Kad onomad bejah u Kini – dio treći

U drugom dijelu moje kineske ispovjesti imali ste prilike da pročitate kako smo konačno uspjeli da se domognemo željene destinacije – Šangaja – i kako je tamo izgledao naš prvi obrok. Što se mene tiče, nisam se baš najela, ali da sam doživjela jedno sasvim novo i neuobičajeno iskustvo, to je živa istina! Zato ga se tako detaljno i sjećam poslije svih ovih godina, nema dileme :-). Nego, da nastavim dalje, pošto su nam predstojali tako fantastični događaji da bi šteta bilo ne podijeliti ih, kad već ova vrsta tehnologije to dozvoljava….

Poslije čuvenog ručka imali smo kratak odmor, a onda nas je čekao koncert. Da me neko tada pitao, odgovorila bih mu da se osjećam kao da moram da istrčim polumaraton, iako mi koncerti stvarno nikada nisu predstavljali neki napor. Međutim, pošto me niko ništa nije pitao, dala sam se na spremanje i pripremanje kao i sve ostale djevojke. Tačno u dvadeset časova, obučene, našminkane i frizura sređenih pod konac, izašle smo na binu. Sala je bila puna, ni jedno jedino mjesto nije bilo slobodno. Kineska publika je bila sve samo ne standardna, kada su koncerti ovakve vrste u pitanju. Kada je kod nas neki koncert, na primjer u čuvenom „Kolarcu“, svi sjede mirno, prilično ukočeno, uz obavezno kašljanje i kijanje za vrijeme pauza među numerama ili stavovima. Kinezi su, sa druge strane, skroz opušteni. Prvo što sam primjetila je da su skoro svi donijeli sa sobom nekakve grickalice, napitke i sladolede, kao da idu u bioskop :-)! Nije se toliko čulo to šuškanje, mljackanje i krckanje, ali su tokom cijelog koncerta svi bili u pokretu. Ili su jeli, ili su pili, ili su nam mahali, smijali se, komentarisali međusobno. Ako se nekome kašljalo, taj bi to i uradio, a isto je bilo i sa kijanjem…Nije to bilo ništa nekulturno ili ometajuće za nas, jer su Kinezi sami po sebi miran i umjeren narod, već je prosto pokazivalo neki njihov način ponašanja u ovakvim situacijama. Brzo sam se navikla na to, čak mi je pomoglo i da zaboravim na umor koji me od svih dotadašnjih događaja bio pošteno ophrvao…

Ne sjećam se tačno šta smo sve pjevali na tom prvom koncertu, ali ono što nikada neću zaboraviti jeste izvođenje kineske pjesme. Pošto je u Pekingu trebalo da učestvijemo u takmičenju za najbolje strano izvođenje kineske pjesme, mi smo pomenutu numeru u Beogradu vježbali, vježbali i vježbali…Nije to baš bilo lako, pogotovo kad je izgovor kineskog jezika u pitanju. U tu svrhu je naša dirigentkinja pozvala u pomoć i kineskog ambasadora, koji se rado odazvao pozivu i došao na jednu našu probu da nam malo pomogne oko teksta pjesme. Vjerovatno bi svačiji komentar bio kako je uopšte moguće da jedna tako uvažena ličnost odvaja vrijeme i ide na nekakvu tamo probu hora da čita tekst pjesme, ali oni su takvi ljudi i te stvari su im potpuno normalne i bez riječi će izaći u susret šta god da je u pitanju. Naravno, kada još uz to imate i dirigentkinju koja je prilično ubjedljiva i sugestivna osoba, onda je to dobitna kombinacija pa i onaj koji se nikada u životu ne bi pojavio, došao bi trčeći istog trenutka :-). Inače, gospodin ambasador se zvao Li (ne znam da li je to bilo ime ili prezime), iako ga je naša, već toliko puta pomenuta dirigentkinja iz nekog nepoznatog razloga zvala gospodin Lju. I tako je nama gospodin Li-Lju objasnio da se pjesma zove „Mali kupus“ i pročitao nam je nekoliko puta tekst na kineskom, da bismo mogle da izgovaramo kako treba. Nije to bilo ništa detaljno, ali ne mogu da kažem da nije pomoglo. E sad, kakva može da bude atmosfera kada pjevaš o kupusu, mislim, kako možeš uopšte da dočaraš tu traženu atmosferu?. Ne znam, ali sam prilično sigurna da smo svi, dok smo pjevali, imali u glavi novogodišnje sarme, ili neki podvarak koji se krčka, ili možda kakav svadbarski kupus, eventualno onu salatu koja se služi uz pečenje. Jer ako se kompozicija zove „Mali kupus“, kakve druge asocijacije možeš da imaš kada je hrana u pitanju, a preveden ti je samo naslov? Nisam sigurna ni kakvu su tu atmosferu trebalo Kinezi zamislili i opjevali, ni kakve su emocije bile u planu, ali razmišljajmo logično – hrana je hrana, a kakva god da je, stvara pozitivnu atmosferu, prvenstveno onaj blaženi osjećaj sitosti, pa kako onda da ne pjevamo o malom kupusu veselo i bezbrižno??? Međutim, ne lezi vraže….

