Sniježni čovjek

Evo se čudu ne mogu načuditi da sam ja, tek poslije nekoliko decenija života, došla do zaključka kako sam kao osmogodišnje dijete preživjela pravu pravcatu avanturu. I to nije nekakvo tamo dječije preuveličavanje, tipično za određeni uzrast, već živa, ogoljena istina, sakrivena u najzabačenijem dijelu sopstvenih uspomena, gdje je strpljivo, preko tri decenije čučala u mraku i čekala svoj konačni momenat slave. Iščekivala svojih pet minuta i nekoliko redova na papiru. Sad jasno vidim da joj bar toliko dugujem, i da ću je na ovaj način smjestiti tamo gdje i pripada – u biblioteku sjećanja, i to na policu sa nezaboravnim događajima iz djetinjstva, ravno pod slovom A (avantura), tačno onako kako joj je oduvijek i dolikovalo.

Samo da u par redova pojasnim kako sam do tog izuzetnog zaključka uopšte i došla, i šta je poslužilo kao prekidač za svijetlo koje se u mojoj glavi tako naglo upalilo, jasno obasjavši osamdesete godine prošlog vijeka. U suštini, nije to bilo ništa posebno, da ne ispadne da mi se odjednom javio nekakav sudbinski glas sa neba ili nešto tome slično i jednako dramatično. Doduše, ono jeste bio glas, ali iz kutije u kojoj žive mali ljudi, nama od davnina poznate pod imenom televizor! Eto, ja sam sasvim usput, stavljajući čistu posteljinu na dječije krevete (i preklinjući onoga ko je izmislio ta čuda na sprat, pošto sam već sedam puta potiljkom poljubila letvice gornjeg „sprata“ i skinula dobar dio kože s leđa pokušavajući čaršav da zategnem kako treba), čula kako u nekoj emisiji reporteri intervjuišu ljude u pauzama između skijanja, na jednoj od naših prelijepih planina. I sad, vidi se da oni uživaju za sve pare, da skijaju, šetaju, udišu svjež vazduh, jedu ukusnu hranu, ali nekako se najviše u njihovom govoru isticala upravo riječ „avantura“. Vele oni, na planini su i doživljavaju nezaboravnu avanturu, nikada takvu, jednu i jedinstvenu, niko tako nešto nikada neće više ni doživjeti! Mislim se ja, gurajući uporno pogrešnu stranu jastuka u kariranu jastučnicu, pa kakva je to avantura kad si u vrhunskom apartmanu, sa prvoklasnom ishranom, toplom odjećom i obućom, kvalitetnom opremom za skijanje? To je jedan lijep odmor za one koji vole takvu vrstu aktivnosti, a ne avantura! Pa zna se šta je avantura, to je… E! Eto ga! Puf! To je bio taj momenat, taj okidač koji me momentalno vratio preko tri decenije unazad. I preplavi me tog momenta teška nepravda iz dva razloga: prvo što mene neće niko intervjuisati kako spremam krevete i besjedim o nekoj tobože avanturi iz prošlog milenijuma, a drugo, ko je ikada osmislio i napravio ovakve jastučnice, kada im pola sata treba da se na jastuk nataknu?!

I tako, eto mene ovdje, nad slovom i papirom, da ispričam što ispričati imam pa nikad se ne zna, možda će neko usput i pročitati, i možda će mu ova moja priča poslužiti kao podsjetnik za nešto svoje davno, a sasvim nepravedno zaboravljeno…

Desilo se da je početkom baš tih osamdesetih godina moj otac na nekom seminaru u Dubrovniku (ako me dobro sjećanje služi), upoznao i stekao novog prijatelja. Bio je to jedan vrlo interesantan lik, harizmatičan, rođeni govornik pun kojekakvih izreka i stihova, ljubitelj i poznavalac istorije, pjesnik, i što šta još, ali ko bi se svega sada sjetio. I sprijateljiše se njih dvojica na duže životne staze, jedan ovakav, drugi onakav, prvi lijevi, drugi desni, prosto ne znaš kako jedan drugog nađoše, koliko su različiti bili. Međutim, ništa nije zasmetalo da to prijateljstvo obilježi čitav jedan period naše porodice, često na vrlo originalan i nesvakidašnji način, a bogami, nekad i na takav da si se slobodno mogao zapitati jesi li se kojim čudom našao u scenariju kakvog avanturističkog filma, i to kao jedna od glavnih uloga, ni manje ni više!

Novostečeni prijatelj živio je tada u jednom gradu na primorju, ali je rodom bio iz malog sela pored Nikšića, smještenog u samom podnožju planine Golije. Iako se na duži period bio smirio na samoj pjeni od mora, to nije moglo spriječiti  pomalo gorštačku i donekle sirovu narav da uvijek bude negdje na samoj površini njegove ličnosti. A kada tome dodamo i fizički opis pa kažemo da je bio prilično visok čovjek (činivši se još visočijim i krupnijim zbog dugačkih kaputa i mantila, sa širokim naramenicama, kakvi su se tada nosili), crne kose i brade i izuzetno snažnog glasa, nije ni čudo što sam se prilikom prvog zajedničkog susreta načisto zabezeknula, dok je moj mozak uspaničeno u sopstvene uši uzvikivao: „Bjež’ u kuću, eto Njegoša, sad će te ono za čaše meda i žuči pitati, kuku tebi ako pogriješiš šta koja ište!“

Baš u tom periodu kada smo ga upoznali, naš novi prijatelj se oženio, uskoro dobivši i prvog sina od buduća tri, te se može reći da je, sasvim prirodno, došlo do pravog porodičnog druženja. Posjećivali smo se međusobno, išli tamo ovamo, da bi nas, ljeta gospodnjeg osamdeset i četvrte, naši dragi prijetelji pozvali da provedemo dio ljetnjeg raspusta, ni više ni manje, nego na njihovoj rodnoj planini Goliji. Da osjetimo tu divlju prirodu i spojimo se sa njom, proživimo na kratko život naših predaka, i uživamo u onome što je Bog svojom rukom stvorio – to je otprilike bio govor kojim smo toliko srdačno i velikodušno bili pozvani u avanturu za koju će se kasnije ispostaviti da je potpuno nemoguće zaboraviti, te ćemo je svo četvoro u mislima njegovati sve do kraja našeg ovozemaljskog bitisanja.

Moram priznati da se uopšte ne sjećam priprema za to legendarno putovanje. Ne pamtim ni koliko smo putovali, niti mi je u glavi ostao bilo kakav detalj same vožnje i njenih propratnih momenata. Prva slika koja mi se u glavi javlja kad god pomislim na tu porodičnu epopeju, jeste mala prizemna kuća, sastavljena od svega par prostorija, ispred koje smo parkirali auto i ušli da se malo osvježimo i odmorimo. Ta kuća se nalazila u isto tako malom selu po imenu Višnjića Do, a u njoj su živjeli roditelji  našeg prijatelja i to onda kada nisu boravili na samoj planini, čuvajući ovce i ostale domaće životinje daleko negdje gore iznad sela. Iskreno, ja sam mislila da smo baš tog momenta stigli na svoje odredište (kako nam to danas popularno gospođe iz navigacija saopštavaju) i da ćemo u toj kući provesti svoj neplanirani ljetnji odmor. Ah, kako sam naivna bila! Koliko sam samo pogrešnu sliku u svojoj osmogodišnjoj glavi stvorila, misleći da ću se igrati na livadama ispred kuće, sa strahopoštovanjem posmatrajući prilično zlokobne vrhove planine koji su se nad kućom nadvijali. A u stvari, sudbina mi je bila namijenila potpuno obrnutu sliku – da upravo sa tih zlokobnih vrhova okom pokušam uloviti bilo šta što bi iole ličilo na to blaženo selo, a kamoli prepoznam kuću naših domaćina. Naš Višnjića Do upravo se bio pretvorio u Višnjića Od, i to koju hiljadu metara uvis. Pa ko živ – ko mrtav! Avantura je konačno mogla da počne, i ona je to sasvim spremno uradila, predstavivši se u svom veličanstvenom sjaju kada je jedna ovakva planina u pitanju…

Ja ne znam da li su moji roditelji bili upućeni u sve detalje putovanja i boravka na Goliji, mada sam prilično sigurna da iz rođene kuće ne bi provirili da su znali kakva će ih sve čudesa na ovom putešestviju snaći. Eto, na primjer, da im je na vrijeme rečeno da kolima neće moći dalje od kuće u Višnjića Dolu, i da će do konačnog cilja gore nebu pod oblake stići nekakvim bespućem punim kamenja, divljeg bodljikavog rastinja, zmija i džinovskih guštera (a ne bih slagala ni kad bih rekla zmajeva), pritom jašući na konjima koje nikad u životu jahali nisu, oni bi vjerovatno zgrabili svoje pasoše, pobjegli u Ameriku i niko ih nikad više ne bi vidio. Ovako, umjesto obećane zemlje Amerike, obreli su se sa nama dvijema na konjskim leđima, bjesomučno se klackajući jezivom uzbrdicom kojoj se kraj nije nazirao. Kako su bila samo dva konja na raspolaganju, jedan je nosio mog oca i mene, a drugi mamu i mlađu sestru. Otac od našeg prijatelja je išao pored nas, pazeći da konji idu u pravom smjeru, jer koliko smo svi bili šokirani i zapanjeni, ne bih se začudila da je naša mala povorka u određenom momentu stigla i do granice sa Mađarskom, čekajući da je pređe i nastavi za Budimpeštu. Toliko nismo znali šta nas je snašlo, i kuda uopšte idemo.

Iskoristiću ovu priliku da javno pohvalim svoju majku i sestru, koje su tako hrabro i postojano, kao pravi profesionalci, jahale na svom riđanu, iako su konje u svom svakodnevnom životu gledale uglavnom na slikama i u filmovima. Da li je to bio grč, nastao od šoka koji ih je snašao našavši se na vrhu ove plemenite životinje pa se do cilja više nisu ni mogle pomjeriti, tek, one su svoj planinski taksi iskoristile onako kako je to bilo i predviđeno. Međutim, tata i ja smo od profesionalaca bili vrlo daleko, i što smo više topotali uzbrdo, tako smo se oboje krivili i klizili sa onim sjedlom sve više udesno, da bismo na kraju visili skroz konju sa strane. Kako su nas nazad sa sve sjedlom vratili, i kako smo do vrha planine stigli, te slike uopšte u glavi nemam. Vjerovatno je moj istraumirani um tu epizodu brže bolje zamaglio i sakrio, da mi ne dolazi u snove bespotrebno pa da još i sa kreveta padam, misleći da visim konju sa boka, jašući ka velelepnoj Goliji.

E sad, kao što nas iz kuće niko ne bi mogao istjerati da smo znali kako ćemo po prvi put u svom naskroz neavanturističkom životu jahati konje uz ljuti crnogorski krš, tako nas vjerovatno ni sa tih istih konja sve sile ovoga svijeta ne bi mogle skinuti, da su nam predočili šta nas gore u planinama čeka, nego bismo kasali i kopitali po onom bespuću, sve dok se opet ne dokopamo Višnjićevog Dola – spasonosnog božanskog raja, kako nam se u tom momentu činilo.

Tamo gdje su nas se konji konačno oslobodili, a gdje smo stigli negdje u popodnevnim časovima ako se ne varam, nije bilo ničega. Dobro, gotovo ničega, da ne budem baš toliko nezahvalna. Do potpunog ničega dijelila nas je jedna mala kolibica, takozvani katun, u kome bi naši domaćini prespavali, dok su preko dana bili napolju baveći se svakodnevnim poslovima. Taj katun je bio smješten na vrhu ogromne livade postavljene pod uglom od skoro devedeset stepeni, a iza njega se prostirala ogromna, tamna, gusta šuma. U samom katunu je bila jedna jedina mala prostorija, u kojoj opet nije bilo skoro ničega. Čini mi se, samo neki sto i po neka stolica, kao i nekakve klupice smještene uz same zidove kolibe, vjerovatno predviđene za odmor i spavanje. I to je otprilike bilo to. Možda sam nešto i izostavila, ali trenutno se jedino tog unutrašnjeg inventara mogu sjetiti. Krevet je u tom momentu postao misaona imenica, prisutna isključivo u futurističkim filmovima američke produkcije, a o kupatilu ne da nije bilo riječi, nego su mi se i oni zmajevi od malo prije grohotom smijali, kada sam za ovu prostoriju u kući pitala.

 Postojala su dva mjesta na kojima smo tih dana mogli doći do vode. Jedno mjesto je bio bunar, iskopan na samom dnu one ogromne livade smještene pod skoro pravim uglom i kad si se do njega nekako spustio, lakše ti je tu bilo prespavati, nego ići nazad uzbrdo. Majka od našeg prijatelja je taj bunar zvala „čatrnja“ pa kad sam ga istim nazivom predstavila sad već pokojnom učitelju u trećem razredu osnovne škole, prepričavajući doživljaj sa raspusta, on mi je rekao da se lijepo ponašam i da pričam kako dolikuje, da me ne bi sa časa izbacio.

Drugi izvor vode, a ujedno i prirodni rashlađivač, iliti frižider (naziv tada takođe ostao u nekoj skroz drugoj dimenziji i civilizaciji) predstavljale su hrpe snijega, smještene nešto dublje u obližnjoj šumi. Te hrpe svjedočile su o svježini koje je drveće svojim gustim krošnjama u planini stvaralo pa temperatura ni u sred ljeta nije dozvoljavala da se snijeg od prošle zime skroz istopi. A kako je bio čist i skroz netaknut, ljudi su u njemu čuvali meso od kojeg su spremali sebi obroke tokom obitavanja u katunima. Što se mene tiče, jednom sam otišla do bunara i jednom do „frižidera“. Vjerovatno bih i više tura napravila, ali me prilikom posjete „čatrnji“ ujela pčela za kažiprst pa sam plačući odklipsala uzbrdo do katuna, plašeći se da dušu ne ispustim dolje kod bunara, sama samcata i u strašnijem bolovima, ostavljajući se na milost i nemilost raznim divljim zvjerima. Bolje nisam prošla ni prilikom posjete hrpama snijega, jer sam na putu do tamo upala u ogroman žbun kopriva, koje su me toliko ožarile po nogama da sam sigurna bila kako sam zbog nekih svojih ranijih grijehova visila na vratima pakla, a da su me njegovi plamenovi surovo šibali po nogama, dodijeljujući mi kaznu kakva mi je po zaslugama i pripadala.

Što se spavanja tiče, prvobitno je bilo planirano da noći provodimo u šatoru postavljenom malo dalje od katuna. Tu smo pregurali cijelo jedno veče, jer, kako nažalost nismo uspjeli dobro da procijenimo mjesto na kojem ćemo postaviti šator pa se on mučenik našao baš na stazi kojom noću prolaze medvjedi, tako su nas oni i posjetili čim se mrak na ovu neukrotivu vrlet spustio. Dakle, ne jedan medvjed, nego čitava njegova porodica! I svi su te noći protutnjili tik uz naše glave, zakačivši i šator jednim dijelom, ostavljajući nas nekim čudom u istom stanju kako su nas i zatekli. Ne vjerujem da bih riječima mogla opisati strahotu koju su moji roditelji tada u kostima osjetili, samo ću napomenuti da smo sledeću noć, kao i sve one poslije, proveli spavajući u katunu, smjestivši se kako smo znali i umjeli po onim klupicama i stolicama. Vjerujte, poslije najezde medvjeda to je za nas bio hotel sa pet zvjezdica, luksuzni smješta,j topao i siguran, zaštita od bića koja su kretala u pohode sa prvim sumrakom.

Osim medvjeda, bilo je na Goliji i raznih drugih predatora – manjih, srednjih, većih, ma kakvih ti duša želi. Roditelji našeg prijatelja su najnormalnije pričali kako se „juče dolje pored čatrnje pojavio vuk“, ili kako su pored katuna vidjeli nekakve sumnjive otiske šapa, ili kako su se mimoišli sa medvjedom, i svašta tome slično. To je na jednoj takvoj planini bila svakodnevnica i ljudi su je živjeli onako kako sam ja živjela život u svojoj kući i u dvorištu ispred nje. Ono što je nama bio šok nad šokovima, sigurna smrt izbjegnuta u poslednjoj sekundi, njima je predstavljalo jedan od običnih dnevnih događaja i nije tu bilo mnogo priče i diskusije. Imali su pametnija posla nego da kukaju nad sopstvenom sudbinom, pogotovo što smo tu ulogu mi kao gosti zdušno prihvatili, skačući unezvijereno na svaki šum i dobijajući tikove od sumnjivih pokreta tamo na samom rubu šume.

Ono što se svakako mora priznati jeste to da je priroda na Goliji stvarno bila prelijepa. Onako netaknuta, prepuštena sama sebi, bez hotela, skijaških staza, planinskih kuća, tek sa po kojim katunom, bila je stvarno veličanstvena, što je čak i moje osmogodišnje oko primjećivalo. Ono jest da sam džigericu istresla bježeći od rojeva pčela, žbunja kopriva, raznoraznog trnja i ostalih insekata, čopora vukova, medvjeda i najezde lisica, ali da sam se spojila sa prirodom – kao što nam još dolje u Boki slikovito opisao naš prijatelj – bogami i jesam, jer drugi izbor prosto nije postojao. Morao si da prihvatiš to što ti planina nudi, a osim beskrajnog zelenila tamo ničeg drugog nije bilo pa ti vidi šta ćeš. Bar smo se našetali kroz one beskrajne šumske staze, najeli šumskih jagoda i napili čiste svježe vode, što jest – jest.

Eto, tako smo ti mi proveli dio ljetnjeg raspusta, skroz odsječeni od ljudi i civilizacije pa ako to nije avantura, onda ne znam šta je! Bez struje, bez tekuće vode, bez kupatila, bez kreveta, a okruženi vukovima i medvjedima, sa mesom koje se hladi u hrpi snijega tamo negdje u šumi, i bunarom u samoj nedođiji dolje na dnu kose livade. Pa zar ne mislite da je nas trebalo intervjuisati i pitati za mišljenje kad su već avanture u pitanju, a ne ovu čeljad što izađu iz apartmana sa četiri sobe i dva kupatila, nahranjeni toplim pecivom, i eto ih direktno na sigurnoj skijaškoj stazi? Mislim, ja se izvinjavam, ali mi nismo učestvovali u emisijama o preživljavanju, u kojima nas je pratila cijela ekipa pa kao jedemo neke bube i korijenje da bi nas kamera snimila, a poslije, kada je isključe, gostimo se sa pljeskavicama koje smo ponijeli. I sve se to onda prikaže na nekoj naučnoj televiziji. Ne, ovo naše je bilo sto posto autentično – ako te pojuri medvjed, stvarno te pojurio pa ako osvaneš, osvanuo si; ako si po prvi put jahao konja po nekakvim kozjim stazama, onda je tako i bilo, ne sjećam se da je bilo žičare da nas do vrha planine prebaci. Vala, spojismo se sa prirodom i precima samo tako, ne treba mi se spajati za narednih trista godina. Svako malo mi je dolazilo da asfalt na magistrali izljubim, kada smo se kući vratili. Mada sam noćima kasnije bila ubijeđena da mi se oko prozora sobe, usred Kamenara, mota medvjed i vodi vuka sa sobom pod ruku, dok za njima rastu ogromni žbunovi svježe koprive.

