Božićne dogodovštine

Kako stvari stoje, do sada sam imala prilike da proslavim preko četrdeset Božića zaredom, što uopšte nije tako loše, i da budem neskromna, sasvim bi lijepo bilo da se tako i nastavi. Što više zajedničkih obilježenih momenata, to si bogatiji za isto toliko uspomena i imaš šta ljudima da ispričaš! Evo ja sam, na primjer, do svoje četrnaeste godine aktivno proslavljala oba Božića, kao i obje Nove godine. Baba Meri je bila katoličke vjeroispovjesti, ostatak familije pravoslavan, a to vam je na nekoj zamišljenoj vagi bila jedna sasvim ispravna ravnoteža, ako me razumijete 🙂 ! Prema tome, feštanje bi krenulo već krajem decembra, a završavalo se krajem januara, kada bismo svi porodično obilježavali i slavili Jovanjdan. Pa ako tu nisi imao šta da zapamtiš, ispričaš, zapišeš i preneseš, onda stvarno ne znam koje druge izvore bi čovjek mogao da potraži i iskoristi.

Ruku na srce, prva neka moja sjećanja vezana za Božić su prilično zbrkana, jer imam gomilu slika u glavi, koje uopšte ne znam gdje da smjestim, a ni kako da uklopim. A sve zbog toga što mi zadugo apsolutno nije bilo jasno ko šta slavi i koji Božić je u toku! Ozbiljno, pojma nisam imala ko je vlasnik kojeg Božića, znam samo da je čitava ta kolona praznika išla u cik – cak: prvo jedno Badnje veće pa jedan Božić, onda opet isti komplet, samo dvije nedelje kasnije. Između bi se ugurala Nova godina, taman da me još više zbuni. Za ovaj prvi Božić u nizu dolazio je sveštenik kod nas kući (dabome, katolički, kako sam kasnije sve lijepo ukapirala i povezala) i njega je dočekivala baba Meri lično i to sa toliko uvažavanja i toliko svečano, da sam imala utisak kao da dolazi sam poglavar crkve lično. Pošto se nije znalo tačno vrijeme kad će Njegova Uvaženost da se pojavi, cijeli bogovetni dan smo svi bili u teškom iščekivanju, a prednjačila je naravno baba Meri, koja je na sve živo što uradimo imala komentar otprilike ovakav: „Nemoj tako glasno da trepćeš, treba gospodin pop da naiđe!“ „Morate kulturno da dišete, sad će gospodin pop da dođe“ I sve tako dok se „gospodin pop“ ne pojavi! Kada bi došao, posjedjeo bi neko vrijeme, poslužio se, osveštao prostorije, pozdravio se i otišao, a mi bi dalje nastavili svoj život, i to vrlo bahato trpćući i dišući, kao i uživajući u blagodetima novostečene slobode.

Ono što je mene naročito zbunjivalo, jeste upravo baba Merina politika vezana za poklone. Mogu slobodno da kažem da je ta ista politika umnogome doprinijela mojoj opštoj zbunjenosti oko toga ko šta i kada slavi. Vidite, Meri je slavila katolički Božić, ali je iz nekog nepoznatog razloga nama djeci dijelila poklone za pravoslavni, jer je po njenim riječima baš tada Sent Nikolas posjećivao kuće i ostavljao darove. Ako biste mene tada pitali (mada pouzdano mogu da vam kažem da me niko ništa nije pitao), ja bih poklone očekivala za Novu godinu i to od Djeda Mraza, što je nekako i bilo logično, je l’? Ovako, Baba Meri je slavila Božić četrnaest dana ranije, davala nam poklone od Sent Nikolasa isto toliko dana kasnije, a u međuvremenu bi se tu odnekud pojavio i Djeda Mraz, taman negdje na polovini i sve što bih ja mogla da zaključim jeste to da sam dobijala poklone dva puta za tri praznika, od Nikolasa i Mraza, koji su u stvari bili jedna ista osoba! Eto! Sad vi vidite sa koliko informacija sam se nosila u svojim malim godinama. Pa ova kombinacija praznika poklona i Djeda Mrazova bi idealno poslužila kao osnova za kakav tekstualni zadatak iz matematike, a kako nikada nisam sa njima najbolje „sarađivala“, možete misliti kolika je zbrka u mojoj glavi vladala, i to priličan broj ljeta…

E, kad su mi se stvari oko čitave ove zavrzlame konačno malo razbistrile, već je bilo kasno, jer nas je baba Meri upravo tada napustila i otišla kod Sent Nikolasa, vjerovatno da pakuju i dijele darove, šta ti ja znam… Jedva sam se nekako oprostila od nje, od Djeda Mrazovog dvojnika, od duplih poklona i od svega što je njen boravak u našoj porodici uopšte i predstavljao. Ostala mi je čista slika oko Božića, ali se pomutila sa druge strane. Ne može i jare i pare, kažu stari. Ne može, velim i ja… S tim što bi nekad mogao neki izuzetak da se napravi, ne vjerujem da bi ikome pala kapa s glave zbog toga. A i da padne, kao da je teško podići, hajte, molim vas…

Nastavismo mi i dalje da obilježavamo prvo baba Merin Božić, ali se težište, prirodno, prebacilo na ovaj naš, sedmog januara. Prvo se slavio Badnji dan, dabome. Ujutro toga dana mama bi ustajala jako rano da zamuti i isprži priganice (neka vrsta uštipaka, samo posnih). Kako je sve što je mama ikada u svom životu radila oduvijek bilo naprosto savršeno, uredno, pedantno i organizovano, takve su, dozvolićete, bile i te priganice! Bile su zlatne boje, mirisale na vanilin šećer, spolja hrskave, a iznutra meke i sve iste veličine i istog oblika… Mama bi ih složila u nekoliko staklenih činija i iznijela na sto, a ja se častila od kad ustanem iz kreveta pa sve dok se i sama ne pretvorim u jednu ogromnu priganicu, Pardon, u nekoliko spojenih priganica! Jeste. Eto, sve mi se nekako čini da sam takva i ostala, samo što ne mirišem na vanilin šećer, a i hvala Bogu, još uvijek nisam hrskava!

Na Badnje veče su se nalagali badnjaci, koje bi tata ubrao i okitio nekoliko dana ranije. Bilo ih je ukupno petnaest, i nalagali su se tri puta (po pet komada): šestog, trinaestog i osamnaestog januara. Uvijek su ih unosili muški predstavnici familije, uz obavezne riječi: „Dobro veče, nazdravlje vam Badnje veče!“ Ženska čeljad bi ih, po običaju, dočekivala u kući i posipala pirinčem. To posipanje je trebalo, naravno, da bude simbolično, tek nekoliko zrna, ali kad si dijete naročito ti je zanimljivo da prospeš bar pola kilograma ljudima na glavu i ubaciš u oči, jer drugačije uopšte ne bi bilo zanimljivo. Kako nam niko ništa nije prigovarao, onda smo mi tu situaciju dabome i koristili pa bi kuća bila puna pirinča, kao da se nalazimo u nekoj južnoj kineskoj pokrajini (ostao mi taj izraz iz dnevnika!). Kada bi se badnjaci naložili, slijedila je večera sa trideset i četiri vrste ribe, od kojih sam ja voljela da jedem ni jednu. Pošto nikoga naročito nije zanimalo da li ja volim ribu ili ne, jela sam je kao da je najljepše jelo na svijetu, boreći se sa onim napasnim koščicama i melanholično maštajući o mekim, hrskavim priganicama, sve istih oblika i veličine…

Na dan Božića, muški dio familije je ujutro išao u crkvu na liturgiju, a njeni žanski predstavnici su ostajali kod kuće i spremao se ručak. Bilo je tu svega i svačega da se čovjek pošteno počasti, a cijeli obrok se zaokruživao takozvanim MIRBOŽENJEM, običajem kojem ja nikada nisam bila nešto naročito sklona. Taj običaj je uključivo ljubljenje u obraz sa svakim prisutnim ukućaninom, a poljubaca je bilo toliko koliko je bilo slogova prigodnog teksta da se izgovori. Ne znam cijeli tekst napamet pa ga ovdje sada neću ni navoditi, ali moram priznati da on i nije bio toliko dugačak koliko se meni tada činilo. Tokom cijelog tog procesa, svako je u ruci držao po jednu svijeću, a ja nikada nisam mogla dovoljno da se skoncentrišem i na tekst, i na poljupce, i na svijeću pa bi mi na kraju ruka bila puna voska, a u glavi bi mi sve bučalo od onoliko čeljadi i osam puta više poljubaca! Kako sam bivala starija, moj namćorluk povodom tog običaja je sve više rastao pa se ne bih čudila da u mom malom mjestu i dan danas pričaju: „Ona Draganova ćerka pobjegla u Beograd samo zato što gore nema mirboženja! Da, da, rekla mi komšinica, oduvijek je čudna biljka bila ta mala…“ Bila ja čudna biljka ili ne, činjenica je da se cijela familija i dan danas šali na moj račun u vezi tog, u suštini, vrlo lijepog Božićnog običaja…

Već izvjesno vrijeme Božić slavim u Beogradu, daleko od bokeških običaja. Nema nikakve zbrke, sve je kristalno jasno, poklone dobijaju moja djeca, a vremena su takva da odnekud već dobro znaju kako nema nikakvog Djeda Mraza, već da smo mi te iste poklone upriličili i to od drugog dijela plate. Ja ponekad napravim priganice, ali uopšte nisam zadovoljna kako mi ispadnu. Sve nejednake, grbave, spolja kao kamena kuća, a unutra nekakva rupa – bezdan teški! Da ih izbacim kroz prozor na ulicu, pobile bi pola naselja, kao kakvo ljuto oružje iz Njegoševe mudre poezije! Napravim onda neke druge kolače ili nešto tome slično, nešto za šta „imam ruku“. Slavimo Božić na svoj način, bude nam i lijepo i zabavno, budu nam i puni stomaci, ali ja uvijek odnekud vidim Sent Nikolasa kako maše i pokazuje mi poklon koji je trebalo da dobijem dvadeset petog decembra. Pardon, trideset prvog! Ili ipak sedmog januara, ko će ga više znati… 🙂 🙂 🙂

Mala bijela torba i u njoj djetinjstvo – dio prvi

Odrastati u velikoj, staroj, primorskoj kući, u samom centru mjesta koje osamdesetih godina prošlog vijeka nije brojalo više od hiljadu duša, a okružen porodicom čiji su članovi igrom sudbine činili jedan nadasve živopisan međukontinentalni milje, e, to vam je, dragi moji, bila jedna velika avantura. Kažu da djetinjstvo obilježi dušu i karakter svakog kasnije odraslog čeljadeta i da na njegovo odrastanje utiče sve ono što ga je od malena pratilo. Kako sam otkad znam za sebe, između ostalog, bila okružena čitavim mozaikom najrazličitijih članova porodice, njihovih prijatelja, rođaka tih njihovih prijatelja, a naravno i prijatelja od rođaka onih prvih prijatelja (i još dalje!), sasvim je za očekivati da se tolika količina plemenitih duša prosto morala nekako utisnuti, da ne kažem oslikati u gotovo prazno platno mog dječijeg lika, ostavljajući za sobom neizbrisive tragove djetinjstva i odrastanja.

