Šuškava kesa i pedagoške mjere

Čitam sinoć na „komšijskom“ blogu jednu prelijepu priču u kojoj autorka, između ostalog, priča i o svojoj profesorski srpskog jezika i koliki je uticaj imala na njeno interesovanje za pisanjem. Tih nekoliko rečenica naprosto me podsjetilo i podstaklo da napišem nekoliko redova o mojoj nastavnici srpskog iz osnovne škole, koje se ja vrlo često i isto tako vrlo rado sjetim, a koja je i te kako zaslužna za to što ja danas, pored svog posla, imam i jedan izuzetan hobi. Jedino što me sada, dok pišem ovaj tekst, uhvatila nekakva trema, kao da pišem sastav za domaći zadatak pa sve kontrolišem gdje su mi pravopisne greške, da li sam se dobro izrazila, da li sam pogodila temu… Pravo da vam kažem, odjednom pojma nemam odakle mi zaboga ovoliko zareza! I da li je njima stvarno mjesto tu gdje sam ih ja ugurala? Hmmm, moram danas u školi da iznenadim djecu nekim kontrolnim zadačićem, da ne bude da se samo ja ovako osjećam. Ravnoteža uvijek mora da postoji, dozvolićete 😉 …

Prva četiri razreda osnovne škole završila sam u svom rodnom mjestu – Kamenarima, da bih ostala četiri pohađala u Bijeloj (mjestu pored mog), gdje se inače i nalazila matična osnovna škola „Orijenski bataljon“. Njeno istureno četvorogodišnje odjeljenje bilo je otvoreno, pored mog mjesta, još i u Baošićima, tamo „sa druge strane“ Bijele. I bogme, kako to uvijek biva kad pređeš iz  četvrtog u peti razred, tako je i mene sačekala jedna velika promjena, koja mi se tada iz ugla desetogodišnjeg djeteta činila još većom. Mali šestočlani razred, učiteljicu i učitelja, zamijenilo je veliko Vb odjeljenje, predvođeno razrednim starješinom – nastavnikom fizičkog! Dobili smo mi tu još pregršt nastavnika, lijepo mi se u glavi vrtjelo od toliko različitih persona i od isto toliko šetnje od ove do one učionice. Sve nešto tumaraš sa kraja na kraj zgrade, te lijevo na dnu hodnika gdje je matematika, te gore desno uz stepenice gdje je likovno pa skroz u zabačeno krilo zgrade gdje su bili smješteni svi oni bućkuriši od fizike i hemije… Pravo da vam kažem, meni fizičko nije ni trebalo, našetala sam se tamo za cijeli život, iako se naš poštovani razredni ne bi sa tim složio ni za sve pare ovoga svijeta. Odmah bih za kaznu dobila da trčim dvadeset krugova oko škole, da izbacim iz glave te nepravedne misli o fizičkom vaspitanju, kao i o preskakanju kozlića – mojoj vječitoj noćnoj mori!

Učionica srpskog jezika bila je smještena u prizemlju. Kad uđeš u školu, odmah sa lijeve strane prva vrata. Nama je, sasvim pravednom raspodjelom, dabome, dodijeljena nastavnica Desa, jedna sitna mala ženica isto tako sitnih očiju, još sitnijeg koraka u onim „lupkavim“ braon štiklicama, ali nadasve odlučna, stroga i nevjerovatno gromoglasna persona. Uh, kad nešto zgriješiš, a ona krene da te kritikuje, skupiš se u onoj klupi, gledaš u pod, Boga moliš da se završi, istovremeno se pitajući odakle zaboga sav taj glas izlazi i kako ga jedno tako malo stvorenje uopšte proizvodi! Međutim, sad kad se sjetim, takav njen stav mi nikad nije ostao u nekom neprijatnom sjećanju. Daleko od toga, mogu slobodno da kažem da su mi neke od najljepših i najzanimljivijih uspomena vezane upravo za nastavnicu Desu i njen predmet.

Ubrzo po polasku u peti razred otkrila sam da mi od svih domaćih zadataka ne padaju teško jedino oni iz srpskog. Bez obzira da li se radilo o pisanju sastava, gramatici, analizi nekog teksta ili pjesme, a naročito sam voljela da pišem lektire. Živa istina! Opisivanje glavnih likova, prepričavanje i analiziranje radnje u zadatoj knjizi, omiljeni citati pa na kraju sopstveni zaključak o svemu pročitanom, e to sam pisala sa tolikom voljom, da su tu emotivnu vezu ubrzo otkrili i neki moji drugari, mnogo manje zaljubljeni u ovakvu vrstu rada. A kad su otkrili, vrlo često se dešavalo da u isto vrijeme pišem dvije pa i tri različite lektire. Pošto si u tim godinama mnogo pametan i misliš da takve stvari mogu najnormalnije da prođu kod jedne osobe kakva je bila nastavnica Desa, slobodna sam da zaključim da je kod nje bio prisutan i prilično veliki prag tolerancije, iako se nama činilo da ne postoji manje tolerantna osoba u cijelom nastavničkom svijetu. Ali, dajte, molim vas! Pa evo ja već skoro dvije decenije radim u školi i da mi odjednom dođe dijete, koje inače nikad slova ne izusti,a sa iznenađujuće pristojno napisanom lektirom, svakako bih nešto morala da posumnjam. Prema tome, sve je jasno, ne bih se više tom analizom bavila :-)…

Od svih predmeta, ne pamtim da smo ijedan drugi radili toliko detaljno i predano kao srpski jezik. Svaka oblast se temeljno obrađivala pa se često sjetim domaćih zadataka u kojima bismo dobili odlomak iz neke poznate priče i onda je trebalo bukvalno svaku riječ iz tog odlomka gramatički analizirati. Sjećam se da su se pojedinci načisto ježili od takve rabote, a kako nije bilo teoretske šanse da se pojaviš bez svih tih priloga, predloga, veznika, imenica, zamjenica i ostalih predikata, prepisivalo se na odmoru, prije odmora, prije časa, nakon časa, kraće rećeno, u svim vremenskim dimenzijama… Jednom prilikom, jedan moj drugar se nije čak ni sjetio da prepiše svu tu muku na vrijeme pa kad ga je nastavnica Desa prozvala da pročita svoj doprinos jezičkoj nauci, on je samo izbezumljeno počeo da muca: „Nastavnice, ovaj, ja sam, ovaj, ja sam STIO…“ „A STIO si, je li? Jesi li STIO???“ Grmi nastavnica Desa prozivajući ga po prezimenu junačkom, utiskuje mu ono STIO u mozak, već se slova urezuju po sred čela, kao onomad Hari Poteru kad je bio mali, a naš delija iskolačio oči, preznojava se načisto i još više se ukopava ponavljajući uporno: „Jesam stvarno, STIO sam da, ovaj…“ „Ama šta si STIO??? Valjda si HTIO, a ne STIO??? Sram te bilo!!! Čuješ STIO, STIO, STIO, bruka i sramota!!! A ti, mali, tamo, ne šuškaj tako s tom kesom, dosta je bilo, na glavu si mi se popeo! Nađi više to što tražiš!!!“ Ove poslednje rečenice su se odnosile na još jednog drugara, koji nikad nije nosio torbu, već je sve knjige i sveske vukao u nekakvoj bijeloj kesi napravljenoj od najššuškavijeg materijala na svijetu, proizvedenog specijalno za nerviranje nastavnika, profesora, kao i svih ostalih manjih i većih autoriteta. I onda bi on svako malo kopao nešto po toj kesi, a ona bi šuškala, škripala, cijukala, cvrčala, ma glava da te zaboli, mozak da ti se sprži, svi nervi da ti se zamrse! Ostali nastavnici na to nisu naročito obraćali pažnju, ali Desini radari su bili toliko osjetljivi da su ovakve scene bile obavezne na svakom mogućem času! I da vam kažem, niko tu nije odstupio – niti je drugar našao drugu, milozvučniju kesu, niti je nastavnica prestala da ga opominje, a nama je to ostala kao jedna od omiljenih anegdota sa časova srpskog jezika…

Nastavnica Desa je tokom čitavog mog učenja kod nje, vrlo predano sakupljala radove djece za koje je smatrala da su dobro napisani i da ih vrijedi prezentovati. Često su razni sastavi, pjesme, bajke, basne i sve ostale popularne književne forme, objavljivane u aktuelnim dječijim novinama. I onda, izađe novi broj, a ono te sa sedamnaeste strane ponosno gleda sopstveno ime i prezime, razred, odjeljenje, naziv škole i, dabome, neprevaziđeno remek djelo napisano u trenutku ogromnog učeničkog stvaralačkog nadahnuća. Tada te familija gleda kao junaka, priča se komšijama da pod krovom njeguju nikoga do drugog Iva Andrića i da je samo pitanje vremena kad će stići obavještenje o dodjeli Nobelove nagrade za sastav pod imenom „Moj doživljaj sa raspusta“. Takođe, nastavnica je slala radove i na razne nagradne konkurse. Lično, imala sam priličan broj iskustava takve vrste, a neka ću pamtiti stvarno cijelog svog života! Kao na primjer ono kad sam dobila nagradu za najbolje napisanu pjesmu o uspjesima druga Tita u drugom svjetskom ratu pa su me pozvali na dodjelu nagrada čak u Podgoricu. Kako ja uglavnom nisam mrdala nigdje iz zaliva, činilo mi se kao da me šalju direktno u Južnoafričku republiku da berem pamuk pa mi je pripala muka i onesvijestila sam se na sred predsoblja! Poslije su mi poslali nagradu poštom, što i nije bilo baš zanimljivo, jer mjesni poštar Mijo nekako nije bio naročito svečan prilikom uručivanja paketa. Ili, kad sam dobila isto tako prvu nagradu na državnom festivalu (tada je još uvijek bila živa SFRJ) za priču „Pričao mi je pomorac“. Inspiraciju za te nagrađene redove pronašla sam u mom rođenom stricu Špiru, koji je, sasvim pravilno ćete zaključiti, bio pomorac. I sad, raspisala se ja tu, vezem o nekim oblacima od pamuka, svjetlucavom moru i lelujavom lišću, koje je l’, ševrluda i mrsi se u nekom zabačenom dijelu zemaljske kugle, a stric se vjerovatno sto pedeset puta prekstio, i lijevom i desnom rukom, kad je to čudo pročitao. Jer, čuti mog obožavanog strica kako besjedi o pamučastim oblacima bilo je ravno naučnoj fantastici. Pogotovo što on nije bio avanturista i putopisac u pohodu na otkrivanje nekog novog kontinenta ili plemena, već ozbiljan kapetan na teretnim brodovima, koji su se bavili svim drugim stvarima osim tamo nekim lelujavim lišćem. Pogotovo kad je na sred okeana. Ko je ikada na tom mjestu vidio lišće koje leluja???

Moram da priznam da mi je dobro došlo što sam u vrlo pristojnom svijetlu prikazivala sebe na časovima srpskog jezika, jer bilo je trenutaka kad je nastavnica Desa vjerovatno poželjela da me udalji sa časa i pošalje kod razrednog na razgovor, a sve zbog mog nekontrolisanog smijeha. Taj smijeh je počeo negdje u šestom – sedmom razredu i zadržao se, bogami, sve do mature! Kao i dosta ostalih stvari, dijelila sam ga sa svojom zauvijek najboljom prijateljicom i bilo je trenutaka kada su nam bukvalno suze išle na oči. Prvo od pomenutog smijeha, a poslije od razrednog starješine. Jedan takav „napad“ doživjele smo moja zauvijek najbolja prijateljica i ja baš na času srpskog. Sjedjele smo zajedno, a na tom času je trebalo svi da izrecitujemo napamet početne stihove narodne pjesme koja je, čini mi se pripadala kosovskom ciklusu. Određeni stihovi odnosili su se na ptice, vrane tačnije, koje su se zatekle na polju baš poslije završenog boja. I sad, jedan stih je glasio: „Tu smo bile, očima gledale!“ Dok je ostalo društvo glumilo vrane i svjedočilo o strahotama bitke, moja drugarica i ja smo pravile varijacije na temu, tipa: „Tu smo bile, igrale lastika!“ „Tu smo bile, nastupale s horom!“ I sve tako! Pri tom smo plakale od smijeha, a vrhunac je bio kada je nastavnica Desa prozvala moju drugaricu da govori stihove, a sve što je ona mogla da izgovori bilo je: „Tu smo bile….“ „Tu smo bile…“ Poslije toga naravno provali iz obje smijeh neviđeni, kao da se nikad smijale nismo! Neću pričati o poslijedicama koje su nas snašle, samo ću opet ponoviti – hvala Bogu i na drugu Titu, i na pamučastim oblacima i na svemu što mi je tada dobra donijelo. Stvarno je bilo lakše dočekati se na jastuk, mnogo bolja varijanta nego na ‘ladan beton, ako već moraš junački da padaš…

Evo, opet ispade priča duža nego što sam očekivala! Još sam je i skratila, koliko drugih dogodovština mi je još bilo na umu. Sve to ću dodati možda nekom drugom prilikom, a ove redove ću završiti jednim ogromnim pozdravom za nastavnicu Desu, pročitala ona ovo ili ne! Nastavnice, hvala na svemu i ne zamjerite na kratkom zaključku, znam da nije u skladu sa cijelom pričom. Spopao me nekakav nalet umjetničke slobode, ne mogu mu se nikako oduprijeti… 🙂 🙂 🙂

Božićne dogodovštine

Kako stvari stoje, do sada sam imala prilike da proslavim ukupno četrdeset i jedan Božić, što uopšte nije tako loše, i da budem neskromna, sasvim bi lijepo bilo da se tako i nastavi. Što više zajedničkih obilježenih momenata, to si bogatiji za isto toliko uspomena i imaš šta ljudima da ispričaš! Evo ja sam, na primjer, do svoje četrnaeste godine aktivno proslavljala oba Božića, kao i obje Nove godine. Baba Meri je bila katoličke vjeroispovjesti, ostatak familije pravoslavan, a to vam je na nekoj zamišljenoj vagi bila jedna sasvim ispravna ravnoteža, ako me razumijete 🙂 ! Prema tome, feštanje bi krenulo već krajem decembra, a završavalo se krajem januara, kada bismo svi porodično obilježavali i slavili Jovanjdan. Pa ako tu nisi imao šta da zapamtiš, ispričaš, zapišeš i preneseš, onda stvarno ne znam koje druge izvore bi čovjek mogao da potraži i iskoristi.

U principu, ako ćemo da budemo skroz iskreni, prva neka moja sjećanja vezana za Božić su prilično zbrkana, jer imam gomilu slika u glavi, koje uopšte ne znam gdje da smjestim, a ni kako da uklopim. A sve zbog toga što meni zadugo apsolutno nije bilo jasno ko šta slavi i koji Božić je u toku! Ozbiljno, pojma nisam imala ko je vlasnik kojeg Božića, znam samo da je čitava ta kolona praznika išla u cik – cak: prvo jedno Badnje veće pa jedan Božić, onda opet isti komplet, samo dvije nedelje kasnije. Između bi se ugurala Nova godina, taman da me još više zbuni. Za ovaj prvi Božić u nizu dolazio je sveštenik kod nas kući (dabome, katolički, kako sam kasnije sve lijepo ukapirala i povezala) i njega je dočekivala baba Meri lično i to sa toliko uvažavanja i toliko svečano, da sam imala utisak kao da dolazi sam poglavar crkve lično i personalno. Pošto se nije znalo tačno vrijeme kad će Njegova Uvaženost da se pojavi, cijeli bogovetni dan smo svi bili u teškom iščekivanju, a prednjačila je naravno baba Meri, koja je na sve živo što uradimo imala komentar otprilike ovakav: „Nemoj tako glasno da trepćeš, treba gospodin pop da naiđe!“ „Morate kulturno da dišete, sad će gospodin pop da dođe“ I sve tako dok se „gospodin pop“ ne pojavi! Kada bi došao, posjedjeo bi neko vrijeme, poslužio se, osveštao prostorije, pozdravio se i otišao, a mi bi dalje nastavili svoj život, i to vrlo bahato trpćući i dišući.

Ono što je mene naročito zbunjivalo, jeste upravo baba Merina politika vezana za poklone. Mogu slobodno da kažem da je ta ista politika umnogome doprinijela mojoj opštoj zbunjenosti oko toga ko šta i kada slavi. Vidite, Meri je slavila katolički Božić, ali je iz nekog nepoznatog razloga nama djeci dijelila poklone za pravoslavni, jer je po njenim riječima baš tada Sent Nikolas posjećivao kuće i ostavljao darove. Ako biste mene tada pitali (mada pouzdano mogu da vam kažem da me niko ništa nije pitao), ja bih poklone očekivala za Novu godinu i to od Djeda Mraza, što je nekako i bilo logično, je l’? Ovako, Baba Meri je slavila Božić četrnaest dana ranije, davala nam poklone od Sent Nikolasa isto toliko dana kasnije, a u međuvremenu bi se tu odnekud pojavio i Djeda Mraz, taman negdje na polovini i sve što bih ja mogla da zaključim jeste to da sam dobijala poklone dva puta za tri praznika, od Nikolasa i Mraza, koji su u stvari bili jedna ista osoba! Eto! Sad vi vidite sa koliko informacija sam se ja nosila u svojim malim godinama. Pa ova kombinacija praznika poklona i Djeda Mrazova bi idealno poslužila kao osnova za kakav tekstualni zadatak iz matematike, a kako nikada nisam sa njima najbolje „sarađivala“, možete misliti kolika je zbrka u mojoj glavi vladala, i to priličan broj ljeta…

E, kad su mi se stvari oko čitave ove zavrzlame konačno malo razbistrile, već je bilo kasno, jer nas je baba Meri upravo tada napustila i otišla kod Sent Nikolasa, vjerovatno da pakuju i dijele darove, šta ti ja znam… Jedva sam se nekako oprostila od nje, od Djeda Mrazovog dvojnika, od duplih poklona i od svega što je njen boravak u našoj porodici uopšte i predstavljao. Ostala mi je čista slika oko Božića, ali se pomutila sa druge strane. Ne može i jare i pare, kažu stari. Ne može, velim i ja… S tim što bi nekad mogao neki izuzetak da se napravi, ne vjerujem da bi ikome pala kapa s glave zbog toga. A i da padne, kao da je teško podići, hajte, molim vas…

Nastavismo mi i dalje da obilježavamo prvo baba Merin Božić, ali se težište, prirodno, prebacilo na ovaj naš, sedmog januara. Prvo se slavio Badnji dan, dabome. Ujutro toga dana mama bi ustajala jako rano da zamuti i isprži priganice (neka vrsta uštipaka, samo posnih). Kako je sve što je mama ikada u svom životu radila oduvijek bilo naprosto savršeno, uredno, pedantno i organizovano, takve su, dozvolićete, bile i te priganice! Bile su zlatne boje, mirisale na vanilin šećer, spolja hrskave, a iznutra meke i sve iste veličine i istog oblika… Mama bi ih složila u nekoliko staklenih činija i iznijela na sto, a ja se častila od kad ustanem iz kreveta pa sve dok se i sama ne pretvorim u jednu ogromnu priganicu, Pardon, u nekoliko spojenih priganica! Jeste. Eto, sve mi se nekako čini da sam takva i ostala, samo što ne mirišem na vanilin šećer, a i hvala Bogu, još uvijek nisam hrskava!