Kako sam na samom početku priče napisala, prošlo je od ovog našeg survajvera i više od tri decenije. Za to vrijeme imala sam prilike da putujem na različite strane svijeta, upoznam razne ljude i uživam u prelijepim prirodnim predjelima. Međutim, teško da mi se nešto utisnulo u mozak i sjećanje tako živo kao što je to uspjela ova naša planina Golija. Kao da je sad vidim, i nju i onaj mali katun na samoj granici sa šumom. I onu sjenu, koja mi se uvijek pričinjavala tamo među drvećem i posmatrala me svojim crvenim očima. Znate, oduvijek sam znala da je to onaj Sniježni čovjek o kome se tolike misterije na televiziji već godinama ispredaju. Pa zar bi mogao živjeti negdje drugdje osim tamo, na Goliji? Posjetite nekad ovo mjesto ako budete imali prilike, i tačno ćete znati o čemu vam pričam… I pazite gdje postavljate šator, hoće medvjedi ponoći  da prošetaju…

Zlo i Naopako

Bili tako Zlo i Naopako. Doduše, Zlo se na ovome svijetu ranije nastanilo, ali nikako nije moglo samo ama baš ništa da uradi. Sve što je trebalo da se pokvari i ošteti, uvijek je stajalo uspravno i bilo ispravno pa mu Zlo naprosto nije moglo ni malo naškoditi. To nikako nije bilo dobro za Zlo, jer ako ne bude radilo svoj posao kako treba, vratiće ga odakle je došlo, a tamo je bilo prilično dosadno i neinspirativno, jer je sve već odavno bilo pokvareno i oštećeno pa šta će ono onda tamo raditi cijelu vječnost?

Kad je već izgubilo svaku nadu, desilo se da je Zlo srelo Naopako i na prvi pogled su se baš dopali jedno drugom. Kao da su se oduvijek poznavali i samo je bilo pitanje trenutka kada će se konačno udružiti i nastaviti svoj život zajedno.

Od tada, Zlo i Naopako su postali nadaleko poznati. Živjeli su i svugdje i nigdje. Svugdje, jer su mnogi počeli da ih u goste pozivaju. Nigdje, jer ni jedna kuća u koju su ušli nije bila stvarno njihova. Međutim, to njima uopšte nije smetalo, jer su obilazili cijelu kuglu zemaljsku i bili vrlo uspješni u svom poslu.

Zlo i Naopako su od samog početka imali veoma mudro razrađen sistem rada, zato im je tako dobro i išlo, i zato su ih mnogi angažovali. Zaista, otkad je svijeta i vijeka, od njih u ovoj raboti nikad boljih nije bilo. Gdje god bi došli, i koji god bio njihov zadatak, uvijek su imali isti plan koji su sprovodili. To je izgledalo ovako: Zlo se pritaji i pošalje Naopako u izvidnicu. Naopako zatim krene u pohode i isprevrće naopako sve ono što je uspravno i ispravno stajalo. E onda dođe Zlo i obavi svoj dio posla, koji uopšte više nije bio težak, jer sve što je sada bilo glavom u zemlji a nogama u vazduhu, nije više moglo niti uspravno da stoji, niti ispravno da razmišlja.

I tako su, za vrlo kratko vrijeme, Zlo i Naopako postali poznati na cijeloj planeti. Nikad nisu odbijali ni jedan poziv, svuda su stizali, kvalitetno i bez greške su radili svoj posao, i zbog toga bili omiljeni u svojoj branši. Niko više nije htio da ih mijenja, niti su tražili alternativu za ovo malo udruženje. O njima su počele priče da se pričaju, bajke ispredaju, pjesme pjevaju, predstave igraju. Pojavljivali su se i na platnima, slikani uljem ili kakvom drugom tehnikom, čuli su se i kroz glas, dirke i žice, oblikovali su ih od mermera i kamena. Niko popularniji od njih bio nije.

Baš zbog toga, Zlo i Naopako su bili ubijeđeni da boljih nema i da im niko nšta ne može. Međutim, problem je bio što ni jedno od njih nikad nije pročitalo kraj neke priče, odslušalo kraj pjesme ili možda pogledalo kraj predstave, malo detaljnije proučilo naslikani motiv. Onda bi znali da i nisu uspješni baš toliko koliko su mislili. Jer, vrlo često se ono što je bilo izvrnuto naopako ipak vraćalo u ispravan položaj. Ono što se sa tim nije moglo izboriti, ukopavalo se glavom još dublje u zemlju, i niko ga više ne bi ni čuo ni vidio.

Dabome, mnogo brže je sve to išlo u kakvoj bajci ili pjesmi. Otjeraš Zlo i Naopako baš onako kako bi volio i želio – za dvije, tri strane, četiri, pet dijaloga. Sve ono što u stvarnom životu na mnogo duže staze traje. Neki su se plašili da se od ovo dvoje nikada neće riješiti pa su ih zato tjerali u svom zamišljenom svijetu, i tako im je bilo lakše. Evo baš kao što ja sada radim. A i u čast svemu onome što je vazda ostalo uspravno i ispravno, visoko iznad zemlje i mulja, i čiji prag Zlo i Naopako nisu uspjeli preći.

E da, zaboravih da kažem, ušuškali su se Zlo i Naopako i u našem jeziku, da se ne misli da zaostajemo za svijetom. Eto baš juče, prolazim ja našim najljepšim i najvećim parkom, dođem do predivnog vidikovca, i, vidim, nešto mi neobično, prazno, nepotpuno. Kad ono – posjekli veliko, razgranato, staro drvo, okruženo braon klupicama pored kojih smo se onomad slikali čak šest puta odjednom. Prosto sravnili sa zemljom jednu divnu dušu, presudili jednim zdravim plućima da neometano dišu. Zaustih da kažem nešto, međutim, pretekne me jedna gospođa, odmahuje glavom, veli: „Posjekoše ovo drvo! Tuga… Ko još može ovako nešto uništiti…? ZLO I NAOPAKO. Baš ZLO I NAOPAKO, šta drugo reći…“

Ja u Srem, kad tamo Karlovci!

Baš je tako nekako bilo, iskrena da budem. U stvari, naš prvobitni plan je bio da idemo direktno za Novi Sad, ne bismo li porodično osjetili kako zubato, februarsko, pa još i praznično sunce grije onako pravo po novosadski. Prvo gore na Petrovaradinskoj tvrđavi, a onda i niže, u samom gradu i Dunavskom parku. Poslije da sve utiske lijepo saberemo, i da se sa svim tim tako lijepo sabranim, lagano vratimo u Beograd.

Međutim, u cijeli naš spontani plan, još spontanije se, negdje tamo na mala vrata, ugurala ideja da usput obiđemo i Sremske Karlovce. Što da ne, složismo se u momentu! Svratimo na sat vremena, prošetamo kroz grad, popijemo možda po koju kaficu na glavnom trgu, a onda lijepo nastavimo dalje gdje smo se uputili.

U Sremske Karlovce smo stigli prilično rano, skoro da nikoga još nije bilo na ulicama, osim jednog prodavca knjiga, starijeg čovjeka sa sivim šeširom. Taj šešir je bio skoro iste nijanse kao i vremešni kombi pored kojeg je njegov vlasnik stajao pa ga nisi mogao ni primjetiti ako se dobro ne zagledaš. Da li je šešir od nošenja potamnio, ili izblijedio od sunca, ili je boja na kombiju bila poprilično izguljena, a možda i svježe prefarbana, tek, nisi mogao a da ne zaključiš kako to dvoje pripadaju jedno drugom bar koju deceniju unazad, koliko su se u nijansama stopili. Prodavac je taj svoj kombi, vrlo privlačno pretrpan svakojakim naslovima, poređanim po nekom sopstvenom nahođenju i redoslijedu, parkirao u samom centru grada, odmah pored rampe, koja zabranjuje dalje kretanje vozila jer tu počinje pješačka zona. Tek što smo izašli iz auta, pokušavajući da se iskobeljamo iz prilično svježe, guste hladovine zimzelenog drveta koje je natkrilo cijeli parking, naiđe neka gospođa, ruku punih kesa, vjerovatno se vraćajući iz tek obavljene kupovine, i pita prodavca knjiga da li je nabavio nešto novo od prošlog puta. On ponosno klimne glavom i sivim šeširom, te za čas nestane negdje u unutrašnjosti kombija da pronađe sve što je želio pokazati, očigledno, vrlo knjigoljubivoj gospođi.

Baš dobar početak, pomislih, nastavljajući dalje, ubijeđena da će biti još tako zanimljivih i originalnih detalja za vidjeti i upiti, iako sam se narednih deset minuta ubjeđivala sa sopstvenom čeljadi da stave kape na glavu, jer je jutro prilično prohladno, da ne kukaju jer su jeli prije pola sata, da neće umrijeti od žeđi, iako im se to u datom momentu činilo kao jedina životna istina. Naime, kada ideš sa malom djecom na izlete i putovanja, sasvim je logično da su jedno slike koje poslije ushićeno podijeliš da cijeli svijet vidi kako je idilična bila ta porodična šetnja (uz cvrkut ptica, zvonki smijeh i razdragano trčkaranje unaokolo), a sasvim druga stvarnost u kojoj si, blago je reći, bombardovan stotinama svakakvih pitanja, kuknjavom i neizdržom, kao i veličanstvenim lamentom nad sopstvenom sudbinom, koja im u narednih pola sata neće donijeti ništa slatko toliko potrebno njihovom organizmu, a surovi roditelji im to bezdušno uskraćuju i vuku ih da vide nekakvu građevinu, kao da ih dovoljno nema tamo odakle su već došli. Ipak, kad stekneš već dovoljno iskustva u tom smislu, kad si spreman da napraviš i neke male ustupke i kompromise, čitava avantura može da ispadne baš onako kako si i zamislio. Dobro, ne u potpunosti, ali ne valja ni kada je sve savršeno, dosadi čovjeku vrlo brzo. Ovako uvijek imaš neku anegdotu za ispričati, a djeca ipak sve vide, čuju i upijaju, htjeli oni to tada ili ne. Učitava se sve lagano, kači tamo gdje se najmanje nadaš pa poslije samo nastave gdje si ti stao, trčeći da nekom svom tamo stave kapu na glavu da se ne smrzne…

Negdje na internetu sam u vezi Sremskih Karlovaca pročitala sledeće: „To je barokni grad muzej, na obali Dunava, u podnožju Fruške gore, nadomak Novog Sada“. Neko je ovaj prelijepi gradić savršeno opisao u samo jednoj rečenici, i ja sam ga vrlo rado ovdje citirala, smatrajući da u tom smislu ne treba ništa više dodavati. Pišem ovu priču zamišljajući da šaljem razglednicu rođacima u dalekom svijetu, a razglednicu sam sama osmislila, podijelila joj prednju stranu na nekoliko djelova, u svaki dio umetnula po jedan, za mene, interesantan detalj, pozadi napisala adresu, zalijepila markicu pa još samo treba da odem do pošte i uputim je na pravo mjesto. Baš zbog toga, djelovi razglednice su više neki moj doživljaj viđenog, nego detaljni istorijski podaci do kojih se danas jednim klikom može doći, a vrlo su lijepo i detaljno predstavljeni za svakoga koga to interesuje. Ja to krenuh nekako malo drugačije, ličnije, pišući priču (o razglednici) u priči (o gradu) pa se samo nadam da će me moji na vrijeme zaustaviti ako se kojim slučajem toliko uživim i krenem u poštu da šaljem nekakve koverte bog te pita kome i gdje…

Sva najljepša i najznačajnija zdanja ovog baroknog grada muzeja smještena su u njegovom samom centru, a uglavnom okružuju glavni trg, koji nosi ime našeg velikog, i meni vrlo dragog pjesnika Branka Radičevića. Kako je naša trka za utopljavanjem razigrane čeljadi počela još kod kombija prodavca knjiga, kraj smo joj upriličili tek ispred zgrade pravoslavne Bogoslovije pa sam, stavivši dušama majkinim kape do nosa i šalove do čela, zastala da me malo sunce ogrije, a i da detaljnije osmotrim ovu predivnu građevinu. Bogosloviju je 1794. godine osnovao karlovački mitropolit Stefan Stratimirović, a u vrijeme Ugarske vladavine bila je najznačajnija ustanova za obrazovanje pravoslavnog sveštenstva. Danas nosi naziv „Sveti Arsenije Sremac“ po drugom srpskom arhiepiskopu koji je na tom mjestu naslijedio Svetog Savu. Iza zgrade Bogoslovije, nešto malo dalje, nalazi se „Stefaneum“, podignut 1903. godine, prvobitno korišćen kao internat učenika Bogoslovije, dok se danas u njemu nalazi „Institut srpskog naroda“.

Bogoslovija „Sv. Arsenije Sremac“

Sam Trg Branka Radičevića nije mnogo veliki, ali je vrlo lijep, uredan i čist, a na koju god stranu da se okreneš, imaš nešto zanimljivo za vidjeti. I ‘ajde to što je zanimljivo, nego obavezno ima i svoju istorijsku, a bogami i kulturnu vrijednost. Na primjer, kada od zgrade Bogoslovije kreneš naprijed, možda nekih dvadesetak metara sa desne strane, vidjećeš jednu apoteku. I sad, zaboli te glava, jer dva majkina svemira em jurcaju okolo, em neumorno iskaju toplu čokoladu pošto im je sibirski hladno, a jedino ih to može ugrijati, džaba kapa, šal i rukavice. Naravno, kad te boli glava, uđeš u apoteku po aspirin. Ali kad uđeš u sremskokarlovačku prodavnicu ljekova, nećeš dobiti samo aspirin, već i saznanje da ta ustanova radi još od 1890. godine i da je kompletan enterijer po porudžbini rađen još onomad u dalekoj Veneciji pa imaš utisak da si se, došavši po spasonosni lijek, odjednom našao u tipičnom ambijentu druge polovine XIX vijeka. Nije to baš uobičajena situacija kada su apoteke u pitanju, i stvarno vrijedi vidjeti, spojiti lijepo i korisno, naravno pod uslovom da i sam aspirin ne datira iz 1890. već da se sve uklopilo u odgovarajući vremenski period kako to i priliči.

Dijagonalno od apoteke nalazi se česma „Četiri lava“, građena davne 1799. godine u čast završetka prvog karlovačkog vodovoda. Interesantna je legenda koja se vezuje za tu česmu, a koja kaže da će se onaj ko se jednom napije vode sa nje, obavezno vratiti u Sremske Karlovce. Eto, mi nismo ovog puta ni kap okusili, ali nas to svakako neće spriječiti da se opet vratimo, pogotovo kad dođe proljeće i vrijeme se proljepša. I samo još da napomenem da je dobro što je voda u pitanju, jer da kojim slučajem iz česme teče topla čokolada, morali bi legendu preformulisati pa bi ona tada glasila otprilike ovako: „Ko jednom okusi toplu čokoladu sa ove česme, taj ne da više nikad neće iz grada otići, nego će mu i potomci, i potomci od potomaka, pored četiri lava zanavijek rasti.“

Česma „Četiri lava“ (u pozadini crkva Sv.oca Nikolaja)

Iza znamenite česme, uzdiže se u svom svom sjaju barokna katedralna crkva Svetog oca Nikolaja. Građena od 1758. do 1762. godine, pod upravom mitropolita Pavla Nenadovića, smještena je na mjestu prethodnog hrama posvećenog istom svetitelju. Ova crkva ne predstavlja samo objekat vjerske namjene, već svojevrstan mali muzej od velikog istorijskog značaja, bogat prvenstvano vrijednim eksponatima, ali i predanjima očuvanim zahvaljujući ljudima duboko posvećenim tom, ne baš lakom, ali svakako lijepom i plemenitom zadatku. Kada smo, onako porodično, uz prethodno trista dogovora i sedamnaest napomena da-budete-mirni, ušli u crkvu, unutra prvo nije bilo nikog, ali nam se vrlo brzo pridružio jedan vrlo fin i prijatan čovjek, kolega prosvetni radnik (istoričar pretpostavljam), zadužen da zainteresovanim posjetiocima pokaže i prikaže sve ono što je za crkvu vezano i značajno. Predstavio nam je i veličanstveni barokni ikonostas, kojeg su oslikali poznati srpski umjetnici iz istog perioda – Jakov Orfelin i Teodor Kračun, i tri triptiha naslikana po željama patrijarha Georgija Brankovića i Lukijana Bogdanovića od strane našeg neprevaziđenog majstora Paje Jovanovića, i kivot sa dijelom moštiju drugog srpskog arhiepiskopa Sv. Arsenija Sremca, kao i čudotvornu ikonu Presvete Bogorodice iz 1748. godine. Slušali smo o samoj istoriji crkve, o njenim počecima, ali i o samom gradu, njegovom razvoju kroz vjekove, o ljudima u njemu, običajima… Mom prvencu je naročito bila zanimljiva priča o tome kako je u kripti crkve sahranjeno čak deset srpskih mitropolita, ali je ta kripta zapečaćena i po potrebi se otvara tako što se tačno zna koje se kamene ploče pomijeraju i poslije opet vraćaju na svoje mjesto. Što se mene tiče, posebno sam obratila pažnju na detalj da je ogroman broj građevina u Sremskim Karlovcima pod zaštitom države pa kad ljudi, koji u takvim građevinama žive, žele nešto da poprave ili preprave, prvo moraju nabaviti dozvolu od grada da završe što su naumili, a čitav proces vrlo često potraje duže od očekivanog. Eto, na primjer, nama glavni ventil za vodu u zgradi nije spadao baš ni u kakvu kulturnu baštinu, ali smo majstore čekali kao da se u najmanju ruku radi o artefaktu dopremljenom iz drevnog Egipta pa se dozvola za popravku potpisuje u samoj Dolini kraljeva, ili u podnožju kakve piramide, na isto ti dođe.

Crkva Sv. oca Nikolaja

Sve u svemu, u crkvi Sv. oca Nikolaja smo se zadržali prilično dugo, mada zbog tako sadržajne posjete nismo ni primjetili kako je vrijeme, u stvari, brzo proletjelo. Dobro, ako ćemo pošteno, meni nije bio ni potreban sat da bih se orijentisala, jer kad sam vidjela svoju drugorođenu kako skrušeno, poput kakve Mučenice od Čokoladnih Napolitanki, sjedi na klupici pri zidu i poistovjećuje se sa ikonopisanim stradanjima (zamišljajući krofnu umjesto oreola, jer svakome je svoja muka najveća), znala sam da nam se valja pozdraviti sa ljubaznim kolegom profesorom, i nastaviti dalje svojim putem.