Kada smo završili izvođenje kineske pjesme, nastala je kao neka dramska pauza, osjećala se blaga zbunjenost u vazduhu. Tek poslije te dvije-tri sekunde začuo se aplauz i to je prošlo kako je prošlo. Poslije smo od našeg domaćina i vodiča, gospodina Lija, čuli da smo tekst izgovarale otprilike kao NJEGOVO KRALJEVSKO VISOČANSTVO PRESTOLONASLEDNIK ALEKSANDAR II KARAĐORĐEVIĆ (Vaše Visočanstvo, čisto da napomenem, ne rugam se ja Vama, taman posla, nego samo ističem Vaš specifičan način govora i ništa drugo, da me neko ne shvati pogrešno i zlonamjerno! :-)), a da smo previše veselo i razdragano otpjevali jednu tako tužnu i nesrećnu pjesmu. Dobro, ovo oko izgovora nas i nije baš iznenadilo, ali tužna i nesrećna pjesma o kupusu??? E to je stvarno bilo novo za nas! Mada, drugačiji je to narod, otkud mi znamo kako oni doživljavaju stvari! Za mene je to bio jedan potpuno nepoznati svijet i uopšte me ne bi čudilo da je u pjesmi opisan neki žal za propalim prošlogodišnjim rodom kupusa, ili tako nečim. Na kraju krajeva, Kinezi poštuju sve oko sebe, pa sam sasvim sigurna da duboko poštuju i ono što jedu i piju. Pa zašto to onda ne bi opjevali i u pjesmi??? Nego ‘ajde ti sa ove strane dočaraj te emocije! Već me uhvatila panika kako moram da dočaram ogromnu tugu i nesreću, a kroz glavu mi prolaze divne, mirisne, novogodišnje sarme, pire-krompir i ruska salata. Ja mogu da plačem, ali od sreće, džaba ti sve!!!

Međutim, kada nam je gospodin Li ispričao da je Mali Kupus u stvari ime jedne kineske djevojčice koja je sa svojom siromašnom porodicom muku mučila i do iznemoglosti radila u nekom polju da bi se prehranila, pa je ostala bez brata, pa se u toj pjesmi opisuje sva ta njena tuga i jad…Bogme, svi smo ostali bez teksta, a bilo je i po koje suze. Još kako je to gospodin Li prepričao, kao da smo se i sami našli u tom polju…Sjećam se, sigurno smo dva-tri sata sjedjeli u istoj prostoriji i sa gospodinom Lijem učili riječ po riječ, ponavljali, upijali…. Šta da vam kažem, u Pekingu smo osvijili prvo mjesto u izvođenju kineske pjesme. Ipak je sarma da se jede, na taj način joj se najbolje odaje počast i pokazuju emocije. Pjesme su nešto drugo, čak i kod Kineza… 🙂

U Šangaju smo proveli još jedan predivan dan. Vodili su nas u obilazak grada, peli smo se na sam vrh TV tornja, razgledali njihove tradicionalne vrtove sa ribnjacima, slikali se, malo kupovali, jednom riječju – uživali! A onda smo krenuli za Peking, naravno avionom, mojom najvećom mukom :-(…