Na Badnje veče su se nalagali badnjaci, koje bi tata ubrao i okitio nekoliko dana ranije. Bilo ih je ukupno petnaest, i nalagali su se tri puta (po pet komada): šestog, trinaestog i osamnaestog januara. Uvijek su ih unosili muški predstavnici familije, uz obavezne riječi: „Dobro veče, nazdravlje vam Badnje veče!“ Ženska ekipa bi ih dočekivala u kući i posipala pirinčem. To posipanje je trebalo, naravno, da bude simbolično, tek nekoliko zrna, ali kad si dijete naročito ti je zanimljivo da prospeš bar pola kilograma ljudima na glavu i ubaciš u oči! Kako nam niko ništa nije prigovarao, onda smo mi tu situaciju dabome i koristili pa bi kuća bila puna pirinča, kao da se nalazimo u nekoj južnoj kineskoj pokrajini (ostao mi taj izraz iz dnevnika!). Kada bi se badnjaci naložili, slijedila je večera sa trideset i četiri vrste ribe, od kojih sam ja voljela da jedem ni jednu. Pošto nikoga naročito nije zanimalo da li ja volim ribu ili ne, jela sam je kao „bela lala“, boreći se sa onim napasnim koščicama i melanholično maštajući o mekim, hrskavim priganicama, sve istih oblika i veličine…

Na dan Božića, muški dio familije je ujutro išao u crkvu na liturgiju, a bolje polovine su ostajale kod kuće i spremao se ručak. Bilo je tu svega i svačega da se čovjek pošteno počasti, a cijeli obrok se zaokruživao takozvanim MIRBOŽENJEM, običajem kojem ja nikada nisam bila nešto naročito sklona. Taj običaj je uključivo ljubljenje u obraz sa svakim prisutnim ukućaninom, a poljubaca je bilo toliko koliko je bilo slogova prigodnog teksta da se izgovori. Ne znam cijeli tekst napamet pa ga ovdje sada neću ni pisati, ali moram priznati da on i nije bio toliko dugačak koliko se meni tada činilo. Tokom cijelog tog procesa, svako je u ruci držao po jednu svijeću, a ja nikada nisam mogla dovoljno da se skoncentrišem i na tekst, i na poljupce, i na svijeću pa bi mi na kraju ruka bila puna voska, a u glavi bi mi sve bučalo od onoliko čeljadi i onoliko poljubaca! Kako sam bivala starija, moj namćorluk povodom tog običaja je sve više rastao pa se ne bih čudila da u mom malom mjestu i dan danas pričaju: „Ona Draganova ćerka pobjegla u Beograd samo zato što gore nema mirboženja! Da, da, rekla mi komšinica, oduvijek je čudna biljka bila ta mala…“ Bila ja čudna biljka ili ne, činjenica je da se cijela familija i dan danas šali na moj račun u vezi tog, u suštini, vrlo lijepog Božićnog običaja…

Ovu poslednju deceniju Božić slavim ovdje u Beogradu. Nema nikakve zbrke, sve je vrlo jasno i glasno, poklone dobijaju moja djeca, a vremena su takva da odnekud već dobro znaju kako nema nikakvog Djeda Mraza, već da smo mi te iste poklone upriličili i to od drugog dijela plate. Ja ponekad napravim priganice, ali uopšte nisam zadovoljna kako mi ispadnu. Sve nejednake, grbave, spolja kao kamena kuća, a unutra nekakva rupa – bezdan teški! Da ih izbacim kroz prozor na ulicu, pobile bi pola Mirijeva kao kakvo ljuto oružje iz Njegoševe mudre poezije! Napravim onda neke druge kolače ili nešto tome slično, nešto za šta „imam ruku“. Slavimo ovdje na svoj način, bude nam i lijepo i zabavno, budu nam i puni stomaci, ali ja uvijek odnekud vidim Sent Nikolasa kako maše i pokazuje mi poklon koji je trebalo da dobijem dvadeset petog decembra. Pardon, trideset prvog! Ili ipak sedmog januara, ko će ga više znati… 🙂 🙂 🙂

Novogodišnja jelka – nekad i sad

Najdalja sjećanja za Novu godinu vezuju me za jedan od ključnih elemenata ovog praznika: novogodišnju jelku i njeno kićenje . Naravno, ovaj običaj je popularan i dan danas, ali kako svako čeljade na iste stvari ima različite uspomene, tako ni moja „knjiga utisaka“ iz tog perioda nije za zanemariti.

Prvih godina mog (sebe svjesnog) života, za ovaj specijalan praznik brala se i specijalna jelka. Sjećam se da je tata dan ili dva ranije išao malo visočije „u brdo“, kako smo mi to govorili, i poslije par sati vraćao se sa velikom, mirišljavom jelkom na ramenu, iza koje su ostajali tragovi u vidu bezbroj zelenih, i od rose svjetlucavih iglica. Tata bi obično sa putešestvija dolazio potpuno iscrpljen i iznemogao od ovog izuzetno napornog i zahtjevnog posla pa sam duboko vjerovala da se on, jadničak, probijao satima kroz smetove, olujni vjetar, i nanose gustog, neprobojnog snijega (iako je ova padavina u Kamenarima poslednji put zabilježena sedamdesetih godina prošlog vijeka, i to svega par centimetara visine), sve do jezive, šiljate litice, sa čijeg vrha su se vidjeli samo gusti oblaci kilometrima daleko. Ispod litice zjapio je sablasni, ledeni abmis, za kojeg legenda kaže da kad te jednom proguta i obavije svojom tamom, crnjom od najcrnje moguće boje, nikada se više iz nje živ izvući nećeš. Eto, na takvom mjestu su u mojoj glavi tada rasle novogodišnje jelke pa je sasvim logično bilo to što sam osjećala duboko poštovanje i divljenje, i prema njima, i prema herojskoj tatinoj izdržljivosti i požrtvovanosti samo da bi nama uljepšao predstojeći praznik. Kasnije, kad sam malo odrasla, shvatila sam da je za mog oca isto toliko dramatičan bio i odlazak u obližnju prodavnicu (odmah tamo preko puta škole), i vožnja trajektom do suprotnog mjesta (od svega 5 minuta), a o odlasku kolima, na primjer u Herceg-Novi, da i ne pričam! Tamo (i dan danas) ko se usudi da „mota kola po gradu kroz onu užasnu gužvu i bez mjesta za parking“, taj sigurno nije pri čistoj svijesti i zdravoj pameti. Eto, a ni jedno od nabrojenih mjesta nije bilo ni na kakvoj litici, kao  one nedostižne jelke pa dok sam sabrala dva i dva, logično je da je trebalo malo više godina da napunim i iskustva steknem. Jedino mi je žao što tada, u naletu inspiracije, ne napisah kakvu bajku, nešto kao „Čarobna jelka i zlokobni kruševički ambis“, ili na primjer, „Tajna kamenarske litice“, mada me niko živi iz rodnog mjesta ne bi zaozbiljno uzeo. Pogotovo što je i staro i mlado do tih litica i gudura stizalo za tili čas, bilo da je ljeto ili zima, i teško da je iko od njih ikada sreo neku čarobnu jelku. Doduše, viđali bi staru komšinicu Jelku, gore iz najudaljenijih kuća, ali niko nikad nije primjetio da kod nje postoji bilo šta čarobno, ili vezano za jednu takvu rabotu pa je logičnije bilo ne baviti se takvim pisanijama.

Nego, da se vratim ja na operaciju zvanu „jelka“. Kada bi je tata na jedvite jade ubrao i donio kući, prvo je provodila izvjesno vrijeme na kamenom stolu u dvorištu, jer je tamo izvođen izuzetno komplikovan proces uklapanja stabla u stalak. Taj stalak je bio domaće izrade i podsjećao je na veliki drveni znak PLUS, koji nije imao ama baš nikakvu matematičku namjenu, ali ga je u samoj sredini krasio vrlo precizno isječen kružni otvor. E, kad bi u taj otvor pravilno naleglo dno stabla, onda bi jelka konačno bila spremna za svečani ulazak u kuću. Pri takvom jednom svečanom ulasku, obavezno bi neka grana zapela za uska ulazna vrata, izazivajući kod mog oca blagi osjećaj panike, da bi se ta grana mogla odlomiti i tako narušiti simetriju dugo biranog i prirodno besprekorno konstruisanog drveta. Kada bi i ta prepreka, na svu sreću, bila savladana, jelka je napokon bila u kući, spremno čekajući da zauzme svoju prazničnu poziciju.  Međutim, ako ste mislili da bi je onda samo stavili na određeno mjesto i odmah krenuli sa kićenjem, tu ste se, bogme, pošteno prevarili! Ma kakvi! Jer, kad bi se to krasno drvo unijelo u dnevni boravak, tu je tek počinjala cijela priča, sve ovo do sada je bilo skoro pa zanemarujuće. Znate, naša jelka nije mogla nikako da stoji sama na onom stalku, to je bilo prosto nemoguće. Zašto, pitaćete? E pa zato što, kako god bi je okrenuli, zaokrenuli i izokrenuli, po mišljenju mog tate, ona nikad nije stajala dovoljno pravo i dovoljno simetrično. Tu bi onda na scenu stupao najlon za pecanje, odnosno PINGVIN, kako ga dolje popularno mještani zovu. Kako je taj pingvin tanak i proziran, a nevjerovatno izdržljiv, predstavljao je idealno rješenje za  još idealniju nivelaciju novogodišnjeg drveta. Tata je toliko bio pedantan, vješt i precizan u toj vrsti operacije, svojevrstan PINGVIN-NINDŽA, ako ga tako mogu nazvati, da je sigurno sat-dva provodio vezujući jednu granu za nešto na lijevoj strani pa drugu granu za nešto na desnoj, treću kroz četvrtu do pete, a šestu nagore prema sedmoj. Na kraju je cijela jelka izgledala kao da je okružena onim nevidljivim laserima, znate ono u bankama i muzejima, kada je neka vrijednost zaštićena sa bezbroj ukrštenih laserskih traka pa ako samo pogledate prema jednoj, oglasi se zaglušujući, piskavi alarm…E tako je i kod nas bilo, samo bez alarma, na sreću svih ukućana! Ništa se nije vidjelo, ali pingvin je bio svuda oko jelke i ona je stajala toliko savršeno pravo, da bi nam pozavidjeli svi oni romantični junaci iz američkih novogodišnjih filmova, koji u svojim crvenim džemperima sa irvasom, piju vrući kakao i zadivljeno gledaju u svoju jelku, besprekorno okićenu od poda do plafona, sa ogromnom zlatnom zvijezdom na vrhu. E sad, kako je kod nas to divno drvo bilo smješteno sa lijeve strane kamina, zaklanjalo je veliki dio isto tako velike vitrine u ćošku i do njega je tih dana prosto bilo nemoguće doći. Meni je uvijek prosto zadivljujuće bilo kako bi se baba Meri svake godine po nekoliko puta zapetljala u taj pingvin, jer joj je baš tada nešto trebalo iz trenutno skroz nedostupne vitrine. Onda bi se ona prvo nervirala, pa bi je uhvatio smijeh dok je pokušavala da se ispetlja. Jelka bi se pri svakom njenom pokretu prilično zatresla, a tata se unezvjereno, ali odlučno kleo kako nikad više neće u životu ubrati ni jedno jedino drvo, ukoliko se ovo sada otkači i sruši, iako je to praktično bilo nemoguće! Izvjesnije je, dozvolićete, bilo da baba Meri sve do Jovanjdana ostane zapetljana u cijeloj onoj pingvinsko-laserskoj mreži, ali dobro, to je sad već neka druga priča.

E, kad bi i ova faza bila završena, dolazilo je na red toliko očekivano kićenje jelke. Donosila  se odnekud sa gornjeg sprata kuće velika kartonska kutija puna ukrasa i to je nama svakako bio najzanimljiviji dio priče. Međutim, kako su ranije ukrasi bili pravljeni od izuzetno lomljivog materijala i bilo je potrebno da samo malo jače duneš pa da divna sjajna kugla ode u stotine komada, tako meni sa današnje tačke gledišta nikako nije bilo jasno zašto nam tata nije tada omogućio neka zaštitna odijela specijalno za tu namjenu. Pritom ne mislim da bi ta odijela štitila nas, nego upravo sve te predivne ukrase. Na primjer, trebalo je od glave do pete da budemo umotani u onu prozirnu pucketavu foliju, koja dokazano amortizuje sve jače pokrete (ili nedajbože udarce!) i da onda bezbrižno pristupimo zabavi kićenja jelke. Ovako se svaki minut moglo čuti sledeće: „Pazi na tu kuglu, ona je unikat, samo je jedna takva bila da se kupi!“ „Ne uzimaj dvije odjednom, polomiće se!“ „Pazi kuda ideš, završićete na podu i ti i ukras!“ „Vodi računa, taj je najosjetljiviji od svih!“ Da napomenem, koliko god da ste u tom momentu uzeli u ruke „osjetljivi“ ukras, uvijek, ali uvijek je postojao neki koji je osjetljiviji. Pa sve tako u krug! I tako smo ih mi na jastučićima donosili do jelke i kačili ih gdje bi nam se dopalo. Kada bi ih sve smjestili na svoje mjesto, onda bi tata „samo malo“ popravio stvari i čisto zbog simetrije prebacio ovu kuglu ovdje, ovu ovdje, onu tamo, onu ovamo, odozgo dolje i odozdo gore i onda bi jelka izgledala taman kako treba! Na kraju bi dodao malo vate po krajevima, da predstavlja snijeg (to je bio trend tih godina), a ispod, kod stabla, bi umjetnički poređao nekoliko pomorandži tek ubranih u vrtu, da zamaskira onaj drveni PLUS stalak, a i da izgleda „što prirodnije“. Kao da je jelka tog momenta izrasla iz zemlje na kojoj se sasvim spontano našlo dvadesetak pomorandži poređanih u krug. Da napomenem da se tata poslije svakog poteza udaljavao na koji metar od jelke i znalački je posmatrao, čisto da utvrdi kako izgleda kao cjelina i da li negdje EVENTUALNO ima neki prostor da se popuni, što je, priznaćete, poslije svega ovoga bilo potpuno nemoguće.

Eto, tako se kod nas kitila jelka prije čitavih trideset i kusur godina! Interesantan proces je to bio, moram priznati, meni potpuno nezaboravan. I da se ne lažemo, koliko god se trudila danas, ne mogu postići ono što je tata tada postizao, ili se bar meni tako čini. Prvo što nije nikakav problem postaviti plastičnu jelku sa sopstvenim stalkom bilo gdje u stanu, ne treba ti ni pingvin, ni vitrina, a nema ni babe Meri da se onako profesionalno upetlja u mrežu za održavanje jelkine ravnoteže… Drugo, današnje ukrase sve i da hoćeš ne možeš nikako polomiti pa taman da ih sa dvanaestog sprata bacaš dolje na beton, i to po nekoliko puta. Od čega li ih prave, da mi je samo znati… A da ne pričam o tome da u prodavnicama ima da se kupi sve što ti srce, odnosno jelka želi – i vještački snijeg, i lampice u raznim bojama, i nekakvi ukrasni svjetlucavi prah, i još trista čuda bez kojih apsolutno nije moguće zamisliti jedno savremeno novogodišnje drvo.

Svako vrijeme donosi nešto svoje, rekli bi naši stari. U potpunosti sam saglasna, eto na primjer i što se pomorandži tiče. Nekad si imao ovih domaćih mirišljavih voćki u izobilju pa čak i da ih u naletu umjetničke inspiracije iskoristiš za ukršavanje podnožja jedne novogodišnje jelke! I svi bi se mirisi onda pomiješali, i od drveta, i oni voćni, i oni iz šporeta na drva tamo iz kuhinje… Ma milina jedna! Sad pomorandže uvoze iz raznih krajeva svijeta, a one bez mirisa, sa nekakvom debeljuškastom korom, otpadnu ti prsti dok ih oljuštiš! Moraš ih istog dana pojesti, inače načisto propadoše do sutra. Plastična jelka, logično, miriše isključivo na plastiku, mada ti odvlači pogled onako sva svjetlucava i pretrpana kojekakvim ukrasima, mašnama i svjetiljkama. Ukrasi često stoje nesimetrično, gotovo nabacano, jer pustiš podmladak da uživa u svojim kreacijama. Tek nešto kasnije, kad se svi o nekom drugom poslu zabave, uhvatiš sebe kako krišom, da niko ne vidi, prebaciš onu kuglu tamo, ovu gore, one dvije iza, ovu odozgo dolje… I eto ti bajke o čarobnoj jelki. Samo je čekala da bude napisana…

Slava

Kod nas u kući se slava slavila oduvijek. Kad kažem oduvijek, mislim na to da je ta ista slava došla u Boku sa mojim precima još krajem XVII vijeka. Spustila se lagano iz bjelopavlićke ravnice niz one ljute krše, smjestivši se blizu veličanstvenih Veriga, a priskačući u pomoć svaki put kad bi je neko iz familije u mislima ili na glas dozvao. A dozivali su je često, jer je valjalo kuću izgraditi, život živjeti i porodicu podizati u tim nemirnim vremenima. Prelijepu Boku je svako za sebe htio pa se to nemirno rijetko kad smirivalo. Baš onda kad su se ovi moji preci i prezimenjaci spustili u zaliv, Mleci su iz njega otišli (1797). Odmah ih zamijeniše austrijski Habsburgovci, ali otjeraše i njih pa se u Boku na čitavih dvanaest mjeseci smjestiše braća Rusi. Godine 1807. eto ti Francuza, da bi se opet nakon kratkog perioda vratili Austrijanci i ostali na našoj obali sve do 1918. godine, do kraja prvog svjetskog rata. Onako mala, ali važna, Boka tada ulazi u sastav prilično velike kraljevine Srba Hrvata i Slovenaca. Preživljava još jedan veliki i mučni rat, da bi se 1945. godine ovaj malecni zaliv konačno umirio u brdovitom, ali sasvim udobnom krilu Crne Gore.

Kroz sve te teške i nesigurne trenutke, neizvjesne dane i duge godine, sv. Jovan Krstitelj je ostao zaštitnik naše kuće i naše porodice. Zajedno sa cijelim porodičnim stablom, njegovim granama, grančicama i ograncima, preživio je sve udare i mnogobrojne, ne baš tako lagane izazove. Ostao je kao stub porodice čak i u onim vremenima poslije drugog svjetskog rata, kada su mnoge porodice počele da slave jednu sasvim novu i milionima misaonih kilometara udaljenu ideologiju, koja nije baš išla u prilog bilo kom svecu, a ni onima koji ga slave. Očekivalo se da svi pristupe tom novom, prilično euforičnom narodnom pokretu, ali to se nikad nije u potpunosti desilo pa se znalo za više kuća koje su slavu i dalje krijući slavile. Koliko znam, zahvaljujući dragocjenim pričama što se decenijama prenose s koljena na koljeno, u našoj kući ikonu svetog Jovana nikad nisu krili. Slavio se uvijek na isti način, sa istim žarom i istom vjerom, a u takvom slavskom raspoloženju je dočekao i nas – mlađu, ali ništa manje važnu porodičnu ekipu.

U početku smo slavu pripremali i slavili svi zajedno, u staroj porodičnoj kući u Kamenarima. Bili su tu moj stric i otac sa porodicama i kao neka vrsta vrhovnog komandanta, mozga cijele operacije – njihova majka, a naša baba – Meri. Kasnije, kada su se porodice još proširile, kad se sestra od strica udala i brat oženio, proširio se i krug prijatelja, njihovih i naših. Tada je došlo vrijeme da se lagano razdvojimo pa je svako nastavio da slavi u svojoj kući.

Moram priznati, naročito zanimljiv period je predstavljalo upravo zajedničko proslavljanje. Nama djeci je zabavna i uzbudljiva bila sva ta gužva koja bi se u kući stvorila već nekoliko dana ranije. Naravno, ista ta gužva uvijek je imala neki svoj red i organizaciju pa se kao takva, uz određene modifikacije i očekivane izmjene nastale kroz dugi niz godina i različitih prilika, zadržala i do dana današnjeg. Pokušaću kroz naredne rečenice da oživim ovo prilično davno vrijeme, ali opet, po broju i značaju uspomena sasvim blisko i potpuno nezaboravno…

Prve pripreme su obično počinjale pravljenjem sitnih kolača i torti, nekih pet – šest dana ranije. Kako je vladalo mišljenje među iskusnim domaćicama, „svo slatko“ je uvijek bilo ljepše ako malo odstoji, naročito kada su u pitanju određene torte i neizostavni suvi kolači. Kao sad da vidim tešku bijelu činiju, neobičnog oblika, sa plavom crtom po obodu, u kojoj su se mutili svi oni božanstveni kremovi i mirisna tijesta koja su se kasnije pekla i od kojih je cijela kuća mirisala. Ta čuvena činija je zajedno sa još nekim, ništa manje čuvenim posuđem sačinjavala jednu grupu stvari koja je sa babom Meri „prešla Atlantik“ (kako se to kod nas popularno govorilo) davne 1934. godine i tako se iz američke kuhinje uselila u ovu našu bokeljsku. Sa velikim ponosom mogu da potvrdim da ista bijela činija sa plavom crtom služi svojoj svrsi i dan danas. Čisto sumnjam da torte mogu biti ukusnije bilo gdje, osim ako nisu pravljene upravo u pomenutoj istorijskoj, prekoatlantskoj posudi. Takve arome i ukuse nigdje više nijesam osjetila, pa ako i pretjerujem u svojim veličanjima, malo ko će mi zamjeriti, jer je očigledno da se ne radi samo o Reform torti i popularnom „Štruca“ kolaču. Neke stvari nose mnogo dublje mirise i ukuse, a nisu vezane isključivo za hranu…. Dakle, kada bi svi kolači i torte bili gotovi, onda bi se obavezno nosili u drugi dio kuće, koji se inače ne koristi za bilo kakav boravak i življenje, a u kome su smještene razne umjetnine i stare stvari – slike, ikone, staro posuđe, barokni namještaj, stari instrumenti, još starije knjige, fotografije, raznorazni ukrasi, lusteri, lampe, staro oružje i šta sve ne još. Pošto je u toj prostoriji svježe čak i ljeti, kad su napolju nezamislive vrućine, sredinom januara se uvijek moglo očekivati blago smrzavanje čim bi kročio unutra. Prema tome, sasvim je logično bilo da se sav onaj sajam šećera i čokolade smjesti upravo u pomenutoj frižider sobi i tu je bio bezbjedan sve do svog svečanog otvaranja – dvadesetog januara, u ranim jutarnjim časovima. Sestri i meni je tih dana najteže bilo prolaziti pored te sobe, jer su nas njena vrata vukla jače od bilo kakvog magneta. Međutim, želje su bile jedno, a mogućnosti sasvim nešto drugo pa smo pored čelične volje ženskog porodičnog vrha sasvim lako savladavale sve zakone fizike. Kad malo bolje razmislim, na tim primjerima sam se prilično naučila strpljenju, da se ne lažemo!