Ono što se u Sremskim Karlovcima nikako ne smije zaobići, svakako je zgrada Karlovačke gimnazije, osnovana daleke 1791. godine od strane mitropolita Stefana Stratimirovića i trgovca Dimitrija Anastasijevića Sabova. Današnja zgrada izgrađena je sto godina kasnije po projektu poznatog mađarskog arhitekte Đule Partoša, a u početku se osim gimnazije u njoj nalazio i Patrijaršijski dvor. Danas se u njoj nalazi bogata biblioteka od oko osamanest hiljada naslova, a kroz istoriju je ova školska ustanova iznjedrila mnogobrojna značajna imena kao što su Branko Radičević (čija se bista nalazi u bašti ispred škole), Jovan Hristić, Jovan Sterija Popović, Dejan Medaković, Vida Ognjenović i mnogi drugi. Ovo zdanje je jedno od ljepših koje sam imala prilike da vidim, a naročito me oduševila besprekorno sređena bašta koja sva onako u zelenilu čini savršen kontrast zgradi jarkih boja.

Karlovačka gimnazija

Preko puta gimnazije nalazi se zdanje Magistrata, građeno u neoklasičnom stilu, u kome se danas nalazi Opština Sremski Karlovci. Ne mogu a da ne spomenem jednu predivnu radnjicu, udaljenu svega par koraka od Magistrata, a posvećenu isključivo suvenirima od keramike. Privukle su nas male sjajne kućice raznih boja, okačene na krilima drvenih ulaznih vrata pa smo ušli da vidimo šta se sve unutra nudi. Prodavac i vlasnik, ljubazan i nasmijan gospodin, upravo je stvarao novo malo umjetničko djelo u radionici izdvojenoj od izložbenog dijela. Ovamo, ja sam hodala kao po jajima i iglama zajedno, jer je prostora bilo vrlo malo, suvenira vrlo mnogo, a moja dva srceta su nekako baš imala potrebu da se svemu živom približe (nisu ništa dirali, ne mogu da griješim dušu) i radosno uskliknu: „Jaoooooo, što je ovo lijepooooooo!“ Kao uspomenu kupili smo jedan magnet – kućicu, mada su moji naslijednici insistirali da kući odvučemo nekakvu ogromnu keramičku građevinu u vrijednosti pola plate i tešku kao njih dvoje zajedno. Vole umjetnost pa to ti je, i to u velikim količinama, šta ćeš, nije im za zamjeriti!

Na povratku iz radnje prošli smo pored katoličke crkve Presvetog Trojstva, čija je gradnja započela 1730. a završila se 1768. godine na mjestu nekadašnje benediktanske bazilike. I ovdje se ističe sad već prepoznatljivi barokni stil, a ulazna vrata ukrašena su predivnim, raskošnim duborezom, koji zaista vrijedi vidjeti.

Vrata katoličke crkve Presvetog trojstva, sa predivnim duborezom

Ovu otvorenu muzejsku šetnju završili smo obilaskom velelepnog Patrijaršijskog dvora, kojeg je u periodu od 1892 – 1894. godine podigao patrijarh Georgije Branković. Građen je u stilu italijanskih palata, u obliku ćiriličnog slova Š, sa srednjim krilom produženim zbog kapele Sv. velikomučenika Dimitrija, čiji ikonostas je oslikao čuveni slikar Uroš Predić. Danas se ovdje nalazi rezidencija Episkopa sremskog, Eparhijski upravni odbor, Crkveni sud i Muzej Srpske Pravoslavne Crkve. Kao i gimnazija, i ovo zdanje se ističe bogatom bibliotekom, prepunom vrijednih i rijetkih rukopisa, u čijem vlasništvu se nalazi knjiga čak iz XV vijeka.

Ispred Patrijaršijkog dvora

Vratili smo se do auta koji je i dalje bio u debeloj hladovini. Prodavac knjiga, njegov sivi šešir i pretrpani vremešni kombi još uvijek su bili na svom mjestu. Sunce se prilično podiglo i ugrijalo jače, a centar grada se napunio ljudima. Neki su odmarali u tek otvorenim baštama kafića, neki su šetali, neki žurili za svojim obavezama, a neki se u grupicama okupili oko malih drvenih tezgi na kojima se prodavao med i ostali domaći proizvodi i rukotvorine. Moja dva smisla života su i dalje kukala za toplom čokoladom, vidno uznemireni činjenicom da će na nju sačekati još par kilometara. Strpljenje je majka svih vrlina, a ja sam majka vama pa prema tome, ko čeka taj i dočeka, prosvijetlih ih oboje ovim nježnim riječima, dok smo zajedno ulazili u auto i spremali se da odjezdimo dalje.

I tako ja završih svoju razglednicu. Potpisah je i podvukoh potpis sa dvije crte. Neću je nikada poslati, ali ona će ipak stići tamo gdje treba. Ja ih pravim gdje god da odem, jedno putovanje – jedna razglednica. Ovog puta sam prešla svega pedesetak kilometara, a obišla preko dva vijeka na jednom malom trgu u još manjem gradu. E to je bogatstvo koje novcem nikad ne možeš izmjeriti…

Kad krenuh sa knjigama na put

Kad siđeš sa trajekta u Kamenarima (Ili catare, kako je dolje zovu) pa kad kreneš lijevo magistralom koja vodi ka Herceg – Novom, vidjećeš odmah sa desne strane, tačno uz samu ulicu, čitav niz starih kamenih kuća. Sve su spojene jedna sa drugom, jedino se između prve dvije može vidjeti skroz uska uličica, koja stepenicama vodi naviše i zavija ulijevo, ka još nekoliko grupa istih takvih kuća. Na njihovim gornjim spratovima oduvijek su živjeli ukućani, dok su prizemlja tokom ranijih decenija i decenija imala sasvim različite namjene. Između ostalog, često su se izdavala zakupcima, zainteresovanim da otvore kakvu radnju, pekaru ili pak objekat ugostiteljskog tipa. Svega je tu bilo, kad malo bolje razmislim. Doduše, nikad u isto vrijeme, i nikad na neki duži period, a opet sasvim dovoljno da ti zagolica sjećanje i inspiriše na neku nostalgičnu priču.

Ja, na primjer, vrlo jasno pamtim kako je u jednoj od tih kuća dosta dugo opstala prodavnica prehrambenog tipa, koju su svi stariji zvali PE-KA-BE, a čije smo ime, sasvim logično, usvojili i mi mlađi. U to vrijeme nikako mi nije bilo jasno ko je, i iz kog razloga, jednoj prodavnici nadenuo tako besmisleno ime, koje u mom mozgu nije imalo veze bukvalno ni sa čim, a kamoli sa onim što ćeš svakodnevno jesti, piti i kuvati. Kako smo lijepo i logično onu drugu prodavnicu, dolje na dnu stepenica naše kuće, zvali KOD IVANKE, što je i bilo sasvim za očekivati, jer je svima poznata teta Ivanka iz Đurića bila njena legitimna vlasnica. I tako si lijepo znao i kod koga kupuješ, i šta kupuješ, a ovo, božemeprosti, PE-KA-BE (ili kako bi naša baba Meri na svom maternjem engleskom izgovarala PI-KEJ-BI, što mi je unosilo još veću zabunu!), nit’ znaš odakle je stiglo, nit’ ko mu je vlasnik, a i ako je imalo vlasnika, onda on zasigurno nije bio ni iz Jošice, a ni iz Đurića, kao naša dobra teta Ivanka. Bilo kako bilo, PE-KA-BE se kod nas zadržao duži niz godina, a ja ću ga svakako pamtiti i zbog imena, a i zbog našeg rođaka (iz Kraljeva rodom), koji je jednog jutra otišao tamo da mu daju svježi jogurt, jer „ovaj koji je prethodnog dana kupio VRIŠTI“ (prokisao, da stručno objasnimo). Meni je i dan danas najiskrenije žao što nije bilo neke kamere na licu mjesta da snimi taj neponovljivi trenutak primopredaje VRIŠTEĆEG jogurta potpuno šokiranoj prodavačici, i iznerviranog rođaka koji nije mogao čudu da se načudi što ga ubjeđuju da vrište čeljad, a ne mliječni proizvodi, a lično on je imao toliko sličnih iskustava.

Poslije famozne PE-KA-BE prodavnice, otvorio se u prizemlju jedne od kuća i salon namještaja. Bilo je to prilično zanimljivo, moram priznati, jer u takvu radnju ne ideš svakog dana, kao po hleb, mlijeko i ostale potrepštine, i nije baš da ćeš jutro za jutrom govoriti nekome iz familije: „Idi do prodavnice i kupi jednu policu, nogu od stola i onu zelenu fotelju, ali da sve bude svježe, nemoj kao juče da ne pogledaš datum!“ Ne, ne, ne, ovo su bili posebni momenti, kako za onoga ko odluči da se u mjesnom salonu namještaja ponovi za novu kuhinju, ugaonu garnituru ili spavaću sobu, tako i za sve ostale mještane koji bi se tu zatekli prilikom biranja, plaćanja, i uopšte, svih ostalih trgovinskih procesa. Iskreno, često nisu ni morali da budu prisutni tokom tako važnog događaja, jer bi se u vrlo kratkom vremenskom roku vrlo detaljno saznalo ko će sjedjeti na novom kauču i spavati u novom krevetu, a to je, dozvolićete, za jedno tako malo mjesto uvijek bilo od velikog društvenog značaja.

Otvarala su se u tim prostorijama svakojaka druga čuda, i potrebna i nepotrebna, logična i nelogična, ali meni je svakako u najljepšem sjećanju ostao period kada je je u jednoj od njih radila knjižara. Istina, ona se u Kamenarima održala svega četiri godine (1984 – 1988), ali izgleda sasvim dovoljno da obilježi čitavu jednu posebnu i nezaboravnu fazu naše porodice, a bogami i našeg malog mjesta.

Ovu knjižaru, koja je nosila vrlo jednostavno i kratko ime -„Uzor“- otvorio je osamdesetih godina prošlog vijeka upravo jedan od mještana, profesor Mato Mijajlović. Sad bi za očekivati bilo da napišem da je u pitanju profesor književnosti ili nečega tome slično, ali ne! Mato je u Boki, a pouzdano znam i šire, ostao poznat i priznat kao vrsni profesor matematike i stručnjak za ovu ni malo laku nauku. Jeste, bogami, baš za matematiku, ni manje ni više! Vršnjak mog oca, njegov prijatelj iz djetinjstva, i neizostavna ličnost u školovanju generacija i generacija cijele hercegnovske opštine, živio je u Kamenarima, a radio u gimnaziji, u Herceg – Novom. Pored posla u školi, Mato je ovoj zahtjevnoj vještini podučavao i kod kuće, pojedinačno i u grupama, kako je kome trebalo. Ko god da je imao problema sa matematikom (a da se ne lažemo, imali smo ih mnogi!), obavezno je išao kod profesora Mata na časove, a on je te časove držao toliko posvećeno, skoncentrisano, precizno i pedantno, da si prosto morao naučiti ono što se kod njega radilo, sve i da si se tvrdoglavo zainatio da nikad ama baš ništa iz matematike naučiti nećeš! Eto na primjer, ja sam vam živi svjedok takve jedne situacije, jer kad su me negdje gore oblikovali i sklapali prije dolaska na ovaj svijet, neki od majstora je prosto zaboravio da na određeno mjesto uglavi i talenat za matematiku, te ti ja tako ostadoh bez njega, ni kriva ni dužna. Dabome, kako mene uskratiše za tako jedan važan sastojak, tako nekom drugom dadoše i više nego što je trebalo pa se dolje na zemlji ipak uspostavila kakva-takva ravnoteža, jer i dan danas oni koji manje znaju, uče od onih koji su za to talentovani. Ne samo iz matematike, nego i iz bilo čega drugog. Jer kad bismo svi sve znali , ja zasigurno ne bih onako očajnički gledala u NA-LIVADI-SU-TRI-KUĆE-KOJA-JE-NIŽA-AKO-JE-TREĆA-ŠIRA zadatke, a prof. Mato ne bi imao kome da ih objašnjava. Niko ne bi bio potreban nikome pa kamo ti onda uspomene i šta bih ja danas uopšte ovdje pisala…?

Dakle, kao i ostala mnogobrojna čeljad, mlada i malo starija, tako sam i ja iskusila časove matematike kod ovog čuvenog profesora. Nije da sam baš krenula da ih pohađam iz lične ljubavi prema računskim operacijama, jednačinama i nejednačinama, već me na to, istinu govoreći, teška muka natjerala. Te godine, u prvom razredu srednje škole, ostaviše me dušmani sa jedinicom sve do avgusta pa je, bogami, ili valjalo popravljati, ili da popravljaju mene vraćajući me još jednom u isti razred da detaljno u moždane vijuge utisnem ono što ih je prošli put zaobišlo. Kao sad se sjećam kotorske gimnazije, profesorke matematike koja nas je žnjela kao zlatnu lelujavu pšenicu u polju (ne)znanja kad joj vrijeme dođe, i sebe koja sam prva junački u toj žetvi pala. I šta ću, nije mi bilo druge nego da krenem „kod Mata na matematiku“, kako se to popularno kod nas govorilo. Tako sam uživala do avgusta – dok se svi kupaju i sunčaju, ja knjige pod ruku i pravo na čas! Doduše, nisam bila sama, još je tu palih boraca bilo pa smo se svi nekako u toj zajedničkoj muci i združili, nas šest napaćenih duša na frontu, prsa u prsa sa nemilosrdnim zadacima u kojima obavezno moraš izračunati kolika je površina fudbalskog igrališta AKO SE ZNA da je njena polovina šest puta veća od četvrtine susjednog bazena na kvadrat (od ovog AKO SE ZNA naročito me jeza podiđe, jer sve se nešto kao ZNA, a u stvari sve sam moraš izračunati i eto ti ga već problem u najavi!) . I pravo da vam kažem, savladala sam sve to što mi je trebalo! Ne za neku visoku ocjenu, naravno, ali da mogu bar na miru da upišem sledeći razred i da se nastavim baviti onim što me istinski zanimalo. E, tu sam profesoru Matu baš onako iskreno, od srca zahvalna pa iako sam svjesna da već duže vrijeme računa na nebeskoj računaljci, nije zgoreg da to opet spomenem. Nikad ne znaš gdje se sve riječi mogu čuti…

Osim matematike, profesor Mato je izuzetno volio i knjige, i sve što je za njih vezano pa je tako, pomenute ’84. godine, u malom, prilično skučenom prizemlju jedne od kamenih kuća, otvorio svoju knjižaru. Iskreno, mislim da je to jedna od najljepših stvari koja je mogla zadesiti jedno tako malo mjesto kao što je naše. Prvo, zato što svaki i najmanji kutak u kojem možeš naći makar dva različita naslova, predstavlja u stvari, prolaz ka nekim potpuno novim svjetovima i dimenzijama. A zamislite koliko se takvih prolaza otvori pred vama kada uđete u jednu pravu pravcatu knjižaru, i gdje sve pomoću njih možete stići a da ni korak niste napravili. Drugo, čitavo bogatstvo informacija ti je dostupno na jednom malom prostoru i neophodno je samo prstom pokazati za koju od svih tih informacija si spreman, prelazeći tog momenta prag od knjižare. Treće, ne postoje ljepša mjesta od onih gdje se prodaju knjige. I to naročito od onih malih, autentičnih, koje dišu tačno onako kako im i vlasnik diše, a miris novih, svježe ukoričenih naslova, često i ne baš pedantno složenih po drvenim policama, prati te na svakom koraku. Takve su mi knjižare vazda bile najmilije, pogotovo što kad posjetim neku od njih, tačno znam da ću naići na nešto posebno i nesvakidašnje, što ni na jednom drugom mjestu ne bih našla. Takva je bila i ova naša knjižara, zato i vrijedi o njoj par riječi napisati, da se ne zaboravi, šteta bi bilo…

U knjižari „Uzor“ nema ko tada nije pazario, bar što se našeg mjesta i okoline tiče. Moji su svako malo kući donosili i pojedinačne primjerke, i cijele komplete svih mogućih žanrova. Mislim da ne postoji klasik koji danas ne krasi policu naše kućne biblioteke. Jeste, baš biblioteke, jer tolike knjige je trebalo negdje i smjestiti pa su moji roditelji, otprilike u to vrijeme, angažovali izvjesnog mjesnog stolara da jednu od spavaćih soba na spratu kuće obloži policama od poda do plafona, da bi svaki pisani primjerak našao svoje mjesto. Iskreno, mišljenja sam, da je kojim slučajem knjižara „Uzor“ potrajala do dana današnjeg, morali bi dograditi i pomoćni objekat da se može porodica smjestiti, jer bi se sve ostale prostorije u već postojećoj kući lagano predale pod najezdom polica, a svi stolari iz Boke kotorske došli da žive i rade u Kamenarima. To bi za njih bilo zlatno doba u karijeri i o tome bi se zasigurno učilo u knjigama iz istorije stolarstva i sličnih zanata.

Profesor Mato je uvijek u svoj knjižari imao izbor knjiga za zavidjeti. Sam je birao šta će prodavati, sam je sve naslove nabavljao, često putujući po većim gradovima tadašnje Jugoslavije (prvenstveno Beogradu) tragajući za primjercima za koje je smatrao da se obavezno moraju naći na njegovim policama. Bilo je tu i antikviteta, i rijetkih knjiga, i novih, savremenih naslova, i udžbenika za školu, i putopisa, priručnika, čitave oblasti posvećene samo djeci, ma nema šta se tamo nije moglo primjetiti. Kako pređeš onaj grbavi kameni prag, sa svih strana su te gledali različiti nazivi, zapljuskivale svakojake boje u bezbroj nijansi. Toliko je sve nekako bilo pretrpano i zatrpano tvrdim i mekim povezima, koricama većih i manjih dimenzija, tanjim knjižicama i debelim, teškim knjižurinama , da si se često pitao kako je to sve stalo u par kvadrata, i da li će prilično mali broj polica izdržati toliki teret, a da ti ne doleti na glavu baš onda kad si počeo da biraš šta ćeš kupiti. Međutim, na kraju bi svoju kupovinu sasvim bezbjedno obavio, a kao dokaz da si baš u toj knjižari pazario, dobio bi priznanicu sa autentičnim pečatom na čijem je tamno ljubičastom otisku pisalo KNJIŽARA „UZOR“. Nadam se da se taj pečat još negdje čuva, kao dragocjen svjedok davno minulih dana, i jednog vremena koje se, tako posebno kakvo je bilo, više ne može vratiti…

Kad se knjižara „Uzor“ otvorila, ja sam imala osam godina, i to je otprilike bio period kada je počelo moje putovanje sa knjigama. Prvi ozbiljniji naslov koji sam možda godinu ranije pročitala, a poslije kojeg nikad nisam ni prestala da čitam, jeste lektira „Hajdi“, koju nam je učiteljica Nada zadala da pročitamo za vrijeme ljetnjeg raspusta. „Progutala“ sam je za vrlo kratko vrijeme, silno se sekirajući što je Klara u invalidskim kolicima, što je Petrova baka slijepa, i što Hajdi mora da spava na gomili slame u potkrovlju kolibe, na samom vrhu planine, pa je to sve bocka i žulja, a djed joj je pritom vazda ljut i nikad mu ne možeš udovoljiti, Bože me sačuvaj! I nisam je pročitala tada jednom, već nekoliko puta, uvijek se iznova radujući trenutku kada Klara konačno ustane iz kolica, a djed se konačno otkravi pa svi zajedno vrate u grad tetku koja je došla da vodi Hajdi sa sobom. E kakav mi je to gušt bio, ne može se opisati. I mada danas sretnem na desetine osoba kakva je Hajdina tetka, i mada se često i sama ponašam kao Hajdin djed, uvijek se toliko rado sjetim tih svojih prvih upečatljivih čitalačkih momenata i smatram ih za jednu od najvrijednijih i najljepših stvari koje su na mene duboko uticale.