U našu kuću je uvijek neko svraćao. Iako nije smještena baš na samoj sredini puta (sa ogromnim trepćućim neonskim znakom „SVRATITE!“ iznad ulaznih vrata) i iako do nje vodi popriličan broj nesimetričnih kamenih stepenica, sve to nije sprječavalo zvane i nezvane goste da dođu bar na kafu i čašicu razgovora. Osim tih brzopoteznih posjeta, rado su bile zastupljene i one od nekoliko sati, zatim, ništa manje popularna cjelodnevna, jednodnevna i višednevna okupljanja, a da ne spominjemo ljetnje šeme od po mjesec i više, kada su se lančano smjenjivali svi prstenovi rodbinskih koljena – od dalekog devetog pa sve do najbliže svojte, prijatelja s fakulteta i ostale bratije.

Od svih posjetilaca koji su ređe ili češće svraćali do nas (po nekom sopstvenom nahođenju i potrebi), svako je imao neki svoj način, potrebu ili razlog. Na primjer, mamin otac, djed Branko, radio je na trajektu odmah dolje preko ulice pa je redovno dolazio da nam se javi. Te posjete su trajale najviše petnaestak minuta, i ja sam na taj ritam toliko bila navikla, da kad bi djed nekom drugom prilikom ostao duže od uobičajenog, gledala bih u njega kao u četrnaesto svjetsko čudo! Jeste, baš tako! I mislim da bi mi normalnije bilo da je dolazio tri puta po standardnih petnaest minuta, nego što bi u cugu izbrojao čitavih četrdeset pet, a što nikako nije moglo da se uvrsti u standardnu dnevnu šemu.

Bila je tu i izvjesna teta Zora, komšinica-rođaka iz kuće prve tu sa lijeve strane. Kako nam je bila komšinica to je bilo sasvim očigledno, ali u kom smo se mi rodbinskom svojstvu nalazili, nikada za ovih četrdeset i kusur godina nisam uspjela da zapamtim. Ponavljala mi je mama tu familijarnu zapetljanciju više puta, međutim, sve što nije podrazumijevalo strica, tetku ili ujaka, odlepršalo bi iz moje memorije poput leptirića, da se ne vrati sve do sledećeg prikaza razgranatog porodičnog stabla. Elem, ta komšinica-rođaka teta Zora, obavezno bi prvo zvala telefonom da najavi posjetu i da da znak da voda za kafu može da se pristavi. Zatim bi lagano došetala do nas, smjestila se na svoje uobičajeno mjesto i uz tek skuvani napitak prepričavala šta se novo u mjestu desilo.

Takvih, stalnih gostiju je bilo više. Trebalo bi mi strana i strana da ih sve nabrojim, opišem, i predstavim njihove posjetilačke rituale, ali to su uglavnom bili najbliži rođaci, kao i bliže i dalje komšije, dakle, jedna uobičajena slika malog primorskog mjesta. Koliko god da se njih sjećam, ne mogu da zaboravim i one povremene goste, njihove iznenadne posjete i sasvim neočekivane razloge zbog kojih su dolazili. Na primjer, bio je tu neki advokat iz Kotora, gospodin Jovo, kako su ga moji zvali. E sad, ja se uopšte ne sjećam da li je on kod nas dolazio poslom ili privatno, ali ono što mi je svakako ostalo u glavi kao zanimljivost jeste to da je taj gospodin advokat Jovo sve unaprijed odgovarao. Na primjer, krenete da ga ponudite kafom, a on odgovori: „Hoću, hvala!“ još i prije nego što ste dovršili rečenicu. Ja čudu nisam mogla da se načudim kako to neko hoće nešto, a da ni sam nije znao šta mu se nudi i da li uopšte voli da konzumira ono na šta je pristao. Ali dobro, ko zna da li bih ga se i sjećala da nije bilo te njegove karakteristične navike. Ili, isto tako, dolazio je nekoliko puta kod nas izvjesni gospodin Momčilo, koji je inače živio u Beču, a u svojstvu čijeg prijatelja se u našoj kući prezentovao, evo da me ubiješ sad ne bih znala. Sjećam se samo da su moji, uvijek kada se na televiziji prenosio novogodišnji koncert Štrausove muzike iz Beča, komentarisali nešto kao: „Evo počinje koncert, da nije možda gospodin Momčilo u publici?“ Vjerovatno niko nije bio svjestan koliko ozbiljno sam ja to tada shvatala, ali evo prođoše decenije, a ja i dan danas kad god krene novogodišnji koncert, preletim pogledom po publici neću li vidjeti gospodina Momčila. Istina, jedino što može on sada da sluša jesu nebeske harfe i rajski zvončići, ali ono što ti se kao djetetu učita u memoriju, teško bilo koji kompjuter može nadmašiti. Ovom drugom sve podatke potpuno možeš izbrisati ako želiš, dok je dječije sjećanje neizbrisivo koliko god puta ga „restartovao“…

Kako od tih kratkih, povremenih posjeta pamtim samo izvjesne slike i detalje, tako od onih dužih, koje su se iz godine u godinu ponavljale, imam čitave priče u glavi i to vrlo slikovito prikazane. Sve i kad bih htjela, ne postoji ni najmanja šansa da se takvih uspomena oslobodim. A i zašto bih, kad su toliko jedinstvene i kada su na isto tako jedinstven način uticale na način mog odrastanja i shvatanja ljudi i prilika oko sebe. Saznanja koja sam tokom svih tih godina lagano sticala, svakako su se odnosila na to koliko pojedina ljudska bića mogu biti posebna i originalna. Možeš poslije godinama tragati, nećeš im ni sličnog više naći. Ja takvu misiju nisam ni započinjala, iskrena da budem. Nije mi bilo potrebno, jer kad je neko poseban takav treba i da ostane, pogotovo kad te nakon toliko decenija za njega vežu samo sjećanja i uspomene. Onda ga se nekako još jasnije sjećaš, kao da ste se juče poslednji put pozdravili…

Što se tiče bliže rodbine mog oca, onu sa strane babe Meri nisam nikad upoznala, jer su svi živjeli u Americi pa se kompletna veza sa njima održavala isključivo preko pisama. Znam da su tamo bili pradjed i prababa, kao i dva babina brata, međutim, nekako su sa ovog svijeta prerano otišli svi osim sina kojeg je jedan od babine braće imao. Sa njim se nažalost svaki kontakt izgubio, tako da se ta priča završila na ne baš najsrećniji način.

S druge strane, djed Mato (očev otac) imao je jednu sestru (Jovanku – Seku), koja se sa mužem preselila takođe u Ameriku i tamo dobila tri ćerke – Ljubicu, Đorđanu i Merielu. Ljubica i Đorđana su cijeli život provele u Kaliforniji, dok se Meriela vratila u Beograd gdje je i živjela do kraja svog života, sve do juna 1990. godine. Izuzetna, neponovljiva i nezaboravna teta Meriela (kako sam je oduvijek zvala), razlog zbog kojeg sam krenula u pisanje svih ovih redova, ostavila je na mene toliki utisak, da je prosto neminovno bilo da joj posvetim jednu ovako skromnu, ali sasvim iskrenu priču. Da prikažem kako sam je u svojim ranim godinama života doživjela i kakvu je pamtim danas, poslije skoro trideset godina otkako nas je napustila…

Teta Meriela je bila jedna nevjerovatno lijepa žena. Kao glumica, govorila je moja baba Meri, a bogme, i ostali članovi porodice su bili sasvim saglasni sa takvom jednom konstatacijom. I to je bila živa istina! Bez obzira da li govorimo o njenoj mladalačkoj ljepoti (za koju ja znam sa slika i iz porodičnih priča), ili onoj kasnijoj kada je već zašla u neke zrelije godine, obrni-okreni, mogao si satima da je gledaš, diviš joj se i ne trepćeš. Ja sam to uvijek radila, jesam bez svake šale! Toliko mi je bila zanimljiva u svakom smislu te riječi, da kad bi doputovala iz Beograda – bilo ljeti, bilo zimi – uvijek bih iskrsla negdje blizu nje, pomno posmatrajući šta je obukla, koji je lak za nokte namazala i šta će sledeće da uradi i osmisli.

Kad god bi dolazila kod nas, teta Meriela je donosila nekoliko kofera. Manjih i većih. To nisu bili standardni koferi, već više onako starinski, sa retro šarama i u neobičnim oblicima. Nikad ni jedan nije zamijenila, koliko znam, a godinama su izgledali kao novi, kao da ih je onog momenta u radnji kupila. Nevjerovatno kako je čuvala stvari. Ista stvar je bila i sa garderobom. Naime, u tim starinskim koferima uvijek su bili spakovani isti komadi odjeće. Iste kombinacije isključivo sukanja i bluza. Uz svaku suknju i bluzu išle su i odgovarajuće minđuše. Meni najzanimljivija je svakako bila jedna žuto-bijelo-crna uska suknja, na koju je obavezno nosila crnu bluzu, a minđuše su bile takođe sa nekim žutim detaljima, mada ne mogu jasno da ih se sjetim. Poslije tog, najviše sam voljela da je vidim u crveno-crnom sklopu boja, opet sa savršeno uklopljenim minđušama. I sve to joj je uvijek stajalo kao saliveno, dopunjeno nejneobičnijom frizurom kojom sam ja u svom, tada jednodecenijskom životu, imala prilike da vidim. Teti Merieli je kosa bila sijeda, ali mislim da je stavljala neki interesantan preliv pa je uvijek imala specifičnu plavičastu boju. Pritom, redovno je stavljala minival (ili možda radila one čuvene trajne, ne bih znala tačno) i taj minival je toliko uredno bio „složen“, da je svaka kovrdža (a bilo ih je poprilično!) strogo imala samo svoje mjesto i ni jedno drugo. I to nije bila neka obična frizura kakvu ste najčešće mogli sresti kod osobe sa standardnim minivalom ili trajnom. Ne, ne, to je išlo nekako uvis, kao da je prkosilo zemljinoj teži, kao da ima dugu kosu samo u obrnutom smjeru, a opet toliko joj je pristajalo da nikako ne bih mogla da je zamislim sa drugačijom kreacijom na glavi.