U svom životu neću, a i sve da hoću – ne mogu zaboraviti let od Šangaja do Pekinga! Još uvijek se naježim kad se sjetim malog „nervoznog“ aviona koji se konstantno penje, spušta, opet penje, trese, krivi, ispravlja, opet trese….Dušu ostavih u tom avionu, sa sve nekim šljivama koje su nam dali kao posluženje, a koje su bile prelivene nečim za šta sam ja mislila da je čokolada. Aha, jeste čokolada, kad bismo se gađali tim istim šljivama! Još me smjestiše između naše glavne solistkinje (nazvaćemo je Cvrle ;-)) i jedne djevojke iz hora. E sad, Cvrle ima još gori strah od oviona nego što je to slučaj sa mnom, i tokom cijelog leta one me gurka, štipa i viče: „Jao meni, izginućemo!!!“ „Jao meni, gotovi smo, padamo!!!“ „Nema nam spasa, je l’ da, Milice, je l’ da???“ Sa druge strane, tu je izvjesna Ane Marija, inače jedno divno stvorenje, ali potpuno nesvjesna da pored sebe ima dva frika koja plave i tresu se od panike. I sad, Ane Marija kreće sa pričom: „Ma vidi kako se trese ovaj avion! Čudno je to! Vjerovatno postoje i šanse da se srušimo, mislim, ovo ne liči baš na uobičajene turbulencije, zar ne? Ja ne mogu da uporedim ni sa jednim dosadašnjim letom, zato se i pitam…Mada, i ako padne avion, nije neka velika visina, postoje šanse da preživimo, bar ovi što sjede pozadi u repu…Eh, mi smo u sredini, i nemamo neke šanse…“ Dakle, slušam ja Cvrleta sa lijeve strane, slušam Ane Mariju sa desne, grizem one šljive da mi ne padne šećer od panike….Šta da vam kažem, htjedoh da slavim novi rođendan tog dana kad sam izašla iz malog, nervoznog, kineskog aviona. Tresla sam se još sat vremena poslije. Ipak, lako je bilo zaboraviti na taj „incident“ jer, čekao nas je Peking i čekale su nas nova iskustva i nove dogodovštine…

U sledećem nastavku – izlet na KINESKI ZID i u ZABRANJENI GRAD. Sasvim nezaboravni doživljaji…. 🙂 🙂 🙂

Kad onomad bejah u Kini – dio drugi

U prethodnoj priči čitali ste:

  • kada i kako sam dospjela u čuvenu žensku pjevačku ekipu
  • gdje sam sve putovala i gdje sve nisam putovala
  • kako smo krenuli na put u daleku Kinu
  • kako smo „zaglavili“ na moskovskom aerodromu
  • kako su nas „odglavili“ i smjestili u hotel iz bajke

Pa, da krenem dalje…

Već je uveliko bilo svanulo kada smo se zatekli u holu bajkovitog hotela iz snova. Moram da napomenem da bi nam u tom momentu sve što ima krevet, hranu i tuš bilo bajkovito i iz najljepših snova, pogotovo poslije onih metalnih stolica na aerodromu, pokušaja spavanja na parketu ispred prodavnica i svih ostalih dogodovština koje su nas prethodnog dana i noći zadesile. Kad se samo sjetim tog osjećaja…Dobili ključeve od soba, a prije toga nas poslali u restoran na doručak. Do stolova sa hranom smo doplovili na oblacima, dok se u pozadini čula harfa…A na stolovima svakakve đakonije za iće i piće, slane, slatke, poluslane, ultra slatke, a sve svježe i mirišeeeee, mirišeeeee…Harfi u pozadini se tog trenutka pridružila i predivna violina. Nisam sigurna, ali mislim da smo pojeli i konobare, pošto ih se uopšte ne sjećam! Moj mozak je memorisao samo hranu, toplu vodu i čistu posteljinu na krevetu. Sve ostalo više nije bilo važno…

Pošto smo odmorili par sati, dobili smo dozvolu da obiđemo centar Moskve, ali da se vratimo tačno u dogovoreno vrijeme kako nam ne bi propao i drugi pokušaj leta za Šangaj. Jeste da kažu TREĆA SREĆA, međutim, nama se nekako nije dalo da odmaknemo dalje od tog drugog pokušaja. Inače, ostala sam vam dužna objašnjenje kako smo uopšte dobile vize i smjestile se u predivnom hotelu, kad je za to bio predviđen onaj za putnike-tranzitaše, odmah pored aerodroma. E pa, za to, kao i za mnogo šta drugo u našoj pjevačkoj karijeri, moramo zahvaliti našoj upornoj i sposobnoj dirigentkinji. Kako je imala običaj da kaže, „radila je cijelu noć, radila, radila, zvala ovog, zvala onog, do jutra radila, radila“ i??? Sve odradila! Stigla i do ambasadora, do još nekoliko važnih ljudi i eto nas za stolom sa vrućim kroasanima i svježom kafom! Opet kažem, nisu zalud onih osam fakulteta… 🙂

