu, odmah procijeniš i gdje ćeš i šta ćeš, profesionalno se proguraš kroz omanju gužvu, spretno nađeš najbolju šipku da se okačiš, manevrišeš u prostoru kao riba u vodi, a ostali putnici te pomalo sa zavišću gledaju i misle: „Uh, evo ga profesionalac – pedesetičar, blago njemu, kada ću ja ovako…“

Eto, tako vam je to kad se vozite pedeseticom. Posebna jedna životna filozofija, poseban svijet…Toplo preporučujem ukoliko želite da se čeličite i ojačate duh. Poslije pedesetice vam više nikada ništa neće biti isto. Potvrđujem i potpisujem, jer poslije takvog iskustva spremna sam da krenem biciklom na Mars i čamcem u Sibir!!! 🙂 🙂 🙂

6 mišljenja na „Filozofija jedne pedesetice…

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se /  Promeni )

Google photo

Komentarišet koristeći svoj Google nalog. Odjavite se /  Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se /  Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se /  Promeni )

Povezivanje sa %s