Pored savršeno urednih i očuvanih, a uvijek istih odjevnih kombinacija, teta Meriela je iz svojih retro kofera vadila i veći broj isto tako retro nesesera, od kojih je svaki imao svoju namjenu. U jednom je bio nakit, u drugom pribor za nokte i jedna nadasve jeziva sprava za uvijanje trepavica (od koje sam imala noćne more i bila ubijeđena da ona osim što uvije trepavice, iskopa i cijelo oko i prije nego si trepnuo!), u trećem ruževi, olovke i maskare, u četvrtom razne vrste krema i pomada za svaki dio lica i tijela, a sve zajedno su ih baba Meri i teta Meriela zvale „kozmetika“ („idemo da stavimo kozmetiku na lice“, odlična je ova nova kozmetika za dekolte“, itd, itd…). Sjećam se, te kreme su mi toliko božanstveno mirisale i toliko su me privlačili svi ti neseseri da bih sate mogla provesti samo prebirajući po istim. Naravno, tako nešto mi nikada nije bilo dozvoljeno, pa sam mogla samo da posmatram i strpljivo čekam da se neka od kremica i pomadica potroši, a meni da pripadne kutijica koja je mjesecima poslije imala onaj predivan miris…

Nisu iz tih čuvenih starinskih kofera izvirivale samo teta Merieline lične stvari, jer da jesu, morala bih ovu priču završiti baš sada, mada bi i kao takva mogla da prođe, bar što se mene tiče. Međutim, tu je bilo još nekoliko vrlo, vrlo interesantnih stvarčica. Kao prvo – note! Donosila je sa sobom brdo nota, i to ne samo onih klasičnih štampanih partitura, već milion nekakvih papira, papirčića, kartona, kartončića… I svi su bili ispisani sa desetinama akorada. Na primjer, hemijskom olovkom piše naziv kompozicije, a odmah ispod se vidi sledeći niz: A, D, E7, fis… I sve tako. Naslov za naslovom. Niz za nizom. Jer teta Meriela je čitavog svog života svirala klavir, i radila je to tako lako, muzikalno i majstorski spretno, da si, slušajući je, bio ubijeđen da nema lakše stvari na svijetu nego svirati klavir. Da to svi mogu, samo da krenu. Kao što sam i ja, dabome, krenula, ali o tome će svakako biti riječi nešto kasnije.

Takođe, teta Meriela je iz svojih kofera vadila i poklone kad god je dolazila. Interesantno, ali ja se tih poklona apsolutno ne sjećam, za veliko čudo, jer čemu se dijete obraduje više nego darovima pa još ako su iz takvog bijelog svijeta kakav je za mene bio Beograd! Jedino što mi se nekako baš duboko urezalo u pamćenje jeste mala bijela torba koju sam jednog ljeta dobila na poklon od tete Meriele. Bila je to jedna simpatična četvrtasta stvarčica, obrubljena crvenim trakama sa svih strana. Spolja je imala nekoliko prozirnih džepića, a u svakom tom džepiću se nešto nalazilo – mali češalj, ogledalce, četka… Evo kao da je sada vidim – to malo bijelo čudo – spolja tobože sa stvarima za uljepšavanje, a unutra sa cijelim jednim djetinjstvom, često u sjećanjima neuhvatljivim, ali savršeno dobro upakovanim…

Bokeške duše

Sa koje god strane da čovjek prilazi Boki Kotorskoj (a nekoliko je različitih načina pa ko kako izabere ili kako se kome samo nametne), uvijek će, htio – ne htio, osjetiti neku specifičnu, potpuno nedefinisanu atmosferu. Može joj taj koji dolazi prići skroz sa morske obale, počevši tamo negdje od Ulcinja, Bara, Sutomora. Može se spustiti preko Cetinja sve onako nizbrdo, zaboravljajući šta je lijevo, a šta desno, uvijajući se zajedno sa prilično zastrašujućim serpentinama. Može putnik namjernik (a i onaj koji nije namjerio, ali ga put ipak nekim čudom nanese na tu stranu) doći u Boku i nakon što je popio domaću kafu ispod trebinjskih platana pa se onda samo spusti u zaliv tamo sa hercegnovske strane. Može sići i skroz odozgo sa Žabljaka preko Nikšića, može Jadranskom magistralom vozeći se morskom obalom kroz najljepše gradove počevši sve od Rijeke pa naniže. Može uploviti brodom, može sletjeti avionom. Može kako god poželi! A bilo kako da odluči, uvijek će primjetiti ono NEŠTO, što ni sam neće moći da definiše. Primjetiće svjesno ili nesvjesno. Možda će detaljno analizirati o čemu se radi, a možda će se samo blago očešati o to NEŠTO, puštajući da ga nepoznato, ali vrlo prijatno osjećanje zapljusne u trenutku i odtalasa dalje svojim putem.

Ako mene pitate (mada pouzdano znam da me niko neće pitati, osim što se ja sama uvijek nešto pitam pa kad, isto tako sama, nađem odgovor, obavezno krenem rečenicu na ovaj način), treba malo vremena da prođe da bi se ponešto o toj čudnoj pojavi zaključilo. Dobro, meni i malo više, preciznije rečeno – čitavih četrdeset godina! I onda odjednom – puf! Samo ti sine u glavi, kao kad upališ sijalicu u potpuno mračnoj prostoriji i onda tačno vidiš gdje je čemu mjesto, a da je potpuno drugačije od onoga kako si prije toga zamišljao. E baš tako je i u mojoj glavi „škljocnulo“ tačno jedne junske srijede, predveče negdje, kada smo u dvorištu kuće za kamenim stolom, slavili peti rođendan moje ćerke. Okupila se samo familija (u koju, dabome, računam i prijateljstvo od četvrte godine života), poslužilo se malo slanog, malo više slatkog, ja sam bila servirana kao predjelo, glavno jelo i desert komarcima i ostalim mušicama, tako da je sve bilo baš onako kako treba da bude. Pričalo se tu o svemu i svačemu – o djeci, školi, vremenu, neizostavnim klimatskim promjenama, o ovome, onome… Slikavalo se pametnim telefonima i postavljalo u virtuelne albume. Nekim slikama su se, sasvim logično, dodavali i određeni specijalni efekti, da zanimljivije izgledaju i da se prije uoče na nekoj od društvenih mreža. Sve u skladu sa godinama i na ruku vijeku u kojem živimo. Moderno, pametno i fotošopirano. Može u boji, a može i crno-bijelo, kako ko voli. Uhvaćeno u najljepšem momentu i tako prikazano ostatku svijeta. I, tako nekako se danas svi događaji završavaju. Tako prosto ova nova vremena nalažu.

Međutim, ovoga puta stvar je otišla u potpuno drugom pravcu. Bogami negdje od kad je veče palo pa sve do kasnijih noćnih sati, skoro niko nije pogledao u telefon ili neki drugi uređaj. Jeste se upriličila još po koja interesantna fotografija, čisto da dokažemo po ko zna koji put kako nam tehnologija omogućava uspješno bilježenje bilo kojeg momenta pod bilo kojim uslovima, ali ostatak vremena je potpuno bio rezervisan samo za priče. I to ne bilo kakve priče, već pripovijedanja vezana za neka prošla vremena i ljude koji su tada živjeli. Kako su za kamenim stolom bile prisutne bar tri različite generacije, tako su se samo nizale razne anegdote, dogodovštine i doživljaji iz ranijih vremena. Oživjeli su na taj način ponovo čuveni kamenarski „oriđinali“, kao i oni iz okolnih mjesta, pošto ne postoji mjesto u zalivu koje nije imalo (a i dan danas ima po kojeg) bar dva-tri predstavnika ove nesvakidašnje vrste. „Oriđinalima“ se inače, dolje u Boki nazivaju ljudi koji su po svim svojim karakteristikama tipični predstavnici mjesta u kome žive. To su izuzetno zanimljive osobe, obavezno duhovite, harizmatične, pune priča za poznatog i nepoznatog sagovornika, specifičnih navika. To su majstori u nadmudrivanju, eksperti za sve i svašta (i što im je poznato, a i što nije!), prvaci u smišljanju raznih doskočica. „Oriđinal“ je najčešće legenda mjesta, i dok je živ, a i kad ode Bogu na istinu (čak se još više u svojoj originalnosti uzdigne, preselivši se na onaj svijet!). Njega svi poznaju, i staro i mlado! Ne postoje dva, po karakteru ista ili makar slična „oriđinala“ (valjda im je i zbog toga ovakvo ime dato, između ostalog…). Tu je prisutan čitav spektar ljudskih osobina, i onih dobrih, a bogami, i onih manje dobrih. Možeš razlikovati nepopravljiva spadala od vječitih namćora, koji se ljute kad god i kako god da im se obratiš. Onda obavezno ona spadala „dušu vade“ tim istim namćorima, nalazeći u njima svakodnevnu inspiraciju za šale i pošalice, ma čini ti se kao da su stvoreni samo zato da bi jedni druge izazivali i podbadali. Možeš razlikovati i vječite mudrace i filozofe od isto tako vječitih „kontraša“ pa ako ovi prvi iznesu neku činjenicu sa sve dokazima i obrazloženjima, oni drugi će je za sekund pobiti, tvrdeći sasvim suprotno. Možeš tu sresti i visoko učenih ljudi, i onih koji to nisu. Možeš vidjeti one koji nekim čudom znaju sve živo što se u mjestu dešava, a i one koji nisu u to upućeni pa im ovi prethodni dođu kao naručeni za razmjenu informacija. Široka je to lepeza ljudskih osobina, ne bih do sutra mogla nabrojati, sve i kad bih htjela. I sad, ako bar jedan „oriđinal“ živi u tvom mjestu, tu su svakako razne dogodovštine zagarantovane. Ali ako ih ima više pa još ako čine jedan drugome društvo iz dana u dan, uvijek na istom mjestu, u isto vrijeme, razmjenjujući svakojake priče, šale, provokacije i životne filozofije, e onda budi siguran da si dobio materijal za priče koje će slušati nekoliko budućih pokoljenja. Eto, potvrđujem iz prve ruke!