Iz drugog puta let za Šangaj je uspio, ali stvarno! Moram da napomenem da ni u ovom pokušaju nije sve išlo baš glatko, ali ušli smo u avion. To što smo kasnili sa polijetanjem, jer je odjednom „pao sistem“ u kompjuterima i jer su NEKOME našli čitav paket laka za kosu (što je moglo da se protumači i kao pokušaj terorističkog napada :-)), nije nas mnogo iznenadilo. Strpljivo smo čekali da avion poleti, a da li će to da bude sat ili dva kasnije, nama je poslije prehodnog dana bilo već sasvim svejedno. Ovo je važilo za čitav hor uopšteno govoreći, a sad, ako ćemo pojedinačno da se izjašnjavamo, ja baš i nisam čekala ni uzletanje ni poletanje ni letenje ni sletanje. Da sam mogla kako da se dokotrljam do Šangaja, vrlo rado bih to prihvatila. Ali što ono kažu, kud svi Turci – tu i mali Mujo! Prema tome, dragi moj Mujo, nema ti druge nego da letiš ka’ ptičica…

Let od Moskve do Šangaja je trajao oko osam sati ili u mom slučaju – osam sati agonije. Sjedjela sam između dvije drugarice koje su se prepirale koja će da sjedi do prozora i uživa u pogledu dok avion nadlijeće predivnu Gobi pustinju, eto koliko su uživale u letenju. Ja sam, sjedeći na srednjem sjedištu, sa svojim strahom i stravom davala određeni nivo kontrasta i razbijala monotoniju nastalu kao proizvod njihove beskrajne ljubavi prema letenju limenom kutijom. I eto, preživjeh nekako taj let. Preživjeh i strašne ruske stjuardese kao od brda odvaljene, sa namrštenom facom i takvim stavom i ponašanjem da sam imala utisak kako nas sprovode u kakav vojni kineski kamp na obuku o snalaženju i preživljavanju u istoj onoj Gobi pustinji. Mada, da budem iskrena, i na to bih pristala samo da izađem iz onog aviona…

U Šangaj smo stigli negdje oko podneva (najvjerovatnije po kineskom vremenu :-)). Dočekao nas je naš budući vodič i domaćin u predstojećoj kineskoj avanturi, predivni gospodin Li, kao i izvjesna gospođa Juan – predstavnica nečega i nečega za nešto i nešto u Ministarstvu kulture. Nju smo kasnije, kada smo se već opustili i odomaćili, zvali gospođa „sto juana“, odavajući na taj način počast i njoj a i kineskoj valuti. Gospođa „sto juana“ nam to nikada nije zamjerila iz prostog razloga što nije razumjela ni jednu jedinu riječ koju bismo izgovorili. Ipak, jedno predivno poznanstvo je ostvareno, kako sa gospođom, tako i sa kineskim novčanicama. Eto dokaza da nepoznati jezik nikada ne mora predstavljati prepreku divnim stvarima – ni prijatnom druženju a bogme ni još prijatnijoj kupovini… 🙂 Za razliku od gospođe Juan, gospodin Li je vrlo tečno govorio srpski jezik, uz određene, ali sasvim zanemarljive greške. Nama je naročito zabavno bilo kad gospodin Li upotrebi pogrešan izraz za pojedine stvari ili događaje. Tako, na primjer, izađemo mi iz autobusa i treba da prepješačimo određeni dio puta da bi stigli do predivnog hrama koji je bio u planu našeg obilaska. I, idemo mi, skakućemo, ševrludamo okolo, kad gospodin Li odjednom stane, podigne ruku i vikne: „Defojke, pasite, tu je ogromna TIKVA! Ići ćemo trugim putem!“ Sjećam se da sam u tom momentu stala kao ukopana, grozničavo pogledom tražeći džinovsku TIKVU. U mojoj glavi je to bila neka specijalna kineska vrsta tikve (inače veoma umiljatog povrća) iz porodice ljudožderki, nekakav mutant, neuspjeli hibrid, koji je pobjegao iz nečijeg vrta i spremao se da nas napadne i sa lakoćom sažvaće. Međutim, ispostavilo se da je gospodin Li mislio na LOKVU, a ne na TIKVU, tako da smo put nastavili smijući se zajedno sa njim. Takvih situacija je bilo još mnogo i žao mi je što ih nisam sve zapamtila, mada me to svakako nije spriječilo da gospodina Lija zapamtim za cijeli život kao jednog divnog, kulturnog, prijatnog i srdačnog čovjeka, koji je eto, nekada davno a na našu sreću, izabrao da studira baš srpski i ruski jezik.