Poslije „Hajdi“ su stvari prosto išle same od sebe, sve se nekako slagalo i namještalo. U kući smo već imali prilično lijepu zbirku knjiga, a kako se koju kuću dalje, otvorila i nova prodavnica knjiga, nekako su svi djelovi slagalice došli na svoje mjesto. Sjećam se novog, tek pristiglog kompleta bajki i priča, bio je izložen na najnižoj polici, na samom ulasku u knjižaru sa lijeve strane. Svaka knjiga je imala tvrde, sjajne korice, u različitoj boji. Takođe se sjećam da nam je mama na svakih nekoliko dana davala novac da kupimo po jednu knjigu iz kompleta, a ja bih onda sa tim novcem zgužvanim u ruci odtapkala do knjižare i onda pola sata birala koju tog puta da kupim. A nerviralo me što za koju god da se odlučim, činilo mi se da je ona druga bolja i zanimljivija pa sam jedva čekala da se za koji dan vratim i donesem i nju kući. Uz to bih obavezno „snimala“ šta se još nudi, i šta bi bilo zanimljivo za pročitati. Bilo je tamo i slikovnica, i bojanki, i opet cijeli komplet papirnih lutaka za oblačenje, koje su mi u to vrijeme bile prava pravcata opsesija! Redovno sam ih sjeckala kada bi izlazile na pretposlednjoj stranici „Politikinog zabavnika“. Međutim, kada sam u knjižari vidjela ova remek djela papirnih kreacija, bila sam potpuno opčinjena. Niko me nije mogao ubijediti da na svijetu postoji savršenija zbirka papirnih lutaka, nego što je to tada u knjižari „Uzor“ bilo. I svašta sam još ja tamo pronalazila. Nešto bi mi kupili, nešto bih dobila za rođendan, ili tako neku prigodu, a nešto je ostajalo i u knjižari, dabome, ne možeš sve u životu imati. A i ako imaš, ne možeš odjednom dobiti, već jedno po jedno, čekajući strpljivo i predano, kao one bajke i priče iz kompleta…

Eto, tako ti ja od onda vječito putujem sa nekakvim knjigama. Vučem dvije za sobom, tri pod rukom, a nekoliko guram ispred sebe. Ne znam ni kuda sam sa njima krenula, a ni kuda ću stići, znam samo da je pravac dobar. Znala sam to još onomad kad je Klara ustala iz stolice, a djed prvi put sišao u selo, u crkvu, zajedno sa Hajdi. A i onda kada mi je uzor bio „Uzor“.

Danas nikad više knjiga, a čini mi se da se sve manje čita. Knjižare ogromne, sa hiljadama naslova, kad uđem ne znam šta bih prije pogledala. Sve složeno „pod konac“, po kategorijama, piscima, žanrovima. I lijepo je, na neki svoj novi, moderan način, lagala bih kad bih rekla da nije. Ima svakakvih bajki, i trista vrsta papirnih lutaka! Ali, bogami, lijepo bi bilo opet zapeti o kakav grbavi kameni prag i prebirati po pretrpanim policama. Prosto da dušu malo nahraniš i vratiš se tamo gdje si nekada bio…

Šta te čeka u Boki

Kad dođeš u Boku, mnogo toga lijepog te tamo dočeka. Ne samo lijepog, nego i autentičnog, i tradicionalnog, i nesvakidašnjeg. I starog, i novog. I u jednoj boji, a i sa stotinu nijansi. I valovitog, i brdovitog. Često pješčanog, ali ti vode ne fali. Ništa manje krševitog, a opet ćeš i livade i poljane naći. Kao u prodavnici svega i svačega, gdje u izlogu piše „Od igle do lokomotive“. Ili na nekoj pijaci gdje na tezgama u poslednja dva reda prodaju stare knjige, još stariji namještaj, i po koju ogrlicu od potamnjelog srebra, a na samom ulazu sušeno voće i svakojake začine. E tako ti je nekako kad dođeš u Boku. Mala je, išna, a vazda će ti faliti vremena da bi je cijelu vidio. Na mapi je i ne primjetiš, a potpuni je svijet za sebe. Volio je ili ne, ne možeš je zaboraviti, jer poneki sitni detalj će te uvijek za nju vezivati, a ti se buni koliko god ti je volja. Takva ti je Boka.

Ko se nađe na ulici u nekom malom Bokeškom mjestu (a slobodno i u nekom od gradova), a ko ima dobru moć zapažanja i interesuju ga stvari koje ću opisati, može sa te iste ulice otići prepun različitih utisaka. Na primjer, krenuo si u posjetu nekome, a prvi put si tamo. Mogu pouzdano da tvrdim da ti je domaćin, prilikom dogovaranja, rekao nešto kao: „Ma ne možeš pogriješit’ kuću nikako, s puta se vidi! Slobodno pitaj na ulicu nekoga, samo mu prezime reci, odma’ će ti reć’ kuda ćeš!“ I dabome, time se i rukovodiš. Ideš putem, prvo pokušavajući sam da nađeš odredište, a usput razgledaš okolinu. Lijepo je i toplo. Ima malo oblaka tamo „od Tivta“, stari kažu biće kiše. A još kažu da je bolje i to nego da okrene na buru, prošle godine je krovove nosila, u kosti se uvukla, ni jedan cvijet u đardin nije ostao… Šetaš polako, nema gužve, samo su mještani tu, svaki ide za svojim poslom. Kuće su najvećim dijelom kamene, starinske, često naslonjene jedna na drugu. Na nekoj su škura širom otvorena, a na nekoj „u libret“. Tamo ispred one sa bogatom zelenom odrinom, neka žena prostire robu. Kači na žicu svježe oprane lencule, jastučnice, kanavace, šugamane. Zateže ih spretno, od najvećeg do najmanjeg, rekao bi čovjek da ispadoše iz nekog geometrijskog zadatka za šesti razred, koliko ravno uz žicu prianjaju. Nailazi putem i druga žena, staje, javlja se ovoj koja je upravo zakačila i poslednji faculet. Kaže, bila je „u špenzu“, taman su vrući kruv iznijeli kad je ona došla, sve mu korica krcka, morala je barem ćošak okusit’ dok ne stigne doma! Na to se obje žene nasmiju, a zatim nastave priču utiho, naginjući se jedna ka drugoj, jer to je u četiri oka i nije za svakoga da čuje. Poslije se pozdravljaju, kažu „adio“ jedna drugoj, a žena koja se „iz špenze“ vratila, u odlasku dovikuje ovoj drugoj smijući se: „Ma samo da kiša ne pa’ne, lako ćemo za sve drugo!“

Par koraka dalje, učini ti se da vidiš kuću prijatelja kod kojeg si krenuo, ali opet nisi siguran. Mogla bi biti i ona iza nje, jer takođe ispred ima i visoke i niske palme, a eno je i živa ograda od pitasvora, sređena pod konac. Najbolje je ipak pitati nekoga. Vidiš na nekih pedesetak metara ispred, kako ti u susret ide stariji čovjek. Ruke prekrstio na leđima, u jednoj drži novine, na glavi mu kapelin da ga sunce ne „ubije u glavu“, i ide polako, nogu pred nogu. Odlučiš da ćeš njega pitati, zasigurno će ti dati odgovor, jer ti je već jasno da starina poznaje sve i svakoga u mjestu, i staro i mlado, i ko je došao i ko se odselio. Tu je otkad se rodio, živi i diše zajedno sa mjestom, svaki mu pokret to govori, dok bez žurbe korača i gleda okolinu taman kao da je neko njegovo malo kraljevstvo. I tek što si krenuo da mu se obratiš, a on primjeti komšiju gore na prozoru od kuće, zastane, mahne mu i pozdravi ga: „Kenova?“ „Evo pomalo“, odgovara mu čovjek sa prozora, odmahujući rukom, „Otvorio da malo sunca uđe u kuću prije ove kiše, namrčilo se bogami od Tivta!“ „Jes, jes, ma nije me nimalo volja od kiše, pravo da ti rečem!“, odgovara čovjek sa kapelinom mršteći se, što od nezadovoljstva, što od sunca koje mu se tačno na oči namjerilo dok gleda onako uvis. „A nije ni mene, dobri moj komšija, a što ćemo, ne možemo birat’!“, pomirljivo uzvraća sagovornik odozgo. „Ne možemo, i to je tačno! ‘Ajde adio, idem doma malo novine pročitat’, da vidim što se u svijet čini!“ I kreće dondo tačno prema tebi, a ti iskoristiš priliku, javiš mu se lijepo i pitaš za kuću tog i tog domaćina. „Aaaaaa, pa kako ne znam, znaju njega svi u mjesto! Samo ti ‘ajde naprijed pa kad prođeš onu zelenu ogradu, ideš uz ulicu desno i tu mu je kuća. Ne možeš pogriješit’ nikako!“ Zahvališ se i sa olakšanjem kreneš kuda ti je rečeno. Inače, dolje svi žive ili „uz ulicu“, ili „niz ulicu“, a kako se to izgovara, zvuči više kao jedna riječ, lijepo ti čudno dođe kad vidiš da se, u stvari, odvojeno piše, toliko je sraslo sa primorskim govorom. Takođe, neko živi i „na more“ (na samoj obali), a neko drugi „u brdo“, „malo gore u brdo“ i „skroz gore u brdo“ (zavisi koji red kuća je u pitanju). Dabome, i to se sve izgovara „u jednom dahu“, dobijajući pritom stvarno karakteristike geografskog položaja, a ne nekoliko riječi spojenih u jednu. I što je najinteresantnije, teško da ćeš se izgubiti, ili da ćeš promašiti kuću koju tražiš. Tolika tehnologija nas okupirala, a dolje ti je još uvijek dovoljna jedna dobra duša, par riječi i eto te gdje si naumio.

Dok ne stigneš do zelene ograde pored koje ćeš skrenuti desno „uz ulicu“, prođeš pored prodavnice, i tu primjetiš najviše mještana. Neki unutra kupuju, pričaju međusobno, ili sa prodavcima i prodavačicama osvježavaju novosti. Drugi opet ćakulaju ispred, na freškoj ariji, ali sklanjajući se od sunca koje je sada prilično ugrijalo. Vidiš i grupu djece koja su iz obližnje škole izašla na veliki odmor pa uz kikotanje i graju ulaze u prodavnicu ne bi li napravili gužvu i pometnju dok pronađu šta će kupiti za marendu.

Preko puta, na plaži, neki čovjek pituraje barku. Ona stoji naopačke okrenuta, položena na dvije dugačke drvene grede. Čovjek skroz skoncentrisano povlači zelenu liniju gore pri vrhu barke, sve od prove do krme, i tako sa obje strane. Koliko lagano, smireno i precizno to radi, toliko se u sebi grozničavo moli da se farba što prije osuši. Brzo će pun mjesec, ulignji će sami iz vode iskakati, a ostalo mu je još i pajule da opitura! Bogami je kasno ove godine sa tim počeo, a i kako će kad se s broda iskrcao prije koju sedmicu pa se drugačije nije ni moglo. I sad sve preko ramena gleda put Tivta, misli se, neće dati kiša dok se pitura ne osuši, ne bi valjalo nikako…

Do prijateljeve kuće stižeš taman kako ti je stari dondo objasnio – poslije zelene ograde, desno „uz ulicu“ i eto te! Stvarno nije bilo šanse da pogriješiš, ili profulaš kako bi dolje rekli. Domaćin te vidi još sa kapije, smije se, maše i viče: „Lijepo sam ti rek’o da ću doć’ autom po tebe, a ti nećeš! E pa što ću ti ja!“ Ti se isto smiješ, veliš, nije bilo potrebe, taman ti je prijalo da prošetaš malo, a on te dobronamjerno tapše po leđima, pozdravljajući se sada sa tobom kako i dolikuje. Pita te gdje ćeš da sjedneš, „u kuću, ili vani u ladovinu, kako ti je milije“. Opredijeliš se za debelu hladovinu ispod lovorike, odakle krajičkom oka možeš u daljini vidjeti čovjeka koji farba barku. Sa druge strane, preko međe, od glave do pete te odmjerava starija komšinica, pitajući se ko si i odakle si došao, iako bi ti glavu dao da ona samo okopava ruže i da ništa živo više ne primjećuje. Domaćin te odmah nudi pićem, a kako kaže, „ostaćeš bome i na ručak, kuvali smo brodet, kupio sam juče svježega gruja, nikad ljepši nije bio!“ Vrlo rado ostaješ na ručku, ne odbijaš, a i zašto bi kad ti je lijepo. Poslije brodeta ima i slatko – ostalo je štruce od oraha još od slave (bila prošle nedelje), a kažu da je ljepša što duže stoji. I stvarno jeste, zaključiš to još poslije prvog zalogaja. A što ide uz kafu! Pita te domaćica treba li ti „cukra u kafu“da ti donese koju kocku i kućarin da promiješaš, a ti kažeš da je taman po mjeri, i da odavno bolju nisi pio. Na stolu je i zdjela sa suvim smokvama, mirišu dolje do plaže.. Kaže prijatelj, domaće su, on i žena su ih sušili, a smokva iza kuće je prošlog avgusta toliko rodila da su i drugima poklanjali. Spakovaće ti obavezno da poneseš, lijepe su i za „pojest usput“.

Bude ti kod prijatelja baš lijepo, tek predveče kreneš nazad. On duhovit, zabavan, priča – ne staje! Pun je doživljaja, a opisuje ih toliko slikovito i zanimljivo. A i „šene izvodi“ ne bi li te nasmijao. Nagovara te da ostaneš i na večeri, veli, „nećemo kuvat’, snaćemo se nešto, ima svega!“ Međutim, vrijeme je za polazak, koliko god da ti se ne ide. U svakom slučaju, ne ideš kako si došao, voziće te domaćin kolima i to ti je to. Vala ako si večeru odbio, ovo nećeš, „pa kako te god volja“!

Dok se vozite mjestom mrak se već spustio. Vidiš da rominja sitna neka kiša, znači, stiglo je „od Tivta“. Šta li će biti sa onom barkom, pitaš se, nadajući se da čovjek koji je farbao ima rješenje i za to. Na ulici tek po koje čeljade, neko se vraća s posla, neko iz škole, a neko iz posjete komšijama. Kako izlazite iz mjesta, nestaje ulične rasvjete. Brdo se tada spaja sa obalom, a obala sa morem, ne možeš poznati šta je šta. Tek tu i tamo primjetiš nekakvo slabo svijetlo kako sija negdje na moru, a ne znaš da li je u vazduhu, ili ispod površine vode, tako se čudno rasipa. Kaže prijatelj da su to ribari i da često noću idu da štogod ulove. Na suprotnoj strani zaliva vidiš čitavu grupu svijetlećih tačkica – neko drugo mjesto. Malo dalje još ih je više, i još jače svijetle i titraju, što znači da je blizu i grad. Otprilike na sredini morske površine ocrtavaju se dva ostrva. Nekako ti nestvarno djeluju u mraku, kao da su mastilom nacrtani, a ono se još nije osušilo pa se sve presijava… Vidjevši da posmatraš ostrva, prijatelj te ubjeđuje da obavezno dođeš „na ljeto kad je fašinada“, da se takav događaj ne smije propustiti. Znatiželjno ga pitaš šta je to „fašinada“, ne nalazeći ništa ni približno poznato u toj riječi. „A to ti je stara tradicija, običaj, ritual, kako bi’ ti rek’o…Traje preko pet vjekova, i nikad ga nisu prekidali, za nevjerovat’! A sve je krenulo kad su na stijeni u sred mora našli ikonu, tako kažu. Oko te stijene su onda godinama kasnije nasipali krše, ne bi li napravili ostrvo. I tako ti je i bilo, bogami! A fašinada se baš na to odnosi. Barke iz cijele Boke se jednom godišnje okupe i voze do ostrva pa tamo tradicionalno bacaju po kamen u vodu, kao što se od samog početka činjelo. A zašto fašinada? Znaš li što je faša?“ Odmahuješ glavom da ti nije poznato. „E to ti je kao neka traka, veza, kako bi’ ti to objasnio sad… Barke su sve povezane konopcima međusobno, kako bi pravile jednu povorku koja ide prema ostrvu. I okićene su da ljepše i svečanije izgledaju! Ma samo ti dođi na ljeto pa ćeš vidjet’ i sam, nećeš se pokajat’! Boka ti je sva od istorije i tradicije, svašta lijepoga možeš saznat’! Eeeeee, moj dobri, ko sve ovdje nije vladao, toliko različitih naroda, običaja, a sve jedan ljepši od drugoga, čiji god da je… I tako kroz vjekove. Ako te bude zanimalo, samo dođi i pitaj, ima tri dana da ti pripovjedam! „

Prijatelj i dalje veselo nastavlja da ti priča o svemu i svačemu, kao da prije toga niste proveli cijeli dan zajedno, a ti ga sad već nekako kroz maglu slušaš, glave prepune novih informacija i doživljaja. Gledaš tako kroz prozor u pomrčinu, i razmišljaš kako je moguće da si toliko pod utiskom, a bio si samo u jednoj maloj posjeti, u još manjem mjestu. Usput ti u mislima promaknu i oni lenculi što su se, bijeli kao snijeg, sušili ispred kuće… Je li ih pokvasila kiša, pitaš se, grehota bi bilo…

E, to ti je, prijatelju moj, Boka. I to će uvijek biti, samo da znaš kako da je gledaš – srcem više nego očima, a dušom najviše. Jer tada će i ona tebi svoju dušu bez zadržavanja otkriti…

OBJAŠNJENJE ZA POJEDINE RIJEČI I IZRAZE

IŠNA – malecna

ĐARDIN – vrt

ŠKURA – spoljašnji drveni kapci na prozorima

„U LIBRET“ – kapci prislonjeni jedan uz drugi, ali ne skroz zatvoreni

„PROSTIRE ROBU“ – širi veš

LENCUO – čaršav

KANAVACA – kuhinjska krpa

ŠUGAMAN – peškir

FACULET – platnena maramica

„U ŠPENZU“ – u kupovinu

KRUV – hleb

ADIO – zbogom

PITASVOR – vrsta žive ograde

KAPELIN – šešir

„KENOVA?“ – „Šta ima novo?“

DONDO – stariji čovjek

ĆAKULATI – ćaskati, nešto kao tračariti

MARENDA – užina

PITURA, PITURAVATI – farba, farbati

PROVA I KRMA – prednji i zadnji dio barke, broda

ULIGNJI – lignje

PAJULI – daske sa dna čamca

BRODET – nešto kao riblji paprikaš

GRUJ – vrsta morske ribe

CUKAR – šećer

KUĆARIN – kašičica

ZDJELA – staklena ili keramička činija

ŠENE – kada se neko glupira, nešto slično tome

Božićne dogodovštine

Kako stvari stoje, do sada sam imala prilike da proslavim preko četrdeset Božića zaredom, što uopšte nije tako loše, i da budem neskromna, sasvim bi lijepo bilo da se tako i nastavi. Što više zajedničkih obilježenih momenata, to si bogatiji za isto toliko uspomena i imaš šta ljudima da ispričaš! Evo ja sam, na primjer, do svoje četrnaeste godine aktivno proslavljala oba Božića, kao i obje Nove godine. Baba Meri je bila katoličke vjeroispovjesti, ostatak familije pravoslavan, a to vam je na nekoj zamišljenoj vagi bila jedna sasvim ispravna ravnoteža, ako me razumijete 🙂 ! Prema tome, feštanje bi krenulo već krajem decembra, a završavalo se krajem januara, kada bismo svi porodično obilježavali i slavili Jovanjdan. Pa ako tu nisi imao šta da zapamtiš, ispričaš, zapišeš i preneseš, onda stvarno ne znam koje druge izvore bi čovjek mogao da potraži i iskoristi.