Jedan mjesni „oriđinal“, po nekom nepisanom pravilu, čitav svoj život provede isključivo u mjestu iz kojega je potekao. Nema seljenja, nema dužeg udaljavanja od rodne grude, nema nikakvih većih životnih promjena. On je toliko prožet mjestom u kojem živi, a to isto mjesto je toliko utkano i u najdublji djelić njegove duše, da često nije jasno gjde je je kome (čemu) kraj, a gdje početak. Ne možeš nikada u potpunosti doživjeti jedno malo bokeško mjesto, a ni grad, ako nisi upoznao nekog njihovog „oriđinala“, ili bar čuo nekoliko anegdota vezanih za ove izuzetne persone. Tek tada možeš ući u samu dušu mjesta u kom si se zatekao, jer, onda tačno vidiš kako ono diše, a i kako dišu svi oni koji u njemu žive. Vidite, svi oni imaju porodice. Svaka od tih porodica slavi slavu, poštuje običaje, ide u crkvu i na ostala mjesna i porodična dešavanja. Tako se međusobno posjećuju, druže, pomažu jedni drugima (nerijetko i odmažu, da se ne lažemo 😉 !), podržavaju jedni druge, ogovaraju se međusobno, svađaju se, mire, vezuju se kumovskim vezama, vjenčavaju se… I ti onda vidiš kako jedno primorsko mjesto diše. Na taj način se stvaraju sve one nezaboravne anegdote, koje se decenijama prepričavaju, lagano „filuju“ novim podacima, prenoseći se sa koljena na koljeno. Baš takvih nekih dogodovština naslušah se i te tople, kasnojunske srijede, dok su moj otac i brat neumorno oživljavali i prizivali davno uspavane bokeške duše.

I, kao što već rekoh, tada mi se upalilo ono svijetlo u glavi. Tada sam konačno shvatila šta je to NEŠTO što me dotakne svaki put kad priđem ovom dijelu zemlje odakle potičem. To je upravo onaj stari bokeški duh, sve ono što prožima stare kamene kuće, pločnike, uličice, odrine, đardine, kapije, kolone. Predivno je kako ga mještani čuvaju baš na onaj najljepši mogući način – pričajući priče, gledajući stare slike, čuvajući i čitajući požutjela pisma i razglednice izgužvanih, pocijepanih, često i nagorjelih krajeva. Ide se lagano dalje, ali nikako bez onoga što je prije bilo i što nas je ovakvima i napravilo. Ljudi odlaze i dolaze, ispraćamo stare, dočekujemo nove sa raznih strana. Miješaju se narodi, kulture, što je jedna sasvim normalna rabota, gdje god da je ljudska noga kročila i stvorila uslove za život. Sve novo se prihvata, ali se ni staro ne odbacuje, i to je najispravniji način kako se među različitim čeljadima ravnoteža može uspostaviti.

I tako, odlazeći iz Boke tog ljeta, negdje ranom zorom, tamo kod Veriga primjetih neku neobičnu izmaglicu, onu jutarnju, kako bi je mještani protumačili. I ti bi onda pomislio da je to samo proizvod toplog i hladnog vazduha, ili neka druga mađija iz prirode. Ali to nije to. To su se gore okupile sve one bokeške duše koje smo one srijede pričama prizvali pa im lijepo, ne znaju da odu. A kako ih uvijek neko doziva, sa ove ili one strane zaliva, onda one nikada više nikuda i ne odlaze. Pa ti onako blago pređu preko ruku i obraza, streseš se, a ni sam ne znaš zašto. Opisao bi šta to lijepo vidiš, a da nisu bezbrojne nijanse boja koje se preslikavaju na morskoj površini. Rekao bi nešto, a ni sam ne znaš šta. I onda samo nastaviš dalje, usput pokušavajući da pametnim telefonom ili aparatom ovjekovječiš to NEŠTO. A ne može ni poslje hiljadu slika. Ne može sve dok mu sam kraju ne dođeš…

Ta divna stvorenja!

Ništa ljepše od jutarnje kafe u hladovini dvorišta blizu morske obale. Mislim da nema osobe koja bi takav jedan ugođaj odbila, pogotovo dok je na odmoru! Meni je to omiljeni dio dana, otkad „gostujem“ kod mojih u Boki, a bogme, i dok sam živjela tamo. I gotovo da bi idilično djelovala ta romantična atmosfera, ako bih je opisala na sledeći način: stara kamena kuća,  prostrano popločano dvorište, palme, glicinije, oleandri i ostalo primorsko drveće, cvijeće, povjetarac u kosi, šum mora, miris jutarnje kafe, tišina malog mjesta itd, itd. Kako sam poznata kao izuzetno romantična duša, nije ni čudo što mi je baš jutarnja kafa omiljeni dio dana. E sad, pošto osim romantike imam još nekoliko interesantnih osobina koje me krase, ne bih bila živa a da vam ne opišem kako U STVARI izgleda taj moj jutarnji ritual na moru. Pošto sve što sam do sada opisala izgleda kao jedna prelijepa, savršena razglednica, ili kao scenario iz neke latinoameričke serije, biću sasvim iskrena! Na kraju krajeva, lijepo je romantiku nekada malo začiniti…

Sto i stolice u našem dvorištu smješteni su u samom njegovom uglu, tačno pored kamelije, koju je još posadila baba Meri i osim što je neviđenih dimenzija, ona takođe ima i sentimentalnu vrijednost. Iznad kamelije se uzdiže stablo stare, odavno propale trešnje, skroz obrasle u narandžaste cvjetove glicinije. To remek djelo prirode nam ujutro daje debelu hladovinu sa jedne strane, dok se sa druge uzdiže džinovska juka (ili možda drvo života, drvo juke, juka života, nisam baš sigurna, uvijek na jednu biljku ide trista različitih imena, svi je drugačije zovu, a na istu misle!). Kad oko podneva upeče sunce, stolice premještamo ispod feloje (neko jedinstveno drvo, ili mi imamo samo tu vrstu, tako nešto…), ali to svakako nije ona svježa hladovina koja krasi predivne jutarnje časove.

I tako ja svakog jutra sjednem pored kamelije, a ispod glicinije i životnog drveta, da uživam. Negdje oko sedam sati, na radno mjesto, to jest, na gliciniju, dolazi roj pčela. Kako su mi objasnili, to su pčele nekog našeg komšije i NAROČITO vole baš te narandžaste cvjetove i oni su im, valjda, najkorisniji u spravljanju meda. Eto, htjela ja to ili ne, moja glava nekim čudom postane kružni tok za milion i sedamsto pčela. Zuje, lepršaju, lepetaju krilcima vrijedna mala bića, a ja još malo pa dobih tikove mlateći glavom sa jedne na drugu stranu, vrat mi se načisto ukočio. Ali ko te pita, med je izvor života cijelog čovječanstva, što se za moju malenkost svakako ne bi moglo reći pa ako pogledamo u čiju korist se ova bitka rješava, nije naročito teško pogoditi, je l‘?

Nešto malo kasnije eto ti i komaraca, svih vrsta! Rekla bih da imam sa njima neki prećutni dogovor, jer, dok ja pijem kafu, oni doručkuju – mene naravno, tako da se svak o svom jelu, odnosno piću zabavio! Pa dobro, doručak je najvažniji obrok u toku dana. Poslije kafe ću ga i sama svakako upriličiti, tako da stvarno ne bi bilo u redu da komarcima zbog toga zamjeram i „pijem im krv na slamčicu“, što je, na kraju krajeva, oduvijek bila isključivo njihova uloga.

Negdje u isto vrijeme dok gostim komarce, ovoj veseloj družini pridruže se i mravi – sitni, krupni, crni, braon, žuti, leteći,i bez krila. Oni zaista imaju i previše posla pa su raspoređeni bukvalno svuda i u svakoj mogućoj dimenziji. Poslije pola sata ne znaš više ni odakle naviru ni kuda su krenuli. Iskreno, nisam baš oduševljena kada im navigacija pokaže da idu uzbrdo uz moju nogu, ali pošto su nas uvijek učili da su to nadasve vrijedna i marljiva stvorenja, onda svakako ne bi bilo u redu ometati ih i uzimati im to uporno nadiranje u svim pravcima za zlo. Baš nešto razmišljam, zamislite samo koliko je u stvari dobar i strpljiv čovjek za koga se kaže da „ne bi ni mrava zgazio“! Sasvim prikladno poređenje, jer meni dođe da im objavim rat sve do istrebljenja! Na kraju krajeva, što u tom mravljem životu nema neko pametno čeljade da smisli izreku kako je taj i taj mrav toliko dobar, da „ne bi nikad čovjeku uz nogu pošao“? Molim univerzum za malo ravnoteže po tom pitanju, valjalo bi…

Iz dubina kamelije pored koje sjedim, uvijek se mogu očekivati razna iznenađenja iz porodice insekata. Tu su paukovi, skakavci, smrdibube, bogomoljke, buba mare, nešto-ne-znam-ni-ja-šta, i ostali višenožni prijatelji. Međutim, kako smo svi za tu kameliju vezani prvenstveno iz sentimentalnih razloga, onda takva osjećanja moraju da nas vezuju i za sve što iz nje izmili, izleti, iskoči, izmigolji se i ispuzi. A kako drugačije, molim vas, zar se može ići protiv istorijsko – porodičnih tekovina…?

Naročitu atmosferu stvara dolazak zlatnog ili zelenog „popa“ (Cetonia aurata je njeno učeno ime, ali nije baš popularno u primorskim krajevima, nekako logičnije mu dođe da ga zovu „pop“!). Koliko su bezopasni, toliko su i ogromni, a od svega najglasnije zuje dok lete. Mišljenja sam da i nisu baš neka naročita inteligencija, jer od cijelog dvorišta oni nađu da prolaze baš kroz moju glavu. I onda se zaleću svom snagom, ja izbezumljeno skačem i mašem rukama pa ko prije poludi! Uglavnom bude neriješeno, mrtva trka, što bi se reklo…

Zaista ne bih bila pravedna ukoliko bi bilo izostavljeno nekoliko redaka posvećenih simfonijskom orkestru zrikavaca, koji nastanjuju skoro svaku granu drveta u dvorištu i vrtu. Čim izađe sunce i temperatura krene da raste, to izazove nekakvu suludnu reakciju kod ovih muzički nadarenih bića i oni tada kreću da „zriču“, i „zriču“, i „zriču“… Prvo jedan, a onda još sedamsto komada za njim i tako u nedogled, sve do same besvijesti. Taj zvuk je toliko jak i prodoran, da je zaista poželjno imati ogromno strpljenje, do krajnjih granica rastegljivu toleranciju i neviđenju ljubav prema prirodi i svim njenim proizvodima. Bukvalno svim, jer kad ova buka i dreka krene, reakcije mogu biti vrlo nepredvidive, zato, nije na odmet uputiti ljude šta ih čeka. Čak je i poželjno!