Poslije slatkog pripremalo se slano. Malo su pod maglom sjećanja oko spremanja te vrste hrane, jer me ni u kom slučaju nije privlačila onako kao kolači i torte. Znam da se kuvao i pekao pršut pa se oko tog visokopoštovanog praseta (odnosno jednog njegovog dijela) polemisalo nadugačko i naširoko. Te koliko da se kuva, u čemu da se kuva, te koliko da se peče, u čemu da se peče, na koliko da se „zaliva“… Lično, nisam se nikad miješala u sve te mudrolije, jedino što me uvijek zanimalo šta će, zaboga, toliko pršuta na jednoj jedinoj slavi! Prvo sušeni (dimljeni) za predjelo, pa kuvani sa jednom vrstom priloga, pa na kraju pečeni sa isto tako pečenim krompirom i svježom zelenom salatom. Toliko praseće prisustvo u tanjirima mi nimalo nije bilo originalno, ali se nisam usuđivala da pokrenem bilo kakvo pitanje povodom jelovnika, jer bi na sva negodovanja i komentare o Njegovom veličanstvu pršutu uvijek dobijala isti odgovor: „Šta to pričaš, pa pršut je delikates!“ Kako u tim godinama pojma nisam imala šta znači ta riječ „delikates“, to je moje strahopoštovanje prema pršutu i njegovih sedamnaest varijanti samo poraslo. Jer, nikako nije moglo biti loše nešto što zvuči tako francuski i melodično, pa taman se sušilo, kuvalo i peklo po sto puta! Zanimljivo, mišljenje nisam promijenila ni dan danas. U prilog tome je išao i prvi sendvič sa sušenim pršutom koji sam odnijela za užinu u školu, pa me teška muka snašla, jer nikako nisam mogla da ga pregrizem, a imali smo samo petnaestak minuta velikog odmora. Na kraju mi je taj nesavladivi zalogaj natjerao suze na oči, što od panike da ga nikad neću pregristi i da ću vječito ostati zakačena za nemili sendvič, što od strepnje da ću opravdano ili neopravdano odsustvovati sa narednog časa. A da ne pominjem nepoštovanje prema vrhunskom delikatesu, ukoliko bih odbila da odnesem u školu užinu takve vrste. Bilo kako bilo, cijenjeni pršut se na slavskom jelovniku mojih roditelja nalazi i danas i to je sasvim u redu. Mogu da ne budem u ljubavi sa bilo kojom njegovom varijantom, ali mjesto koje zauzima na trpezi, u staroj kamenoj kući, vjerujte, sasvim je opravdano.

Posebno iskustvo i to na više različitih nivoa svakako je predstavljala priprema famozne Ruske salate, još jednog slavskog klasika. E, to je bio neopisiv doživljaj iako ću ja pokušati da ga dočaram na kakav – takav način. Pošto je bila potrebna veća količina, okupio bi se isto tako veći broj članova porodice i svako bi dobio da sjecka po jednu vrstu povrća. Ja sam se uvijek potajno molila predstojećoj slavi samo da ne dobijem krompir kao zaduženje, jer se uvijek nekako gnjeckao i lijepio za nož pa je užasno teško bilo dobiti uredno isjeckane, jednakodimenzionalne kockice umjesto nepoželjnog pire krompira. Stvar je bila utoliko teža što smo od „vrha“ imali nalog da kockice svih sastojaka budu što sitnije i ujednačenije, jer je, po nekom porodičnom tumačenju, Ruska salata tako bila mnogo ukusnija. Iskreno, ne bih se iznenadila da su nas – sjekače i sjeckalice – prije samog posla prvo opremali trouglovima, uglomjerima pa čak i onim velikim arhitektonskim lenjirima u obliku slova T, a sve u cilju što preciznijih geometrijskih svojstava sjeckanog povrća, koja bi, opet, u velikoj mjeri doprinosila savršenstvu i ravnoteži ukusa jedne Ruske salate. I tako bi mi sjeckali i sjeckali, praćeni upornim komentarima tipa: „Još sitnije!“ „Mora još sitnije!“ „Sitnije, pogledaj kako ja to radim!“ Bogami, godinama kasnije bila sam ubijeđena da je pjesma „Sitnije, Cile, sitnije“, koju je pjevala jedna naša poznata pjevačica, bila posvećena upravo kompleksnoj i zahtjevnoj pripremi Ruske salate.

Uporedo sa pripremom hrane, vršilo se i generalno spremanje kuće. I to je bilo toliko generalno, detaljno i sistematično, da se u najmanju ruku očekivalo da pojedini gosti sjede iza klavira, na polici u špajzu, ili eventualno na vrhu kakvog kredenca. Dakle, svakom i najmanjem zrncetu prašine sudbina je bila zapečaćena i to po nekoliko puta. Ono koje jednom ode, teško da mu je ikakav povratak uspijevao, bilo da se radi o bližoj ili daljoj budućnosti. Da, da… bili su to teški dani u životu jedne prašine i jedne paučine. Gledano sa njihove strane bilo je – ko preživi, pričaće! Nažalost, ili na sreću, takvih primjeraka nije bilo.

Sestra i ja smo najčešće bile zadužene za glancanje naslona i nogu od stolica. To naizgled i nije bio neki težak posao, ali kako bi se kod nas uvijek našao kakav stilski, ili veoma karakteristično osmišljen i dizajniran namještaj, često bi mi se u glavi zavrtjelo od bezbrojnih zavijutaka i „krivina“ na naslonima stolica. Na kraju bih vjerovatno, sva ošamućena od silnog kruženja i zavrtanja, jednu nogu od stolice očistila četiri puta, a ostale ni jednom. Ipak, lakše bi mi bilo da taj propust primjete gosti, nego ženski porodični vrh, iako sam živjela u dubokom uvjerenju da niti jednom posjetiocu nikada na pamet neće pasti da odmjerava noge od stolica. Pa sve i da uoče takvu jednu neprijatnost, gosti dođu i odu, a sa porodicom si zarobljen za stalno pa sad ti vidi gdje si više nagrabusio, prikane moj i rođače!

Poslednji dan pred slavu bio je rezervisan za nekoliko veoma važnih poslova. Kao prvo, pravio se veliki razmještaj u dnevnom boravku. Trosjed, fotelje, kao i teški mermerni sto sa okvirom i nogicama od kovanog željeza, iznosili bi se u predsoblje i u galeriju sa slikama, a na njihovo mjesto bi, pored postojećeg, došao još jedan veliki trpezarijski sto sa odgovarajućim brojem stolica. Čitava „oprema“ pozajmljivala se od rođaka, nešto od onih sa lijeve strane kuće, a nešto od onih sa desne. U ovom slučaju, više sam naginjala ka stolicama od „lijevih rođaka“, jer su bile ljepše i udobnije, sa mekanim zelenim plišom na mjestu za sjedjenje i na naslonu. Ove od „desnih rođaka“ su za moj pojam bile zastrašujuće – od tamnog, skoro crnog drveta, okruglim, takođe drvenim sjedalnim dijelom, nogicama koje su se prijeteći izvijale napolje i izuvijanim naslonima koji su zasigurno ostavljali reljefe i udubljenja na leđima. Još jezivija mi je bila misao da postoji mogućnost glancanja istih tih naslona i nogica. Mislim da bi mi tu bio kraj, ne bih dočekala ni sv. Jovana, ni sve one divne kolače i torte iz frižider sobe.

Oba trpezarijska stola su se obavezno rasklapala i umetale su se pomoćne ploče da bi se dobilo više mjesta za goste. Cijeli ovaj proces je iz godine u godinu tekao na identičan način. Naravno, obavljao ga je muški dio ekipe, pri čemu bi obavezno negdje nešto zapelo, pa se vuklo unazad i sa jedne i sa druge strane, sve dok jedna konačno ne popusti i otkrije gdje je u stvari bio problem. Zatim se postavljala pomoćna ploča, koja prvo nikako ne bi mogla da „nalegne“ gdje treba, a onda kada bi se toj muci nekako došlo kraju, od one dvije strane koje treba da se vrate nazad, opet bi jedna zapela (najčeše ista ona od malo prije!). I eto ti sada guranja, sve dok ne popuste i na radost svih ukućana, spoje se sa pomoćnom pločom. Dakle, kao što možete primjetiti, bio je to jedan vrlo zahtjevan i složen proces. Čak toliko zahtjevan, da sam se naprosto zabezeknula kada je moj muž, godinama kasnije, sam samcijat obavio isti taj posao kod nas u stanu, i to za čitava dva minuta. Imala sam utisak da sam se udala, u najmanju ruku, za Supermena ili nekog drugog super – heroja, čim je u tri poteza uspio da savlada problem i ubaci pomoćnu ploču u trpezarijski sto.

Po završetku tog velikog majstorskog poduhvata imali smo za goste spremna dva stola – jedan glavni i jedan sporedni. Na glavnom stolu je stajao takozvani svijećnjak – hleb pravljen i pečen specijalno za tu priliku. Svijećnjak je imao jednu od najvažnijih uloga tokom ovog velikog praznika – služio je kao neka vrsta „stalka“ slavskoj svijeći koja je u našoj kući svakako zauzimala počasno mjesto. Drugog dana, svijećnjak bi dobio više nekakvu sporednu ulogu, jer kad služiš kao dodatak pršutu ili nekom drugom jelu, nije baš da si na visini zadatka. Inače, glavni sto je bio glavni upravo zbog slavske svijeće, a za njim je sjedjeo i domaćin kuće pa se uloga ovog četvoronožnog drvenog predmeta nekako sama nametnula. Sačuvaj Bože da smo goste dijelili na glavne i sporedne, to bi automatski stvorilo ogroman međurođački, međuprijateljski i međukumovski slavski skandal o kome bi se pričalo godinama, decenijama, a ne bih pretjerala i kad bih rekla vjekovima. Zato uvijek sve valja potanko objasniti i problema nema!

Drugi važan zadatak poslednjeg dana pred slavu bilo je zvanje gostiju. Postupak je bio sledeći: uzme se spisak sa imenima, prezimenima i brojevima telefona dotičnih i zovu se svi redom, neko na ručak, neko na večeru. Sve to obavljalo se sa sivo – crnog „Iskrinog“ fiksnog telefona, a pozive je, podrazumijeva se, obavljao moj otac. Kako je to tek zapetljana rabota bila, ljudi moji dragi! Kako sam ja to opisala, rekli bi da je sve gotovo u roku od petnaestak, dvadeset minuta. Međutim, to su bile samo pripreme, jer, uvijek je neki broj nedostajao, zagubio bi se spisak „od prošle godine“, nekome bi se promijenio broj telefona pa su se prvo zvale Informacije, stalno bi bilo zauzeto, ako se uspostavi veza ne bi se ništa čulo pa onda okreći nulu do besvijesti…Da se ne lažemo, da čovjek lijepo legne da odspava kad sve to završi, koliko je zamorno bilo! Poslije poziva bi se obavezno utvrđivalo ko dolazi, ko ne dolazi, zašto ne dolazi, ko možda dolazi, ko će da „pošalje zamjenu“, ko će prisustvovati ručku, a ko večeri. I sve se to sabiralo, oduzimalo i upoređivalo sa prisutnim brojem stolica. Ukoliko se sve slaže – odlično! Ukoliko se ne slaže – zovi „lijeve“ i „desne“ rođake, valja hitno spašavati situaciju!

Samo veče pred slavu uvijek je bilo rezervisano za kupanje i udaranje onog poslednjeg, najfinijeg glanca. Sistematičnost ovog porodičnog procesa bila je ekvivalentna čišćenju kuće par dana ranije. Nije tu bilo šale, kao, istuširaš se na brzinu, još brže po onoj hladnoći opereš i osušiš kosu pa trkom u krevet. Ma ni govora! Jer, poslije takvog jednog predslavskog kupanja i ribanja imao si da blistaš kao ukras za jelku sve do sv. Save, pa čak i kasnije, ko god da je imao hrabrosti da za kupanje čeka neki drugi praznik, državni ili crkveni. Po završetku tako detaljnog i preciznog hemijskog čišćenja, sestra i ja smo mirisale kao džemperi tri puta potopljeni u omekšivač, lebdeći lagano po kući nalik onim pufnama iz crtanih filmova. Napokon bi se ugasilo i poslednje svijetlo u nekoj od soba i kuća je bila spremna da svečano dočeka sutrašnji veliki i važan dan.

U slavsko jutro ustajali smo prilično rano. Doduše, sestra i ja smo imale tu privilegiju nešto malo dužeg spavanja, ali nije baš da smo se izležavale do kasnih sati. Kad bismo sišle u dnevni boravak, već su svi bili na svojim radnim mjestima i to pretežno ženska ekipa, pošto je muški dio, po običaju, bio u crkvi na liturgiji. Baba Milena, mamina mama, takođe je dolazila ranije, što se dalo osjetiti i prije nego bi je vidjeli, jer je cijela prostorija mirisala na cvijeće koje bi iz svoje bašte donijela, a kojim bi mama ukrasila oba stola. Žena koja je uvijek na dan slave pomagala u kuhinji, odavno je bila na svojoj poziciji. Bila je zadužena za pranje suđa i garniranje jela, od prvog do poslednjeg. Ovamo, van kuhinje, postavljali su se stolnjaci, servisi, pribor za jelo i čaše namijenjene specijalno za tu priliku. Salvete nisu bile papirne, već od istog materijala kao i stolnjaci. One koje su išle na glavni sto bile su naročito važne, jer su pripadale drevnim porodičnim generacijama. Svaka je imala izvezen monogram – inicijale moje prababe imenjakinje, što je svakako slalo određenu poruku i povećavalo njihovu ionako ogromnu vrijednost. Iako se nikada o tome nije pričalo, ubijeđena sam da se čitav ženski porodični kolektiv potajno molio da te salvete ne dožive neku veću havariju, na primjer, fleke od crnog vina ili one masne, od šesnaest vrsta delikatesa zvanog pršut. Tu im onda ne bi bilo spasa, a po porodičnom predanju, valjale su poslužiti još generacijama unaprijed, pa zamislite vi sada tu količinu stresa nad neprocjenjivim blagom u vidu monogramima izvezenih salveta. Sigurno nije bio baš najprijatniji osjećaj…

Sestra i ja, kao najmlađi članovi domaćinstva, obično smo dobijale zadatak da se dobro utoplimo i odemo u frižider sobu, gdje smo, na ogromnu sopstvenu sreću, slagale kolače na velike, ukrašene tanjire, a bogami i u rođeni stomak. Jer, tog dana, sve zabranjene kapije bi se otvorile i nije više važila ona dobro poznata rečenica: „Ne diraj, to je za slavu!“ Naravno, vrlo raspoložene i predusretljive smo bile i za povremeno dopunjavanje tih istih tanjira. Nije nam smetala ni hladnoća, ni cvokotanje zuba, jer šta može bolje da te ugrije od par kolača, naročito ako su preliveni bogatim i sočnim slojem čokolade!

Prva gošća, starija gospođa – prijateljica babe Meri i djeda Mata, dolazila je uvijek rano, nekad i prije jedanaest sati. Da pojasnim, pošto je ručak počinjao tačno u podne, obično su svi gosti, po nekom nepisanom pravilu, dolazili pola sata ranije. E, ova simpatična i dobra gospođa je uvijek pravila izuzetak, kršila je to nepisano pravilo pa smo mi mlađi obično gledali kroz prozor i čekali je da se pojavi dolje na kapiji, obavezno računajući koliko li je ove godine poranila. Ima već nekoliko godina kako dobre gospođe više nema pa tako nema ko ni da prekrši staro slavsko pravilo dolazaka. A sa njom je otišla i poslednja spona koju je pravila između nas i isto tako odsutnih babe Meri i djeda Mata. Bilo je baš nekako lijepo i dirljivo što je neko od njihovih prijatelja još uvijek mogao da dođe na slavu i napravi ravnotežu svim ovim mlađim generacijama. Nema te spone više, ali glavu dajem da negdje gore slave zajedno svake godine, a sad, da li se gospođa pridržava pravila ili ne, to ne bih znala da vam kažem.

Kao što sam već rekla, ručak je, po običaju, počinjao tačno u podne. Svi gosti – prijatelji, rodbina i kumovi – okupili bi se i popunili oba stola. Sjećam se, bilo je ljudi koji bi doputovali izdaleka, samo za tu priliku. Na primjer, rođaci – prezimenjaci, njih nekoliko dolazilo je sa Cetinja. Zatim prijatelji iz malog mjesta Grude, blizu Dubrovnika. Vrlo često bi tu bila i naša omiljena teta Meriela iz Beograda, tatina sestra od tetke, koja bi došla i nekoliko dana ranije. Sve u svemu, bila je to jedna stvarno zanimljiva i po svemu specifična družina, pa je i čitavo vrijeme provedeno sa njima bilo isto tako zanimljivo i specifično.

Za vrijeme cijelog ručka moj otac je stajao za glavnim stolom. Kažem stajao, jer je kod nas još jedan od slavskih običaja bio da domaćin stoji i jede, dok svi gosti sjede. Počinjalo se sa predjelom koje bi kasnije zamijenila supa. Nakon toga opet su se postavljali čisti tanjiri i došao bi red na kuvano meso i pire krompir sa graškom u crvenom sosu. Red je nalagao da se tanjiri napune i posluže, ali niko nije počinjao sa jelom dok se ne presiječe krsnik – slavska pogača. U siječenju krsnika obično bi učestvovali sveštenik i domaćin kuće. Ukoliko sveštenik iz određenih razloga nije mogao da prisustvuje ručku, domaćin je siječenje obavljao sa nekim od bliskih rođaka. Hleb bi se, uz odgovarajuće molitve, odozdo zasjekao unakrst i polio vinom. Zatim bi domaćin i tri srodnika unakrsno presjekli krsnik na četiri dijela i predali ga domaćici zajedno sa flašom vina koje je upotrebljeno za tu svrhu. Tada se ručak nastavljao bez prekida, zaključno sa tortom, kolačima i kafom.

Svi ovi običaji i običajčići strogo su se poštovali i poštuju se dan danas, ali naša porodica to ne bi bila kad se sve ovo ne bi začinilo određenom dozom šale, smijeha i raznoraznih dogodovština. Na primjer, mom ocu je glavno bilo da „ulovi“ nekog od gostiju ko će obavezno da se prevari i krene sa jelom prije nego što je krsnik presiječen. I stvarno, uvijek se dešavalo da neko spremno krene u pohode sa viljuškom i nožem, a onda ga onaj pored obavezno opomene, usmeno ili kakvom vrstom pantomime. Zatim, obavezno krene izvinjavanje i domaćinu, i trpezi, i kući, i uopšte, svemu što je ikada imalo veze sa spornim tanjirom. Kad malo bolje razmislim, baš svake godine se odvijao sasvim isti scenario pa nije ni čudo što nam je vremenom ova „igra“ prešla u naviku. Bilo je tu još svakakvih dešavanja. Pored onih malčice strašnijih, u kojima sam ja, na primjer, prosula punu kašiku Ruske salate direktno na čisto i ispeglano odijelo nadasve uvaženog rođaka iz susjednog mjesta, ili preskočila neku isto tako važnu osobu u služenju određenog jela, moram izdvojiti jedan nezaboravan događaj, prvenstveno za mene, a kako vidim, i za ostale članove moje porodice, ako je sudeći po dugogodišnjim pričama i prepričavanjima. Naime, čitava zgoda ticala se izvjesnog, sad već pokojnog rođaka i prijatelja, koji je godinama dolazio i važio za vrlo uglednog gosta. Sjećam se da je uvijek gajio veliku strast prema govorima i zdravicama pa bi ih tokom jednog obroka održao i po nekoliko. Meni je, kao djetetu, to naročito bilo zabavno, jer je sve podsjećalo na dobro osmišljenu igru. Gosti taman krenu da jedu, kad eto ti zdravice. Onda svi nazdravljaju i nastavljaju sa jelom, kad poslije samo nekoliko zalogaja eto opet zdravice. Na kraju mahnito žvaćeš onu hranu ne bi li bar nešto na miru pojeo u tim kratkim pauzama do nove, istorijske govorancije. E sad, događaj koji želim da opišem desio se jedne godine za vrijeme slavskog ručka. Sjećam se da je bilo toliko gostiju, da su u maksimalnoj upotrebi bili svi kućni resursi, uključujući i one za sjedjenje. Upravo iz tog razloga, nekako se za glavnim stolom tada našla i jedna felerična stolica, čiji je cijeli dio za sjedjenje bio odvaljen i samo se naslanjao na šuplji okvir stolice. Dovoljan je bio i najmanji pokret pa da problematični dio padne na pod i napravi problem. Baš to se i desilo našem dobrom, starom rođaku. Pošto mu je sudbina namijenila upravo tu stolicu, onda se dalji tok događaja prosto nekako sam nametnuo. Vjerovatno je sjedište stolice palo na pod prilikom ustajanja i održavanja neke od mnogobrojnih zdravica dragog nam gospodina rođaka pa je on po završetku besjede, umjesto da se udobno smjesti i posveti sastavljanju novog govora, upao u prazan okvir, zasigurno šokiran, ne znajući šta ga je snašlo. Međutim, kako je bio izuzetno kulturan i dobar čovjek, nije nipošto htio da pravi dramu u sred slavskog ručka pa je sjedjeo tako, trudeći se da što normalnije jede i funkcioniše. I sve bi to i nekako prošlo da u jednom momentu baba Milena nije prišla mojim roditeljima i izrazila svoje sumnje povodom nemilog događaja: „Ja, bogami, ne znam, ali mi se čini kao da se rođak dobro smanjio!“ Pogledaše svi zajedno u pokazanom pravcu kad ono, svi normalno sjede i ručkaju, jedino dobrici rođaku viri samo glava iznad stola, a on kulturno ćuti i jede, odustavši čak i od nove zdravice. Primjetiše onda i ostali tu njegovu muku pa kako ni jedna nevolja nikad ne ide sama, tako se i tada desilo da mu u pomoć pritekne drugi izvjesni rođak – dobar i predobar u duši, ali potpuno nestabilan na nogama od nešto revnosnijeg nazdravljanja tog dana. Kako ni sam nije mogao da održi ravnotežu, a kamoli da izvuče onolikog čovjeka iz okvira stolice, tako ga je, sirotog, još više ugurao u taj isti okvir, naslonivši se pri tom svom težinom na njega. Sad ih je obojicu valjalo spašavati pa pritrčaše mnoge dobre duše da tu misiju i izvrše. Sve se lijepo završilo, uz ogroman smijeh da se ne lažemo, a naš rođo, osjetivši ponovo čari slobode, sav srećan đipi na noge lagane nadahnut novom zdravicom i toplim rođačkim riječima.