Ruku na srce, prva neka moja sjećanja vezana za Božić su prilično zbrkana, jer imam gomilu slika u glavi, koje uopšte ne znam gdje da smjestim, a ni kako da uklopim. A sve zbog toga što mi zadugo apsolutno nije bilo jasno ko šta slavi i koji Božić je u toku! Ozbiljno, pojma nisam imala ko je vlasnik kojeg Božića, znam samo da je čitava ta kolona praznika išla u cik – cak: prvo jedno Badnje veće pa jedan Božić, onda opet isti komplet, samo dvije nedelje kasnije. Između bi se ugurala Nova godina, taman da me još više zbuni. Za ovaj prvi Božić u nizu dolazio je sveštenik kod nas kući (dabome, katolički, kako sam kasnije sve lijepo ukapirala i povezala) i njega je dočekivala baba Meri lično i to sa toliko uvažavanja i toliko svečano, da sam imala utisak kao da dolazi sam poglavar crkve lično. Pošto se nije znalo tačno vrijeme kad će Njegova Uvaženost da se pojavi, cijeli bogovetni dan smo svi bili u teškom iščekivanju, a prednjačila je naravno baba Meri, koja je na sve živo što uradimo imala komentar otprilike ovakav: „Nemoj tako glasno da trepćeš, treba gospodin pop da naiđe!“ „Morate kulturno da dišete, sad će gospodin pop da dođe“ I sve tako dok se „gospodin pop“ ne pojavi! Kada bi došao, posjedjeo bi neko vrijeme, poslužio se, osveštao prostorije, pozdravio se i otišao, a mi bi dalje nastavili svoj život, i to vrlo bahato trpćući i dišući, kao i uživajući u blagodetima novostečene slobode.

Ono što je mene naročito zbunjivalo, jeste upravo baba Merina politika vezana za poklone. Mogu slobodno da kažem da je ta ista politika umnogome doprinijela mojoj opštoj zbunjenosti oko toga ko šta i kada slavi. Vidite, Meri je slavila katolički Božić, ali je iz nekog nepoznatog razloga nama djeci dijelila poklone za pravoslavni, jer je po njenim riječima baš tada Sent Nikolas posjećivao kuće i ostavljao darove. Ako biste mene tada pitali (mada pouzdano mogu da vam kažem da me niko ništa nije pitao), ja bih poklone očekivala za Novu godinu i to od Djeda Mraza, što je nekako i bilo logično, je l’? Ovako, Baba Meri je slavila Božić četrnaest dana ranije, davala nam poklone od Sent Nikolasa isto toliko dana kasnije, a u međuvremenu bi se tu odnekud pojavio i Djeda Mraz, taman negdje na polovini i sve što bih ja mogla da zaključim jeste to da sam dobijala poklone dva puta za tri praznika, od Nikolasa i Mraza, koji su u stvari bili jedna ista osoba! Eto! Sad vi vidite sa koliko informacija sam se nosila u svojim malim godinama. Pa ova kombinacija praznika poklona i Djeda Mrazova bi idealno poslužila kao osnova za kakav tekstualni zadatak iz matematike, a kako nikada nisam sa njima najbolje „sarađivala“, možete misliti kolika je zbrka u mojoj glavi vladala, i to priličan broj ljeta…

E, kad su mi se stvari oko čitave ove zavrzlame konačno malo razbistrile, već je bilo kasno, jer nas je baba Meri upravo tada napustila i otišla kod Sent Nikolasa, vjerovatno da pakuju i dijele darove, šta ti ja znam… Jedva sam se nekako oprostila od nje, od Djeda Mrazovog dvojnika, od duplih poklona i od svega što je njen boravak u našoj porodici uopšte i predstavljao. Ostala mi je čista slika oko Božića, ali se pomutila sa druge strane. Ne može i jare i pare, kažu stari. Ne može, velim i ja… S tim što bi nekad mogao neki izuzetak da se napravi, ne vjerujem da bi ikome pala kapa s glave zbog toga. A i da padne, kao da je teško podići, hajte, molim vas…

Nastavismo mi i dalje da obilježavamo prvo baba Merin Božić, ali se težište, prirodno, prebacilo na ovaj naš, sedmog januara. Prvo se slavio Badnji dan, dabome. Ujutro toga dana mama bi ustajala jako rano da zamuti i isprži priganice (neka vrsta uštipaka, samo posnih). Kako je sve što je mama ikada u svom životu radila oduvijek bilo naprosto savršeno, uredno, pedantno i organizovano, takve su, dozvolićete, bile i te priganice! Bile su zlatne boje, mirisale na vanilin šećer, spolja hrskave, a iznutra meke i sve iste veličine i istog oblika… Mama bi ih složila u nekoliko staklenih činija i iznijela na sto, a ja se častila od kad ustanem iz kreveta pa sve dok se i sama ne pretvorim u jednu ogromnu priganicu, Pardon, u nekoliko spojenih priganica! Jeste. Eto, sve mi se nekako čini da sam takva i ostala, samo što ne mirišem na vanilin šećer, a i hvala Bogu, još uvijek nisam hrskava!

Na Badnje veče su se nalagali badnjaci, koje bi tata ubrao i okitio nekoliko dana ranije. Bilo ih je ukupno petnaest, i nalagali su se tri puta (po pet komada): šestog, trinaestog i osamnaestog januara. Uvijek su ih unosili muški predstavnici familije, uz obavezne riječi: „Dobro veče, nazdravlje vam Badnje veče!“ Ženska čeljad bi ih, po običaju, dočekivala u kući i posipala pirinčem. To posipanje je trebalo, naravno, da bude simbolično, tek nekoliko zrna, ali kad si dijete naročito ti je zanimljivo da prospeš bar pola kilograma ljudima na glavu i ubaciš u oči, jer drugačije uopšte ne bi bilo zanimljivo. Kako nam niko ništa nije prigovarao, onda smo mi tu situaciju dabome i koristili pa bi kuća bila puna pirinča, kao da se nalazimo u nekoj južnoj kineskoj pokrajini (ostao mi taj izraz iz dnevnika!). Kada bi se badnjaci naložili, slijedila je večera sa trideset i četiri vrste ribe, od kojih sam ja voljela da jedem ni jednu. Pošto nikoga naročito nije zanimalo da li ja volim ribu ili ne, jela sam je kao da je najljepše jelo na svijetu, boreći se sa onim napasnim koščicama i melanholično maštajući o mekim, hrskavim priganicama, sve istih oblika i veličine…

Na dan Božića, muški dio familije je ujutro išao u crkvu na liturgiju, a njeni žanski predstavnici su ostajali kod kuće i spremao se ručak. Bilo je tu svega i svačega da se čovjek pošteno počasti, a cijeli obrok se zaokruživao takozvanim MIRBOŽENJEM, običajem kojem ja nikada nisam bila nešto naročito sklona. Taj običaj je uključivo ljubljenje u obraz sa svakim prisutnim ukućaninom, a poljubaca je bilo toliko koliko je bilo slogova prigodnog teksta da se izgovori. Ne znam cijeli tekst napamet pa ga ovdje sada neću ni navoditi, ali moram priznati da on i nije bio toliko dugačak koliko se meni tada činilo. Tokom cijelog tog procesa, svako je u ruci držao po jednu svijeću, a ja nikada nisam mogla dovoljno da se skoncentrišem i na tekst, i na poljupce, i na svijeću pa bi mi na kraju ruka bila puna voska, a u glavi bi mi sve bučalo od onoliko čeljadi i osam puta više poljubaca! Kako sam bivala starija, moj namćorluk povodom tog običaja je sve više rastao pa se ne bih čudila da u mom malom mjestu i dan danas pričaju: „Ona Draganova ćerka pobjegla u Beograd samo zato što gore nema mirboženja! Da, da, rekla mi komšinica, oduvijek je čudna biljka bila ta mala…“ Bila ja čudna biljka ili ne, činjenica je da se cijela familija i dan danas šali na moj račun u vezi tog, u suštini, vrlo lijepog Božićnog običaja…

Već izvjesno vrijeme Božić slavim u Beogradu, daleko od bokeških običaja. Nema nikakve zbrke, sve je kristalno jasno, poklone dobijaju moja djeca, a vremena su takva da odnekud već dobro znaju kako nema nikakvog Djeda Mraza, već da smo mi te iste poklone upriličili i to od drugog dijela plate. Ja ponekad napravim priganice, ali uopšte nisam zadovoljna kako mi ispadnu. Sve nejednake, grbave, spolja kao kamena kuća, a unutra nekakva rupa – bezdan teški! Da ih izbacim kroz prozor na ulicu, pobile bi pola naselja, kao kakvo ljuto oružje iz Njegoševe mudre poezije! Napravim onda neke druge kolače ili nešto tome slično, nešto za šta „imam ruku“. Slavimo Božić na svoj način, bude nam i lijepo i zabavno, budu nam i puni stomaci, ali ja uvijek odnekud vidim Sent Nikolasa kako maše i pokazuje mi poklon koji je trebalo da dobijem dvadeset petog decembra. Pardon, trideset prvog! Ili ipak sedmog januara, ko će ga više znati… 🙂 🙂 🙂

Venecija i njeni lavirinti – sjećanja profesora koji se iz njih vratio…

Pogled sa mosta Rialto, početak šetnje, još uvijek puni nade…

Venecija, kraljica Jadrana. Prelijepi grad, bogat istorijom, tradicijom i kulturom. Sve je tamo umjetnost, svaka zgrada, mostić, trg, kanal. I ulice su umjetnost, da se razumijemo! Onaj beskrajni lavirint isprepletanih i vijugavih prolaza teško da se može negdje drugo vidjeti i doživjeti. Doduše, ako ćemo pošteno, nekako je najveća umjetnost od svega ipak ući u taj lavirint i iz njega nekako izaći, a da ni jedan jedini put nisi sebi (ili drugome) postavio pitanja tipa: da li sam već bio ovdje, ili mi se to samo čini? Zar mi nismo krenuli na lijevu stranu? Odakle se, zaboga, stvorio sada ovaj most? Ooooo, zar opet slijepa ulica? Da idemo naprijed ili nazad, šta mislite?? Hoću li ikada više vidjeti svoj dom i porodicu???

Dalje nećeš moći!

Pouzdano mogu da tvrdim, da kad se zateknete u nekom od zabačenijih djelova grada, gdje ulice, što se više gubite, postaju sve uže i mračnije, navigacija nije ni od kakve koristi, koliko god da vam je telefon pametan. Kao da se i sama prevrne naopako pa pomuti tu istu pamet i vama i telefonu! I ti onda gledaš u tačku koja, tobože, označava tvoju lokaciju u čitavoj onoj mreži puteva i puteljaka, a kako god je okreneš, isto ti se hvata! I iz sedamnaestog pokušaja eto te ispred nečijeg ulaza, pa razmišljaš onako bespomoćno, bolje i da prenoćište tražiš kod tih dobrih ljudi, da se pošteno odmoriš, lakše ti je nego da upadneš u kakav kanal, samo zato što te navigacija, možeš misliti, na pravi put navela.

Kanalčić, jedan od hiljadu…

Svaki vodič će vam, prilikom obilaska ovog predivnog grada, skrenuti pažnju na žute table okačene po zidovima kuća, na kojima jasno piše u kom pravcu da idete ako želite stići do crkve sv. Marka, ili do mosta Rialto. Na taj način, i ako se izgubite, potražite žutu tablu, pratite strijelicu i eto vas na bezbjednom, dakle na pravom putu. Naravno, kako to već obično biva, tamo gdje smo se mi zatekle, svega par minuta nakon što smo učenicima održale vrlo sugestivno predavanje o tome kako se nikako, ali nikako ne smiju izgubiti i da doooooobro vode računa kuda idu, ne da nije bilo ni jedne žute table, već ni namjere da se bar jedan takav primjerak ukaže na jednom od fasada, i odvede nas u bolje sutra (a to „bolje sutra“ bio je put za Trst, kao i siguran povratak domu svom i porodici).

Najšira od svih uskih ulica

Da ne detaljišem mnogo gdje smo sve stigle, i koliko je trajalo naše besciljno putešestvije, tek, pomoću štampane mape grada, kao i pametne navigacije, uspjele smo da zaključimo, moje koleginice i ja, da svakako moramo stići do tog i tog mosta koji prelazi preko glavnog Grand kanala, onda ga samo preći, produžiti pravo još par minuta i eto nas na glavnom trgu.

Spasonosni most 😉

Mislim da smo na putu do spasonosnog mosta prešle otprilike četrdeset manjih mostića, skrenule u sedamdeset i pet sporednih ulica i uličica, izbile na sedamnaest trgova, a mogu se zakleti da se tu našlo i desetak nekakvih tunela i nečega vrlo sličnog tunelu, ali nije tunel, već ti samo misliš da je tunel, a to u stvari nema nikakve veze s njim!

Da li ću naći željene pute,
Santa Maria della Salute…
Jedan od najljepših prizora, po mišljenju anonimnog profesora

I sve se to liepo i srećno završilo, jeste, vjerujte mi na reč. Kao da smo cijelo vrijeme opušteno šetuckale glavnim ulicama, vozile se gondolom uz zvuke violine, pile čuveni italijanski kapućino i sladile se sa po tri ogromne kugle kremastog, sočnog sladoleda. Jer, takva je Venecija, opčini te u kojoj god ulici da si se našao, i koliko god puta da si se izgubio…

Piazza San Marco – bellissima!!! Spasonosni prizor nakon dužeg lutanja…

Eto, samo me još jedna stvar i danas muči: kad i gdje smo mi, zaboga i za ime sveta, uspjele da pređemo Grand kanal, kad nam je trebao most da se preko istog tog kanala i vratimo?? Neko?? Bilo ko?? Kraljice Jadrana, komentar neki, bar ti???

Po istinitom događaju,

pisao jedan profesor…

😉 😉 😉

Note, kugle i violinski ključevi

Baš juče sam, ispijajući prvu jutarnju kafu i „listajući“ online novosti, naletjela na interesantan snimak u kojem je voditelj određene emisije posjetio izuzetnu malu osobu od nekih desetak godina, želeći da prikaže svijetu njene nevjerovatne sposobnosti. Osoba je u stvari jedna simpatična  djevojčica, koja ima veliki dar za komponovanje, a koliko sam mogla da primjetim, i za improvizaciju. I sad, na tom snimku, ona sjedi za klavirom, a voditelj iz nekakvog tobože mađioničarskog šešira vadi papiriće, što je uradio ukupno četiri puta. Na svakom papiriću bila je napisana po jedna nota, i on ih je, po redoslijedu izvlačenja, poređao po klavirskom pultu tačno ispred djevojčice. Note su bile a1, g1, es2 i d2, a ujedno su predstavljale motiv na osnovu kojeg bi djevojčica trebalo nešto da iskomponuje na licu mjesta.

„Ja volim da razmislim par minuta, dok ne čujem kako bi sve to trebalo da zvuči. Onda ću Vam odsvirati, nadam se da Vam neće smetati da sačekate?“, objasnila je djevojčica voditelju, na šta joj je on odgovorio da nema apsolutno ništa protiv i da iskoristi vremena koliko god joj je potrebno. Zatim se može vidjeti kako djevojčica pažljivo „sluša“ ono što joj se u glavi rađa (što traje eventualno minut!), lagano klima glavom u ritmu koji osjeća i nedugo zatim kreće da svira. I to gotovu kompoziciju, bez prepravki i grešaka, prosto onako kako je u sebi čula. Zvučalo je stvarno nevjerovatno! Nisam sigurna da li je to baš bila sonata, kako je u naslovu videa pisalo, prije mi se učinilo da svira neku vrstu teme sa varijacijama, ali u svakom slučaju bilo je nevjerovatno! Muzika je samo tekla. Preovladavao je taj karakteristični klasičarski stil, neka mješavina Hajdna i Mocarta sa jakim primjesama male izuzetne osobe lično. Čuo se Albertinski bas u pratnji, predivni šesnaestinski pasaži, ono tipično zadržično kadenciranje na krajevima cjelina… Tako je spretno ornamentirala dati (nasumično nastao, totalno neklasičarski) motiv, formirala savršeno uravnotežene periode, da sam imala utisak kao da se prije najviše desetak ljeta rodila  sa kompletnim znanjem muzičke forme i svim njenim zakonitostima. Stvarno posebna djevojčica sa isto tako posebnim darom. I rijetkim.