Čitava ova „ekipa“ ne bi bila potpuna, a da se u nekom momentu ne pojave i stršljenovi. Nisam neki ljubitelj moram priznati, a i prilično su mi zastrašujući. Naravno, od svih dvorišta u našem dvokilometarskom primorskom mjestu, oni su BAŠ u ovom izabrali da piju vodu i to BAŠ iz tacne ispod saksije, koja se nalazi tačno pored kućnih ulaznih vrata! I dolaze tako na svakih desetak minuta, a ja, čuvši da napadaju kada je neka veća galama ili kretanje, trudim se da glumim pečurku i ne mrdam, moleći se u sebi da me baš tada ne spopadne onaj šašavi, pogubljeni zeleni „pop“, iliti stručno rečeno, toliko originalna Cetonia aurata

Eto, to vam je moje društvo uz prvu jutarnju kaficu! Poslije „druženja“ uđem u kuću da doručkujem, a glava mi po navici „sjecka“ tamo-amo, ruke i noge su mi preplavljene ujedima raznih vrsta, dok mi se u šoljici od kafe dave, u prosjeku, dva mrava i jedna pčela. I naravno, ulazak sam natempirala tačno između dva stršljenova pojenja vodom, uz još koji suludni nastup zlatnog ili zelenog „popa“. Pirlično zanimljivo, morate priznati! I, kada sve to saberem, moj opis romantične jutarnje kafe na moru bi, u stvari, izgledao ovako: stara kamena kuća, prostrano kameno dvorište, palme, glicinije, oleandri i ostalo primorsko drveće, cvijeće, vjetar u kosi, šum mora, miris jutarnje kafe, pčele, komarci, mravi, bumbari, skakavci, bogomoljke, muve, zrikavci, ose, stršljenovi, „popovi“, paukovi, smrdibube, takozvani „helikopteri“, buba mare, leptiri, nešto-ne-znam-ni-ja-šta, i ostali… E da, i tišina malog mjesta! Mada, ništa od toga, trajekt neumorno odvozi i dovozi… Sve u svemu, pravo i istinito uživanje u prirodi!!!

Ljubimac

Otkad znam za sebe pa sve do dolaska u VELIKI BELI GRAD, dakle prvih sedamnaest godina mog života u Boki, uvijek je u kući sa nama živio po neki ljubimac. Nekada i više njih, da se ne lažemo. Kao prvo, bilo je tu nekoliko njemačkih ovčara, sve sa vrhunskim pedigreom, donosio ih stric kad bi se vratio sa broda. Dalje, odgajili smo čini mi se, nekoliko stotina mačaka, bez preuveličavanja! Još kad smo sestra i ja ukapirale da ih slobodno možemo donijeti bez obzira gdje ih našle, našoj sreći nije bilo kraja! Ni maminoj, takođe! Ooooo, kako bi se ona radovala pa to ne možete ni da zamislite… Na primjer, pojavi se jedna od nas sa mačetom u rukama, ono se naravno trese više od straha nego od zime, zapomaže koliko ga grlo nosi na svom mačijem jeziku, a nama se srce cijepa pri pomisli da je neko mogao samo tako da ostavi na ulici jedno bespomoćno biće. Kažem vam, mama bi se tada naprosto oduševila! „Opet mačka??? Ko će da vodi računa o njoj???“, zapitala bi nas majka umilnim glasom, a mi bi obavezno odgovorile: „Pa mi ćemo! Ozbiljno ti kažem!“ Iz ovog ugla posmatrano, nekako bi tačnije bilo da smo možda rekle: „Pa mi ćemo, prva dva dana! Ozbiljno ti kažem!“, ali ko bi se svega sjetio u momentu, tada nam je najvažnija bila mačija patnja i prezir prema bezosjećajnim ljudima – uličnim ostavljačima ovih nedužnih stvorenja. I tako bi svako mače ostajalo kod nas, a uloge bismo pošteno podijelili: Nas dvije smo se igrale sa njima, tata je svako jutro išao da kupi svježe ribe da ih nahrani, a mama ih je vaspitavala. Doduše, više se nekako preganjala s njima, pogotovo kad bi oprala prozore, a onda bi one došle i naslonile nos na staklo, ostavljajući prepoznatljiv trag od tri tačke. Ili kad bi joj raskopale cvijeće, ušle kroz kuhinjski prozor i završile u hrani, krijući se raskomotile na kauču, ostavljajući dlaka taman toliko da ima za jedan omanji džemper! To su bili dani, eh, kad se samo sjetim…

Neizostavni dio kućne faune bile su, a i još uvijek su, dabome, kornjače. Mislim, one ne ulaze u kuću, niti su ikada pokazale interesovanje za takav neki poduhvat, a i dok bi stigle do nje garantovano bi ih prošla volja. Pa jeste, stavite se u njihov položaj: Ideš satima,miliš, puziš, bauljaš, a prešao si svega dvadeset metara. I još ti je toliko ostalo! Ma idi, kakva kuća, ko će o tome misliti! Tako da su drage kornjače uglavnom orijentisane na srednji i donji đardin (vrt), a koliko vidim ništa im ne fali. Ne sjećam se kad se neka od njih na bilo šta požalila.

Imali smo mi i ptica, kako da ne! Bilo je tu onih malih papagaja Tigrica, ali njih se ne sjećam, valjda su bili aktuelni još prije mog rođenja, sudeći po pričama. Ali zato, i te kako se sjećam čuvenog Lora. Sve i da hoću, ne mogu to čudo prirode zaboraviti. Bio je to jedan raskošan papagaj (ara), sav onako zelen sa jarko žutim i crvenim perijem, ma ljepota za oči! Jeste, ljepota za oči i kazna božija za uši. Smrt za bubne opne! Pakao za cijeli slušni aparat! Tačno bi kletva po njemu mogla da se napiše: „Dabogda ti Loro pola sata na uvo vikao!“ Vjerujem da bi bila zlokobnija od svih drugih kletvi, a znamo koliko je naš narod bogat i prepun inspiracije kada su umotvorine ove vrste u pitanju. E, Loro bi ih sve prešišao i to pouzdano mogu da tvrdim!

Ova izuzetna persona provodila je svoje papagajske dane u velikom kavezu (baba Meri je taj kavez zvala „kempa“, izvor same riječi mi ni dan danas nije poznat), a iz nekog razloga taj kavez je bio smješten tik uz onaj veliki starinski televizor u dnevnom boravku. I sad, kad malo razmislite, prosječna porodica bi se popodne, ili uveče, okupila da odgleda neki zanimljiv program, da se ukućani poslije napornog dana opuste, je l’. Kod nas je bilo nešto malo drugačije. U stvari, mnogo drugačije! Mi smo gledali i TV, i Lora kako se premeće sa prečke na prečku, skače gore-dolje, kači se onim kandžama za rešetke kaveza, lepeta krilima, krcka sjemenke od suncokreta… Dakle, gledali smo u oba prizora, a čuli smo samo i isključivo Njegovo veličanstvo papagaja. Taj nikada nije ćutao, da vam kažem! Ili se nešto kikotao, ili je nekako čudno „kvrčao“ dok tamani suncokret, ili je vrlo sugestivno zvao sam sebe i mog brata Mata, a to je otprilike izgledalo ovako: „Lorooooooooo!!!!! Looooooooorrrrrroooooooo!!!! Maaaaaaatoooooooooooo!!!! Mato, Mato, Matoooooooooooo!!!!“ I sve tako u nedogled! Dok se svi kolektivno ne prenerazimo i zaboravimo zašto smo se tu i okupili. Kakav televizor, kakvi bakrači, ko je još o tome mislio… A najupečatljivije je svakako bilo kad bi ga iz čista mira uhvatila opšta dreka i vika. Kažem, najupečatljivije, pošto se ipak trudim da budem pristojna i staložena dok ovo pišem. Jer, ljudi moji mili, vi ne znate koje su to frekvencije bile! Drao se isključivo na samoglasnik a, i to je uvijek bilo ravno najstrašnijoj sceni iz kakvog horor filma. Ko nije bio upućen da u kući imamo takvo jedno stvorenje-drekavca, mislio bi da svakodnevno koljemo ljude, čupamo im kliještima nokte i uši, i to porodično! A Loro je to radio iz sopstvene zabave, možeš misliti! Kao, sad sam ja baš nešto mnogo vesela pa što ne bih urlala ovdje po zgradi koliko me grlo nosi: „Aaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaa!!!! Aaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaa!!!!“ Evo kao sad da ga čujem, i lijepo mi se zaledi krv u žilama! I ne samo što je bio toliko glasan, nego nije bio ni druželjubiv, ali uopšte. Ako me sjećanje ne vara, baba Meri ga je povremeno puštala iz kaveza, međutim, to je bila živa propast. Čak i više od propasti! On je obožavao da nam se kači nogama za kosu, ljepšu stvar mu niste mogli prirediti. Nema tu onih slika sa reklama, znate ono, prelijepa ara vam odmara na ruci, mazi se sa vama, pozira za slikanje, i sve te ostale idilične stvarčice. Jedino kad je meni Loro sletio na ruku bilo je kad me ugrizao onim crnim, oštrim, uvijenim kljunom za kažiprst, i bukvalno mi napravio dvije rupe sa obje strane prsta. Poslije se kikotao do besvijesti. Zabacio glavu unazad, čkilji u mene onim jednim okom (nikad nije mogao da nas gleda sa oba oka istovremeno, zbog položaja istih na glavi!) i kikoće se, kikoće, crče od silnog kikotanja! Kakav lik, kad se samo sjetim… Jedino je sa babom Meri imao prijateljski odnos. Kako i ne bi, kad njoj apsolutno, ali ni jednog momenta nije zasmetao ni jedan jedini zvuk koji bi proizvodio, makar to bilo i ono bjesomučno vrištanje i podvriskivanje. Baba Meri se smijala na sve to, pričala sa njim, smirivala ga, a ja sam vazda u čudu gledala, jer taj gospodin ne da nije imao namjeru da se promijeni u bilo kom pogledu, nego je zdušno radio na tome kako da pojača volumen svog raskošnog glasa i kako da nas što bolje sve žedne prevede preko vode, pri tom se kikoćući do izbezumljenja. Ne znam, nije mu pristajalo to ime Loro, Demijan bi bilo baš nekako zgodno uz svu njegovu harizmatičnu ličnost i prirodu. Kakav Loro, to je za one što umiljato stoje na prstu, a ne kače se kljunom za njega….

Eto, takav je bio jedan od naših nezaboravnih kućnih ljubimaca. Da napomenem da smo ga na kraju poklonili negdje u Dubrovnik, nekom čovjeku koji se bavi papagajima. Kao, ljepše će mu biti tamo, a prava istina je bila da će u svakom slučaju biti ljepše svima nama ovamo! Ne znamo šta je dalje sa njim bilo, vjerovatno je još uvijek živ, jer are žive i po sto godina. Pogotovo te kao što je Loro, taj će i dvjesto da dočeka, Bože zdravlja, samo dok ima kome krv na slamčicu da pije i nema brige… Kakav nezaboravan lik!