Gosti koji su prisustvovali ručku obično bi odlazili oko dva sata popodne i to je takođe dan danas poznato kao još jedno od nepisanih slavskih pravila. Naravno, postojao je i postoji veoma jak razlog za takvu vrstu organizacije, a u ovom slučaju odnosio se na takozvane „patrole“, koje kreću po slavljeničkim kućama baš negdje u isto vrijeme. Naziv „patrola“ uvela je davnih devedesetih godina prošlog vijeka već pomenuta baba Milena, mamina mama, a pošto je savršeno opisivao datu situaciju, zadržao nam se u upotrebi sve do dana današnjeg. Dakle, da pojasnim: „patrole“ predstavljaju grupice ljudi iz našeg, ili iz susjednih mjesta, koje na dan slave, između ručka i večere, obilaze kuće u kojima se slavi, tačnije rečeno – dolaze na kratku čestitku. Uglavnom se zadrže desetak – petnaest minuta, posluže se pićem i onda idu dalje, u sledeću kuću na sledeću čestitku. Mišljenja sam da se sistem „patroliranja“ i čestitanja s godinama toliko dobro razvio i usavršio, da je poslije određenog vremena sasvim lako bilo prepoznati i ispratiti karakterističan šablon. Tako smo svi u kući vrlo dobro znali ko kad dolazi i sa kim u grupi dolazi. Obično su se grupisali ljudi iz iste familije ili oni koji ne voze kola sa onima koji tu funkciju obavljaju. U svakom slučaju, kućna ulazna vrata su se za tih nekoliko sati otvarala i zatvarala popriličan broj puta. Kako su vremena prolazila tako se i taj šablon znatno izmjenio, jer je veliki broj ljudi napustio ovaj svijet, prepuštajući svoje počasno mjesto u „patroli“ djeci ili unucima.

Slavska večera je oduvijek počinjala oko sedam sati uveče. „Patrole“ obično prestaju sa čestitkama pola sata ranije i za to vrijeme se ponovo postavljaju stolovi, a i okupljaju pozvani gosti. U odnosu na ručak, večera je uvijek bila neformalnija i opuštenija, bez određenih slavskih protokola i pravila. Takođe, servira se manji broj jela, a kao jedno od obaveznih je svakako nadaleko poznata „pašta šuta“ ili preciznije – makaroni preliveni sa sosom od junećeg mesa i paradajza. Da li je razlog to što se pašta spremala u velikim količinama pa je, kao Vojnički pasulj, time dobijala na ukusu ili je u pitanju bio neki tajni recept, eventualno začin, u svakom slučaju, svi gosti su uvijek najviše hvalili i najradije jeli upravo to jelo. Po mom tumačenju „opuštenije“ jelo znači i opušteniju atmosferu, a još kad je recept italijanski, a priprema domaća, tu greške nema, nikada je nije bilo, a bogami, nikada je neće ni biti.

Tih davnih dana dok smo još svi slavili zajedno, poslije večere su se odvijale prave pravcate zabave i umjetničke večeri i to je ono što mi se, pored kolača, kao malom djetetu trajno urezalo u sjećanje. U zavisnosti od toga ko je sve bio prisutan, izvodio se i različit program, da se tako izrazim. Najljepše od svega je bilo kada bi se okupila tri strinina brata, moj stric i moj otac i onda onako „a capella“, u stilu prave primorske muške klape, pjevali sve one najljepše starogradske pjesme. To „slaganje glasova“ je bilo milina slušati. Takođe, ako bi se tu zatekla teta Meriela, već pomenuta tatina sestra od tetke, ona bi sjela za klavir i svirala, svirala i svirala. Kakvih je tu sve melodija bilo… I pjevalo se i plesalo do kasno u noć. Naša baba Meri (tatina mama) obavezno je plesala valcer sa određenom gospodom rođacima ili prijateljima i na kraju bi zaradila prilično zavidan aplauz. Kada bi se atmosfera još više usijala, potpomognuta kojom kapljicom više, neizostavna je bila jedna pjesma koja je počinjala otprilike ovim riječima: „Gdje si bio, Nikola, oko devet sati….“ Pojma nisam imala šta se dalje pjevalo, znam samo da se cijelo vrijeme „držao ritam“ poliritmičnim i polimetričnim lupanjem ruku po stolu i da se izmišljalo sve i svašta pa je pjesma trajala u nedogled. Tada su naročito do izražaja dolazile one duhovite duše, kojih nama, hvala dragom Bogu, nikada nije falilo. I tako su se ljudi smijali, pjevali su, „svirali“, plesali… Malo je reći da su te večeri bile nezaboravne. I neponovljive. Jer, ubrzo su došla nekakva zla vremena, ljudi su se podijelili i počelo je da se gleda ko je odakle, ko se kako preziva i ko je koje vjere. Rat nam je odnio toliko dragih prijatelja, neke nikada više nismo ni vidjeli. Ranije su se pjevale pjesme sa cijelog primorja, i našeg i susjednog, a i iz bratskog nam kontinentalnog dijela. A onda su po pjesmama počeli da nas mjere, osuđuju, kritikuju i procjenjuju pa je muzika tako dobila svoje strogo postavljene granice. Morali smo da biramo pjesme po dozvoljenim kilometrima, nikako po trenutnoj inspiraciji. Niko tada više nije imao volju ni da pleše ni da pjeva… Zato su mi se sve te predivne slavske večeri i urezale toliko u pamćenje. Žalim za tim vremenom, za svim posebnim, originalnim i divnim ljudima sa kojima smo ih provodili. Nedostaje mi teta Merielino sviranje na klaviru, sa sve malim papirićima i kartončićima na kojima su bili ispisani goli akordi, a ona je tako majstorski improvizovala pomoću njih. Nedostaje mi i valcer babe Meri i njen pleteni komplet boje lososa, namijenjen slavama i proslavama Osmog marta u nekom od lokalnih hotela. Fali mi sva ta gužva, trka, pa i neizbježna nervoza prilikom beskrajnog spremanja i pospremanja. Danas se drugačije slavi, mirnije, ako tako mogu da kažem. Gosti dođu, ispričaju se, pojedu i odu. Kako poslije ručka, tako i poslije večere. Čudna neka vremena došla. Malo ko misli o pjesmi, svirci, plesu, a nekada su ljudi živjeli za te dane kada će se bilo kojim povodom sresti, družiti i veseliti. Mene još drže ta sjećanja. Odavno već ne živim u toj velikoj, prastaroj, kamenoj kući i sada slavim drugu slavu. Ali sv. Jovan je uvijek tu negdje sa mnom. Jer ako čuva i gradi našu kuću već tolike decenije i vjekove, red je da svi mi koji smo iz te kuće potekli sačuvamo njega, gdje god da nas je životni put odveo.

Kako god bilo, pjevalo se ili ne, ratovalo se ili ne, Jovanjdan se i dalje slavi i to je ono što je najvažnije. Upaljena svijeća na stolu, krsnik i porodica oko njih – to je temelj, ostalo uvijek dođe samo po sebi. Pa ako pjesma za koji tren i utihne, uvijek postoji prilika da oživi, dok god je dvadesetog januara. Možda ćemo to opet biti mi, možda neke skroz nove generacije, ko zna. Važno je ono što je u srcu i duši i važno je da ima neko ko će sve to da sačuva. Kad čvrsto vjeruješ, sve ostalo onda dođe samo po sebi. Naš sv. Jovan je pravi dokaz za to.

Kuća

Šta pisati o jednoj običnoj kući, zapita se prosječan čitalac kada mu ovakav naslov nekim slučajem dospije u ruke. Pitanje može biti na mjestu ako nije, na primjer, riječ o nekom arhitektonskom časopisu ili ako se možda ne radi o oglasima za nekretnine. Takođe, pitanje može biti pravo i ako je, eventualno, sa gradnjom izvjesne kuće tek završeno pa zvrji onako prazna, neuseljena, još uvijek bez duše, bez nekog svog određenog karaktera i bez uspomena vremenom urezanih u zidove. A takve uspomene su poput godova upisanih u stablu drveta pa kad ga zasiječeš, a ono ti se čitava istorija prikaže i odigra pred očima. Sve možeš pročitati kao iz otvorene knjige. E, baš o takvoj kući ja hoću da pišem u narednih nekoliko redaka, tim prije što se radi o kući moje porodice i cijelog jednog porodičnog stabla, sa korijenjem ukopanim daleko u prošlost i tako čvrsto isprepletanim da je nekada teško otkriti gdje ko završava a gdje mu je početak. Godova tog porodičnog stabla ima taman toliko kao da si naišao na prastari panj kakvog šuškavog, razgranatog hrasta pa ti trebaju sati dok ih sve prebrojiš, razdvojiš, i primjetiš one najtanje i najneupadljivije. Svaki od tih prstenova stvarao se i disao pod istim krovom. Da naša kuća može kojim slučajem progovoriti, ponašala bi se zasigurno poput kakve brbljive komšinice, prepričavajući detaljno sve što se od tavana do podruma izdešavalo za ovih nekoliko vjekova. Neko ko bi sve te priče saslušao, preplavljen najrazličitijim informacijama i dogodovštinama, obavezno bi prokomentarisao da nije ni čudo što je imenica kuća baš ženskog roda, čim može tako neumorno da priča, brblja, veze i prepričava. A dok se takvo jedno čudo ne desi, pa kojeg god roda bilo, bićemo prinuđeni da se oslonimo na istorijske podatke, porodične priče, dokumenta i fotografije, pisma, razglednice, poruke i što je najinteresantnije, da oslušnemo dušu i srce drevnih kamenih zidova i sami oživimo slike i način života u toj posebnoj građevini.

Naša kuća spada među najstarije u mjestu Kamenari, smještenom između dva svetionika. U školi smo učili da razdaljina između njih iznosi tačno dva kilometra, što možda može dati približnu sliku o veličini našeg mjesta. Jedan od svetionika smješten je na samoj obali Veriga – svakako jednom od najljepših djelova Boke Kotorske. Riječ je o najužem dijelu zaliva, koji je priroda obilježila sa dva bajkovita rta, smjestivši ih jedan naspram drugog i udaljivši ih svega trista metara, osuđujući ih tako da za vijek i vjekova odmjeravaju jedan drugog i prepiru se koji je ljepši. Naziv Verige je turskog porijekla, a na našem jeziku označava lance. Istorija veli da je moreuz dobio to ime još krajem XIV vijeka, tačnije 1381. godine, kada je izvjesni mađarski kralj između dva rta postavio ogromne, masivne lance kako bi spriječio venecijanske galije da uđu u kotorski zaliv i napadnu istoimeni grad. Kotor je tada, inače, bio pod mađarskim protektoratom pa su ga na taj način i štitili. Sjećam se, dok sam išla u osnovnu školu, često su nam spominjali tu legendarnu priču, mada smo isto tako često slušali i tvrdnje da je u pitanju samo mit i da je nemoguće bilo napraviti i rasteći tolike lance na onako oštrom i negostoljubivom terenu. Bilo kako bilo, i sa jedne i sa druge strane Veriga dan danas stoje ostaci zidina kula – stražara, a meni – starom romantiku i zaljubljeniku u sve što ima veze sa istorijom – to je bilo sasvim dovoljno da uvijek u glavi imam vjernu sliku prijeteći rastegnutih, džinovskih veriga i neprijateljskih galija zaustavljenih upravo tu gdje sam prošla desetine puta više nego što sada imam godina. Inače, Verige su prirodna granica između dva umutrašnja i dva spoljašnja zaliva (Risanskog i Kotorskog – Tivatskog i Hercegnovskog). Toliko je veličanstven i nestvaran pogled sa Veriga, da zasigurno ne postoji domaće, strano, a ni vanzemaljsko čeljade, kojeg neće obuzeti nekakva milina, nekakvo grozničavo ushićenje kada stane na ono čuveno pješčano proširenje iznad svetionika, a pogled mu pukne tamo od Risna, preko uvijek sunčanog Perasta i svjetlucavih Školja, sve do Dobrote i modro sivih brda iznad, kojima kao da je nedostajalo prostora da se smjeste pa se nagužvala jedno preko drugog, stvarajući tako jedinstven i nesvakidašnji prizor. Još kad je dan bistar, a more mirno kao staklo pa se cijela slika ogleda u vodi kao u starom venecijanskom ogledalu, ne možeš a da ne budeš savladan, naprosto omađijan nepreglednom paletom boja. Sa takvog mjesta čovjek ode potpuno ošamućen i prepun utisaka za još nekoliko svojih budućih života. Eto, tu sam ja odrasla. Dobro, kao svjedok „iz prve ruke“, mogu da kažem da se čeljad tu ne ošamućuju samo od ljepote čitavog pejzaža i ostalih prirodnih proizvoda, već ih, bogme, dobro i vjetar omlati, da se ne lažemo. Živa istina je da na Verigama uvijek duva, čak i kad je ostatak zaliva potpuno miran. I nije to neki lagani povjetarac, znate ono, more, maestral, zalazak sunca… Ma kakvi! Taman staneš da se diviš svoj toj ljepoti, a za minut te toliko oduva da se za čas nađeš na vrh brda sv. Ilije, pa gledaj kako ćeš se odozgo vratiti odakle si krenuo. Tobože stojiš i diviš se Perastu i ostrvima, pokušavajući da doživiš neku filmsku romantiku, a ono te vjetar uporno gura ulijevo, sam si sebi smiješan, ma živa komedija, kakva romantika. O fotografijama i da ne pričamo. Ko se tu slikao, kosa mu, ili štrči pravo u vis pozdravljajući bokokotorska nebesa, ili označava putokaz lijevo prema Kostanjici, a možda i desno ka Stolivu i lepetanskoj strani, usmjeravajući tako ostale putnike namjernike. Kako god, ako mene pitate, taj vjetar je sasvim neophodan mjestu kakve su Verige, jer oduvijek štiti njihovu prirodnu ljepotu, čuva je od neoriginalnih ljudskih ideja, ružnih građevina sklepanih i postavljenih samo da bi se zadovoljila bezbojna, beznačajna, materijalna strana. Ni ranije mi vjetar nije smetao, jer sam tu odrasla i shvatala ga kao sasvim uobičajenu pojavu, a danas sam mu zbog mnogo čega zahvalna što je vjerni pratilac nesvakidašnje ljepote Veriga. A i priznaćete, nema baš mnogo mjesta gdje možete napraviti tako originalnu i nezaboravnu fotografiju!

Drugi svetionik smješten je na obali koja se dalje širi i otvara prema Tivatskom zalivu sa jedne strane, a Hercegnovskom sa druge. Iznad svetionika, preko magistrale, izdiže se predivan brežuljak sav izvezen drvećem kao kakav starinski goblen okačen na zidu primorske kamene kuće, uokviren onim teškim, izrezbarenim, ukrasnim ramom . Tu se, između bogatih i razlistalih, zimzelenih krošnji, skromno izdiže zvonik mjesne , pravoslavne crkve, podignute u čast i slavu svetiteljki i velikomučenici – sv. Neđelji. Mnogi će reći da je to crkva smještena na jednom od najljepših mjesta u Boki, sa pogledom na vijugavi zaliv sa jedne i brdovitim pejzažom sa druge strane. Moram priznati da su u pravu. Jer, kada kreneš ovamo od svetionika uskim stepenicama uzbrdo pa izbiješ na ne mnogo širu, popločanu stazu, oivičenu visokim razgranatim borovima pa vijugaš njome do samoga podnožja crkvenog stepeništa, već imaš osjećaj da si odlutao ko zna gdje, možda baš u neku sopstvenu, fantastičnu, neispričanu priču. Prva crkva sv. Neđelje podignuta je još 1675. godine, dakle, krajem XVII vijeka. Kako priče kažu, tu staru crkvu izgradili su skoro cijelu ukopanu u zemlji pa joj je samo vrh virio iznad nje. Vele stari da su djeca slobodno mogla da sjednu na vrh krova i odmore se od trčanja okolo. Gradilo se tako zbog Turaka, a da bi im i taj način dozvolili, narod je pristajao na neljudske zahtjeve i ucjene, opisane detaljno u mnogim pričama i narodnim pjesmama. Nova crkva izgrađena je skoro dvjesto godina kasnije – 1857, prvo bez zvonika, da bi ga konačno dobila tek 1939. godine. Smjestili su je iznad starije sestre pa kad su se na taj način udružile, nije ni čudo što su dočekale zajedno, evo, polovinu četvrtog vijeka, čvrsto isprepletane i povezane sa mnogobrojnim starim mjesnim porodicama. Naša porodica neizostavno spada u grupu pomenutih, a najneraskidiviju vezu je svakako napravio moj pradjed Špiro Đuranović, oslikavši veliki dio oltara u novoj crkvi i posvetivši joj brojne vrijedne ikone.

Eto, tako vam izgledaju početak i kraj mog malog rodnog mjesta. A kad o njima mogu tolike priče da se ispričaju, zamislite onda šta se sve nalazi u samoj sredini, između ona dva svetionika. To su tek posebne teme. Na primjer, ne mogu a da ne spomenem podatak da se naziv Kamenari pojavio tek u nekoj ranijoj istoriji, tokom XX vijeka, a da se prije toga naše mjesto zvalo Jošica i Đurići. Dakle, kao neko udruženje sastavljeno od dva manja podmjesta ili submjesta. A kako se u brdima iznad ovog neobičnog udruženja nalazio kamenolom bogat dragocjenim, rijetkim, crvenim kamenom, koji se nadaleko izvozio, desilo se da su radnici koji su u njemu radili sebe nazvali Kamenarima. E, otuda se nekako izmigoljilo i to ime i ostalo u upotrebi do dana današnjeg, gurajući u drugi plan ona dotadašnja dva. Ipak, otkad sam bila mala, slušala sam tumačenja mudrih starina da „katastar kaže“ kako su Jošica i Đurići jedina prava, pravcijata imena mjesta i da to Kamenari nikad nigdje nije upisano pa sa samim tim i ne može unijeti u zvanične knjige ili dokumenta. Pošto pojma nisam imala šta je to katastar, a zbog zastrašujućeg imena koje mi se još na prvo slušanje urezalo duboko u mozak, sama sam sebi stvorila lik još strašnijeg čovjeka koji upravo to ime nosi. Tako sam, naravno, tumačenje oko naziva mjesta slijepo i pobožno poštovala. Jer ako jedan Katastar tako kaže, ko smo mi da govorimo suprotno! Kako je vrijeme prolazilo i kako sam polako shvatala pravo stanje stvari, sve mi je to postala jedna zanimljiva istorijska zavrzlama. I iako je naziv Kamenari danas u širokoj upotrebi i samo mještani znaju da se u stvari radi o Jošici i Đurićima, ja i dalje strogo slijedim ono što čika Katastar kaže, a on nepokolebljivo tvrdi da se sporno novo ime nikada kod njega nije registrovalo. Time se svaka dalja rasprava završava. Molim lijepo, da ponovim: ako Katastar tako kaže, ko sam ja da govorim suprotno!

U samom srcu Kamenara – služiću se ipak nekatastarskom varijantom naziva – nalazi se naša kuća. Dobro, nije baš stoprocentno u strogom centru, jer porodične priče kažu kako su, po dužini gledano, dva prozora kuće smještena u Đurićima, a četiri u Jošici, što automatski pobija teoriju „samog srca“. Međutim, pošto se radi o svega jednom prozoru razlike, biću toliko slobodna da se i dalje držim svog romantičnog geografskog tumačenja. Pa nećete valjda da napišem kako nam kuća obitava u lijevoj ili možda desnoj pretkomori srca Kamenara! Na šta bi to ličilo? Ovako, oprostićete mi taj jedan pravougaoni otvor zarad rečenice osmišljene za prijatno čitanje i ugodnu atmosferu, nećemo valjda sitničariti.