Vjekovima unazad (a zasigurno i unaprijed) razne stilske periode obilježili su mnogi kompozitori-velikani, ali je vrlo mali broj onih koji su u svom pisanju djela gotovo preskakali očekivani stvaralački proces, znate ono – inspiracija, ideja, njeno uobličavanje, prepravljanje, zastoj, prepravljanje, nova ideja… I sve tako dok djelo ne bude završeno. Međutim, kako se već stotinama godina priča, proučava i dokazuje, postojao je taj jedan genijalni kompozitor koji je (isto kao i ova djevojčica koju smo, zahvaljujući savremenoj tehnologiji, mogli gotovo na licu mjesta da ispratimo) samo zapisivao ono što bi pomoću svog unutrašnjeg „ozvučenja“ čuo. Bez prekrajanja i prepravljanja nastajala su danas jedna od najpoznatijih djela ikad napisanih. Naravno, riječ je o Mocartu. Baš na njega me asocirao taj zanimljivi snimak odgledan uz prvu jutarnju kafu, a sve se tako lijepo uklopilo kao uvod u priču koju sam htjela da napišem. Još jedan dokaz da se najbolje stvari dešavaju onda kada ih najmanje planiraš, bilo da su neke krupne, životne, ili ovako malecne kao što je to jedna moja priča…

Onog dana (odnosno prve polovine dana), kada smo posjetili Betovenov muzej i doživjeli jedno nezaboravno iskustvo na samom obodu Beča, uputili smo se nazad u sam centar, kako to i priliči pravim turistima. Po izlasku iz stanice metroa, na popularnom Trgu sv. Stefana (Stephansplatz), gdje vas uvijek iznova, kada pokretnim stepenicama izađete na zemljinu površinu, svojom monumentalnošću i raskoši uspije ošamututi istoimena katedrala (Stephansdom; zdanje građeno u romaničkom i gotičkom stilu, sjedište bečke nadbiskupije), dočekala nas je rijeka ljudi, more turista, čitav okean znatiželjne čeljadi pristigle iz svih krajeva svijeta. Poslije onog Hajligenštadskog mira i tišine prekinute eventualno sa po kojom ptičijom solo pjesmom, imali smo osjećaj kao da smo upali na zajedničku probu ukupno četrnaest simfonijskih orkestara, eto tako nam je bubnjalo u glavama. Složismo se moj suprug i ja da nam je svakako potrebno neko osvježenje i predah, a što se mene tiče, ne postoji ta akcija i umor koje ne može umiriti jedna dobra kafa i čaša hladne vode.

dav

Na putu do odmorišta prošli smo hotel „Saher“, nismo čekali red da probamo tortu, ali smo zabilježili sledeći podatak: renomirani hotel je dijelom izgrađen na mjestu gdje je poslednje godine svog života, u bijedi i siromaštvu, proveo veliki Antonio Vivaldi, čuveni italijanski barokni kompozitor

Odabrali smo sasvim pristojan kafe-restoran preko puta muzeja Albertina (muzej nazvan po svom osnivaču, vojvodi Albertu od Saksonije-Tešena; otvoren za javnost početkom treće decenije XIX vijeka, a sadrži ogromnu kolekciju crteža i grafika, između ostalog i od Mikelanđela, da Vinčija, Rubensa, Direra, Klimta, Šilea i ostalih velikih imena), naručili po jednu šlagom i keksićima bogatu ledenu kafu, moleći se da nas kofein, šećer i određena količina vode povrate i prosvijetle kuda ići dalje, pošto je vremena malo, nogu ukupno svega četiri, a stvari za vidjeti stvarno previše…

dav

Mocartova kuća – muzej

Kada smo, poslije par hrskavih zalogaja i osvježavajućih gutljaja, uspjeli da aktiviramo glasne žice i koliko-toliko se restartujemo, izbor za dalji obilazak pao je na Mocartovu kuću – muzej (Mozarthaus), smještenu u samom centru grada (Domgasse 5) odmah tu lijevo iza katedrale sv. Stefana. Prođeš zgradu gdje na jednom od prozora odmara čas bijela, čas crna mačka, provučeš se kroz kraći pasaž opet lijevo ali sada od knjižare, napraviš još par koraka pravo pored prodavnice sa maskama Donalda Trampa i engleske kraljevske porodice, i eto te ravno pred vratima Mocartove kuće.

dav

Prozor kuće iza katedrale sv. Stefana; kad god bismo prošli tuda, obavezno je na prozoru bila ili bijela ili crna mačka; bijela je više voljela da pozira…

dav

Pasaš tačno iza katedrale sv. Stefana, vodi pravo do Mocartove kuće

Doduše, u vrijeme kada je kompozitor živio u njoj, koristio je ulaz sa druge strane zgrade, koji se nalazio u skroz suprotnoj ulici (Schulerstrasse), međutim, na tom mjestu se danas nalazi prodavnica ili nešto slično pa se u kuću ulazi iz već pomenute Domgasse br. 5.  Bogami, znao je Mocart lijepo da izabere gdje da se smjesti, nema šta! To je kao kad bih ja sada iznajmila petosoban stan odmah iza Saborne crkve kod samog Kalemegdana. Ili kao što moji roditelji imaju kuću u samom centru Kamenara, odmah preko puta pristaništa trajekta (pošto je crkva smještena baš onako na periferiji pa još i na brdu, ne možeš iza nje nešto iznajmiti sve i da hoćeš!). Dobro sad, nisu Kamenari Beč, ali centru se u zube ne gleda, kako veli ona stara izreka pa u tom smislu nećemo ni sitničariti…

Inače, što se Mocarta tiče, u ovoj kući (sadašnjem muzeju) zadržao se svega dvije i po godine, od 1784. do 1787. (period kada je jako dobro zarađivao te je mogao sebi da priušti i takav stan i takvu lokaciju…), a pošto je ovo jedino sačuvano prebivalište od mnogih drugih u kojima je u Beču boravio, svakako ga je vrijedjelo posjetiti.

Naravno, kako to već u Beču biva, iako je Mocart sa svojom porodicom u to vrijeme zakupio samo prvi sprat kuće, grad Beč i bečki muzeji su početkom dvijehiljaditih renovirali i preuredili cijelu građevinu – od prizemlja do trećeg sprata – posvetivši kompletan prostor ovom genijalnom umjetniku i njegovom životu i djelu. I tako je ova stara kuća, izgrađena još u XVII vijeku, osvježena, sređena i nalickana, kao kakva sredovječna gospođa, otvorila vrata posjetiocima 2006. godine, tačno na Mocartov dvjesta pedeseti rođendan po redu.

Kada se uđe u muzej, odmah se osjeti potpuno drugačija atmosfera nego što je to slučaj sa Betovenovom kućom na periferiji. Prilično velika gužva stvorila se i kod pulta gdje se kupuju ulaznice, a i u velikoj prostoriji sa lijeve strane, koja je u stvari predstavljala suvenirnicu. Brojni turisti diskretno su se gurali jedni do drugih ne bi li što prije došli na red, kupili kartu i uputili se ka stepenicama desno, koje su vodile na izložbene spratove. Žamor, smijeh, komentari i dozivanje potpuno su se razlikovali od onog mira koji smo doživjeli u Betovenovom kompleksu od šest stanova, gdje smo cijelu izložbu prethodnih sati obilazili nas dvoje i  dvije simpatične male Kineskinje u plisiranim suknjama i bijelim bluzama sa vezenom kragnom.

Kod Mocarta u posjeti tog popodneva bilo je bar po pedeset Kineza, još više Japanaca, priličan broj Španaca, Francuza, Amerikanaca, ma koga hoćeš! Začas da oformiš svih pet olimpijskih krugova, bez problema! Uzrast – od 7 (čak i manje) do 77 (garantovano i više). Stopili smo se nekako sa tim, bogami, baš zavidnim brojem posjetilaca, kupili karte, dobili dva mala zvučnika (na kojima čak na dvanaest jezika dobijete vrlo detaljan opis svakog eksponata) i krenuli svojim putem.

dav

Naslovna strana za Šest gudačkih kvarteta, koje je Mocart posvetio Jozefu Hajdnu

Sam Mocartov muzej je organizovan tako što je na trećem spratu dočaran život u Beču u vrijeme kada se umjetnik u njemu konačno nastanio poslije mnogobrojnih i dugotrajnih turneja po Evropi (1781-1791), željan uspjeha i priznanja za svoj veliki talenat; na drugom spratu je predstavljen njegov rad i djelo, da bi na prvom imali priliku da razgledate prostorije u kojima je boravio lično kompozitor sa svojom porodicom i poslugom.

dav

Kažu, jedan od najvećih Mocartovih rivala tada – čuveni Antonio Salijeri

Neću zamarati čitaoce samim eksponatima, što zbog njihovog broja, što zbog činjenice da je neke stvari mnogo ljepše lično doživjeti i samostalno stvoriti sliku o njima. Eto na primjer, mene je onaj zvučnik (nije dio izložbe, ali sam stvorila mišljenje i o njemu!) sa dvanaest jezika i trista pedeset objašnjenja toliko bio izveo iz takta da sam ga na kraju demonstrativno objesila oko vrata, čekajući završetak obilaska da ga uredno vratim tamo odakle je i došao.

Mislim, da me ne shvatite pogrešno, vrlo lijepo je čitava ta tura organizovana. Priče koje možete čuti su prikazane detaljno, zanimljivo, potkrijepljene velikim brojem istorijskih činjenica, datuma i događaja. Takođe, iznad svakog eksponata stoji određeni broj pa kad ga ukucate na onaj minijaturni displej na zvučniku, krene izlaganje vezano tačno za ono što u tom momentu gledate, nema greške! Međutim, mene je bunilo što sam slušala jedno, a na isto tako pisanom objašnjenju pored same izložene stvarčice je bilo objašnjeno još nešto, još neki zanimljiv i značajan podatak. I sad, stojim, na primjer, ispred neke partiture, slušam sve što mi glas iz zvučnika učtivo, na savršenom engleskom, pripovjeda, a u isto vrijeme krenem i da čitam ono što piše pored, a što opet nema veze sa onim što slušam. I eto ti totalne konfuzije u mozgu! Na kraju nit’ znam šta sam čula, nit’ blage veze imam šta sam pročitala! Roji mi se milion nekakvih riječi u glavi, pokušavam da ih povežem ali one se razvezuju neprestano, ma čudo neviđeno!

Dabome da će se svi koji ovo čitaju zapitati pa što, ženska glavo, prvo ne odslušaš pa onda pročitaš ili obrnuto, kao svi ti pametni ljudi tamo? Pa nisi valjda ti jedina u toj situaciji? Iskreno, nisam, ali eto, nikako mi nije polazilo za rukom da uskladim sve kako treba – i gledanje u neku zanimljivu stvar, i slušanje, i čitanje onoga pored, i mimoilaženje sa pola Tokija, Pekinga i Barselone. Čak i kad bih se „naštimovala“ i usredsredila samo na ono što slušam, sa zadatkom da tekst pročitam kasnije, obavezno bi mi pogled odlutao negdje gdje ne treba i hajmo sada opet sve ispočetka! Ali to sam ja, i to su neke moje bube pa nije ni čudo što sam presrećna bila kad sam se konačno otarasila gospodina koji živi u zvučniku. Eto, zato je toliko važan taj lični doživljaj, zamislite da sam krenula u detaljan opis svega što sam vidjela, čula i pročitala – ne bi se dobro završilo, ni po vas, a ni po mene u svakom slučaju…

dav

Najveća prostorija u stanu, najvjerovatnije glavni salon

Ono o čemu mogu slobodno da pišem jeste taj prvi sprat, dakle prostorije u kojima je Mocart obitavao ukupno nešto manje od hiljadu dana. Baš kada sam na sajtu muzeja čitala komentare posjetilaca, primjetila sam da se veliki broj njih žalio kako za plaćenu ulaznicu u kompozitorovom stanu nisu u stvari mogli ništa da vide, jer i nema ništa, i kako nisu zadovoljni onim što su za te pare dobili. I stvarno, u odnosu na drugi i treći sprat, taj prvi je skoro prazan! Nema namještaja uopšte! Možda po koja stolica, doduše ne original na kojem je veliki umjetnik sjedjeo, već samo model iz tog perioda. Takođe, i sto za bilijar kakav je vjerovatno bio u Mocartovom salonu, ali ni to se ne može sa sigurnošću tvrditi. Jednostavno, ništa od stvari koje su se tada u stanu nalazile nije bilo sačuvano pa stoga nisu ništa ni izložili, osim određenih slika na zidovima i još po neke partiture ili kakvog zapisa.

„Pa što nisu opremili stan onako kako se pretpostavljalo da je izgledao u to vrijeme?“, još je bijesno napisala jedna gospođa Amerikanka u komentarima na sajtu. Po meni, pretpostavljam da su i mogli da postave određene replike (kao što su pomenute stolice, ili bilijarski sto), jer ih grad toliko bogat istorijom sigurno i posjeduje, ali koncepcija je u ovom slučaju sasvim drugačije osmišljena: uđi, obiđi i zamisli! Pa tako i piše na samom ulazu u stan – prikazan je plan prostorija, a posjetiocima je ostavljeno na volju da sami naprave njihov raspored, onako kako misle da je izgledao. Svakako da bi lakše bilo uz namještaj, ali ako ni sami organizatori muzeja nisu imali jasnu predstavu gjde se šta tada nalazilo i koja je prostorija čemu služila,  čemu onda puniti sobe replikama kreveta, stolova, stolica i ormara i smještati ih u određene uglove, ukoliko je sve to samo lična vizija, doduše, stručnjaka, ali bez dokaza da je stvarno tako i bilo. Postoje neke pretpostavke, vrlo lijepo napisane i objašnjene i sasvim logične, kao na primjer da je najveća prostorija vjerovatno bila glavni salon za okupljanje porodice i primanje gostiju. Takođe, zbog ognjišta (u zidu) i karakterističnog oblika druge prostorije, moglo se možda potvrditi da je u pitanju kuhinja pa onda zbog detalja oslikanih na jednom od zidova sasvim male sobe, da je tu spavalo dijete, i tako dalje, i tome slično.

dav

Jedna od prostorija u Mocartovom stanu

Meni je ovakav tok izložbe sasvim odgovarao, iskrena da budem. Bio je izložen stan, a ti ga pomoću određenog poznavanja istorije i malo mašte lijepo uredi i smjesti sve na svoje mjesto, svakog u svoju prostoriju. Prilično zanimljiv, ali i zahtjevan zadatak! Zato i razumijem onu gospođu Amerikanku koja je, komentarišući, zahtijevala da se kompletan mobilijar postavi da bi se opravdala karta od desetak eura. Najljepše je sve dobiti na gotovo, ali nekada nije loše i sam učestvovati u nečemu pa koliko košta da košta! Nije baš da na svakom koraku možemo da uđemo u prostorije gdje je nastala jedna „Figarova ženidba“, ili gdje je živopisni Mocart trčao uz stepenice, otvarao ulazna vrata, prolazio kroz sve te prostorije, odmarao u jednoj, podučavao učenike u drugoj, stvarao u trećoj, provodio vrijeme sa sinom u četvrtoj  (troje djece je dobio dok je živio u tom stanu, mada je samo jedno od njih preživjelo i dočekalo zrelije godine), gledao kroz te iste prozore… Stan sam po sebi predstavlja najveći eksponat u čitavom muzeju, sa mogućnošću da u njemu stvoriš sopstvenu priču, da oživiš jedno davno prošlo vrijeme sasvim na svoj način, a opet duboko prošarano atmosferom i ličnostima koje su tu živjele, i čija se energija definitivno uvukla i utisnula zauvijek u svaki ćošak i svaku pukotinu…

dav

Mocartov rukopis, sa porukom učenicima da dođu na čas narednog dana u 15.30, za šta će se on svakako moliti 🙂

Sad kad saberem sve utiske, mislim da mi je ovo bio jedan od najljepših događaja na cijelom putovanju. Konačno sam objesila zvučnik o klin (klin je u ovom slučaju bio moj vrat, nego mi je ovako nekako efektnije zvučalo…), krenula da pratim redoslijed kretanja po sobama i pustila mašti na volju. S obzirom na to da sam već posjedovala sasvim pristojnu količinu informacija i o tadašnjim prilikama u Beču, i o Mocartovoj biografiji, i o njegovom djelovanju u godinama kada je živio u toj kući, režirala sam sopstveni film u glavi. Smjestila sam sto i stolice ovamo, klavir tamo, biblioteku u radnu sobu, krevete u dvije sobe pozadi, za poslugu odmah tamo pored kuhinje (čak i u njoj), hrpe ispisanih i nedovršenih partitura po stolovima (neke i na podu), skoro istrošenu bočicu mastila i pribor za pisanje na poklopac od klavira, teške bordo plišane draperije na sve prozore; otvorila sam te iste prozore, dok je sa uske ulice ispred dopirao žamor ljudi, glasni dječiji smijeh i topot konjskih kopita…

Dabome, rasporedila sam i likove, glavne i sporedne, dala svakome svoju ulogu u tom momentu i eto ti cijele izložbe! Za onih desetak eura, u stvari si dobio i više nego što treba. Bar tako sam ja to doživjela, a svakako da bi mi bilo drago da čujem i nečiju drugu „režiju“ pa da razmijenimo iskustva. Neke stvari je najlakše kritikovati, a kad malo bolje pogledaš, samo im treba naći drugačiji pristup i onda slika bude skroz nova. Probajte, gospođo Amerikanko, možda se i iznenadite…

I na kraju, kada se nađeš u poslednjoj od prostorija stana na prvom spratu, kada je kompletan obilazak završen, sa lijeve strane te dočeka prolaz koji se spušta naniže i koji te vodi u istu onu suvenirnicu sa početka priče. Na samom početku tog prolaza se nalazi mali sto sa korpicom u koju se odlažu zvučnici po završetku ture. Vrlo rado sam ga otpremila na traženu lokaciju, iako, nije baš da smo se razišli u gorčini. Svakako je tu bilo i lepih zajedničkih momenata, a samo te lijepe i treba pamtiti… 😉

Suvenirnica zauzima pola prizemlja kuće i u njoj sve živo ima note, violinske ključeve i Mocartove glave. Toliko Mocartovih očiju me nije posmatralo nikada u životu, a nije da sam baš nešto mlađahna, je l’. Možeš da kupiš sveske na note, knjige o notama, kišobran na note, rezač na note, nogu od stolice na note, živog slona na note, Mocartove kugle u pakovanju od po jedan, dva, tri, četiri, pedeset, dvjesta dvadeset…petsto….bezbroj komada, torbu na violinske ključeve, šator na violinske ključeve, gulaš od violinskih ključeva, u principu, sve što ti padne na pamet a da ima pomenuto trojstvo – note, Mocartove glave i violinske ključeve! Čak sam se mogla zakleti da prodavačica na kasi ima Mocartovu glavu, a umjesto tijela violinski ključ pa je saosjećajno htjedoh pitati: „Je li vama dobro, draga gospođo?“, međutim, dobro je da sam ćutala, jer se to  moj um samo blago šokirao od tolikog prisustva muzičkih znakova i Mocartovog portreta u crvenom kaputu. Čim smo izašli napolje, u stvaran svijet, taj šok je nestao, iako sam pouzdano mogla potvrditi da moj muž iz nekog razloga ima bijelu periku i crveni kaput. Ali ne htjedoh zanovetati bez razloga, ako čovjek voli da nosi – nek nosi! Ima za svakoga mjesta na majčici Zemlji… 😉

dav

Spomenik Jozefu Hajdnu, u ulici Mariahilfer; da bar na ovaj način uključim i trećeg u nizu čuvenih bečkih klasičara; još jedan razlog za povratak u Beč…

Eto tako se završila naša klasičarska odiseja tog toplog julskog četvrtka. Bili smo prilično umorni, sa glavama prepunih informacija, ali prijalo je u svakom slučaju. Istina, da mi je neko tog trenutka predložio da obiđem još štogod, ne samo klasičarsko nego i iz bilo kojeg stila, rekla bih mu iskreno i otvoreno: „Aman čovječe, imaš li ti dušu???“  Dobro, dobro, znala bih da je svakako ima. Iskreno, imala sam je i ja, ali mi se te večeri prilično bila popela do nosa pa je do narednog jutra nekako trebalo vratiti gdje joj je i mjesto. Pretpostavljam da svako ima neki poseban kutak gdje svoju dušu drži. Moja je najvećim dijelom vremena visoko među oblacima… I notama… I Mocartovim glavama… I uopšte joj nije loše, vjerujte mi na riječ… 🙂 🙂 🙂

Zgužvani papiri i još ponešto…

Desilo se da sam baš u periodu, kada je u roku od nekoliko dana srušena zgrada „Ikarusa“ (jedna od najstarijih zgrada na Novom Beogradu, sa bogatom istorijom, svojevrstan spomenik industrijskoj arhitekturi između dva rata), kada je jedno poznato kulturno umjetničko društvo nakon sedamdeset pet godina njegovanja tradicije, rada i velikih uspjeha izbačeno iz svojih prostorija direktno na ulicu, i kada je kuća čuvenog Đure Jakšića u Kragujevcu jednostavno sravnjena sa zemljom (uz obrazloženje da je ionako bila trošna, a i gospodin Jakšić je tu živio svega godinu dana…), imala prilike da posjetim jednu izuzetno zanimljivu hrpu zgužvanih papira. Jeste, baš je tako bilo! Doduše, ta zanimljiva hrpa zgužvanih papira se nalazila u gradu Beču, u ulici Probusgasse 6, nekih šeststotinak kilometara udaljenoj od našeg Mirijevostrasse, ali me to nije spriječilo da ipak stignem do nje i onako joj se baš pošteno nadivim.