Prvobitni plan, koji nam bio predstavljen još u Beogradu, podrazumijevao je da u Šangaj stignemo dan ranije, odmorimo se, prilagodimo vremenskoj razlici, opušteno obiđemo grad, prespavamo i onda se onako odmorni pripremimo za nastup sledećeg dana. E sad, kako smo mi taj jedan dan izgubili statirajući na moskovskom aerodromu, imali smo samo par sati do koncerta. To nikako nije valjalo. Prvo što smo bile ošamućene od leta, drugo, šokirane od osmočasovne vremenske razlike i treće, naravno najvažnije, gladne! Nije nam baš najjasnije bilo kako ćemo pregurati cijeli program na sceni, ali to pitanje je moralo ostati zauvijek neodgovoreno i pohranjeno u nekoj zabačenoj fioci, u najudaljenijem kutku našeg mozga. Koncert je bio ugovoren i tu je bio kraj. To što smo mi prethodnog dana švrljali po Moskvi, nisu bila baš kineska posla. Sve što je bilo u Moskvi – ostaje u Moskvi! Kina je tražila svoje :-)!

Ono što neizostavno moram da spomenem jeste ljubaznost i gostoprimstvo svih naših kineskih domaćina. Bez obzira gdje i kada smo gostovali (a obišli smo više gradova), svuda su nas, bez izuzetka, dočekivali na najtopliji i najsrdačniji način. Nije bilo tog zahtjeva na koji oni ne bi odgovorili i udovoljili. Naravno, na te pretjerane zahtjeve smo slobodno mogli da zaboravimo, politika hora je oduvijek bila i ostala ista. A iskreno, ovog puta nije bilo baš nikakve potrebe za tim. Ta njihova pažnja je bila prisutna na svakom našem koraku. Tog dana kada smo stigli u Šangaj, odmah su nas odveli na ručak, znajući da smo preumorne i gladne a naročito im je bilo krivo što moramo isto veče da se izlažemo takvim naporima kakav je jedan cjelovečernji koncert. „Kakvim naporima, molim, o čemu pričate?“, čudila se naša dirigenkinja, „Nema tu nikakvog napora, mlade su one, vidi ih! Eeeee, u moje vrijeme pjevalo se trista četrdeset koncerata za trideset dana i šta je tu strašno??? Nema tu napora!“ Eto, čuli ste, nije bilo nikakvog napora :-). Ali u svakom slučaju, bile smo presrećne što idemo na ručak a i veoma uzbuđene što ćemo probati nešto novo, u ovom slučaju originalnu kinesku hranu. Onu koja ne uključuje samo piletinu, kikiriki, susam i eventualno možda soja sos.