Ne znamo tačan datum i godinu kada je kuća izgrađena, ali pretpostavlja se da je to bilo negdje oko 1700. godine, dakle na samom početku XVIII vijeka. Tome u prilog ide i sam oblik kuće, karakterističan za starije građevine ovog tipa. Vremenom se primorska arhitektura mijenjala pa se sada mogu izdvojiti različiti tipovi kamenih kuća. U najkarakterističnije spadaju prvenstveno duguljaste i pravougaone kuće sa velikim brojem prozora, kao što je naša, kao i one nešto uže, ali sa takozvanom „vidionicom“ na vrhu – malim izdignutim dijelom na samoj sredini krova, sa čijeg se prozora obično pruža predivan pogled. Moj otac kaže da je i naša kuća imala dvije takve „vidionice“, a kada i zašto su ih uklonili, to niko živi ne zna. Jedino što je od njih ostalo jeste stara, kamena, iz jednog komada isklesana, masivna škafa (sudopera), čije je mjesto davnijeh dana bilo u jednoj od „vidionica“. Već dugi niz godina ta škafa služi mojoj majci kao originalna i jedinstvena saksija za cvijeće i moram priznati, djeluje sasvim efektno. Čisto da napomenem, mojoj mami bi cvijeće uspjelo i na Marsu ili, uopšte gledano, u bilo kojoj galaksiji, bližoj ili daljoj. Pretpostavljam da kad bi otkrili neku novu planetu udaljenu milionima svjetlosnih godina od nas, i kada bi krenuli da je istražuju, odjednom bi se odnekuda tu stvorila i moja mama, procjenjivački osmatrajući novootkriveno tlo uz obaveznu rečenicu: „Oooo, pa ovdje bi mogla neka kamelija da se zasadi, baš bi lijepo figuralo!“ Upravo iz tog razloga ispred naše kuće, a bogami i unutar nje, mogu se sresti raznorazne vrste i veličine saksija, i nečega što eventualno liči na saksije , a koje u stvari nikada u svom plastičnom, gumenom ili kamenom životu nisu ni sanjale da će jednog dana imati zasađeno cvijeće na vrhu sopstvene glave. I, htjele – ne htjele, eno ih sad stoje raspoređene na najrazličitijim mjestima, od poda do plafona, od vrha do podnožja vrta, dok iz njih ponosno izviruje kakva Petunia hybrida, Orchideeae, čudesni bodljikavac iz bogate porodice sukulenata, pa čak i neka davno izgubljena endemska vrsta, koju je čovečanstvo davno otpisalo ne znajući da, osim u enciklopedijama, neizostavno uspjeva i u jednoj od saksija moje majke.

Dakle, sam oblik kuće jasno svjedoči o njenoj starosti, a meni je baš nekako milina razmišljati o tome da je građena otprilike u isto vrijeme kada je mlađahni Johan Sebastijan Bah prepješačio čitavih trista kilometara da bi stigao u Njemački grad Lineburg i u njemu započeo svoje školovanje. Ili, dok je neki moj cijenjeni askurđel slagao kamen na kamen, završavajući prizemlje kuće i započinjući njen prvi sprat, u Kremoni, u Italiji, čuveni Antonio Stradivari je već uveliko pravio svoje najčarobnije primjerke violina, koristeći onaj „tajni sastojak“, zbog kojeg su i danas njihove vrijednosti neprocjenjive. Ili pak, dok je Rusijom vladao car Petar Veliki, udarajući moderne temelje bajkovitom Sankt Peterburgu i pišući neku sasvim novu istoriju te ogromne, nepregledne zemlje, moji prarođaci su već živjeli u svojoj duguljastoj, kamenoj kući, stvarajući sopstvenu istoriju i bilježeći sopstvene važne datume. U neku ruku, kada ovako posmatramo stvari, i sami se osjetimo kao neki važan istorijski djelić, rame uz rame sa Bahom, Stradivarijem, a bogme i Petrom Velikim , iako je on izgradio čitav jedan grad, a ovi moji samo kuću.

Sve stare primorske kamene kuće bile su osmišljene i građene po istom principu – u prizemlju su bile radionice ili štale za domaće životinje, a živjelo se i boravilo na spratu i u potkrovlju. U našoj kući je bila ista situacija, da bi negdje u drugoj polovini prošlog vijeka plan kuće bio izmjenjen pa su se dnevni boravak, kuhinja i jedno kupatilo smjestili u prizemlju, dok je tavan ostao prazan. Dobro, ne baš prazan, jer je, kao u starim filmovima i knjigama, postao sabirni centar svega i svačega – starih i novih stvari, drangulija, potrepština i nepotrepština. Moji su, između ostalog, gore našli sanduk do vrha pun djedovih skica i akvarela, za koje se nije znalo ni da postoje. Još uvijek se na tom istom tavanu čuva i prastara romijenča – bakarni kotao, koji je visio okačen na lancu i u kojem su se nekada kuvali svi porodični obroci. Slična takva romijenča visi kao ukras i danas u dnevnom boravku, a mene na nju tokom cijelog svog postojanja, asocira jedna jedina rečenica ili bolje rečeno upozorenje: „Ne prolazi tuda, jedva se taj lanac drži, otkačiće se i udariće te po glavi!“ Eto, u momentu dok ovo pišem, polako brojim četrdeseto ljeto, a romijenča – ubica se jedva drži na onom lancu još sigurno dvadeset godina ranije. I još uvijek se nije otkačila i lupila nekoga po glavi. Ali ako je još moja baba Meri uvela pomenute mjere predostrožnosti i zaštite, onda je to sigurno i istina, mada bih ja samo malčice preformulisala tekst: „Ne prolazi tuda, jedva se taj lanac drži, za sto pedeset godina će se otkačiti i može nekoga udariti po glavi!“

U prošlosti naša kuća je sa svih strana bila opasana visokim kamenim zidinama, čiji ostaci i danas postoje, a zamislite novosti, služe mojoj mami kao idealna mjesta za stalnu, kao i sezonsku postavku postojećih i nepostojećih biljnih vrsta. O tim zidinama svjedoče brojne stare fotografije i priče. Jer, iako ih danas svi posmatramo sa divljenjem i opisujemo na prilično romantičan način – znate ono : divna, stara primorska kuća opasana neravnim, napuklim zidinama – pravi razlog njihovog postojanja je bio sve samo ne romantičan. Te zidine su služile za zaštitu od najezde i pljačkanja takozvanih Komita – neke vrste odmetnika ili hajduka, inače skrivenih po gustim crnogorskim šumama. Iako su Komiti bili poznati i po određenim političkim idejama i djelovanjima, istina je da su često silazili iz šuma na primorje i napadali bogatije kuće, među kojima i našu. Kako su se mnoge porodice bavile pomorstvom i trgovinom, to je spisak meta bio podugačak i valjalo je odbraniti i život i imovinu od takvih napada. Često razmišljam o tome koliko su surova vremena tada bila. Da su moji preci kojim slučajem znali da će jednog dana ostaci zidina služiti za izložbu cvijeća, i to po sezonama, vrstama i bojama, sigurno bi im laknulo pa bi mirnije živjeli uslijed saznanja da porodici predstoje neka bolja i pitomija vremena, prepuna fikusa, hrizantema, hortenzija i rododendrona.

Još uvijek ne znam ko su prvi Đuranovići koji su u stvari podigli kuću i započeli život u njoj. Najstarije ime koje nam je poznato jeste ime izvjesnog pra-pra-pra-pradjeda Jova, a zatim njegovog sina – Mitra Đuranovića – za koga se zna da je živio negjde tokom XVIII vijeka. Sa suprugom Andrijanom imao je četiri sina: Iva, Mata, Draga i Jova. Drago, inače otac mog pradjeda Špira, bio je uspješan i cijenjen pomorac i trgovac. Godinama je izvozio čuveni kamenarski crveni kamen svojim brodom čak u Ukrajinu. U poznatoj ukrajinskoj luci Odesi postojale su tri kuće porodice Đuranović, a u jednoj od njih je živio i Dragov brat Mato, za kojeg se zna da se nije ženio i nije imao djece. O tim kućama danas ne znamo ništa, jer su ih tamošnje vlasti konfiskovale još 1917. godine, za vrijeme oktobarske revolucije. Poznato je da je Dragova snaja, moja prababa Milica, pokušala da sazna sudbinu kuća i da je čak vršila prepisku sa nadležnima u Odesi, ali ishod vjerovatno nikada nećemo saznati pošto su ta dokumenta izgubljena još šezdesetih godina prošlog vijeka kada je izvršeno „veliko spremanje“ kuće i tavana. Pradjed Špiro, Dragov sin, napustio je porodičnu pomorsku i trgovačku tradiciju i umjesto u kakvu poznatu luku, uplovio je u nesigurne umjetničke vode, ističući se i dan danas u crnogorskoj istoriji kao jedan od prvih školovanih slikara na tim prostorima. Njegova supruga, a moja prababa i imenjakinja – Milica – školovala se u tada čuvenom Djevojačkom liceju ruske carice Marije, osnovanom na Cetinju još 1869. godine. Bila je jedna od četristo pedeset učenica, koje su taj licej pohađale za vrijeme njegovog četrdesetogodišnjeg rada. Dakle, sudeći po istorijskim, a i porodičnim pričama i podacima, duguljastu kamenu kuću su naselile neke sasvim nove i drugačije generacije, ostavljajući na njoj duboke i neizbrisive tragove, očuvane i vidljive danas a i ubuduće. Pradjed Špiro i prababa Milica imali su dvoje djece – mog djeda Mata i njegovu sestru Jovanku. Mato je nastavio očevu tradiciju, veoma uspješno se baveći slikarstvom ali i muzikom, o čemu danas postoje brojna svjedočenja u vidu bogate zaostavštine slika, fotografija, izložbi, tekstova u časopisima i dnevnim novinama, emisija, intervjua i još mnogo čega vrijednog. Živeći i izlažući određeno vrijeme u Americi, djed Mato u Galvestonu upoznaje mladu Teksašanku Meri, ženi je, i 1934. godine dolaze zajedno u Kamenari, čime u našu kuću ulazi jedan sasvim nov, svjež dašak drugačijeg i neobičnog. To drugačije i neobično zadržalo se u kući sve do dana današnjeg, prvo kroz nesvakidašnje iskustvo življena sa tako jednom posebnom osobom, a zatim kroz obilje uspomena i sjećanja na zajedno provedeno vrijeme. Djed Mato i Baba Meri dobili su dva sina, prvo Špira 1937, a četrnaest godina kasnije i mog oca, Dragana, rođenog 1951. godine. Sve do osamdesetih godina prošlog vijeka, dva brata su sa svojim porodicama živjela u staroj, kamenoj kući, da bi se onda stric sa svojima odselio u novi životni prostor. U ovom, za mene tada nepreglednom prostoru ostali smo nas četvoro i baba Meri. To je bilo prije nekih trideset pet godina. Sada su u staroj kući samo moji roditelji, dok ja ove redove pišem sa prilično velike udaljenosti. Iako je njih svega dvoje na tako velikom prostoru, nikad mi se kuća nije činila ispunjenijom nego ovih godina kada joj odlazim samo u posjetu. Zašto, pitate se? Pa eto… Kada su ljudi veliki, sa velikim dušama, ispune svaki prostor od zida do zida. Ne smeta ni što je to kuća od dvjesta – trista kvadratnih metara. Neke stvari ne možeš nikada metrom izmjeriti…

E sad, ako saberemo sve podatke koje sam u prethodnim rečenicama navela, možemo sasvim lijepo zaključiti da se viševjekovna istorija naše kuće odvijala u dva potpuno različita pravca. Prvi je svakako bio onaj prizemniji, racionalniji, podržan čitavim nizom generacija koje su se ozbiljno bavile tada popularnim poslovima kao što su pomorstvo i trgovina. Time je porodica bila sigurna, zaštićena, materijalno obezbijeđena. Jednom riječju – dobrostojeća. Drugi pravac, koji se na kuću i te kako odrazio jeste onaj umjetnički, spontani, onaj ne-znam-šta-me-čeka pravac, zavisan isključivo od trenutne inspiracije i nepredvidivih raspoloženja. Potpuno nesiguran i neizvjestan pravac, nastao, sva sreća, na već učvršćenim i obezbijeđenim porodičnim temeljima pa valjda zato nije ni predstavljao neku veću opasnost. Iako ni po čemu nije mogao da se mjeri sa onim prethodnim, a daleko od toga da je mogao uljuljkati porodicu u blaženi osjećaj spokoja i sigurnosti, ipak je ostavio najjače uspomene, najvrijednije tragove, najljepše momente i najzanimljivije priče koje jedna porodica može svojim potomcima ostaviti u naslijeđe. I eto, nekako se namjestilo da o svemu tome pišem baš ja – mješavina svih davnih, nemirnih, vrcavih bokeških duša. Ja kao jedan još uvijek nedefinisan proizvod, spoj najrazličitijih kultura, sa nogama čvrsto na zemlji, glavom u oblacima, a srcem daleko u prošlosti. Možda mi je Onaj odozgo, inspirisan cijelim tim bućkurišem, baš zbog toga i dao malo riječi, po koji papir i kutiju olovaka da te riječi zapišem. Ko će ga znati…

O tome šta se sve tokom decenija događalo u našoj kući, moglo bi se napisati još deset ovakvih priča. Izdvojila sam nekoliko, i to onih koje su mi oduvijek bile najzanimljivije i kojih se rado sjećam, bez bojazni da bi mi jednog dana mogle dosaditi.. Zanimljivo je da su sve priče vezane uglavnom za takozvanu umjetničku eru, koja je u kući zavladala negdje u drugoj polovini XIX vijeka, odlukom pradjeda Špira da se otisne u nepredvidive slikarske vode. Iako nije dugo živio – svega četrdeset šest godina – sudeći po pričama koje ga prate, iskoristio je svoj kratki život maksimalno. Provodio je pradjed svoje trenutke na sve moguće načine, samo ne jednolično, ili, ne daj Bože, po kakvim pravilima. Kako je bio veliki poštovalac kulture i svih grana umjetnosti, radio je nevjerovatne stvari upravo njima u čast, a neke od njih su se trajno odrazile i na našu kamenu, primorsku građevinu.

Desilo se tako, negdje na samom početku XX vijeka, da je tada čuveno Srpsko Narodno pozorište trebalo da gostuje u Boki kotorskoj sa svoja dva Rodoljubiva komada – „Balkanska carica“ i „Hercegovačko roblje“ – rađenim prema tekstovima kralja Nikole. Kako to na ovim našim prostorima, nažalost, oduvijek biva, iz određenih političkih razloga kojima se ovdje ipak neću baviti, ni jedna javna ustanova nije htjela ovoj pozorišnoj trupi da obezbijedi prostor i nastup. Vjerovatno bi i odustali od namjere i otkazali bilo kakav dolazak, da se tu, nekako, nije umiješao moj pradjed Špiro. Naime, doznavši detalje o čitavoj toj nemiloj situaciji, ponudio je potpuno nezamislivo i neočekivano rješenje. Tako je pradjed ustupio čitav gornji sprat kuće Srpskom Narodnom pozorištu, porušivši za potrebe predstave nekoliko njenih zidova i napravivši na taj način improvizovanu pozornicu sa sve mjestima za publiku sa druge strane. Narednih sedam dana posjetioci su se smjenjivali u „pozorištu“, uživajući u izvedbama komada, a nadležni nisu mogli da intervenišu, jer se radilo o „privatnoj posjeti na isto tako privatnom posjedu“. Eto, dotle je pradjed bio spreman da ide zarad umjetnosti i zarad činjenice da će narod biti bogatiji za jedan takav događaj. Otkada sam prvi put čula za tu legendarnu priču, često razmišljam o svemu što se tada desilo i o čitavom postupku uopšte. U najvećoj mjeri osjećam divljenje prema tako naglom, originalnom i nesebičnom gestu, mada, otkako imam svog čo’eka, razmišljam i o tome kako bih ga vjerovatno poslala na neko stručno savjetovanje, da mi kojim slučajem dođe sa takvom idejom. Jeste da sam i sama veliki pobornik svake vrste umjetnosti, ali zamislite vi koliko tu poslije ima samo da se mete i čisti! I ko bi te zidove vratio na mjesto, lako ih je porušiti! Tim prije je moje divljenje danas još veće – prema pradjedu sa jedne, a prema prababi imenjakinji, bogme, sa sasvim druge strane.

Kako sam iz brojnih priča mogla da zaključim, pradjed kad se nečim bavio, onda bi se tome baš onako pošteno i posvetio. ‘Ajde što je porušio zidove pa ih opet postavljao, nego što su mu i ostali djelovi kuće potpali pod ruke i to na svakakve moguće načine. Do tada „normalna“, sasvim neupadljiva, standardna porodična kuća, namijenjena prvenstveno za život njenih vlasnika, postala je odjednom prazno platno jednog nepredvidivog i nadasve maštovitog umjetnika. Ono što bi prosječan slikar nacrtao na papiru ili u oslikao na platnu, moj pradjed je radio po prozorima, zidovima i ostalim za te stvari pogodnim djelovima kuće. Iako ni jedno izabrano mjesto ni po čemu nije podsjećalo na blok za skiciranje, njemu to, izgleda, uopšte nije smetalo. Naprotiv! Cijela kuća postala je predmet jednog ogromnog slikarskog izazova.

Tako je, otprilike negdje u isto vrijeme kada se desio i pozorišni spektakl, pradjed posvetio svoju punu pažnju i kreativnost običnim kućnim prozorima. Sa prednje strane kuće, one koja gleda na ulicu, oslikao je sva stakla na prozorima, a njih je bilo ukupno dvanaest, pa vi vidite! A svako staklo je, opet, tankim letvicama bilo podijeljeno na po šest kvadrata – znači jedan kvadrat je predstavljao jednu sliku. Priznaćete, prilično zahtjevan posao je to bio. Međutim, Špiru to kao da je dalo dodatni vjetar u leđa. Oslikao je svaki kvadrat, a krasili su ih u najvećoj mjeri likovi i portreti najpoznatijih srpskih i ruskih umjetnika iz svih branši. Lijepo da čovjeku dah zastane pri pomisli o značaju čitave grupe koja se na tom neobičnom mjestu okupila. Naravno, i tu postoji priča kako su pradjeda nadležni kritikovali zbog cijele slikarske akcije, opominjući ga da izbor prikazanih ličnosti nikako nije u skladu sa tadašnjim političkim stanjem u Boki. Na sve to im je on jasno i glasno odgovorio kako ne krši nikakav zakon, jer su svi portreti naslikani sa unutrašnje strane prozora, a to se sve nalazi unutar kuće pa samim tim predstavlja isključivo privatnu i ličnu stvar, nikako javnu. I još je, navodno, dodao da nije kriv ako im to smeta. Nisam do kraja upoznata sa svim detaljima ovog incidenta, ali mi uopšte nije teško da povjerujem da je pradjed baš tako postupio. Bilo je to toliko u skladu sa čitavom njegovom prirodom i neobičnim načinom života. Nažalost, ni jedno od tih stakala nije sačuvano, a ja bih baš voljela da se mogu samo na pola sata iskrasti i vratiti vijek unazad pa da bar neko vrijeme uživam u tom jedinstvenom prizoru. Kakva bi to izložba na otvorenom bila! I kakav susret sa umjetničkim velikanima…

Pedesetih godina prošlog vijeka, djed Mato (Špirov sin), i sam po profesiji slikar, jednom prilikom se bavio sasvim neslikarskim poslom, sređujući i krečeći sobe na spratu kuće. Kako priča kaže, u jednoj od soba, taj, inače, potpuno običan posao, naišao je na novi i neočekivani obrt. Naime,skidajući sloj maltera sa zida sobe koja danas pripada mojim roditeljima, djed Mato je naišao na nešto što svakako nije očekivao: ugledao je djeliće nekakvog crteža na površini ispod. Kako nije znao o čemu se radi, nastavio je pažljivo da skida sloj po sloj maltera i taj proces je, koliko mi se čini, prilično dugo trajao i zahtjevao veliku preciznost i koncentraciju, da se slika ne bi oštetila. Ono što je na kraju čitavog tog posla izronilo iz maltera i prašine, bila je freska. Prava pravcata freska. Kako je kasnije utvrđeno, bila je to jedina umjetnina tog tipa naslikana na običnom zidu jedne kuće. Prikazivala je kralja Nikolu u narodnoj nošnji, sa sivim orlom raširenih krila, iznad njegove glave. Otkriće je tada naišlo na nevjerovatne reakcije. Kako se ustanovilo i utvrdilo da rad pripada pradjedu Špiru i da je, pritom, vrlo vrijedan, brojni stručnjaci su prošli kroz tu sobu procjenjujući i proučavajući neobičnu fresku. Jedan muzej je čak nudio i da je kupi i izloži u svojim prostorijama, ali niko iz porodice nikada na to nije pristao. Tako freska i danas krasi sobu mojih roditelja, dobivši vremenom bijeli okvir od svježe okrečenih zidova. A mi osmo ostali jedna od rijetkih porodica kojima je nuđen otkup jednog jedinog zida kuće. Ako se ne varam, obično ide cijela građevina u paketu, ali eto, takvi smo ti mi. Ništa neobično, ako mene pitate…

Poslednjih pet-šest decenija kuća se nije bitnije promijenila, osim što se vremenom radilo na izvjesnim estetskim momentima – unutrašnjim i spoljašnjim. Moji roditelji su je sredili po svom ukusu, bar ovu polovinu koja pripada mom ocu. Onaj drugi, stričev dio, i dalje na donjem spratu ima djedovu galeriju sa slikama, dok se na gornjem nalazi čuvena „šala“ – prostorija muzejskog tipa u kojoj su smještene stare, vrijedne stvari, počevši od čuvenog baroknog Bidermajer namještaja, preko porcelanskih servisa, slika, knjiga, instrumenata, ogledala, sve do određenih primjeraka oružja i koječega još. Tu je i djeda Matov živopisni vitraž, urađen na staklu sobnih vrata, sav u jarkim bojama, koje naročito dođu do izražaja kad u „šalu“ grane sunce i osvijetli čitav prizor. Utisak je poseban, vjerujte! Kao mala sam se plašila odlaska u tu prostoriju, pošto se nije koristila, a na sve strane su izvirivali razni, za mene, čudn, neuobičajeni i čak zastrašujući predmeti. Strah bi splasnuo jedino kada sam, za vrijeme slave, odlazila tamo po kolače, koji su se tu namjenski čuvali pred veliki praznik. Valjda bi mi ta velika količina slatkog i čokoladnog zadovoljstva odvukla pažnju na trenutak pa ne bih razmišljala o duhovima, drekavcima i ostalim sablasnim čudovištima. Danas imam sasvim drugi utisak kada uđem u „šalu“. Interesantan mi je cijeli njen sadržaj i često razmišljam kako su nekad moji preci živjeli, šta im je krasilo prostorije za boravak, šta su čitali, čime su se bavili…Još da ima kakva činija sa čokoladnim kolačima dok se tim mislima bavim, doživljaj bi, bez svake sumnje, bio potpun.