Nadam se da vam je poslije cijele ove priče jasno zašto svi porodično toliko volimo kornjače, ta predivna mirna, tiha i dobroćudna bića. Drugo, i meni je konačno sinulo zašto sam još od malih nogu osjetljiva na zvukove svih vrsta. A da ne pričam o tom predivnom iskustvu gledanja u televizor bez kaveza sa papagajem pored… Neke stvari su prosto neprocjenjive, ama ne mogu se riječima opisati! 😉

(Ne)umorni konjanik

image-0-02-05-9c1a67f5f85cd0f8b0ca97c6d703f6880f63fc0e63ed1b5a054f02ede6531835-V

Umorni konjanik, 1960.

Djed Mato, otac mog oca, rođen je 13. aprila 1895. godine. U momentu dok ovo pišem, imao bi ravno sto dvadeset dvije godine, i životni staž prepleten sa ukupno tri različita vijeka, što bi svakako bio izuzetan materijal za jednu interesantnu priču. Međutim, iako nije poživio duže od sedamdesetih godina prošlih stotinu ljeta (umro je 1973.), njegov život, i sve ono što ga je pratilo, kao i sve mnogobrojne momente koje je on uspio da isprati, svakako nisu za zanemariti, a po mom mišljenju, mogle bi se ovjekovječiti ne samo u skromnoj priči kao što je ova, već i u kakvom filmu. Doduše, zamišljam staru produkciju, možda čak i u crno-bijeloj varijanti, sa retro-loknastim frizurama, bijelim odijelima, onim otmenim, gospodskim ponašanjem i manirima. Čujem i muziku u pozadini, koja dopire sa starih gramofona, onaj neprevaziđen pucketavi zvuk koji te začas vrati bar pet decenija unazad, iako tamo možda nikad nisi ni bio. Eto, takav bi bio moj film o djedu. Sa sve premijerom u malom mjesnom bioskopu, nekoliko redova drvenih, neudobnih sjedišta, i onda se na platnu prvo prikažu neki nejasni oblici, ostaci filmske trake koji se preslikavaju na njegovoj bjelini, jednocifreni brojevi koji iskaču unazad jedan za drugim, i konačno, prodorna muzika što najavljuje početak filma…

image-0-02-05-567311c8f390498782ae8945be2ab8267a6fb868b6fcd3d209b708c168eba7e7-V

Požar u preriji, 1956.

Djed Mato se čitavog svog života bavio umjetnošću. Bio je prvenstveno slikar, ali i muzičar koji je svirao na violini. Vodi se kao drugi po redu u porodičnom nizu umjetnika, a vrlo zasluženo je naslijedio onog, koji je čitavu umjetničku istoriju i započeo – svog oca Špira. Špiro Đuranović je rođen davne 1864. godine i u knjigama je zabilježen kao jedan od prva dva školovana slikara u Crnoj Gori (drugi je bio Budvanin, Anastas Bocarić, rođen iste godine kao pradjed Špiro). Kratko je živio, ali je za svog vijeka ostavio značajan trag u crnogorskoj slikarskoj umjetnosti. Školovao se u Trstu i u Kijevu, da bi se nakon završenih studija vratio u rodno mjesto, Kamenari, i tamo živio prilično umjetničkim, boemskim životom. Njegov značaj posebno se ogleda u slikanju portreta pa neke od najstarijih bokeških porodica posjeduju slike svojih članova i rođaka, rađene upravo Špirovom rukom. Umro je 1910. sa svega četrdeset šest godina.

image-0-02-05-aa81c5089f8de544ab6958e254b28a3e9c030e6208762ec4c91783b1ef969960-V

Autoportret, Špiro Đuranović

Djed Mato je nastavio očevim stopama. Svoje prve časove slikanja je dobio upravo od njega i to podučavanje se nastavilo sve do Matovog odlaska u Zadar u Učiteljsku školu. Godine 1919. odlazi u Ameriku, gdje je diplomirao na Visokoj umjetničkoj školi (Grand Central Art School) u Njujorku. Mentor mu je bio Arhangel Gorki, jedan od prvih američkih apstraktnih slikara. Na ovom kontinentu proveo je punih petnaest godina, aktivno učestvujući u bezbrojnim umjetničkim aktivnostima, izložbama širom zemlje, u druženju sa svjetski poznatim imenima iz područja slikarstva, muzike i ostalih umjetnosti. Na jednoj autorskoj izložbi u Hjustonu (Teksas), upoznaje sasvim slučajno i svoju buduću suprugu Meri, poslije nekog vremena dobija od njenih  roditelja blagoslov za vjenčanje i 1934. godine se zajedno vraćaju u Boku, u Kamenare.

image-0-02-05-607ea7bb07b5b720de94f51c96ff52c87c209d8a4e4d7d87fa69c0153ca53ad3-V

Portret Meri Đuranović

Do samog kraja svog, sve samo ne jednoličnog života, djed Mato se intezivno bavio slikanjem. Radio je i kao profesor umjetnosti u Kotoru, objeručke se zalagao za poslijeratnu kulturnu obnovu pri čemu je kumovao osnivanju nekoliko muzeja, arhivskih ustanova, muzičkih škola, kao i škole za likovnu umjetnost u Herceg-Novom. Dobitnik je više nagrada, između ostalog i one čuvene Trinaestojulske. Osnivač je i određenog broja kulturno-umjetničkih društava u kojima je i sam svirao, a baba Meri je (kako je imala običaj da priča) imala „predivan sopran“ pa je i sama pjevala u jednoj takvoj družini. Kaže ona, kakva su to vremena bila… Onda obavezno krene u prepričavanje neke dogodovštine sa izvjesnog koncerta u Perastu pa se smije, smije, smije, jedva ispriča do kraja! Ja je slušam, ne kapiram baš najbolje šta je to toliki smijeh izazvalo, ali se i sama kikoćem, jer baba Meri ne može da se zaustavi. A to je toliko zarazno bilo…

image-0-02-05-c571df203f5133920c0e50f9c7ce5d1b35f185a43623ac7ee0d04db8ae5304bb-V

Dolje, Autoportret sa pumom, gore, Materinstvo i Crnci – zadovoljstvo (američki period)

1971. godine djed Mato je u našoj kući, u Kamenarima, otvorio galeriju slika pod imenom „Verige“. Galerija je dugo godina zatim bila otvorena za posjetioce, koji su mogli da vide sve djedove slike, kao i one od njegovog oca Špira (svega par primjeraka, koliko je ostalo poslije njegove smrti). Ne znam broja svim ljudima koji su kroz galeriju u to vrijeme prošli. Osim posjetilaca iz Boke, dolazile su i ekskurzije, studentske grupe, turisti iz svih krajeva svijeta, brojne poznate i ugledne ličnosti iz svih oblasti, ma nema ko nije bio! Sjećam se, naša učiteljica iz male mjesne osnovne škole svake godine je sa svojim novopridošlim učenicima organizovala posjetu galeriji pa bi prvaci i drugaci onako mali, u koloni par po par ulazili među sve one slike, gledali lijevo desno, častili se sokom i slatkišima koje bi im moja mama pripremila i slušali priče o tome kako je koja slika nastala. Ne pamtim čudnije situacije, nego kad sam sa učiteljicom i drugarima iz razreda došla u posjetu sopstvenoj kući, gdje me sokom poslužila sopstvena majka. Ni dan danas nisam došla kraju toj emociji koja mi se još tada nametnula i čuči na istom mjestu čak i dok ovo pišem. Znam samo da sam bila malčice ljubomorna na ostatak ekipe, jer njima je sve bilo novo i zanimljivo, a ja na izlet došla kući. Zamislite, kući! Pa gdje to ima, zaboga?!

Inače, u tom periodu obožavala sam da prelistavam „Knjigu utisaka“ i da čitam sve ono što su ljudi prilikom posjete galeriji osjetili i zapisali. I dan danas, kad odem u Boku i za vrijeme ogromnih ljetnjih vrućina sjednem u galeriju u kojoj je uvijek nekako freško i lakše za disanje, uzmem tu „Knjigu utisaka“ i po ne znam koji put čitam šta je ko napisao, svako na svom jeziku. Još uvijek imam nekih „primjeraka“ koje nikako ne mogu da dešifrujem, što zbog rukopisa, što zbog zbog samog jezika na kojem je čitav utisak bio zapisan. Ne razočaram se što opet nisam uspjela da pročitam, jer mi je to postao ritual za ovih nekoliko decenija pa ako i ne uspijem ove, sigurno ću razriješiti misteriju sledeće godine…

image-0-02-05-296c1df9c8e957e6d81661ec0d7f827329ccb78ed5453adb9269bf2347a7d965-V

Galerija „Verige“, djelić

Djed Mato je po slikarskom stilu bio ekspresionista, karakterističan po jasnim oblicima i upečatljivom kontrastu jakih boja na svojim slikama. Slikao je uglavnom portrete, ali i neizostavne prizore iz Boke u kojima je nalazio inspiraciju cijelog svog života. Prva njegova djela bila su pretežno kubistička, da bi se kasnije potpuno posvetio ekspresionizmu kao stilu slikanja. Baba Meri je imala običaj da kaže kako su boje na njegovim slikama postajale sve svjetlije, što je bivao stariji i bliži kraju svog života. Taj podatak mi je bio naročito zanimljiv pa sam više puta išla hronološki od slike do slike (potpis i godina nastanka su uvijek bili smješteni u donjem desnom uglu) i tražila dokaze za ono što mi je Meri ispričala. I stvarno je bila u pravu! Jedna od njegovih poslednjih slika „Ptica u kavezu“ predstavljena je mnogo svjetlijim nijansama plave, žute i crvene, nego na primjer portret nastao deceniju ili dvije ranije. Poslednja djedova slika, „Školji“, isto tako u svijetlim bojama, nažalost je ostala nedovršena. Predstavlja dva mala prelijepa ostrva na samom presjeku risanskog i kotorskog zaliva, Gospu od škrpjela i Sv. Đorđa. Doduše, koliko je tužno to što djed Mato nije uspio da je dovrši, toliko je ona postala nekako posebna za sve nas, baš zbog tog svog nedostatka. Iskreno, ja je i ne mogu zamisliti dovršenu! Postoji skica na kojoj je prikazano kako je sve to trebalo na kraju da izgleda (pošto je djed Mato za svako ulje na platnu prvo pravio skicu na manjem komadu papira, i sve te skice su sačuvane), ali kako sam navikla da tokom cijelog svog života gledam u onu bijelu, neiscrtanu površinu, onda sam je tako i prihvatila. Ta slika nosi toliko simbolike sa sobom… Ostavljena je na postolju onako kako je djed ostavio poslednji put. Na uskom pultu ispod slike šareni se i dalje paleta sa ostacima izmješanih boja, a pored nje je nožić sa kojim je djed slikao. Da, sve slike je uradio baš tim nožićem. Objasnio mi je tata svojevremeno (i hvala mu na tome!) kako je ta tehnika izgledala, pošto kad djetetu kažeš da neko nožem slika sliku dođe mu isto toliko čudno i nezamislivo kao da si mu rekao da pile siječe četkicom za slikanje. A pošto se radilo o mom rođenom djedu, ne bi bilo dobro da sam ga u djetinjstvu zamišljala kao izvjesnog kasapina slikarskih platna. Nije da bi baš bilo zgodno. Ni za okolinu, a ni za moje krhko biće.

image-0-02-05-893f49258411dc9cbe4c6d208c214ff4fdff104db9775f392287319d9915b076-V

Školji i Ptica u kavezu, 1973.