Kineska hrana. Prava kineska hrana. Neponovljivo iskustvo. Kada smo stigli u restoran u Šangaju i smjestili se za čuvene okrugle stolove sa pokretnim dijelom za posluživanje, još jedna avantura je mogla da počne. Jela su polako počela da pristižu. Male bijele činijice sa nečim unutra. U jednoj nešto sa prelivom, u drugoj preliv sa nečim. U trećoj meso a možda i nije, u četvrtoj nije povrće a možda i jeste. I sve tako. Tu je i neizostavni čaj od jasmina, preporučljiv za varenje, mirisan kao parfem. Tu su i štapići, naš novi pribor za jelo. Nudili su nam i viljuške i noževe, ne mogu da kažem, ali mi smo htjeli u svemu da ih ispoštujemo, pa zašto bi onda bilo toliko teško jesti štapićima. Ako to mogu sve dalekoistoče nacije, vala mogu i ja! E jeste, aha, lako je reći, ali stvarnost je za mene tada bila sasvim drugačija…Gledam u onu bogatu ponudu na stolu i pitam se odakle da počnem. Neko mi šapne da bi trebalo da krenemo sa tim i tim, da je takav red, a da ona supa tamo dolazi na kraju. Dobro. U redu. Da počnem, ionako mi želudac zavija čitav program sa predstojećeg koncerta, treba malo spustiti tu intonaciju. Sjećam se da sam uzela neki rozikasti kvadrat nečega, koji bio prošaran bijelim tačkama, manjim i većim. Otprilike je izgledao kao neka vrsta mortadele, pa sam očekivala da je takvog i ukusa. Sad mi je drago što sam baš to prvo uzela, jer da sam napravila drugi izbor, ova jedinstvena uspomena ne bi ni postojala. Elem, gricnem ja komadić (prethodno izvodeći vratolomije i akrobacije sa štapićima!), kad eto ti čuda, pobježe mi i zalijepi se za nepce. Ja ga odlijepim, on se opet zalijepi za drugo mjesto. Ma nema šanse da ga pregrizeš! I nastavim ja tako – odlijepi, zalijepi, odlijepi, zalijepi, svu me znoj oblio, a želudac pjeva troglasno! Smatram za svoj prilično veliki životni uspjeh momenat kada sam uspjela da sažvaćem i progutam taj komadić „mortadele“. Kasnije sam saznala da je to bio korijen neke biljke punjen sa nečim pa oblikovan i veoma precizno isječen ka kvadrate. Gricnula sam i malo kuvanog kaktusa. Pa dobro, interesantno je, ali ja ih nekako više preferim u saksiji na prozoru (vole svjetlost), pa to ti je!. Probala sam i male uljane repice! E one su me oduševile i sa njima sam se družila na svakom ručku, sve do kraja turneje. Sipala sam i malo supe u tanjir. Ovaj, eto, sipala sam…Pristigao je i pirinač sa raznim dodacima. Preukusno, samo, spojiti štapiće sa pirinčem – nemoguća misija! Čaj su nam non stop dosipali. Kako popijemo jednu šolju, eto odmah simpatične Kineskinje, osmjehne se, nakloni se i sipa. Nalivali bismo se tako ne znam ni ja koliko (vjerovatno bi nam u nekom momentu i sam jasmin procvjetao na glavi), da nas gospodin Li nije blagovremeno obavijestio da samo prekrijemo rukom šoljicu kada završimo sa čajem i on više neće biti sipan. Pa dobro, bolje ikad nego nikad. Jeste da smo popile nekoliko litara, ali ne mari, svako iskustvo je dragocjeno… 🙂

Opisom ovog obroka ću završiti današnju priču. U sledećoj ću se baviti našim prvim nastupom, interesantnim izvođenjem kineske pjesme, letom u Peking, obilaskom koneskog zida, Zabranjenog grada i još nekim zanimljivim stvarčicama. Do tada, srdačne pozdrave šaljem i ugodan dan vam želim!!! 🙂 🙂 🙂

Kad onomad bejah u Kini

Dok sam bila student, tamo negdje u prošlom vijeku i krajem prvog milenijuma, veoma aktivno sam pjevala u nadaleko poznatom ženskom horu Fakulteta muzičke umetnosti. O samom horu ne bih mnogo detaljisala, sve je već odavno ispričano pa da poznate činjenice ne ponavljam bez potrebe. Isti slučaj je i sa dirigentom hora – nema tu šta da se doda ili oduzme – svjetski poznata dama, čiji su uspjeh, ambicija, volja i nevjerovatna energija odavno poznati svima koji prate i cijene ovu vrstu muzike. Ovog puta neka to budu događaji i doživljaji iz ugla moje malenkosti, dakle, horski život posmatran kroz moje naočare :-).

Za žensku pjevačku ekipu sam se prijavila u drugoj godini studija. Do tada sam vezla i štrikala altovske dionice u mješovitom akademskom horu koji mi je, ustvari, bio jedan od obaveznih predmeta tokom studiranja. Ne mogu da kažem da mi tu nije bilo zanimljivo i inspirativno, ali kada su tri moje drugarice i koleginice odlučile da počaste čuvenu grupu svojim finim glasovima, zapitah se kako bi to moglo uopšte da prođe bez mene :-). I tako se nas četiri zajedno prijavismo pa je vesela pjevačka družina postala bogatija za još tri druga soprana i jedan prvi alt.