Isti raspored prostorija u kući pamtim otkad znam za sebe. Kako je vrijeme teklo, smjenjivali su se samo vlasnici postojećih soba. Ne sjećam se kako je to bilo dok su stric i strina živjeli sa nama, jer sam bila baš mala, ali kasnije, osamdesetih godina prošlog vijeka, kada su se odselili u novu kuću, sestra i ja smo dobile bratovu sobu (brat od strica je u pitanju), baba Meri je ostala u sobi u kojoj je i bila, a moji roditelji su se uselili u sada već poznatu prostoriju sa freskom kralja Nikole. Kako su moja i babina soba bile jedna preko puta druge, a dijelio ih je samo uzani hodnik, sjećam se da sam se često noću iskradala iz svog kreveta i bježala kod nje. Baba Meri bi se zavjerenički nasmijala mojoj bježaniji uz obavezne riječi: „Brzo u krevet, prehladićeš se, ludane jedan!“ Ja bih se brzinski smjestila na drugu stranu velikog bračnog kreveta, a ona bi me pokrila, između ostalog i sa jedinstvenim narandžastim prekrivačem koji je sav bio izvezen nekakvim čupavim, ali pod ruku skroz mekanim romboidima. Kao sad da ga vidim i osjećam na obrazu! Tada sam naročito voljela da gledam iz kreveta kroz prozor i posmatram nebo i kako se na njemu ocrtavaju grane velikog drveta lovorike, koje je dugo godina krasilo dvorište ispred kuće. Baba Meri bi obavezno dobila inspiraciju i pričala mi razne priče, najčešće uspomene iz djetinjstva provedenog u dalekoj Americi. I bilo je tako lijepo i njoj i meni. Ja sam u tim pričama uživala, upijajući ih kao sunđer, posmatrajući istovremeno razne oblike koje su napolju, potpomognute kakvim vjetrom, obrazovale lovorove grane , a Meri je ponovo proživljavala svoje davno prošle trenutke, odigrane tamo negdje preko nepreglednog Atlantika.

U novijoj istoriji kuće, dakle, u onom periodu kada smo sestra i ja u njoj odrastale, nije bilo tako drastičnih momenata kao što je, na primjer, rušenje zidova da bi se ugostilo čitavo jedno pozorište. Mi smo istoriju ispisivali na svoj način, uz razne nezaboravne dogodovštine . Dok je baba Meri bila živa, te iste dogodovštine pratila su raznorazna pravila i upozorenja, koja smo svakodnevno toliko puta slušali, da smo ih svi prihvatili kao neku vrstu nepisanog kućnog zakonika. Da, da, toliko mnogo su bila ta pravila ponavljana, eto, ja i danas sa svojih čedrdesetak ljeta svako od njih mogu da ponovim od riječi do riječi. U bilo koje doba dana i noći, bez greške!

Jedno od takvih pravila bilo je vezano za sto iz dnevnog boravka. Taj sto napravljen je od masivne bijele mermerne ploče, dimenzija, otprilike, metar ipo sa metar. Toliku težinu mogao je da izdrži samo jaki crni okvir od kovanog gvožđa, sa nogicama karakteristično uvijenim u oblik puža, na samim njihovim krajevima. Mišljenja sam da bi taj sto ostao na mjestu čak i kad bi sudnji dan došao. Tom čudu sa puževim nogicama ni sve prirodne ni natprirodne sile ne bi mogle ama baš ništa, pa bi vjerovatno na kraju ostao sam samcat, na istom mjestu gdje je nekada bio dnevni boravak, kao jedini svjedok da je nekada davno tu neko postojao i živio. Naša baba Meri je oduvijek pokazivala veliko interesovanje za taj komad namještaja, težak koliko i prosječna studentska garsonjera. Od samog početka postavila se kao njegov veliki zaštitnik i čuvar pa, iako je prošlo već više od tri decenije, ja i dalje čujem sledeće njene riječi: „Pomalo! Pomalo! Ne trčite tuda! Uništićete taj sto koji je baba Milica u prćiju donijela!“ E sad, kad ste malo dijete, logično je da stvari shvatate baš onako kako su vam rečene i predstavljene, što je tada bio slučaj i sa mnom. I najlakše od svega je meni bilo da prestanem da trčim, dok su mi mnogo teže padale dvije stvari koje su me tom prilikom mučile. Prvo, kako je moguće da ja sa svojih sedam-osam godina UNIŠTIM sto napravljen od mermera i okovan gvožđem? Nekako mi je logičnije bilo da taj sto uništi nas, i to ne samo sestru i mene, nego svu kamenarsku djecu odjednom, ako bi se kojim slučajem tu našla. I zar nije bilo za očekivati da baba Meri štiti nas od stola, a ne sto od nas? Kakvu li je to nadljudsku snagu u nama vidjela, oduvijek se pitam! Druga stvar koja mi nikako nije dala mira odnosila se na prababa Milicu i njenu prćiju. Prćija je, u stvari, predstavljala sinonim za miraz, ali ja o tim jezičkim zapetljancijama pojma tada nisam imala. Zato sam se uvijek pitala gdje se uopšte nalazila ta prćija u koju je baba Milica donijela sto. O tome da sam baba imenjakinju zamišljala kako na leđima donosi teški mermerni sto i meće ga u nekakvu strašnu prćiju, neću ni da pričam. Potrajalo bi sigurno još nekoliko stranica! Zato vam kažem, najlakše je meni bilo da prestanem trčati oko stola. Mnogo više muka su mi zadavale ove baba Merine rečenice i samo pravilo vezano za četvoronožno čudo. Bilo kako bilo, sve smo to poštovale i sestra i ja, a danas, kad god dođem u staru kuću i prođem kraj ove mermerne legende, jasno i glasno u glavi čujem sve one riječi – od prve do poslednje! I vjerujte, i dalje strogo vodim računa da ne uništim tako važan komad namještaja, prije toliko vremena na leđima donijet u zloglasnu prćiju.

Još jedno, od životnog značaja pravilo, takođe prisutno u onom nepisanom kućnom zakoniku, ticalo se izvjesnog „luštrofina“. Da, da, dobro ste pročitali – luštrofina! Ta leksikološka tvorevina opet je, bez svake sumnje, bila vezana za namještaj, ovoga puta za kauč i fotelje koji su krasili prostor oko onog spornog baba Miličinog stola. Iskreno, još uvijek nisam sigurna šta je tačno predstavljala riječ „luštrofin“, ali po svemu sudeći, najvjerovatnije se radilo o nekakvoj materiji, nekakvom zaštitnom sloju kojim su se premazivale drvene ručke i nogice cijelokupne pomenute garniture. Sama sam izvela taj zaključak i to na osnovu vrlo sugestivnog baba Merinog upozorenja, ponavljanog revnosno iz dana u dan, iz mjeseca u mjesec, iz godine u godinu: „Nemoj tako po tom kauču, uništićeš sav luštrofin!“ To „tako po tom kauču“ podrazumijevalo je bilo kakav iole nagliji ili odsječniji pokret prilikom hvatanja za drvenu ručku, ili, ne daj Bože, kakav dodir oštrijim predmetom po istoj. E, tada je taj mučeni luštrofin bio u ogromnoj opasnosti da strada od nas, opasnih porodičnih hajduka, pa se sasvim logično, morao i zaštititi. Kako možete zaključiti, poštovani moji čitaoci, nas dvije djevojčice smo predstavljale strah i trepet za kompletan dnevni boravak, na čelu sa luštrofinom. Još ako dodamo onu staru romijenču, koja se decenijama jedva drži na labavom lancu, slika je kompletirana. Naravno, razumjeli ste da je tu u pitanju, u stvari, bila bezbijednost lanca koji bi nas tom izuzetnom prilikom pošteno opaučio po glavi. Jer, dozvolićete, ako smo prijetile da UNIŠTIMO mermerno – gvozdeni sto, ostružemo i poslednje luštrofinske atome sa ručki i nogica nesretnog namještaja, zamislite kako bi tek prošao siroti, labavi, gvozdeni lanac od pet kilograma prilikom našeg udarca glavom! Pa to bi bila potpuna kućna havarija, propast, nezapamćeno uništenje prastare imovine. Ipak, uspijevali smo nekako svi zajedno da održimo dnevni boravak u životu. Zalagao se tu svako na svoj način, a što bi se po starinski reklo: „Gdje čeljad nisu bijesna, kuća nije tijesna!“ Za pretpostaviti je, naravno, da smo sestra i ja bile predstavnici te „bijesne čeljadi“ pa je za svaku pohvalu kako smo taj bijes uspjele da obuzdamo, usmjerimo na neke lijepe stvari i zajedno sa babom Meri sačuvamo krhki i osjetljivi dnevni boravak od svake zle pošasti, napasti i loše sudbine.

Kao i svi, tako smo i mi osim uže, imali brojnu širu rodbinu, raštrkanu svuda po bijelome svijetu. Od svih njih, našu kuću su nekako najviše voljeli rođaci udaljeni za neku umjerenu trocifrenu kilometražu. Dirljiva i posebna je ta njihova ljubav i privrženost prema staroj kući bila. Dirljiva zbog količine emocija koja se kod svakog dragog nam rođaka ponaosob javljala, a posebna zato što se pojačavala isključivo u ljetnjim mjesecima. E, kako krenu prvi junski dani, a tebi milina kad se prvi iz brojne familije najavi i kad čak telefonskim putem osjetiš snažan izliv ljubavi prema našoj kamenoj građevini, kao i neopisivu želju da je što prije vidi. I, dabome, koliko bi surovo bilo da mi, stanari njihove ljubljene kuće, stanemo na put tako snažnim osjećanjima. To bi u najmanju ruku bilo skandalozno i potpuno neprimjereno prema ovim brižnim porodičnim dušama. I tako je naša kuća, posebno na našu, dječiju radost, postajala jedan veseli i razigrani centar svih familijarnih zbivanja dok god je termometar pokazivao trideseti podjeljak. Kako se ona živa spusti, a samim tim opadne i prijatna temperatura mora koje se nekim čudom nalazi baš preko puta kuće, nekako bi i te emocije splasnule, ne znam kako to da vam objasnim. Mada, s druge strane, bilo je sasvim i razumljivo, jer su ljudi po prirodi meteoropate i logično je koliki uticaj na njih može imati dolazak hladnijeg vremena. Za neke stvari se rešenje prosto samo nameće, nema šta!

Kako god, bilo da je ljeto ili ne, dolazili rođaci ili ne, ostavila nam je ta kuća brojne uspomene na djetinjstvo i odrastanje. Ja sam je napustila sa nepunih osamnaest godina i od tada joj odlazim uglavnom kao gost. Nekada se desi da to bude samo jednom godišnje, ali to su vam te trocifrene kilometraže… U početku sam se vraćala sama, kao student željan roditeljske kuhinje i svih drugih udobnosti. Deceniju kasnije se tim posjetama priključila i moja „bolja polovina“, da bi se sada odlasku u Boku i u staru kamenu kuću, beskrajno radovala moja djeca. Istinu da kažem, mnogo toga još ima naša kuća da ponudi i to godinama, decenijama unaprijed. Gotovo kao da je na samom početku svog životnog ciklusa, toliko nekako svježe i pozitivno djeluje i zrači. Obećava kamena kuća još nezaboravnih trenutaka, samo je treba oslušnuti i razumjeti na pravi način. Poslije je sve lako. Ideje same dolaze, priče se same pišu, uspomene se same urezuju u zidove. Nadam se samo da će se i u toj daljoj budućnosti naći neka posebna duša koja će dopuniti ove moje redove, a ja ću joj rado ostaviti slobodnog prostora. Valjaće prebrojati nove godove, izdvojiti nove prstenove, a ja ću zdušno navijati da Onaj odozgo ponovo takne nekog u srce i dodijeli mu tabak papira, kutiju olovaka i nešto malo riječi…

Ta divna stvorenja…

Ništa ljepše od jutarnje kafe u hladovini dvorišta na moru. Mislim da nema osobe koja bi takav jedan ugođaj odbila, pogotovo dok je na odmoru! Meni je to omiljeni dio dana, otkad „gostujem“ kod mojih u Boki, a bogme, i dok sam živjela tamo. I gotovo da bi idilično djelovala ta romantična atmosfera, ako bih je opisala na sledeći način: stara kamena kuća,  prostrano kameno dvorište, palme, glicinije, oleandri i ostalo primorsko drveće, cvijeće, povjetarac u kosi, šum mora, miris jutarnje kafe, tišina malog mjesta itd, itd. Kako sam poznata kao izuzetno romantična duša 🙂 , nije ni čudo što mi je ta jutarnja kafa omiljeni dio dana. E sad, pošto osim romantike imam još nekoliko interesantnih osobina koje me krase 🙂 , ne bih bila živa a da vam ne opišem kako U STVARI izgleda taj moj jutarnji ritual na moru. Pošto sve što sam do sada opisala izgleda kao jedna prelijepa, savršena razglednica, ili kao scenario iz neke latinoameričke serije 🙂 , biću sasvim iskrena! Na kraju krajeva, lijepo je romantiku nekada malo začiniti…

Sto i stolice u našem dvorištu smještene su u samom uglu, tačno pored kamelije (koju je još posadila baba Meri i osim što je neviđenih dimenzija, ona takođe ima i sentimentalnu vrijednost), iznad koje se uzdiže stablo stare, odavno propale trešnje, skroz obrasle u narandžastim cvjetovima glicinije. To remek djelo prirode nam ujutro daje debelu hladovinu sa jedne strane, dok se sa druge uzdiže džinovska juka (ili možda drvo života, drvo juke, juka života, nisam baš sigurna). Kad oko podneva upeče sunce, stolice premještamo ispod feloje (neko jedinstveno drvo, ili mi imamo samo tu vrstu, tako nešto…), ali to svakako nije ona svježa hladovina koja krasi predivne jutarnje časove.

I tako ja svakog jutra sjednem pored kamelije, a ispod glicinije i životnog drveta, da uživam. Negdje oko sedam sati, na radno mjesto, to jest, na gliciniju, dolazi roj pčela. Kako su mi objasnili, to su pčele nekog našeg komšije i NAROČITO vole baš te narandžaste cvjetove i oni su im, valjda, najkorisniji u spravljanju meda. Eto, htjela ja to ili ne, moja glava nekim čudom postane kružni tok Slavija za milion i sedamsto pčela. Zuje, lepršaju, lepetaju krilcima vrijedna mala bića, a ja još malo pa dobila tikove mlateći glavom sa jedne na drugu stranu.

Nešto malo kasnije eto ti i komaraca, svih vrsta! Rekla bih da imam sa njima neki prećutni dogovor, jer, dok ja pijem kafu, oni doručkuju – mene naravno! Pa dobro, doručak je najvažniji obrok u toku dana. Poslije kafe ću ga i sama svakako upriličiti, tako da stvarno ne bi bilo u redu da komarcima zbog toga zamjeram i „pijem im krv na slamčicu!“ 🙂

Negdje u isto vrijeme dok gostim komarce, ovoj veseloj družini pridruže se i mravi – sitni, krupni, crni, braon, žuti, leteći i bez krila. Oni zaista imaju i previše posla pa su raspoređeni bukvalno svuda i u svakoj mogućoj dimenziji. Poslije pola sata ne znaš više ni odakle naviru ni kuda su krenuli. Iskreno, nisam baš oduševljena kada im navigacija pokaže da idu uzbrdo uz moju nogu, ali pošto su nas uvijek učili da su to nadasve vrijedna i marljiva stvorenja, onda svakako ne bi bilo u redu ometati ih…

Iz dubina kamelije pored koje sjedim, uvijek se mogu očekivati razna iznenađenja iz porodice insekata. Tu su paukovi, skakavci, smrdibube, bogomoljke, buba mare, nešto-ne-znam-ni-ja-šta, i ostali višenožni prijatelji. Međutim, kako smo svi za tu kameliju vezani prvenstveno iz sentimentalnih razloga, onda takva osjećanja moraju da nas vezuju i za sve što iz nje izmili, izleti, iskoči, izmigolji se i ispuzi. A kako drugačije, molim vas…

Naročitu atmosferu stvara dolazak zlatnog ili zelenog „popa“ (ne znam stručni naziv za ovu vrstu, dolje ga ovako nazivaju…). Koliko su bezopasni, toliko su i ogromni, a od svega najglasnije zuje dok lete. Mišljenja sam da i nisu baš neka naročita inteligencija, jer od cijelog dvorišta oni nađu da prolaze baš kroz moju glavu. I onda se zaleću svom snagom, ja izbezumljeno skačem i mašem rukama pa ko prije poludi! Uglavnom bude neriješeno, mrtva trka, što bi se reklo…

Čitava ova „ekipa“ ne bi bila potpuna, a da se u nekom momentu ne pojave i stršljenovi. Nisam neki ljubitelj moram priznati, a i prilično su mi zastrašujući. Naravno, od svih dvorišta u našem mjestu, oni su BAŠ u našem izabrali da piju vodu i to BAŠ iz tacne ispod saksije, koja se nalazi tačno pored kućnih ulaznih vrata! I dolaze tako na svakih desetak minuta, a ja, čuvši da napadaju kada je neka veća galama ili kretanje, trudim se da glumim drvo, moleći se u sebi da me baš tada ne spopadne onaj šašavi, pogubljeni zeleni „pop“…

Eto, to vam je moje društvo uz prvu jutarnju kaficu! Poslije „druženja“ uđem u kuću da doručkujem, a glava mi po navici „sjecka“ tamo-amo, ruke i noge su mi preplavljene ujedima raznih vrsta, dok mi se u šoljici od kafe dave dva mrava. I naravno, ulazak sam natempirala tačno između dva stršljenova pojenja vodom, uz još koji suludni nastup zlatnog ili zelenog „popa“. Pirlično zanimljivo, morate priznati! I, kada sve to saberem, moj opis romantične jutarnje kafe na moru bi, u stvari, izgledao ovako: stara kamena kuća, prostrano kameno dvorište, palme, glicinije, oleandri i ostalo primorsko drveće, cvijeće, vjetar u kosi, šum mora, miris jutarnje kafe, pčele, komarci, mravi, bumbari, skakavci, bogomoljke, muve, stršljenovi, „popovi“, paukovi, smrdibube, takozvani „helikopteri“, buba mare, leptiri, nešto-ne-znam-ni-ja-šta, i ostali… E da, i tišina malog mjesta! Mada, ništa od toga, trajekt neumorno odvozi i dovozi… Sve u svemu, pravo i istinito uživanje u prirodi!!! 😉 😉 😉

Pink Panter & John Wayne

Sledećeg ponedeljka moj tata ide u penziju. Tačno na svoj rođendan. I poslije  tačno četrdeset godina. Pošto sam istog broja godina kao i njegov radni staž, dođem mu  sve ovo vrijeme kao neki „penziometar“! Kako mi koji rođendan dođe, a tata se, dočekujući goste i uzimajući kovertu sa parama na čuvanje, u glavi preračunava koliko još radnih godina ima pred sobom. I eto, ove godine se poklopilo. Da sam negdje bliže, sigurno bih napravila neku zanimljivu tortu, ukrasila je odgovarajućim profesorskim simbolima pa bi se svi slikali sa njom, oko nje, a onda bi sve te simbole zajedno pojeli. Ovako, mogu samo da napišem nekoliko riječi. Doduše, nisu jestive, ne možeš sa njima napraviti baš neku zanimljivu fotografiju, ali mislim da mogu da posluže svrsi.