Ja djeda Mata nikada nisam upoznala. Otišao je tri godine prije nego što sam počastila ovaj svijet svojim dolaskom. Međutim, na neki svoj način imam osjećaj kao da ga prilično dobro znam. Odrasla sam sa njegovim uljima na platnu, brojnim skicama, akvarelima, olovkom crtanim pejzažima i aktovima. U svakoj prostoriji u kući ima po nekoliko njegovih radova, ne možeš ih mimoići. Ja sam, svjesno i nesvjesno, proučila svaki potez na svakom primjerku. Po prirodi sam analitična do srži, sve u svojoj glavi rastavljam i do najsitinijih detalja, pa kako ne bih i ove hiljade pokreta nožićem, olovkom, ili četkicom. I sad to imam običaj da radim. Kad sam se udala, roditelji su mi poklonili jedno djedovo ulje na platnu, izvjesne „Arlekine“. Procedura je bila takva da su mi rekli kako, dabome, mogu da izaberem koju god hoću osim te, te, te, te, te i te, a bogami i one, one tamo, ove iznad, ove četiri ovamo, a ni cijeli gornji red tamo sa desne strane! Ostale (tri) su sve dolazile u obzir, možda, eventualno, ako se dogovorimo! Izabrah „Arlekine“, a mogla bih se zakleti da je i ona trebalo da bude na onom drugom spisku, kao na kraju krajeva i sve ostale… I sad, ta slika visi u mom stanu, u Beogradu, tačno iznad televizora pa često uhvatim sebe kako detaljno pratim linije, raščlanjujem boje koje su se ulile jedna u drugu, pogađam šta je prvo nacrtano – bijeli ili crveni arlekin, analiziram izraze lica, pokrete, zamišljam šta je poslužilo kao inspiracija za baš ovu sliku, kakva je simbolika, kakve emocije prate ova dva upečatljiva lika… A to sam uradila sa skoro svakom slikom dolje u Boki pa ako nisam bar malo uspjela da upoznam sopstvenog djeda, onda ne znam šta bih drugo rekla…

image-0-02-05-5db296fa5d200181f2d531b9e25f536d46e531e2c1fcecc952e774027d2bc5a7-V

Mogla bih ja o ovom čudesnom čovjeku da pišem još strane i strane. Čudno je to, nekoga lično upoznaš, družiš se sa njim, provodiš vrijeme u njegovom društvu, a na kraju se ispostavi da ništa živo o njemu nisi saznao. S druge strane, nekoga ne vidiš i ne sretneš nikad u životu, a po onome što je ostavio, i po djelima po kojim ga ljudi pamte i prenose svakojake živopisne priče i događaje, imaš osjećaj kao da si mu uz rame rastao. Zato kažem, mogla bih još toliko slova o mom djedu Matu iskucati. Mogla bih opisati svaku sliku posebno, prepričavati bezbrojne anegdote iz njegovog bogatog života, predstaviti ga kakav je bio kao otac, kao muž, kao slikar, muzičar, profesor… Svih tih priča sam se do besvijesti naslušala pa je i red bio da sklopim sopstvenu sliku i stvorim lični doživljaj ovog izuzetnog gospodina, prezence, kako se to u Boki kaže. I eto, ponosnija sam što nikad nisam upoznala takvo jedno biće, nego što sam lično srela stotinu drugih čeljadi. Više naučih od njega čiji glas nikad nisam čula, nego od bezbroj drugih koje čujem, a ništa mi bitno nemaju reći. Jednom mi je jedna drugarica rekla: „Dobro, on je svoj uspjeh zaslužio! A šta si ti uradila, osim što nosiš isto to prezime?“ Pa eto, draga moja, upravo to – sa zadovoljstvom to prezime i nosim, jer me mnogo toga u životu naučilo! Za tebe ne znam, ali za mene je dosta…

image-0-02-05-0df2fb898688ee25e303f03487d75ab231272a54d584479d097422f213c25f0f-V

image-0-02-05-3f6bad3336fcab6e89b557e0ed05cfe1d175dc13bc914d726cdfe3778e086c75-V

Materinstvo, Raspeće (američki period)

Kupka od jorgovana

Jedan dan nakon Lazareve subote, a sedam dana prije Uskrsa slave se Cvijeti. Praznovanje je posvećeno poslednjem Hristovom ulasku u Jerusalim, gdje su ga ljudi dočekali sa cvijećem i palminim grančicama, a takođe obilježava i početak njegove poslednje nedelje života na zemlji.

Kao za svaki vjerski praznik, tako se i za ovaj vezuju različiti običaji, od naroda do naroda, od grada do grada, i od mjesta do mjesta. Nekad čak i od kuće do kuće. Dok sam živjela u Boki, svake godine kad bi se slavile Cvijeti, nas je, već kad ustanemo, ma tek što smo oči otvorili, dočekivao izvjesni običaj. Još nismo znali ni gdje se nalazimo, tek izašli iz carstva snova i jorganske kneževine, kad eto ti običaja, viri odnekud sa donjeg sprata kuće, strpljivo ali sasvim uporno i postojano čekajući da bude ispoštovan onako kako to oduvijek njegova pravila nalažu. Nije se običaj obazirao ni  na to što bih ja, na primjer, prvo pojela malo hleba i džema i srknula šolju skoro vrelog čokoladnog mlijeka, napitka moje mladosti. Po njemu, na takve aktivnosti je trebalo sačekati, jer nije svaki dan praznik, a ako već nije onda se, molim lijepo, ne može odmah navaliti na džem i čokoladno mlijeko, pa nismo valjda u šumi rasli i neredu se učili još od malih nogu.

Tako je prije svakodnevne rutine i blagotvornih napitaka, buđenje onog dana kada su Cvijeti podrazumijevalo i umivanje u cvijeću. Mama bi tog jutra kad ustane, nabrala u vrtu raznoraznih biljaka i biljčica različitih boja i još različitijih opojnih mirisa. Onda bi njihove latice i listiće ubacila u posudu sa vodom, a ta posuda je zatim sve do jednog, koliko nas je u porodici bilo, čekala da ispoštujemo običaj onako kako i dolikuje jednom tako važnom prazniku.

Lično, kao mala, imala sam par nedoumica što se tog umivanja tiče. Mislim, sve je to bilo u redu, pristupala sam ja jednoj tako svečanoj raboti izuzetno ozbiljno, profesionalno, i sa poštovanjem, ali ne mogu baš da tvrdim da mi je svaki put sve ispalo kako treba, hoću reći, tačno onako kako je to običaj od rane zore očekivao. Vi sad sigurno mislite, šta tu ima da uspije ili ne uspije, umiješ se, obrišeš lice peškirom i to je to! E, ali nije to kod mene išlo baš tako jednostavno, ma kakvi! Moja cvijetnonedeljna, a svakogodišnja muka je bila ta što sam imala ogroman problem sa lijepljenjem, kačenjem i prianjanjem cvijeća i svih njegovih djelova po licu, kad god bih započela proces jednog takvog umivanja. Kako je u posudi bilo i jorgovana, i jasmina, i nečeg crvenog, i roze, i tu me sijeci ako ne vidjeh i nešto narandžasto sa ljubičastim – sve te latice, i najsitnije i one veličine ljudskog uveta i polovine slonovskog stopala, zalijepile bi mi se za kompletnu glavu, od vrha nosa pa sve tamo do potiljka. I što se ja više umivam da ih uklonim, sve ih više navire! Taman maknem četiri, kad eto ih još deset, prijete najezdom čitave vojske, ako ih kojim slučajem uspijem vratiti u posudu! ‘Ajde što mi se za lice priljube, nego i za ruke! Kao, pokušavam da razgrnem stotine plutajućih miomirisnih oblika i da uzmem samo vode u ruku, ali nema šanse! Napadaju kao roj komaraca! Još i mirišu, majko moja mila, kako je ono mirisalo… Pa dovoljno da su samo jorgovan i jasmin bili na spisku, a gdje je sve ostalo! Bogami, dok bih skinula sve one „naljepnice“ sa ruku, čela i obraza, usput bi me i miris ošamutio pa sam lijepo u svoj toj ošamućenosti sebe vidjela kako sjedim tamo negdje na drvetu rascvjetalog jorgovana i mašem palminom grančicom, dok u drugoj ruci pridržavam šolju toplog, mirisnog čokoladnog mlijeka! Na kraju bih se na jedvite jade iskobeljala nekako iz mora samoljepljivih, mirišljavih latica i listova. Ne znam za druge, ali ja bih se naumivala za desetoro ljudi tog jutra. Ma za tri mjeseca unaprijed! Mislim da ni dan danas nema osobe u porodici koja bi tako temeljno ispoštovala običaj Cvijetne nedelje, i pravo da vam kažem, veoma sam ponosna na to! Čik, nek mi neko iz familije izađe na crtu ako smije! Garantujem pobjedu, uzalud vam sav trud ovoga svijeta čim vidite kako stručno i sa autoritetom profesionalca postrojavam milione jorgovanskih latica, ili kako na koljena bacam najljepljivije djelove cvijeta jasmina, herojski prkoseći njegovoj omamljujućoj aromi… 🙂

Otkad sam u Beogradu, ćesto na Cvijete prošetam Kalemegdanom, bude predivan proljećni dan. I onda posmatram, trava skroz obrasla maslačcima, sa svih strana upadaju u oči razne boje geometrijski zasađenog cvijeća pa se mislim, što bi tu bilo materijala za onu čuvenu bokešku običajnu posudu, ma divota jedna! Lijepo da cijelo Kamenare pozovemo na umivanje u tu nedelju, još i da ostane! Ovamo ispred moje zgrade uglavnom je beton, nemaš gdje šta ubrati. A valjalo bi. Pa poslije slatko navaliti na hleb i džem. Ali samo to, nema čarobnog, vrelog čokoladnog napitka. On je ostao daleko negdje u djetinjstvu, sa mamom koja ranom zorom ogrće džemper zbog svježe jutarnje rose, i silazi u đardin da nabere šta treba. Daleko je baš kao jorgovan. I jasmin. I ono narandžasto sa ljubičastim, tu me sijeci ako ga ne vidjeh u posudi…