Pjevački period je u u mom životu zauzeo deset vrlo lijepih godina. Praksa hora je bila i ostala da svaka djevojka koja za vrijeme studiranja na FMU postane njegov član, može da nastavi sa pjevanjem i kada diplomira. Naravno, do sada je svaka od nas postavila sebi neku normalnu granicu kada je staž u pitanju, izašla iz hora u sasvim primjerenom trenutku i prepustila mjesto nekim novim generacijama. Iskreno, nije da bi mi sada baš najzgodnije bilo da sa Vukijem i Ljubicom idem na probe, dok me dragi suprug čeka na zidiću ispred zgrade fakulteta. Ili možda da aktivno nastupam sa svojim bivšim učenicama, a sadašnjim studentkinjama kojih je tamo priličan broj. Da radimo zajedno, to je prava stvar, ali da pjevamo zajedno u akademskom horu – ne ide nekako, priznaćete i to bez obzira na to što sam ja jedna izuzetno mlada i poletna osoba :-)! Sve u životu treba raditi s mjerom, pa čak i ovo. Tokom svoje pjevačke decenije nebrojeno puta sam od naše dirigentkinje čula da „pjevanje u ovom horu znači kao studiranje osam falulteta, osam!!!“ Sa mojom diplomom to je ukupno devet, a kada tome dodam i svoj desetogodišnji staž, kao i tihu jezu koja bi me u poslednje vrijeme obuzela kada čujem intonaciju B-D-F za “ IV duhovni stih“, sasvim je dovoljno postalo za jedan dostojanstven izlazak iz grupe. Treba krenuti dalje, nekim drugim putem. Na kraju krajeva, veliki je Beograd, ima toliko drugih horova – seniorskih, veteranskih, penzionerskih… 🙂

Kao i svako umjetničko društvo i naš hor je mnogo putovao, a tradicija se nastavila i do danas. O našoj tadašnjoj i sadašnjoj državi neću ni da pričam, jer nema mjesta gdje nismo nastupali. Pored toga, imala sam sreću da obiđem veliki dio Evrope, Meksiko, Kinu… Naravno, kako to stari, dobri Marfi pripovjeda, čim sam napustila hor krenule su turneje po Brazilu, Argentini, Tajvanu, Ekvadoru, Njujorku, Bostonu, ali i bez toga nemam šta da se žalim. Vidjela sam, naučila i doživjela mnogo, mnogo toga. Osam fakulteta je ipak pozamašna brojka, dozvolićete! 🙂

Od svih svojih turneja sa horom moram izdvojiti veliko, nezaboravno, tronedeljno putovanje u Kinu. Eto, neću biti kao svi oni pjevači, koji za svoje pjesme, albume, nastupe ili šta već, kažu da ih u cjelosti doživljavaju kao svoju djecu i da bi ih grizla savjest ako nešto posebno izdvoje i istaknu. Ja ću hrabro izdvojiti ovu kinesku turneju, prvo zato što nisam poznata pjevačica i ne moram svoju djecu da upoređujem sa pjesmama i ostalim stvarima. Drugo, nema neke naročite filozofije, to putovanje mi je zaista ostalo u najljepšem mogućem sjećanju. Pokušaću nekako da vam dočaram djelić atmosfere i najzanimljivije događaje sa ovog putešestvija…