Moj tata je svih četrdeset godina radio kao profesor engleskog jezika. Kratko vrijeme u kotorskoj gimnaziji, a sve do sada na Pomorskom fakultetu, takođe u Kotoru. On je od onih profesora iz „stare garde“, kako ih ja zovem. Ili, još slikovitije, pripada vrsti „profesora – dinosaurusa“, koja je polako osuđena na nestajanje. Šta karakteriše te „profesore – dinosauruse“? Pokušaću ukratko da ih dočaram kroz primjer mog oca. Eto, on je studirao i završio engleski jezik i dan danas važi za jednog od najvećih poznavalaca i predavača, pogotovo u oblasti pomorskog stručnog jezika i terminologije. Kao profesor je bio strog, ali pravedan i što je važno, pun humora i dobrih priča, pa su mu predavanja uvijek bila zanimljiva i dinamična. Studenti su ga izuzetno poštovali, a bogme i veoma kvalitetno imitirali, nekada bolje od originala, čemu sam bila svjedok više puta 🙂 . Osim svoje struke, sa mojim tatom možete pričati o svim granama umjetnosti, o istoriji (našoj i svih ostalih naroda!), o književnosti (našoj i svih ostalih naroda!). Divno pjeva, ima odličan sluh i uživa naročito u filmskoj, klasičnoj i starogradskoj muzici. Lijepo je i crtao, ali ga to nikada nije interesovalo u nekoj većoj mjeri, više je posmatrao i proučavao druge umjetnike i pratio njihov rad. Posebna strast su mu stari filmovi, stari glumci, čuvene filmske numere i njihovi kompozitori. Uz njega sam ispratila čitav Mancinijev stvaralački rad, prvi put čula na gramofonskoj ploči Šopenovu Polonezu u As – duru, Listovu Rapsodiju h-moll i koncert za violinu i orkestar u D-duru od Čajkovskog. Kaže, to mu je omiljena ploča, kupio je u Raveni kad je onomad bio da posjeti svog brata, a mog strica, na brodu. Kao mali, obožavao je vestern filmove, a naročito Džon Vejna, pa je i sam sebe tako prozvao 🙂 ! Danas ga dosta ljudi poznaje pod tim nadimkom, a nadobijao se i suvenira sa ovim izuzetnim likom i to sa raznih strana. Takođe, neprikosnoveni je poštovalac Pink Pantera, u crtanoj i filmskoj verziji. I dan danas kad na nekom od kanala krene film sa Piter Selersom, ja zovem u Boku i obavještavam šta se daje, da slučajno ne propusti. Svojevremeno je moj tata imao želju da se bavi i zoologijom, naročito morskim životinjama pa je jedna polica u kućnoj biblioteci posvećena upravo ovoj nauci, što mi je znatno olakšalo domaće iz biologije u osnovnoj školi. Naročito Bremov „Život životinja“, tu sam redovno nalazila utočište kad bi nam zadali da pišemo o kojekakvim stvorenjima. U njegovu sferu interesovanja svojevremeno je ušlo i kuvanje, pa osim što može dobro da te opremi svim mogućim informacijama, može pošteno i da te nahrani ukusnim, izmišljenim specijalitetima. Što bi se reklo, dobiješ pun pansion! 🙂

Dakle, „profesori – dinosaurusi“, to vam je vrsta  čiji „primjerci“, osim onoga za šta su se školovali,  imaju toliko drugih znanja, interesovanja i iskustava, da ti je milina započeti sa njima bilo kakav razgovor. To su ljudi koje krasi ono pravo, kulturno, dostojanstveno, profesorsko ponašanje. Tu imate čitav jedan paket dobrih osobina koje prosto podrazumijevaju jedna drugu. Naravno, ne omalovažavam nikog, i sama sam od iste profesije, ali kako su neka nova vremena došla, promijenili su se i ljudi, a sa njima i shvatanja, interesovanja, stavovi, vrijednosti… Idem i ja u korak sa vremenom, prilagođavam se novim dešavanjima, novim trendovima u ovom našem poslu. Takođe, poznajem veliki broj odličnih profesora, stručnjaka u svom poslu, vrsnih pedagoga i odajem im svako poštovanje. Ali, ovo je nešto drugo. Ovo je duh nekih starijih vremena, jedne divne tradicije i onih starinskih vrijednosti koje se danas malo teže mogu naći. A ja sam veliki obožavalac istih, kao što je to slučaj sa mojim ocem, Džon Vejnom i Pink Panterom 😀 .

Prema tome, poštovani profesore Đuranoviću, želim Vam srećan i miran odlazak u penziju. Za ostalo ćete se sami pobrinuti, znam ja… 🙂

P. S. Čisto da napomenem, ovaj isti vrsni profesor je kao mali bježao na krov kuće, peo se na traktor i pokretao ga, vezivao pertle ljudima ispod stola jednu za drugu, redovno jedio nastavnike i profesore u osnovnoj školi i gimnaziji, „dušu uzimao“ jednoj vremešnoj komšinici svojim idejama i ispadima, odvrtao šrafove na nogama od stolova… Kako ono kažu, trnovit je put do zvijezda. E, u ovom slučaju je i bukvalno bilo tako, da znate! 😉 😉 😉

Učitelj

Prošle srijede u školama se slavila školska slava – Sveti Sava, a nekakva neobična organizacija gore sa nebesa uredila je da baš tog dana na daleke pute ispratimo našeg starog, mjesnog učitelja. Ima neke simbolike u tome, priznaćete. Jedan posebni, školski krug se zatvorio i po mom skromnom mišljenju, to je sasvim u redu. Jer, ako je učitelj neodložno morao da ode, onda je baš lijep dan izabrao, ma ne može ljepši! Čista logika je da, ako dvije trećine života provedeš u učionici, red je da te ta ista učionica na neki način i isprati na poslednji veliki, sada najveći odmor. Istina, nepravedno je što u ovakvim situacijama niko, pa ni jedan učitelj, nema prava na dodatne i dopunske časove, ali tako to ide. Fond se ispunio, sve lekcije su održane i valja ići dalje…

Učitelj je bio jedna veoma posebna, originalna i nesvakidašnja ličnost i to će vam svaki mještanin koji ga je poznavao, potvrditi. A kako je živio i radio u našem veoma malom mjestu, slobodno mogu da kažem da nema kuće koja ga nije znala. Izveo je generacije i generacije iz tih istih kuća i ko god da je imao čast roditi se u drugoj polovini prošlog vijeka, taj je neizostavno prošao kroz učiteljevu klupu i odgovarao pred njegovom tablom. I zato, kada neko tako važan napusti ovaj svijet, imate osjećaj kao da je čitav jedan dio istorije otišao sa njim. A ako je jedna ista osoba učestvovala u životima tolikih duša, onda je taj dio istorije još i vrijedniji pa je red da mu posvetimo po koju riječ i misao. Dirljivo je kada se, kako prolazi vrijeme, iz dana u dan polako gase i prekidaju spone koje su nas čvrsto vezivale za djetinjstvo i odrastanje. Čudna je ta komandna tabla gore, neke lampice isključi, neke nove uključi, a na nama je da se snalazimo u svemu tome kako znamo. Nije baš uvijek jednostavno, ali drugačije ne može, sve je već odavno dokazano.

Moja malenkost je kod učitelja završila treći i četvrti razred osnovne škole. Jednu učionicu u školskoj zgradi dijelili su prvi i drugi razred na čelu sa učiteljicom, dok su u drugoj učionici bili učiteljevi trećaci i četvrtaci. I to su bila jedina četiri razreda u mjestu. Poslije se išlo u mnogo veću školu, u susjedno mjesto, ali to je već neka druga priča. Sistem rada je bio takav da se pola časa radilo sa jednim, a pola časa sa drugim razredom, dok su ovi prethodni za to vrijeme radili ono što bi im učitelj zadao. Inače, bilo je vrlo malo učenika po razredima pa su vjerovatno zato i časovi bili tako osmišljeni. Konkretno, u mojoj generaciji bilo je svega šestoro djece – tri muška i tri ženska predstavnika. Mala grupa, ali odabrana 🙂 ! I baš lijepe uspomene nosim iz tog vremena, kada je naša vesela družina vladala školskim hodnicima, odnosno hodnikom u ovom slučaju. Sad smo svi „kud koji“, od Australije do dalekog Beograda 🙂 , ali kilometri svakako ne spriječavaju ovaj djelić istorije da nas ponovo poveže. To su te vrijedne životne stvarčice! 🙂

Učitelj je bogme bio strog, da se ne lažemo. I to strog u pravom smislu riječi, iako to za nas nije bila neka prepreka ka dogodovštinama i raznim zanimacijama. Umio je učitelj i te kako da povisi ton, pa smo se svi svojski trudili da ga ipak održavamo na što nižim frekvencijama. Ali kako svaki razred ima svoje bube i bubice, taman imao i svega šest duša, tako je i ovaj naš često upadao u neprilike. Naravno, bila je tu i velika količina sasvim „priličnog“ ponašanja, ali je ovo drugo mnooooogo zanimljivije za prepričavanje :-). Sjećam se jednog događaja, bio je Osmi mart – dan žena i sasvim je logično da je po školskom planu i programu bio predviđen razgovor na tu temu. Prirodno, učitelj se tome i posvetio. Imao je veoma lijepo osmišljen uvod u čitavu priču, ili bolje rečeno, imao je lijepu ideju o cijelom tom uvodu, jer kad je naša grupa stupila na scenu, stvari su iznenada poprimile sasvim neočekivani tok. Inače, plan je bio da nas učitelj pita koja je najljepša riječ na svijetu, pa da mi u nekom momentu odgovorimo sa MAMA i onda da lijepo, preko tog neprikosnovenog stuba porodice, stignemo i do ostalih pripadnica ženskog pola, a samim tim i do tekućeg praznika. Međutim, mi ni da mrdnemo od uvoda! Kako nas je učitelj pitao da kažemo najljepšu riječ na svijetu, mi smo krenuli da vezemo i da se nadvikujemo: SUNCE, SRCE, CVIJET, RUŽA, NEBO, PRINCEZA, ZVIJEZDA, PRIJATELJSTVO… Da je kojim slučajem tada bio kakav DAN ASTRONOMA, DAN BOTANIČARA, ili možda DAN MEĐULJUDSKIH ODNOSA, tu bismo se svakako istakli, a ovako, MAME ni na vidiku! Vidimo mi da se učitelj unervozio, uzvrpoljio, šeta li šeta tamo – amo po učionici, a mi se ubismo ređajući sve ljepše i ljepše riječi. Vrhunac je bio kada je moj drug uzviknuo: „Golub!“ A njemu će učitelj: „Ma nije golub!“ Kad, eto ti mog drugog, najboljeg druga, sav ponosan diže dva prsta i ispali: „Znam ja! Galeb!“ E, kod tog galeba nam je pukla pogibija: „Kakav galeb sad?! Pa je li galeb slavi Osmi mart??? Slavi li??? Pa MAMA je trebalo da kažete! Danas je dan žena, ne dan galebova!!!“ I jeste nas malo bilo sramota što se tako važne riječi ne sjetismo, ali ako kojim slučajem naiđete negdje na neko udruženje galebova kako proslavlja ovaj važan praznik, znajte da je za to zaslužan upravo naš četvrti razred, iz mjesta tog i tog, godine osamdeset i neke 🙂 !

Drugom prilikom, tokom jednog skroz neprazničnog dana, desilo se da je učitelj ispitivao trećake sve ono što su prešli iz poznavanja prirode i društva. Za to vrijeme, mi četvrtaci smo pisali nekakav sastav iz srpskog jezika. Kako svaki razred ima svoje dobre i ne baš tako dobre predstavnike, tako se i ovdje istakla jedna učenica, koja nikad ništa nije ni učila, ni pisala, ni čitala, niti je sva ta golema nauka ikada uspjela da je zainteresuje. I baš je nju učitelj izabrao za odgovaranje, a mi ostali smo taj mučeni proces posmatrali i bio nam je mnogo zanimljiviji od nekog tamo dosadnog sastava. I, propituje učitelj našu junakinju, a ona ni slova da zucne, ni glasa da pusti! Samo čeka da sjedne i završi sa svime što je snašlo. Ali ne da se uča, uporno pita, postavlja podpitanja, subpitanja, pitanjca, podpitanjca i sve ostale vrste, ne bi li je naveo makar nešto da kaže, da ne piše jedinicu u dnevnik. Na samom kraju tog stradanja zamoli je da mu nabroji bar pernate domaće životinje, ma samo neka kaže koje su i neće je više ništa pitati! I kaže ona jednu, jedva nekako drugu i opet muk. Utoliko joj moj drug šapne: „Kornjača!“ Ponovi ona to kao iz puške, uopšte ne razmišljajući šta priča, već se samo radujući što će se konačno muke osloboditi. Veli učitelj naš: „Kornjača??? Je li kornjača??? Pa je li ima ta tvoja kornjača perje??? Ja takvu još vidio nisam, a ti ako je imaš, donesi, pa da i mi to čudo upoznamo! Sjedi!!!“ Naravno, mi smo se prevrtali po klupama od smijeha, što je povuklo za sobom razne poslijedice, međutim, koji smijeh je slađi od onog zabranjenog? Pa to ne zaboravljaš dok si živ 🙂 !

Još jedan događaj koji pamtim jeste onaj sa čuvene školske radne akcije. Kako je još uvijek bilo vrijeme Titovih pionira, i malih i velikih, tako su i ovi događaji uveliko bili aktuelni i u školama i van njih. Ova radna akcija podrazumijevala je čišćenje i sređivanje školskog dvorišta, uzduž i popreko. Čupao se korov, sakupljalo opalo lišće, uklanjali papiri i ostali nepoželjni predmeti. Učestvovala su sva četiri razreda, dakle nas dvadesetoro, eventualno dvadeset petoro 🙂 . Međutim, mom drugu je palo na pamet kako mi kao najstariji, ne treba da radimo, već da sjednemo na zidić, posmatramo ostale i pošteno se odmaramo. Ta riječ – POŠTENO – nekako je postala moto čitavog događaja, a bogami i radne akcije. Vođeni sopstevnim vizijama i idejama, a isto tako i čvrstom voljom druga iz razreda, sjedjeli smo na onom zidiću, pekli se na suncu i kako nas neko od mlađih pita zašto ne radimo, a mi istog momenta pesnicu u vis i ponosno uzvratimo: „Mi ne radimo! Mi smo pošteni ljudi i pošteno ćemo da odmaramo!“ Tek što je naš vizionarski štrajk počeo, kad eto ti učitelja pred nas, čovjek potpuno zgranut, ne vjeruje šta vidi i pita zašto ne pomažemo ostalima. Opade polako štrajkačka atmosfera, svi progutamo knedlu, iako se onaj drug – vođa ipak odvažio i klimavim glasom odgovorio isto ono: „Mi ne radimo! Mi smo pošteni ljudi i pošteno ćemo da odmaramo!“ „A je li tako? E pa, sad ćete POŠTENO da ustanete sa tog zida i još POŠTENIJE  da očistite cijelo dvorište! Brzo! Daću ja vama POŠTENO!“ I tako, završi se najveća učenička buna u istoriji mjesta, dvorište se preporodi, a onaj zidić ostade kao jedini nijemi svjedok burnih istorijskih previranja. Iskreno, nikad mi nije bilo jasno kakve veze imaju pošteni ljudi i pošteno odmaranje sa čupanjem trave, ali da je poslužilo svrsi i ušlo u školsku istoriju, tu sam svakako saglasna 🙂 !

Veliki je broj uspomena koje me vezuju za učitelja i cijeli taj period školovanja. Kako ovo pišem, tako me sa svih strana bockaju razne dogodovštine i anegdote, mogla bih još deset ovakvih priča napisati. Međutim, staću baš ovdje, jer nije poenta u broju riječi i rečenica, već u želji da se na svoj način oprostim od starog, dobrog učitelja. Na isti taj način odajem počast i cijeloj jednoj eri koja je njegovim odlaskom završena. Poštovani druže učitelju (tada je bio DRUG učitelj…), nadam se da ste lijepo putovali i još ljepše stigli tamo gdje su Vas zvali. Bogami, vrijeme je da se POŠTENO odmorite, zaslužili ste! Vidite da je imala smisla ona naša štrajkačka parola, a bilo mi je potrebno trideset godina da shvatim njenu pravu namjenu. Eto, uvijek sve dođe na svoje! A što se najljepše riječi na svijetu tiče, biću slobodna da Vam danas odgovorim iako nije nikakav praznik, već običan februarski dan. Lično, mislim da je najljepša i najdragocjenija riječ koja postoji ŽIVOT, pogotovo kada u njemu ostavite toliko traga. A Vi ste ga dolje, u onom našem malom mjestu, svakako ostavili i to u velikim, velikim količinama. Srdačan pozdrav!!! S beskrajnim poštovanjem, generacija iz osamdeset i neke…

Naša Meri

Drugog decembra je naša Meri slavila rođendan. Dobro, uvijek za broj manje od onog koji joj je prosta računica nametala, ako biste mogli lično da je pitate. Jer, dok god je bila živa, Meri nipošto nije prihvatala tu 1914. u svoj zbir godina. Sjećam se, svakog drugog decembra, poslije čestitki, poljubaca i želja za dug i srećan život, obavezno je slijedila rasprava koji je rođendan u pitanju. I dok smo se svi mi, familijarno, trudili da joj nametnemo čisto, jasno i logično matematičko rešenje, Meri bi samo odmahivala glavom uz obavezan komentar da je rođena pred sam kraj godine i da joj na pamet ne pada da tu godinu dodaje svom broju, pošto ni jedan njen mjesec u cjelini nije ni vidjela ni čula pa samim tim ni iskoristila. Dakle, nikakav „višak“ nije dolazio u obzir pa makar se to kosilo sa svim matematičkim i nematematičkim zakonima, kao i kalendarima bilo koje vrste, počevši od Sumeraca, preko drevnih Maja i Inka pa sve do ovih modernijih varijanti. Sve je to zalud bilo! Na kraju, čitava familija je u toj raspravi obavezno izvlačila deblji kraj, sve do novog, naravno potpuno bezuspješnog pokušaja naredne godine. Jeste, takva je bila naša Meri…

Inače, Meri je bila majka mog oca i mog strica. Trebalo bi da je zovem „baba“, ali mi za ovu priču to nekako grubo zvuči, a opet, da je zovem „baka“, ni to ne ide, nikad je tako nisam nazvala. Ovdje gdje sada živim  kaže se na jedan način, u Crnoj Gori sa jednim slovom razlike, a pošto me za Meri vezuju isključivo godine djetinjstva provedene u Boki, onda mi se to „baka“ nikako ne bi uklopilo u čitavu atmosferu. Zato sam odlučila da je u ovoj priči zovem NAŠA MERI. Jer, ona to i jeste bila. I to ne samo „porodično“ naša, već svih koji su je znali. Koga god da ste tada, u našem mjestu a i daleko van njega, pitali za nju, svak bi sa osmjehom odgovorio: „Kako ne znam našu gospođu Meri, ko nju ne poznaje….“

Merino puno ime i prezime bilo je Stefani Meri Šasti. Rođena je u dalekoj Americi, u državi Teksas, tačnije na ostrvu Galveston, koje se nalazi sasvim blizu obale u Meksičkom zalivu. Živjela je sa roditeljima i imala je dva brata – Luisa i Lea – jednog starijeg i jednog mlađeg. Njeni su porijeklom bili Česi, koji su se, nekoliko generacija ranije, doselili u Ameriku pa je naša Meri vrlo često imala običaj da napomene kako je njeno pravo ime u stvari Šćepanka, a ne Stefani (koje predstavljalo samo američku verziju). Takođe, njeno srednje ime – Meri – dobila je po prvom imenu svoje majke – Meri Lilijen Šasti. Međutim, kako je našem narodu bilo komplikovano da bilo koga doziva sa dva imena, a kako je ono prvo bilo duže 🙂 , jednostavnije je bilo da je zovu Meri, pa se to i ustalilo. Prvo ime ostalo je samo u dokumentima i njenim zanimljivim, često veoma nostalgičnim i dirljivim pričama. Interesantno je da je moj otac bio neka vrsta eksperimentalnog bokeljskog primjerka sa dva imena, pa kad biste kojim slučajem zavirili u njegovu ličnu kartu, vidjeli biste da lijepo piše Luis Drago Đuranović (prvo ime po ujaku, drugo po djedu-stricu). Međutim, on je sam sebe prozvao Dragan i to je jedino ime koje je ikada koristio i na koje se odazivao, bez obzira što kao takav nigdje živo nikada nije ni postojao. Posebno zadovoljstvo mi je bilo da naučim svoju djecu da djeda zovu „deda Luis“. Pošto ne dolazi u obzir da bi njima dvoje bilo šta zamjerio ili odbio, nije imao izbora nego da se navikne na svoje „novo“ ime. A djecu da pitate ko je deda Dragan, pojma ne bi imali… 🙂

Naša Meri je u Kamenare, u Boku Kotorsku, došla brodom, davne 1934. godine, sa nepunih dvadeset godina (devetnaest po njenoj računici 🙂 ). Kako je sa sasvim drugog kraja svijeta dospjela čak u naše malo mjesto, može se uporediti sa kakvom romantičnom filmskom pričom. Desilo se da je moj djed Mato, slikar po profesiji, koji se, između ostalog, školovao i u Americi, imao organizovanu izložbu slika baš u Galvestonu. Od cijele onolike Amerike baš na tom malom ostrvu! Kako mi je Meri bezbroj puta ispričala, ona i njene drugarice čule su da priređuje izložbu neki strani slikar neobičnog imena i prezimena. Pošto su bile radoznale, organizovale su se i zajedno otišle da pogledaju slike, a bogami i osmotre autora 🙂 . I šta se onda dešava, stiže grupa djevojaka u galeriju, a Meri odmah uoči visokog čovjeka u bijelom odijelu. Prvo joj je bio okrenut leđima, a kad se okrenuo, njoj je, kako je ona to govorila, srce stalo koliko je bio zgodan i šarmantan. Ma kao Rudolf Valentino, obavezno bi rekla. Valentino je inače bio najpoznatiji junak nijemih filmova u to vrijeme i koliko mogu da zaključim, bio je u nekom rangu današnjeg Bred Pita (ili Tom Kruza u moje vrijeme 🙂 ). Međutim, nikako mi nije bilo jasno zašto je Meri djeda Mata upoređivala sa Rudolfom Valentinom kad nikakve sličnosti među njima nije bilo, ama ni jedne jedine! Ali, nisam se miješala, to je ipak bila njena priča, njen romantični doživljaj, i njen filmski junak…Dakle, slikar se okrenuo, drugarice su počele da se smiju i komentarisale su kako je to taj čuveni stranac, a Meri nije mogla da vjeruje. I sad, ona strana maltene prepisana iz kakvog ljubavnog romana – desilo se da je i on nju primjetio i, u cijeloj onoj gužvi, prišao pravo njoj, ne bi li se upoznali. Po Merinom, to je bila ljubav na prvi pogled. Ne znam, i dan danas razmišljam, mora da ga je mnogo, mnogo voljela, kad je odlučila da sve napusti i ode u neku sasvim nepoznatu malu zemlju, sa druge strane Zemljine kugle. Pričala mi je da su njeni bili tužni, ma pretužni, ali da su je ipak pustili kada je djed Mato došao da je prosi. Druge, izgleda, nije bilo…. I tako se Meri našla u Kamenarima. Svoju kuću na prilično velikoj farmi, sa strujom, vodom i svim ostalim blagodetima modernog XX vijeka, zamijenila je velikom, tada vrlo trošnom kućom, sagrađenom još krajem sedamnaestog vijeka. Počela je Meri jedan sasvim, sasvim nov život, nimalo lak, ali to je bila njena priča, koju, kako nam je govorila, nikada nije htjela da mijenja….