Prosječan čovjek i čitalac ovih redova svakako će se zapitati ko se uopšte pri čistoj svijesti i zdravoj pameti usudi klackati čitavih šeststo hiljada metara (pa čak i više!) da bi vidio neku tamo gomilu papira, i da joj se uz to još i divi? I kakve to uopšte ima veze sa rušenjem zgrada i izbacivanjem KUD-ova na ulicu?! Dabome, istu stvar bih se i ja zapitala da pročitam negdje nešto slično, ali svakako da bih nastavila sa čitanjem, da saznam o čemu se tu u stvari radi i da razriješim misteriju. E pa, ovako je to bilo, ovako se ta tajanstvena veza stvorila jula mjeseca, ljeta gospodnjeg 2018…

Nekako nam je svih ovih godina prilikom putovanja grad Beč stalno izmicao, igrom slučaja. Ili ga samo prođemo zbog neke dalje destinacije pa se nema vremena za svraćanje i traženje parkinga, ili uopšte ne krenemo na tu stranu, ili nam se, naravno, pokvare kola (kao što je to bio slučaj prošle godine) pa ne da ne stignemo do Beča, nego budemo srećni ako doguramo do najbližeg servisa na popravku koja traje tri nedelje, od čega jednu nedelju naručuju sporni dio iz susjedne države, a tokom druge dvije ga dostavljaju i to dva puta pogrešno. Tako je to bilo godinama unazad, ali eto, prilikom ovog godišnjeg odmora nam se baš posrećilo! Spakovali smo nešto malo stvari, puno dobre volje (što bi naši stari rekli), obavili detaljan servis kola (definitivno ne spada u izreke naših starih) – da ne bi završila u Kečkemetu ili Segedinu kod majstora – i via Vienna!!!

Nema potrebe naglašavati koliko je Beč jedan veličanstven grad. Mislim da su toga svjesni i oni koji žive tamo, oni što su ga samo posjetili (kao što je to slučaj sa mnom), kao i oni koji u njega još uvijek nisu ni kročili, ali su toliko o njemu slušali. Jednostavno, Beč je Beč – riznica monumentalnih građevina, nepregledna kolekcija praistorijskih, istorijskih i modernih spomenika, kapija i fontana, jedinstvena zbirka malih i velikih muzeja, galerija, knjižara i ateljea, naglašeno otmen splet širokih bulevara i uskih ravnih ulica ispresjecanih simetrično skrojenim parkovima i vrtovima, kao da bi sramota bilo da se onaj trougao crvenog i žutog cvijeća ne preslikava na isti način sa lijeve na desnu stranu.

dav

Sam centar Beča, nezaobilazne kočije predviđene za obilazak

Čitav Beč je jedna velika umjetnost, eto, tačno tako sam ga doživjela. Dok sam kod kuće preko interneta proučavala šta sve treba obići i šta nikako ne propustiti prilikom obilaska, svakako sam bila svjesna njegovog kulturnog i umjetničkog značaja, ali na onaj uopšten način – Beč je jedan od najvažnijih kulturnih i industrijskih centara Evrope i svijeta, a njegov najveći procvat na svim poljima svakako donose barok i klasika, kao i vladavina Habzburgovaca i tako dalje, i tako dalje… Međutim, kako sam izvjesno vrijeme provela u samom gradu, trudeći se da ispoštujem do detalja razrađen plan obilaska, leteći sa kraja na kraj, sa periferije u centar i obrnuto, moram priznati da je Beč jedan pravi pravcati gospodin grad sa stvarno mnogo stila, i to u svakom smislu te riječi. Po meni umjetnost su ne samo građevine, njihova arhitektura, eksponati, razne značajne ličnosti i njihova zaostavština, već je umjetnost takođe primati svakodnevno toliki broj ljudi, turista i doseljenika iz raznih krajeva svijeta, a zadržati taj karakterističan duh i dostojanstvo koji su se vjekovima njegovali i gradili. Umjetnost je održati toliku preciznost u funkcionisanju i organizaciji u svemu pa i u tome da sa kraja na kraj grada stigneš bukvalno za dvadesetak minuta, tačno u ono vrijeme koje si na oglasnoj tabli pročitao, ne dozvoljavajući čitavoj rijeci ljudi da tu organizaciju poremete. Umjetnost je tako predano i pedantno sačuvati svaki istorijski detalj i omogućiti da ga i drugi vide, potvrđujući time da i sam duboko cijeniš i ko si i odakle si potekao. I još toliko malih i velikih umjetnosti bih vam mogla nabrojati, ali bi to potrajalo a i udaljila bih se od teme.

dav

U muzejskom kvartu, lijevo – spomenik Mariji Tereziji

Obići Beč za par dana je naprosto neizvodljivo. To vam je isto kao kad biste danas popodne otišli u biblioteku i pozajmili „Rat i mir“ do sutra, uz šaljivi komentar da Vas ne mora ni upisati u registar korisnika, koliko brzo ćete je pročitati i vratiti nazad. Ili kao kad bi Vas Vaši najbliži nazvali u devet časova ujutro i zamolili da im do podneva napravite dvije ture kolača zvanih „Breskvice“ (a vjerujte, nema veće agonije od pravljenja „Breskvica“, počneš pa zaboraviš i kad si počeo i koja je uopšte tvoja svrha u cijelom ovozemaljskom bitisanju!), a u jednoj turi ispadne sto komada pa Vi sad vidite! U principu, od svih tih „Pokušaj da za toliko uradiš toliko“ izazova, meni se najviše nekako dopao ovaj „Obiđi Beč za 96 sati“, pogotovo što su me „Breskvice“ skroz dotukle još prije par godina, a „Rat i mir“ je obilježio moj boravak u srednjoj školi i to bukvalno, a bogme i metaforički, pitajte profesore potvrdiće sigurno… 😉

dav

Vrtovi Šenbruna

Elem, drugog dana našeg boravka u gospodin – gradu, krenemo moj poštovani suprug i ja u detaljan obilazak svega što nam se na dnevnoj listi našlo. Pod prvom stavkom svečano se isticao novootvoreni muzej posvećen velikom, najvećem, maestralnom Ludvigu van Betovenu. Otvoren je negdje marta 2017. godine, a smješten je na periferiji grada, na otprilike pet kilometara od centra. Kako sam pročitala još kod kuće na sajtu muzeja, eksponati su izloženi u kući u kojoj je kompozitor proveo svega jedno ljeto, odnosno jednu sezonu odmora (od aprila do oktobra) i to 1802. godine. Iako je Betoven iznajmio svega tri prostorije za sebe, grad Beč je ipak otkupio cijelu kuću u kojoj su se te tri prostorije nalazile i u šest malih stanova izložio kompozitorove lične stvari, originalne partiture, portrete, snimke sonata, simfonija, kvarteta, kao i prelijepe opise života i prilika u Beču u tadašnje vrijeme. Iskreno, sumnjičava sam bila, pravo da vam kažem! Mislim, kupiš cijeli komleks stanova tamo gdje je nekakva poznata ličnost provela možda četiri mjeseca ukupno, i od toga napraviš muzej? I to još u  prastaroj građevini koja je najbolje dane vidjela početkom XVIII vijeka, dakle prije tristo godina? Ne znam, ne znam, šta Vi o tome mislite, čika Đuro Jakšiću, vrijedi li to truda? Na kraju krajeva, ako detaljnije prelistate „Vodič kroz Beč“, vidjećete da postoji Betovenov muzej u centru grada (kuća u kojoj je živio toliko i toliko), zatim Mocartov muzej (takođe njegovo prebivalište na dvije i po godine, jer ih je vrlo često mijenjao), onda Šubertova kuća u kojoj se rodio, Šubertova kuća u kojoj je živio određeno vrijeme a i takođe Šubertova kuća u kojoj je preminuo (doduše, kuća njegovog brata, ali je tu proveo svoje poslednje dane). O Hajdnu da i ne pričamo, a  da uopšte ne pominjemo sve slavne slikare, književnike i ostale velike i uticajne ličnosti, uključujući i našeg Vuka Karadžića, Dositeja Obradovića i još mnoge. Ima li tu iko da je živio od početka do kraja na istom mjestu, da skratimo muke? Mislim, ako ćemo svaku kuću da opremimo eksponatima, gdje će sav taj silan svijet da živi? Da pije kafu? Da jede? Da šopinguje? Eto, takve su bile moje sumnje tog jutra u Beču, ali odlučila sam da rizikujem, sve u cilju struke i muzičke nauke! Dakle, samo hrabro naprijed! 😉

Do muzeja je, od našeg hotela, bilo potrebno promijeniti dvije metro linije (crvenu i zelenu) i jedan autobus (37a). E sad, kako su poslednju stanicu zelene linije renovirali, izašli smo na pretposlednjoj, međutim, ništa nas to nije mnogo poremetilo, ubacili smo još jedan tramvaj u rutu, prešli u autobus 37a i vrlo brzo stigli do cilja. Inače, taj kraj Beča zove se Hajligenštat (Heiligenstadt) i do 1892. godine je predstavljao varošicu nezavisnu od Beča, čija je glavna ulica bila već pomenuta Probusgasse, u kojoj se pod brojem šest danas nalazi Betovenov muzej.

Sam kvart u kojem smo se tog jutra našli je vrlo miran, uredan, sa starim prizemnim kućama, besprekorno uređenim vrtovima i očuvanom kaldrmom. Krajem XVIII i početkom XIX vijeka, među gradskom gospodom ovo je bila oblast veoma popularna za odmor, naročito tokom proljeća i ljeta. Smještena blizu centra grada, a opet dovoljno daleko od gradske vreve i trke, bogata prirodom i čistim vazduhom, privlačila je svake godine veliki broj posjetilaca. Postojao je poseban prevoz za ljude koji bi za vrijeme sezone zakupili sobu ili stan u ovoj varošici. Vozile su specijalne kočije svakog dana, putovalo se oko sat vremena, a kretalo se negdje van centra Beča, dakle nešto poput naše „Laste“ danas ;-).

Kuća u kojoj je muzej smješten je jedna skroz neupadljiva, omanja građevina, svježe okrečena u bijelo, sa braon drvenim dvokrilnim vratima, skroz stopljena sa okolinom, i da nije bilo male staklene table okačene baš pored tih braon vrata, na kojoj je takođe malim ljubičastim slovima pisalo „Betovenov muzej“, vjerovatno bismo samo nastavili dalje u potrazi za ciljem (dok neko od nas dvoje ne bi krenuo da pametuje kako smo već odavno prošli broj šest i da je vrijeme da se vratimo nazad!).

dav

Unutrašnje dvorište muzeja

Drvena dvokrilna vrata se otvaraju uz prilično glasnu škripu, ili mi se to tako učinilo zbog karakteristične tišine koja inače vlada okolinom. I onda kada prođeš kroz njih stigao si direktno na početak XIX vijeka, eto takav je moj prvi utisak bio. Vidiš malo četvrtasto dvorište u kome prijatnu hladovinu pravi visoko i razgranato drvo (nečega, nisam sigurna čega), popločano starim i neravnim kamenom, a uokvireno sa svih strana zidovima stare kuće. Na suprotnoj strani, skroz lijevo, skoro da je i sakriven uski pasaž, koji, kako ćemo kasnije vidjeti, vodi u prelijepo sređen vrt.

dav

Prolaz ka vrtu

Odmah sa lijeve strane ulazi se u prostoriju gdje se kupuju ulaznice i gdje je smještena manja suvenirnica, a kad obaviš sve te formalnosti, slobodan si da obiđeš cijeli muzej. Kako je čitava ta kuća imala ukupno sedam stanova, šest od njih je iskorišćeno za izložbu, dok je sedmi (na spratu, skroz desno uz druge stepenice) predstavljao baš te tri prostorije u kojima je veliki kompozitor boravio. Interesantno je sve to organizovano: kreneš iz prvog stana u prizemlju, u kome je opisan Betovenov konačni prelazak iz Bona u Beč (1792), kao i prilike koje su ga u novom gradu tada dočekale.

dav

Zavrtiš i čuješ finale sonate Op. 31, Br. 2 u d-mollu („Bura“ ili „Oluja“, kako je još nazivaju); inače, sama sonata je nastala 1802. godine, baš u vrijeme Betovenovog boravka u ovoj kući; prijatelj vrlo blizak kompozitoru je svjedočio neobičnom događaju kada je Betoven, navodno, čuo galop konja koji su prolazili ulicom i to ga je inspirisalo da napiše prvu temu prvog stava ove sonate; osim „Bure“, u ovoj kući su nastali i počeci „Eroike“ – čuvene treće simfonije

Zatim, izađeš kroz teška, bijela i nevjerovatno škriputava vrata u isto ono dvorište, obiđeš vrt, a onda se vratiš i uz prve stepenice uđeš u stan broj dva.

dav

Kuća slikana iz vrta

Opet tri prostorije, spojene uskim vratima. Nevjerovatno nizak plafon, drveni pod gdje pri koračanju svaka daska škripi u svojoj intonaciji i dinamici. Mali prozori, hrapavi ali okrečeni zidovi, imaš osjećaj kao da te odnekud posmatra gospodin Ludvig lično, bijesneći ko si sad pa ti i zašto remetiš njegov mir! U ovom drugom stanu opisani su razlozi zašto se Betoven odlučio tog 23. aprila 1802. godine da dođe baš u ovu kuću. Pripovjeda se o njegovom slabom zdravstvenom stanju, o velikim pritiscima koje je u svom poslu trpio, o počecima gubitka sluha, o preporukama doktora da se privremeno preseli u ovu varošicu na tretman ljekovitom vodom, koja je, možete zamisliti, i izložena u nekoliko flašica, u prvoj od tri prostorije. Jedan primjerak se slobodno može pomirisati, što preporučujem izuzetno hrabrim osobama sa izdržljivim stomakom. Lično, još uvijek osjećam taj miris sumpora u nozdrvama, i nije mi baš jedna od dražih uspomena, iskreno.

dav

Stan br. 2

U drugoj sobi vidi se stari klavir prevrnut na stranu i umotan u neko sivo platno nalik ćebetu, a objašnjava ga interesantna priča da je Betoven svuda sa sobom nosio svoj klavir. Bez obzira što je, zbog tada velikog broja pijanista i profesora klavira, u Beču bilo sasvim moguće iznajmiti klavir na određeno vrijeme, Betoven to nije praktikovao iz prostog razloga što su mnogi od njih bili sumnjivog kvaliteta. Tako je on u ovim svojim sezonskim putešestvijama nosio tek najpotrebnije lične stvari, sve potrebne instrumente (uključujući dabome i klavir), kao i kovčege pune knjiga i partitura. davU trećoj prostoriji mogu se vidjeti neki od tih kovčega, i sada iz ove perspektive, mogu samo da zahvalim vjekovima napretka što su nam podarili male lagane kofere i praktične torbe. Ubijeđena sam da je takav jedan kovčeg sa stvarima u njemu bio težak kao četvrtina mog stana u Mirijevu pa nije ni čudo što su poslije seljenja u aprilu morali da odmaraju sve do oktobra…dav

Treći stan (sastavljen naravno opet od tri prostorije) osim original partitura, određenih Betovenovih ličnih rekvizita, knjiga, raznih spiskova pisanih njegovom rukom, sadrži još i izvještaj ljekara o kompozitorovim boljkama (uključujući i veoma slabu jetru zbog velikog sadržaja olova kojeg su određeni ljekovi koje je uzimao imali u svom sastavu), njegov pramen kose sačuvan u maloj okrugloj staklenoj ploči, klavir pravljen specijalno za Betovena i njegov već prilično slab sluh (sa velikim limenim okvirom koji je pojačavao zvuk kada mu primakneš glavu).

dav

Pramen Betovenove kose

dav

Klavir pravljen specijalno za Betovena

Tu je i original čuvenog „Hajligenštatskog testamenta“ u kome očajni kompozitor po prvi put piše svojoj braći o, za njega tragičnom, gubitku sluha i mukama koje su ga tom prilikom snašle. Pismo nikada nije poslao, a sa koliko tuge i patnje je pisano, kakve emocije preovladavaju, to ja svojim skromnim pisanijem ipak ne mogu dočarati pa eto vam motiva  da i sami jednom prilikom odete i pročitate.

dav

Hajligenštatski testament (postoji i prevod na engleski jezik)

I baš u tom stanu broj tri, kad sam završila sa čitanjem vrlo potresnog kompozitorovog testamenta, privuče mi pažnju zastakljeni sto tamo sa druge strane prostorije. Priđem i vidim ispod stakla prilično veliku hrpu zgužvanih papira postavljenih tako kao da ih je neko tog momenta zgužvao i bacio. davPročitam objašnjenje pored, piše, neuspjele verzije Betovenovog gudačkog kvarteta u A-duru (najvjerovatnije kvartet br. 5, iz opusa 18, objavljen 1801, a nastao između 1798 i 1800.) i nacrti za „Eroiku“ (jedna od najpoznatijih simfonija, treća po redu, u Es-duru, Op. 55, komponovana u periodu između 1802 i 1804, prvi put izvedena 7. aprila 1805. godine u Beču). Gledam tako u tu neurednu, a opet, potpuno sa smislom ispod stakla postavljenu gomilu pa još detaljno objašnjenu na više jezika, i razmišljam, neko je sačuvao ono što je neko drugi bespovratno htio u afektu da uništi. Neko je taj momenat nezadovoljstva i bezuspješnosti uspio da ovjekovječi. Neko je te odbačene, nervozno ispisane notne listove sa bezbroj ispravki i grešaka spasao, sačuvao i dvjesto godina kasnije mi imamo tu mogućnost da ih vidimo. Lično, koliko me zadivilo to što sam mogla da prisustvujem bar djeliću procesa nastajanja ovakvih remek djela, bila sam u mogućnosti i da zamislim cijelu situaciju u kojoj su ti izuzetni primjerci pokušavali da ugledaju svjetlost dana, ali bi nedugo zatim, nakon energičnog i dramatičnog precrtavanja i prepravljanja bivali bijesno zgužvani u papirnu lopticu i bačeni na pod. Još jedan dokaz o tom burnom karakteru, o vječitoj eksploziji emocija toliko puta opisivanoj, osjetnoj kroz svako djelo, od prvog do sto trideset prvog opusa, a sada potkrijepljenoj i sasvim opipljivim djelićem istorije.