Dakle, za daleku Kinu smo krenuli negdje polovinom jula, davne 2002. godine. Ujutro smo prvo putovali za Moskvu, odakle je bio planiran večernji let za Šangaj. Ne znam za druge, ali ja sam se osjećala kao da putujemo na najveći Jupiterov mjesec – Ganimed – sa pauzom od nekoliko sati na Marsu. Tome je naravno doprinio i moj natprirodni strah od letenja, pa kad sam čula da prvi let traje skoro tri sata, a drugi između osam i devet, bilo mi je svejedno taman da će me i na Ganimed poslati. Kad jednom uđeš u tu limenu kutiju, to ti je – što ti je, povratka nema. Zvuči vrlo kobno i sudbinski, ali ne obraćajte pažnju, tako pričaju svi koji se druže sa strahom ove vrste :-). Kako se u našem horu uglavnom o svemu vodilo računa, tako su gledali i da mene tokom leta smjeste pored kakve staložene i pribrane osobe, da ne bih druge ljude bacila u očaj. Ono mi i jeste bilo nešto opuštenije, ali jedva da sam mogla dočekati izlazak iz aviona i čvrsto tlo pod nogama. Da je čovjek trebalo da leti – imao bi krila (i ovo će vam uglavnom reći ljudi koji se plaše letenja :-))! Pošto smo na aerodrom u Moskvi stigli otprilike u isto vrijeme kao i kad smo krenuli iz Beograda (kada se dođe kraju svoj toj zapetljanciji oko našeg i njihovog vremena!), imali smo prilično dugačku pauzu do večernjeg leta za Šangaj. Kako smo imali tranzitne vize, nismo mogli da odemo do same Moskve i razgledamo, već smo vrijeme pokušali da prekratimo na aerodromu. Poslije dva sata znali smo napamet sve prodavnice, restorane i trafike, a poslije četiri sata i kompletan plan moskovskog aerodroma Šeremetjevo, sa sve požarnim i antipožarnim prolazima. Veče se približavalo, a gužva je polako jenjavala. Čuli su se pozivi i za putnike sa nekih od poslednjih dolazaka i odlazaka tog dana. Naš let se iz nekog razloga uporno odlagao, a da niko nije znao zašto. I tako, svi odoše, odletješe na svoju stranu, zatvoriše se prodavnice, restorani i trafike, pogasi se veliki broj aerodromskih svijetala, a mi ostadosmo da čekamo, zajedno sa braćom Kinezima koji su takođe imali karte za legendarni let u Šangaj. Nije nam bilo jasno šta se dešava, pogotovo što je naša dirigentkinja imala vizu i otišla da posjeti brata u Moskvi pa nam se čitava situacija učinila još neizvjesnijom i mučnijom. Negdje u kasne večernje sate saznali smo da se let odlaže za čitava dvadeset četiri sata. Razlog – nepoznat (bar nama…). E to su momenti za pamćenje, dragi moji prijatelji! Mi, domaći i kineski tranzitaši, ujedinjeni u istoj nevolji, izubijani i ukočeni od neudobnih metalnih stolica, ostavljeni na milost i nemilost aerodromskim čuvarima. Ono čega se ja sjećam, jeste da smo i pored ogromnog umora i gladi, nalazili načine da se zabavimo i nasmijemo. Bilo je tu i pjesme i svirke na gitari, prepričavanja događaja sa ranijih turneja, dijeljenja jedne čokoladice na sedam djelova, podmetanja prijateljskih leđa kao naslona za odmor…Nikada u svom životu nisam mislila da ću zanoćiti zatvorena na nekakvom aerodromu, a eto, upravo to mi se i desilo. Sjećam se da smo u jednom momentu počeli da pravimo neke improvizovane ležaje na parketu ispred prodavnica, pa nam je sve to toliko bilo smiješno (od muke valjda :-)…), da nije bilo govora ni o kakvom spavanju. Što je noć više odmicala, bili smo sve iscrpljeniji i prestravljeni činjenicom da ćemo ostati tu do nanovo zakazanog leta. Ali, duh je čudo! Interesantno, i taj ne baš najprijatniji događaj, ne pamtim po ružnim stvarima, već po svom onom smijehu i šalama i mislim da sam napravila najbolji izbor što se uspomena tiče…

Negdje pred samu zoru, oko četiri sata ujutro, stiže nam vijest da ćemo biti smješteni u hotel koji je predviđen za tako neočekivane, „otkazivačke“ situacije. Obradovasmo se i mi i Kinezi, ma ne zna se ko je srećniji bio u tom momentu! Jedino nam se vrijeme nešto baš i nije uklapalo u cijelu tu zavrzlamu. Ne znam kako su to braća Rusi bili smislili, ali za otkazivanje leta se znalo još prije deset sati, a mi tek pred ranu zoru idemo u hotel za „otkazane slučajeve“! Ipak, neću da budem zajedljiva, možda su čistili hotel da bi nas što ljepše i pristojnije dočekali i smjestili, to bi moglo da bude sasvim logično objašnjenje :-). I krenusmo tako, Kinezi i mi, ruku pod ruku, braća po nevolji. U jednom momentu nas razdvojiše, mi na jednu, a oni na drugu stranu. Pomislih kako idemo u različite hotele i bila sam u pravu. Jedino što je njihov hotel bio neposredno pored aerodroma, a mi smo do našeg autobusom putovali i putovali….I putovali….Kada je već svanulo, negdje oko pola šest, onako izbezumljeni od nespavanja, primjetismo da naš autobus staje ispred hotela čiji je lanac i dan-danas jedan od poznatijih u svijetu. Lično, mislila sam da haluciniram od prevelikog umora i nedostatka hrane. Međutim, kad smo svi međusobno potvrdili da vidimo istu stvar (a nisam do sad baš čula za grupne, identične halucinacije!), naša avantura je konačno mogla da se nastavi…

O tome kako smo završili u jednom od najboljih hotela i kako smo najzad stigli do Kine – u mojoj sledećoj priči! 🙂 🙂 🙂