Nije baš bilo jednostavno navići se na jednu takvu sredinu kakvo je tada bilo Kamenare. Malo mjesto, sa starinskim kamenim kućama u kojima živi po nekoliko porodica… Svi u mjestu se poznaju, svak zna svačije poslove – i koje treba i koje ne treba. Sasvim drugačiji mentalitet, drugačiji način razmišljanja, skroz nepoznat stil oblačenja. Nova hrana, nova klima, novi običaji. I naravno, novi jezik. Moram priznati da je Meri sasvim lijepo naučila srpski jezik. Doduše, bilo je tu svega i svačega, ali sporazumijevala se odlično sa svima. Kad bi se iznervirala, bilo bi tu raznih rečenica na maternjem, a ono što je meni najinteresantnije bilo jesu njene lične složenice, nastale kombinovanjem engleskog, srpskog, sa primjesama italijanizama, turcizama i svega ostalog što se može i dan danas naći i čuti u bokeljskom govoru. Imala je Meri, na primjer, svog sveca, izvjesnog Svetog Tanasilija, koji je, kako je to moj otac stručno izanalizirao, bio neka mješavina Svetog Atanasija i Svetog Vasilija. Još se izgubilo i ono početno A u nazivu prvog i eto ti Tanasilija, ravnopravnog sa svim ostalim svecima. Džabe smo je ubjeđivali da takav ne postoji ni u jednom crkvenom kalendaru, nije se obazirala, bio joj je Tanasilije od velike koristi i pomoći tokom čitavog svog zanimljivog života. Još jedna interesantna Merina složenica ticala se našeg – dječijeg zdravlja. Priča je bila uvijek ista: kad god završimo sa ručkom, moju sestru i mene bi uhvatilo skakanje, preskakanje lastiša ili nešto tome slično. E, tu bi na scenu obavezno stupila naša Meri, sa čuvenom rečenicom, koju neću zaboraviti dok sam živa: „Djeco, ne skačite poslije jela, dobićete INGROPACIJU crijeva!“ Ovaj visokostručni izraz, kojem ne bi mogao doskočiti ni najeminentniji profesor – doktor medicine i medicinskih nauka, nastao je kombinovanjem riječi „grop“, kojom u Boki zovemo „čvor“ (ne znam iz kojeg jezika je ova riječ preuzeta, iskreno…) i engleskog priloga za mjesto -„in“. Prevod bi, u stvari, bio „splet crijeva“, ali mene taj naziv nikada ne bi mogao uplašiti kao ta čuvena INGROPACIJA. Bolje da i ne pričam kakve slike su mi se prikazivale pred očima kad bi Meri spomenula tu zastrašujuću riječ… 🙂

Živjela je Meri svoj život zanimljivo isto onoliko koliko su bile zanimljive sve  njene složenice. Živjela je sa umjetnikom, a takav život je bio sve samo ne običan. U kući je tada bila za posjetioce stalno otvorena galerija slika „Verige“ i uvijek je bila puna. Trebalo je sve te ljude dočekati i ispratiti. Dolazili su i poznati i nepoznati, djeca, studenti, stranci… Sjećam se da mi je jednom ispričala, onako usput, kako je spremala ručak jer je trebalo da u goste dođu Ivo Andrić i Branko Ćopić, ali joj punjeno pile nije uspjelo onako  kako ga je inače spremala pa se „silno nasekirala“. Ja sam je gledala otvorenih usta, ne vjerujući u ono što čujem: „Misliš, ona dva čuvena pisca su bila kod nas??? Ozbiljno???“ “ Jesu, pa rekla sam ti, ali nije to bilo ono o čemu sam htjela da ti pričam, nego to nesrećno punjeno pile koje mi nije uspjelo…“ O, Sveti Tanasilije, kakvo pile, kakvo punjenje pa dvije legende su nam bile u kući a ja slušam o korici koja nije bila hrskava! Međutim, njoj je to bilo sasvim normalno, uobičajeno, tako je živjela sa djedom… Jednom je u nekoj TV emisiji izjavila kako je vatreni navijač Crvene Zvezde i poslije nekoliko dana joj je stigla slika – razglednica svih Zvezdinih igrača, sa kompletiranim potpisima, i to na čelu sa čuvenim Džajom (Draganom Džajićem) 🙂 . Ta slika je stajala u njenoj sobi na stočiću, zajedno sa crno bijelim portretom ubijenog američkog predsjednika, Džona Kenedija, slikom bratanca Džekija kome je cijelog života bezuspješno pisala (a da nikada nije dobila odgovor, nikada nismo saznali zašto…), i zajedno sa grumenom zemlje iz Teksasa ubačenim u neko ukrasno zeleno staklo, koje se na suncu presijavalo kao da ima šljokice, ali ga nikada nisam smjela dirati, kako ne bi palo na pod i razbilo se. Eto, sve to je naša Meri čuvala na istom stočiću, sa još trista čuda različitih, njoj naročito značajnih, takva je ona bila…

Meri je nosila šarene suknje, šarene haljine, šešire… Kompletna njena garderoba je bila u veselim bojama. Drugarica iz Amerike joj je sve slala u paketima, a tu bi se obavezno našla i farba za kosu, i to čitavo pakovanje najkvalitetnije američke marke. Onda bi farbu petkom nosila kod svoje frizerke – gospođe Olge – i ona bi je ofarbala u to čudo teksaške hemijsko-kozmetičarske proizvodnje. Kao sad da je vidim – u kući je to bila normalna braon boja kose, međutim, kad bi izašla na sunčevu svjetlost, života mi mog, prelivala se u neku jarku lila nijansu, nešto što si samo u kutiji flomastera ili tempera mogao inače da pronađeš! Kao da joj je žbun ljubičica iz korijena cvjetao umjesto kose. Moj tata se za glavu hvatao, pitajući je šta to nosi na glavi i kako to ide među ljude, kuku njemu s njom i svima nama zajedno, ali Meri je bila ponosna na svoju smeđe – ljubičica – jorgovan nijansu, pristiglu direktno iz rodne joj i drage Amerike 🙂 .

Meri je svakog oslovljavala sa „gospođo“ i „gospodine“. Ma svakog, bez izuzetka. Sjećam se, jednom smo se vratili odnekud, i pita je tata da li je neko dolazio dok smo bili odsutni, a ona odgovori da je svraćao gospodin Miljan. Čudio se tata koji sad gospodin Miljan, koja je to uvažena osoba, a ono se ispostavilo da je u pitanju u mjestu opšte poznat čovjek, pa skoro beskućnik, koji je redovno dolazio da moli za cigarete ili za koji dinar da ima za piće. I dok su ga svi vrlo često tjerali sa praga od kuće, ne želeći da imaju bilo kakvog posla sa njim, ili mu na brzinu tutnuli u ruku kakav sitniš, samo da ga se otarase što prije, naša Meri bi ga dočekala i ugostila jednako kao da joj je u dnevni boravak ušao lično predsjednik mjesne zajednice, da ne kažem, predsjednik Amerike! Gospodin je bio i poštar i majstor koji je radio oko kuće, gospođa je bila i frizerka i izvjesna Zora koja je dolazila da joj Meri prevede pismo od tetke iz Amerike i gospođa Anka koja je živjela negdje u brdu i od koje smo se mi djeca smrtno plašili, jer je trčala za nama niz potok i tjerala nas sa nekakvim štapom, dok je za njom tapkao čopor napuštenih pasa… Ma nigdje nije bilo više gospode nego tada u Kamenarima, takav nobles se nadaleko nije mogao ni čuti ni vidjeti 🙂 . Takva je naša Meri bila, uvažavala je svakog i svi su je zbog toga i voljeli… A ja se i dan danas toga sjećam, jer je velika vrlina ljude gledati stvarno i iskreno kao ljude, a ne im dodavati i oduzimati na osnovu porijekla, titule ili životnih okolnosti na koje nisu mogli da utiču, a koje su ih u društvu obilježile bez njihove volje.

Meri je otišla istog mjeseca kada je i stigla – u decembru. Bilo je to prije skoro tri decenije, ili eto, po njenoj računici uvijek za godinu manje 🙂 . Ljeta i ljeta su od tada prošla, a ja je se sjećam kao da smo se juče poslednji put vidjele. Obilježila je moj život na jedan predivan, neobičan, samo njoj svojstven način i na tome sam joj beskrajno zahvalna. I ja joj, uvijek kada osvane drugi decembarski dan, u sebi čestitam. Kažem joj – čuješ li me , moja Meri, tamo gore, SREĆAN TI ROĐENDAN!!! Znam, znam, nemoj da brineš, ne računam 1914. možda je malo kasno, ali naučila sam računicu, neću ti dodavati onu godinu nikad više… Evo, da ti se pohvalim, nisam još uvijek dobila INGROPACIJU crijeva, odavno više ne skačem poslije ručka. Ako vidiš Tanasilija, pozdravi ga od mene, reci mu, lijepo ga je bilo upoznati u svoj svojoj originalnosti! Nadam se da ti nisu gore zamjerili što si im crkveni kalendar malo prekrojila. Na kraju krajeva, dobro si to i uradila pa je Tanasilije vodio računa samo o tebi, vazda ti je na usluzi bio, jer ga drugo niko nije tražio… E, da, sad ono zeleno staklo sa grumenom zemlje iz Teksasa stoji na stolu u „šali“, i kad god tamo uđem, stavim ga negdje na svjetlost, znaš kako se lijepo presijava? Ne, ne, pazim dobro, neće se slomiti, ništa ne brini… Lijepo bi bilo, naša Meri, da si mogla još malo da ostaneš, ali znam, nije moglo, valjalo je dalje putovati… Kao onomad brodom iz Amerike, preko Atlantika. Nije bilo lako, znam… Ali tebi je to nekako uvijek išlo za rukom, vidim ja….

Eto, takva je naša Meri bila…. 🙂 🙂 🙂

Sva lica jedne plaže

Plaža u mom rodnom mjestu nije se mijenjala godinama, decenijama… Čak i da jedan vijek spomenem, vjerujem da ne bih bila daleko od istine. Jedine promjene doživjela je onda kada je to priroda htjela, na primjer, 1979. godine, kada je veliki zemljotres opustošio Boku Kotorsku. To je ono što ja znam, a da li se kakvo prirodno renoviranje desilo ranije, još uvijek nisam upućena. Naša plaža ima svoju lijevu i desnu stranu. Te dvije strane razdvojene su ruševinama nekakve kuće, obrasle u bršljan i ostalo puzeće i nepuzeće rastinje. Otkad znam za sebe, znam i za priču da je ruševina još uvijek tu samo zato što je imala više vlasnika, a ti vlasnici nikada nisu uspjeli da se dogovore šta s njom da rade. Evo ja već zagazih u četrdesetu, a vlasnici ni dalje da se dogovore. Pod pretpostavkom da danas nisu svi među živima, moram zaključiti da tek sad neće biti ništa od dogovora, ako ni zbog čega drugog, onda isključivo iz tehničkih razloga. Sa lijeve strane ruševne kućice nalazi se igralište za vaterpolo, kao i mala pješčana plaža (podplažica). Slobodno mogu da kažem da sam na toj lijevoj strani provela sigurno četvrtinu svog života. Dok smo bili djeca kupali smo se ujutro i popodne, sa kratkom pauzom za ručak i odmor. Predveče su se tu održavali treninzi za vaterpoliste, a vrlo često i utakmice na kojima smo bili neizostavna publika i vatreni navijači tima iz našeg malog mjesta. Glavni zadatak nam je bio da bodrimo igrače koliko nas grlo nosi i krivimo sudiju za sve što se dešavalo, bilo da je stvarno pogriješio ili ne. Kakvo je samo to uživanje bilo i koliko smo ponosni bili na svaku pobjedu, kao da smo, u najmanju ruku, navijači čuvene državne reprezentacije. Danas nema ni vaterpolo tima, ni treninga, ni utakmica, čudno neko vrijeme došlo…

Sa desne strane sporne ruševine prostire se nevelika plaža, na koju se nadovezuje mala kamena ponta. Komšinica iz kuće iznad nas je jednom prilikom izjavila, onako pjesnički, da je ta ponta naš pravi mali Sveti Stefan. Sjećam se da sam danima piljila u kamenu pontu, pokušavajući da nađem bilo kakvu sličnost sa Svetim Stefanom, ali su mi godine trebale da shvatim da je njena izjava bila i više nego simbolična. Međutim, kad si dijete, svjetlosnim godinama si udaljen od bilo kakve simbolike i sve tumačiš onako kako ti je servirano. Bogami, mene je taj Sveti Stefan poprilično namučio i to sa sve kamenom pontom, komšinicom i simbolikom…

Ni jedna od opisanih strana, a naročito ruševina u sredini, ne pripadaju današnjem tipu plaže, znate ono – divan pjesak, ležaljke i suncobrani geometrijski poređani (a koštaju kao obrok za četvoročlanu porodicu!), kafić sa muzikom…Ma kakvi. Naša plaža je sasvim autentična i iako zbog svog izgleda možda i nije privlačna turistima, ona ima svoju dušu i diše na svoj način. Upravo zbog svega toga na njoj i nema mnogo gostiju. Tu smo samo mi – mještani (bivši i sadašnji) i turisti koji ljetuju u našem mjestu po dvadeset i više godina pa ih više smatramo domaćima nego pridošlicama. Tu je, na primjer, čuveni taksista iz Beograda koga se sjećam još iz ranog djetinjstva. Neodoljivo nas je podsjećao na Hogara Strašnog (junaka iz stripa), pa mu je taj nadimak ostao i dan danas. Sjećam se da je dolazio sa ženom i malom bebom – djevojčicom. Sad je ta beba čitava žena i ne dolazi sa roditeljima, ko zna gdje je i šta radi. Ali Hogar je neizostavno svakog ljeta tu i mislim da plaža ne bi bila ta plaža da nije njega i njegove supruge. Onda tu je i jedna starija gospođa sa psom. Kad smo bili mali, dolazila je sa porodicom – mužem i sinom (sa kojim smo se igrali na plaži, ako se dobro sjećam). Evo ima nekoliko godina da dolazi sama, samo uz pratnju izuzetno pametnog i privrženog psa, po tim svojim osobinama poznatog cijelom mjestu. Ne mogu da ne spomenem i bakicu koja već sedamnaest godina sa svojom porodicom ljetuje kod raznih domaćina u našem mjestu. Kaže, ne bi ga mijenjala ni za šta na svijetu. Cijela porodica provede kompletan dan na plaži, tu jedu, kupaju se, odmaraju…Bakica najviše voli da šeta po plićaku, obilazi nas ostale kupače i sa svakim progovori po koju riječ. Obavezno na glavi nosi šešir ili ako ga zaboravi, dva lista od kakve novine, jer važno je nečim se zaštititi od sunca, kako ona kaže. Ovog ljeta, kada je odlazila, pozdravila se sa svima nama, kao da smo rod rođeni a ne poznanici sa plaže. Mogla bih još tih zanimljivih ljudi nabrajati i nabrajati, ali ostaviću za neku drugu priliku, sigurna sam da će se ukazati…

Kada imate takvu jednu plažu i takav sklop ljudi, onda na tom mjestu svakodnevno možete čuti svakakve priče, događaje, savjete, recepte, novosti, tračeve, vremensku prognozu, rezultate utakmica, ma sve što vam padne na pamet. Kao da surfujete internetom uživo! Čak se i termin „surfovati“ uklapa u morsku atmosferu, morate priznati :-). I skoro svi učestvuju u razgovoru i diskusiji, poznavali se međusobno ili ne. Nekada to može da bude izuzetno zanimljivo, a nekada, bogme, baš i ne. Na primjer, tek što smo se u julu pojavili na moru, Ljubica i ja smo postale prava poslastica za komarce i paukove. Naročito Ljubica. Puna je bila ujeda malih i velikih, ove i one boje, a kad tome još dodamo i tačkice od nedavno preležanih boginja, dobili smo savršenu temu za svakodnevne razgovore i savjete na plaži. I tako je to trajalo i trajalo…Iz dana u dan! Samo što se pojavimo, eto ti komentara: „Jaoooo, vidi kako su je izujedali, jadno dijete!“, „Mažete li je sa nečim, da je to ne muči, jadna mala!“ , „Pa zar toliko da je izujedaju, nikad još to nisam vidjela!“, „Mažite joj Pantenol, mi smo našoj Lari tako mazali, sutradan je bila kao nova!“, „Pa zaštitite je malo, nemojte da se muči tako, jadno dijete…“ Iskreno, poslije nekoliko dana, mom „jadnom djetetu“ i meni je bila puna glava savjeta, kritika i saosjećanja. Kao da lično pozivam komarce i paukove i nudim im Ljubicu na tanjiru! Stvar je riješila moja sestra, istovremeno tetka „jadnom djetetu“, rekavši jednom gospodinu (koji je taman bio počeo sa savjetima) da Ljubicu koristimo kao tabletu protiv komaraca i da onda ne ujedaju nas ostale, što je, kako nam se pokazalo, izuzetno praktično. Od tada, niko nam više ništa nije rekao i mogli smo opušteno da krenemo na neku drugu temu, na primjer, zašto ja nikada ne dobijem boju na suncu, koliko još treba onom tamo djetetu da nauči da pliva, ko je ona gospođa sa šeširom koja svakog dana pliva od tamo do ovamo, i tako dalje i tako dalje…Tema za priču koliko vam duša želi, nema ništa da nedostaje :-)!

Kad sam bila mlađa, silno sam željela da naprave od naše plaže neko atraktivno mjesto, da uživam sunčajući se na ležaljci, da iz iste naručim kafu u kakvom baru, da konačno dobijemo onaj fini, sitni pijesak umjesto kamenja…Sada to više ne želim. Istina, bilo bi lijepo da nema one ruševine, ali drugo ništa ne bih mijenjala. Sve treba da ostane onako kako je i to je jedino ispravno. Ta plaža i dalje treba da ima dušu. Svakog ljeta kada odem dolje, samo nastavljam priču započetu prije četrdeset godina. I moja djeca su na istom tom mjestu započela svoje priče i imaju još toliko da ih ispišu, i u moru, i na Svetom Stefanu, i na igralištu, na lijevoj i desnoj strani….Nije to samo obući kupaći kostim i bućnuti se u more. To je nešto mnogo, mnogo više… 🙂 🙂 🙂