Ne znam koliko dugo sam se zadržala kod ove hrpe papira. Čak mislim da sam bila duže nego one dvije simpatične Kineskinje, koje su u muzej ušle malo prije nas, a ispred svakog primjerka su se zadržavale čitavu vječnost, proučavajući ga i raščlanjujući na najsitnije atome, pritom velikom brzinom oduševljeno komentarišući na svom jeziku svaki od tih raščlanjenih atoma. Iskreno, kad sam vidjela da su prije nas stigle do čuvenog Betovenovog portreta u četvrtom stanu (koji je, osim što je izložen, i do detalja izanaliziran), izgubila sam bila svaku nadu da ću moći izbliza da mu priđem tog jutra. Eventualno negdje oko šest popodne, pred samo zatvaranje, ako me sreća posluži…

dav

Betovenov portret, ulje na platnu, J.W.Mahler (1804-1805)

Eto, toliko me nekako dotaklo to što sam imala prilike da vidim. Vjerovatno mi se sve nekako bilo pomiješalo, i oduševljenje zbog svega viđenog, i saznanje da šetam dvorištem i penjem se stepenicama kojima je dva vijeka ranije prolazio jedan takav velikan, ali i nekakva tuga zbog činjenice da kod nas samo bagerom pređu preko već urušene kuće jednog Đure Jakšića, a nekoliko stotina kilometara dalje se kao najveće blago čuvaju zgužvani papiri kompozitora koji čak nije rodom ni bio iz Beča. Ovamo nestane kuća u kojoj je isto tako jedan velikan živio jednu godinu, a jedan drugi grad sačuva čitavu građevinu, iako se u stvari, radi o samo jednom malom njenom dijelu, i iako je poznata ličnost u njoj provela svega pet mjeseci. Još tužnije mi je bilo što znam da nije u pitanju samo jedna zanemarena i srušena kuća nama važnih ljudi, kao što ovo nije bila samo jedna sačuvana gomila zgužvanih papira. A najtužnije od svega mi je svakako bilo to što sa svakom odbačenom starom građevinom, sa svakim izbacivanjem sopstvene tradicije i kulture na ulicu, mi zapravo brišemo po djelić sebe i prosto me strah da za koju deceniju nećemo imati mnogo toga da pokažemo, ne turistima, nego našoj djeci. Turisti će se lako snaći u nekom drugom gradu, a ne znam da li shvatamo koliko je važno da i naš divni Beograd (i ne samo on, već sva mjesta i gradovi iz kojih smo potekli!) ostane gospodin kakav je do sada bio… I sve to mi se motalo po glavi gledajući u jedan jedini eksponat! Bogami, pobjegoše i Kineskinje dok se ja sabrah, a gdje su još tri stana koja je trebalo pogledati…

dav

Gornji sprat, pravo – ulaz u Betovenove lične prostorije

dav

Kompozitorova maska, načinjena za života

Dok su četvrti i peti stan hronološki ispratili dešavanja, uspone i padove tokom Betovenovog zrelijeg doba i stvaranja, poslednji, onaj pod brojem šest, govorio je o njegovim poslednjim danima, o njegovoj smrti, kao i veličanstvenoj sahrani priređenoj u Beču. Za razliku od maske lica koja je napravljena za njegovog života i koja je puna one karakteristične snage i nesalomivog karaktera,  posmrtnu nisam imala baš volje da slikam, možda neki drugi put…dav

Poslije skoro dva sata razgledanja (ne baš toliko velikog, ali sasvim nezaboravnog prostora), oprostili smo se sa brojem šest u Probusgasse ulici, i praćeni već poznatom škripom dvokrilnih drvenih vrata vratili se nazad u stvarnost, tačnije u XXI vijek. Do vrha pretprani utiscima, po prilično toplom vremenu dogegali smo se do male autobuske stanice, a autobus broj 37a je došao tačno u 13:36, kako je to na tabli reda vožnje i pisalo.

Nije bilo još ni dva sata popodne, a valjalo je još toliko toga vidjeti…dav

Mala bijela torba i u njoj djetinjstvo – dio prvi

Odrastati u velikoj, staroj, primorskoj kući, u samom centru mjesta koje osamdesetih godina prošlog vijeka nije brojalo više od hiljadu duša, a okružen porodicom čiji su članovi igrom sudbine činili jedan nadasve živopisan međukontinentalni milje, e, to vam je, dragi moji, bila jedna velika avantura. Kažu da djetinjstvo obilježi dušu i karakter svakog kasnije odraslog čeljadeta i da na njegovo odrastanje utiče sve ono što ga je od malena pratilo. Kako sam otkad znam za sebe, između ostalog, bila okružena čitavim mozaikom najrazličitijih članova porodice, njihovih prijatelja, rođaka tih njihovih prijatelja, a naravno i prijatelja od rođaka onih prvih prijatelja (i još dalje!), sasvim je za očekivati da se tolika količina plemenitih duša prosto morala nekako utisnuti, da ne kažem oslikati u gotovo prazno platno mog dječijeg lika, ostavljajući za sobom neizbrisive tragove djetinjstva i odrastanja.

U našu kuću je uvijek neko svraćao. Iako nije smještena baš na samoj sredini puta (sa ogromnim trepćućim neonskim znakom „SVRATITE!“ iznad ulaznih vrata) i iako do nje vodi popriličan broj nesimetričnih kamenih stepenica, sve to nije sprječavalo zvane i nezvane goste da dođu bar na kafu i čašicu razgovora. Osim tih brzopoteznih posjeta, rado su bile zastupljene i one od nekoliko sati, zatim, ništa manje popularna cjelodnevna, jednodnevna i višednevna okupljanja, a da ne spominjemo ljetnje šeme od po mjesec i više, kada su se lančano smjenjivali svi prstenovi rodbinskih koljena – od dalekog devetog pa sve do najbliže svojte, prijatelja s fakulteta i ostale bratije.

Od svih posjetilaca koji su ređe ili češće svraćali do nas (po nekom sopstvenom nahođenju i potrebi), svako je imao neki svoj način, potrebu ili razlog. Na primjer, mamin otac, djed Branko, radio je na trajektu odmah dolje preko ulice pa je redovno dolazio da nam se javi. Te posjete su trajale najviše petnaestak minuta, i ja sam na taj ritam toliko bila navikla, da kad bi djed nekom drugom prilikom ostao duže od uobičajenog, gledala bih u njega kao u četrnaesto svjetsko čudo! Jeste, baš tako! I mislim da bi mi normalnije bilo da je dolazio tri puta po standardnih petnaest minuta, nego što bi u cugu izbrojao čitavih četrdeset pet, a što nikako nije moglo da se uvrsti u standardnu dnevnu šemu.

Bila je tu i izvjesna teta Zora, komšinica-rođaka iz kuće prve tu sa lijeve strane. Kako nam je bila komšinica to je bilo sasvim očigledno, ali u kom smo se mi rodbinskom svojstvu nalazili, nikada za ovih četrdeset i kusur godina nisam uspjela da zapamtim. Ponavljala mi je mama tu familijarnu zapetljanciju više puta, međutim, sve što nije podrazumijevalo strica, tetku ili ujaka, odlepršalo bi iz moje memorije poput leptirića, da se ne vrati sve do sledećeg prikaza razgranatog porodičnog stabla. Elem, ta komšinica-rođaka teta Zora, obavezno bi prvo zvala telefonom da najavi posjetu i da da znak da voda za kafu može da se pristavi. Zatim bi lagano došetala do nas, smjestila se na svoje uobičajeno mjesto i uz tek skuvani napitak prepričavala šta se novo u mjestu desilo.

Takvih, stalnih gostiju je bilo više. Trebalo bi mi strana i strana da ih sve nabrojim, opišem, i predstavim njihove posjetilačke rituale, ali to su uglavnom bili najbliži rođaci, kao i bliže i dalje komšije, dakle, jedna uobičajena slika malog primorskog mjesta. Koliko god da se njih sjećam, ne mogu da zaboravim i one povremene goste, njihove iznenadne posjete i sasvim neočekivane razloge zbog kojih su dolazili. Na primjer, bio je tu neki advokat iz Kotora, gospodin Jovo, kako su ga moji zvali. E sad, ja se uopšte ne sjećam da li je on kod nas dolazio poslom ili privatno, ali ono što mi je svakako ostalo u glavi kao zanimljivost jeste to da je taj gospodin advokat Jovo sve unaprijed odgovarao. Na primjer, krenete da ga ponudite kafom, a on odgovori: „Hoću, hvala!“ još i prije nego što ste dovršili rečenicu. Ja čudu nisam mogla da se načudim kako to neko hoće nešto, a da ni sam nije znao šta mu se nudi i da li uopšte voli da konzumira ono na šta je pristao. Ali dobro, ko zna da li bih ga se i sjećala da nije bilo te njegove karakteristične navike. Ili, isto tako, dolazio je nekoliko puta kod nas izvjesni gospodin Momčilo, koji je inače živio u Beču, a u svojstvu čijeg prijatelja se u našoj kući prezentovao, evo da me ubiješ sad ne bih znala. Sjećam se samo da su moji, uvijek kada se na televiziji prenosio novogodišnji koncert Štrausove muzike iz Beča, komentarisali nešto kao: „Evo počinje koncert, da nije možda gospodin Momčilo u publici?“ Vjerovatno niko nije bio svjestan koliko ozbiljno sam ja to tada shvatala, ali evo prođoše decenije, a ja i dan danas kad god krene novogodišnji koncert, preletim pogledom po publici neću li vidjeti gospodina Momčila. Istina, jedino što može on sada da sluša jesu nebeske harfe i rajski zvončići, ali ono što ti se kao djetetu učita u memoriju, teško bilo koji kompjuter može nadmašiti. Ovom drugom sve podatke potpuno možeš izbrisati ako želiš, dok je dječije sjećanje neizbrisivo koliko god puta ga „restartovao“…

Kako od tih kratkih, povremenih posjeta pamtim samo izvjesne slike i detalje, tako od onih dužih, koje su se iz godine u godinu ponavljale, imam čitave priče u glavi i to vrlo slikovito prikazane. Sve i kad bih htjela, ne postoji ni najmanja šansa da se takvih uspomena oslobodim. A i zašto bih, kad su toliko jedinstvene i kada su na isto tako jedinstven način uticale na način mog odrastanja i shvatanja ljudi i prilika oko sebe. Saznanja koja sam tokom svih tih godina lagano sticala, svakako su se odnosila na to koliko pojedina ljudska bića mogu biti posebna i originalna. Možeš poslije godinama tragati, nećeš im ni sličnog više naći. Ja takvu misiju nisam ni započinjala, iskrena da budem. Nije mi bilo potrebno, jer kad je neko poseban takav treba i da ostane, pogotovo kad te nakon toliko decenija za njega vežu samo sjećanja i uspomene. Onda ga se nekako još jasnije sjećaš, kao da ste se juče poslednji put pozdravili…

Što se tiče bliže rodbine mog oca, onu sa strane babe Meri nisam nikad upoznala, jer su svi živjeli u Americi pa se kompletna veza sa njima održavala isključivo preko pisama. Znam da su tamo bili pradjed i prababa, kao i dva babina brata, međutim, nekako su sa ovog svijeta prerano otišli svi osim sina kojeg je jedan od babine braće imao. Sa njim se nažalost svaki kontakt izgubio, tako da se ta priča završila na ne baš najsrećniji način.

S druge strane, djed Mato (očev otac) imao je jednu sestru (Jovanku – Seku), koja se sa mužem preselila takođe u Ameriku i tamo dobila tri ćerke – Ljubicu, Đorđanu i Merielu. Ljubica i Đorđana su cijeli život provele u Kaliforniji, dok se Meriela vratila u Beograd gdje je i živjela do kraja svog života, sve do juna 1990. godine. Izuzetna, neponovljiva i nezaboravna teta Meriela (kako sam je oduvijek zvala), razlog zbog kojeg sam krenula u pisanje svih ovih redova, ostavila je na mene toliki utisak, da je prosto neminovno bilo da joj posvetim jednu ovako skromnu, ali sasvim iskrenu priču. Da prikažem kako sam je u svojim ranim godinama života doživjela i kakvu je pamtim danas, poslije skoro trideset godina otkako nas je napustila…

Teta Meriela je bila jedna nevjerovatno lijepa žena. Kao glumica, govorila je moja baba Meri, a bogme, i ostali članovi porodice su bili sasvim saglasni sa takvom jednom konstatacijom. I to je bila živa istina! Bez obzira da li govorimo o njenoj mladalačkoj ljepoti (za koju ja znam sa slika i iz porodičnih priča), ili onoj kasnijoj kada je već zašla u neke zrelije godine, obrni-okreni, mogao si satima da je gledaš, diviš joj se i ne trepćeš. Ja sam to uvijek radila, jesam bez svake šale! Toliko mi je bila zanimljiva u svakom smislu te riječi, da kad bi doputovala iz Beograda – bilo ljeti, bilo zimi – uvijek bih iskrsla negdje blizu nje, pomno posmatrajući šta je obukla, koji je lak za nokte namazala i šta će sledeće da uradi i osmisli.

Kad god bi dolazila kod nas, teta Meriela je donosila nekoliko kofera. Manjih i većih. To nisu bili standardni koferi, već više onako starinski, sa retro šarama i u neobičnim oblicima. Nikad ni jedan nije zamijenila, koliko znam, a godinama su izgledali kao novi, kao da ih je onog momenta u radnji kupila. Nevjerovatno kako je čuvala stvari. Ista stvar je bila i sa garderobom. Naime, u tim starinskim koferima uvijek su bili spakovani isti komadi odjeće. Iste kombinacije isključivo sukanja i bluza. Uz svaku suknju i bluzu išle su i odgovarajuće minđuše. Meni najzanimljivija je svakako bila jedna žuto-bijelo-crna uska suknja, na koju je obavezno nosila crnu bluzu, a minđuše su bile takođe sa nekim žutim detaljima, mada ne mogu jasno da ih se sjetim. Poslije tog, najviše sam voljela da je vidim u crveno-crnom sklopu boja, opet sa savršeno uklopljenim minđušama. I sve to joj je uvijek stajalo kao saliveno, dopunjeno nejneobičnijom frizurom kojom sam ja u svom, tada jednodecenijskom životu, imala prilike da vidim. Teti Merieli je kosa bila sijeda, ali mislim da je stavljala neki interesantan preliv pa je uvijek imala specifičnu plavičastu boju. Pritom, redovno je stavljala minival (ili možda radila one čuvene trajne, ne bih znala tačno) i taj minival je toliko uredno bio „složen“, da je svaka kovrdža (a bilo ih je poprilično!) strogo imala samo svoje mjesto i ni jedno drugo. I to nije bila neka obična frizura kakvu ste najčešće mogli sresti kod osobe sa standardnim minivalom ili trajnom. Ne, ne, to je išlo nekako uvis, kao da je prkosilo zemljinoj teži, kao da ima dugu kosu samo u obrnutom smjeru, a opet toliko joj je pristajalo da nikako ne bih mogla da je zamislim sa drugačijom kreacijom na glavi.

Pored savršeno urednih i očuvanih, a uvijek istih odjevnih kombinacija, teta Meriela je iz svojih retro kofera vadila i veći broj isto tako retro nesesera, od kojih je svaki imao svoju namjenu. U jednom je bio nakit, u drugom pribor za nokte i jedna nadasve jeziva sprava za uvijanje trepavica (od koje sam imala noćne more i bila ubijeđena da ona osim što uvije trepavice, iskopa i cijelo oko i prije nego si trepnuo!), u trećem ruževi, olovke i maskare, u četvrtom razne vrste krema i pomada za svaki dio lica i tijela, a sve zajedno su ih baba Meri i teta Meriela zvale „kozmetika“ („idemo da stavimo kozmetiku na lice“, odlična je ova nova kozmetika za dekolte“, itd, itd…). Sjećam se, te kreme su mi toliko božanstveno mirisale i toliko su me privlačili svi ti neseseri da bih sate mogla provesti samo prebirajući po istim. Naravno, tako nešto mi nikada nije bilo dozvoljeno, pa sam mogla samo da posmatram i strpljivo čekam da se neka od kremica i pomadica potroši, a meni da pripadne kutijica koja je mjesecima poslije imala onaj predivan miris…

Nisu iz tih čuvenih starinskih kofera izvirivale samo teta Merieline lične stvari, jer da jesu, morala bih ovu priču završiti baš sada, mada bi i kao takva mogla da prođe, bar što se mene tiče. Međutim, tu je bilo još nekoliko vrlo, vrlo interesantnih stvarčica. Kao prvo – note! Donosila je sa sobom brdo nota, i to ne samo onih klasičnih štampanih partitura, već milion nekakvih papira, papirčića, kartona, kartončića… I svi su bili ispisani sa desetinama akorada. Na primjer, hemijskom olovkom piše naziv kompozicije, a odmah ispod se vidi sledeći niz: A, D, E7, fis… I sve tako. Naslov za naslovom. Niz za nizom. Jer teta Meriela je čitavog svog života svirala klavir, i radila je to tako lako, muzikalno i majstorski spretno, da si, slušajući je, bio ubijeđen da nema lakše stvari na svijetu nego svirati klavir. Da to svi mogu, samo da krenu. Kao što sam i ja, dabome, krenula, ali o tome će svakako biti riječi nešto kasnije.

Takođe, teta Meriela je iz svojih kofera vadila i poklone kad god je dolazila. Interesantno, ali ja se tih poklona apsolutno ne sjećam, za veliko čudo, jer čemu se dijete obraduje više nego darovima pa još ako su iz takvog bijelog svijeta kakav je za mene bio Beograd! Jedino što mi se nekako baš duboko urezalo u pamćenje jeste mala bijela torba koju sam jednog ljeta dobila na poklon od tete Meriele. Bila je to jedna simpatična četvrtasta stvarčica, obrubljena crvenim trakama sa svih strana. Spolja je imala nekoliko prozirnih džepića, a u svakom tom džepiću se nešto nalazilo – mali češalj, ogledalce, četka… Evo kao da je sada vidim – to malo bijelo čudo – spolja tobože sa stvarima za uljepšavanje, a unutra sa cijelim jednim djetinjstvom, često u sjećanjima neuhvatljivim, ali savršeno dobro upakovanim…