Džinovska sekvoja i balon od helijuma

Poslednjeg dana marta moja mama slavi rođendan. Dok ovo pišem napunila je godina taman toliko koliko joj je trebalo da sakupi veliki dio životnih mudrosti i pretvori ih u sopstvenu svakodnevnicu, dok smo se mi, koji smo od nje potekli, za tu istu svakodnevnicu zakačili i upijamo je polako ali sigurno. Korak po korak. Ono što je meni mama uspjela da prenese i što i dalje vrlo uporno nastavlja da radi, pokušavam i ja sa svojom djecom, mada sam još uvijek prilično trapava po tom pitanju. Sve se nešto spotičem, ustajem, skrećem lijevo, desno, tamo, amo, malo uhvatim pravac, i tako u krug. Vjerovatno je to proces kroz koji svi prolaze prilično dugo, sve dok ne dođu do neke stabilnije putanje, dok sa prašnjave uske staze ne pređu na novi, glatki, svježe asfaltirani put.

cvijeće

Inače, moja mama je veliki obožavalac svega onoga što je flora ikada ovoj planeti dala, a kako stvari stoje, i onoga što tek planira da joj ustupi. Strastveni je ljubitelj svih biljnih vrsta, počevši od zeljastih i žbunastih pa sve do onih koje se uzdižu nebu pod oblake. Sva sreća da, na primjer, džinovske sekvoje rastu u Americi, jer bi mama i njih posadila vjerovatno „dolje, uz ogradu, da lijepo figuraju.“ Pa kad bi narasle do sto metara u visinu, sa životnim vijekom do dva milenijuma, garantovano bi nam navuke čitavu lokalnu upravu i samoupravu na vrat, naravno, zbog uzurpiranja prostora i remećenja reda na obližnjem magistralnom putu. Pretpostavljam da bi ih mama vratila još sa kapije, komentarišući kako pojma nema šta je s tim narodom, i da ništa ljepše nema od reda čempresa izraslih uz ulicu. A kako džinovska sekvoja i sama spada u pomenutu biljnu porodicu, onda molim lijepo! Ne bi bilo potrebno ni o čemu više raspravljati.

cvijeće3

Kakva je moja mama osoba upravo najvjernije može opisati taj njen odnos prema svemu što ima korijen, lišće i cvjetove i vrši proces fotosinteze. Na primjer, kada krene toplo vrijeme, što bi se reklo „kada upeče zvijezda“, ona krajnje strpljivo svakog bogovetnog jutra zaliva svoje biljke, koje se inače prostiru na ukupno tri nivoa – dva ogromna vrta (ili đardina, kako se to u Boki kaže) i ništa manje kameno dvorište ispred same kuće, oivičeno brojnim vrstama koralja, kamelija, fikusa, filadendrona, rododendrona i svih ostalih -dendrona, drveća života, suživota, neživota, brojnih, najrazličitijih sukulenata sa i bez bodlji, ručno posađenih i samoniklih iz kakve pukotine (to obično bude doživljaj nedelje, kada se pojavi nešto što je iždžikljalo samo od sebe!), skarletina, bombona, nekih čuda koji se zovu Beloperone, puzavica naviše, puzavica naniže, antipuzavica, nekih sitnih, jedva vidljivih ukrasnih mahovina, i još svim i svačim, što se ni u najbolje opremljenoj cvjećari ne može naći. I ona sve to uporno i strpljivo zaliva – svakog jutra po dva sata, nekad i više! Jeste, bogami! Sve ide biljku po biljku! Krene polako odozdo prema gore, i onda još i osmatra da li je možebit‘ izniklo negdje nešto novo, da li je hibiskus dobio novi cvijet i gdje bi, eventualno, mogla još jedna čuvarkuća da se zasadi. Iako, dozvolićete, jedva da ima mjesta gdje igla da padne, ali uvijek se nađe neka kombinacija. Važna je samo inspiracija, dobro oko i naravno – volja! A toga kod moje mame nikad nije falilo. Po istom principu je ona odgajala i zalivala sestru i mene, dvije biljke potpuno različite vrste. Sve polako, sa ogromnim strpljenjem, nogu pred nogu, taman dok i same nismo procvjetale, dobile na glavi sve one crvene cvjetove baš kao i hibiskus, i u stilu kakve puzavice nastavile svoj životni put.

cvijeće4

Moja mama ima tu svoju filozofiju, da ako si pozitivan prema biljkama, ako im posvećuješ svakodnevno dovoljno pažnje, ako im uputiš i koju lijepu riječ, one će ti na isti način odgovoriti i uzvratiti bogatim cvjetanjem i džikljanjem u nebeske visine. I da se ne lažemo, to je sve živa istina! Ne postoji izdanak u njenoj bašti, koji nije pod takvim uslovima procvjetao bar šest puta više nego što je bilo očekivano. I onda obavezno čuješ rečenicu: „Ma vidi ovo molim te, ovaj kaktus obično daje jedan cvijet, a jutros osvanuo sa tri, da ne povjeruješ!!!“ I jeste, bogme, prosto da ne povjeruješ! Ja na primjer, mogu da čkiljim u ovih mojih par biljčica sto dana, mogu i da im pročitam kompletna djela Branka Ćopića, ma mogu i da meditiram pored njih od jutra do mraka, sve vam je to uzalud! Vala još nikad nisam dobila neki ekstra cvijet, ili možda kakvo naglo bujanje i neočekivano listanje na sve četiri strane svijeta. Ma kakvi! Ono mi jes‘ onomad slučajno upao vrh puzavice u zemlju neke biljke (za koju se pouzdano zna da donosi pare, a ja još ni cvonjka od nje ne vidjeh!) pa je ta ista puzavica iskoristila susjednu teritoriju i pustila novo korijenje. Mislim, možemo mi to smatrati čudom prirode i direktnim odgovorom na moju nesebičnu ljubav, ali ja kad sam primjetila šta se desilo, uhvatila me panika da nikako neću moći da riješim čitavu zapetljanciju, da razdvojim taj biljni totem. Na kraju sam samo makazama za papir presjekla puzavicu na pola pa šta joj bude! Dobro, s velikom ljubavlju sam je presjekla, da ne bude poslije ovo-ono! Eno je sada raste na dva mjesta. Ko zna, možda se udruži sa novim domaćinom pa mi i prizovu koji dinar… A što se moje mame tiče, ne bi ona mogla tako sa biljkama da postupa, da nije takva i prema svim ostalim živim bićima u njenom životu. Eto, za sestru i mene se pouzdano zna da smo prilično čudne biljke, ali toliko pažnje, lijepih riječi, još ljepšeg obraćanja, toliko pozitivne energije čitavog života… Često se zapitam kako ne izrastoh u onu džinovsku sekvoju sa početka priče, mada građom više podsjećam na baobab – drvo sa najvećim prečnikom stabla na svijetu!

cvijeće2

Ima moja mama u kući, između ostalog, i nekoliko primjeraka izvjesne „slonove noge“. To su one biljke čiji korijen viri iz zemlje i, kao, podsjeća na nogu od slona (mada mene više asocira na krompir, ali ko te pita, ne možeš se stručnjacima zamjerati!), a iz te noge raste tanko, duguljasto lišće. I sad, sve te „noge“ (mislim da ih ima taman koliko i jedan prosječan slon) smještene su na vrh jednog ormara u predsoblju. U tom ormaru inače stoji kompletna porodična obuća, i u principu, najlogičnije bi bilo da kad hoćeš da uzmeš neke cipele ili papuče, otvoriš lijepo vrata ormara, izvučeš šta ti treba i zatvoriš. Međutim, sa ovim ormarom to ne ide tako. Jer, vidite, te „slonove noge“ su pustile toliko dugačko lišće (naravno, od sve te silne ljubavi i sreće, inače ni u ludilu ne puštaju toliko dugačku „kosu“!), da ono sada prekriva ormar više od polovine, i kad se čeljade zaželi kakvih čizama ili štiklica, mora prvo da razgrne čitavu tu slonovsku, loknastu zavjesu pa da istrpi ono šašoljenje lišća po licu (ukoliko ne može odmah da pronađe što mu treba), i na kraju još da doooooobro pazi kako zatvara vrata ormara, da koji list slučajno ne ostane zarobljen međ‘ đonovima i pertlama, jer biljka tako pati. A izazvati takvu jednu slonovsku patnju, svakako je vrlo stresno, je l’… Ne znam, meni ponekad lijepo dođe da sve bosa idem, onako lijepo kao hobit da tabanam, umjesto što se rvem sa „slonovim nogama“ po vascijeli dan! E sad, ono što je naročito interesantno, jeste činjenica da nikad niko nije postavio pitanje lokacije tih čudesnih biljaka. Prosto, to je tako! Mama je smatrala da će im najbolje biti upravo na ormaru u predsoblju i tu odluku svi poštujemo evo već godinama. A kako se nikako nije moglo desiti da gore obitavaju, na primjer neke sezonske biljke, već ova čudesa koja žive decenijama, onda zasigurno znam da to isto pitanje, eto, neću pokrenuti do kraja svog životnog vijeka. Mislim da će se do tada i ormar raspasti… Eto, to vam je poštovanje! Kako prema roditeljima, tako i prema ostalim dušama. Mogu po sto puta da se ne složim sa takvim rasporedom, ali ću izbor do kraja ispoštovati. I svemu tome nas je, dabome, mama naučila, bez vike, dreke, nametanja, isto onako mirno, strpljivo i nadasve uporno.

cvijeće1

I o svemu ovome ja najviše razmišljam baš u proljeće, taman tamo negdje oko maminog rođendana. Sve cvjeta, budi se, zeleni, raste… Da se ne lažemo, meni uglavnom samo kosa procvjeta, a biljke u kući su vazda potpuno iste kao i u zimu i jesen, ma ni makac! Onda gledam slike iz maminog đardina, dvorišta, kuće i mislim se, već polako počinje i sezona jutarnjeg zalivanja. I tačno imam tu scenu u glavi. Sunce tek izlazi iza lepetanskog brda, napolju je još uvijek freško, mama se lagano kreće dolje po đardinu, ogrnula je košulju dugih rukava da se ne prehladi, jednom rukom poliva biljke, a u drugoj drži tri velika balona od helijuma, i sva tri su u obliku cvijeta. I dok ona tako čvrsto hoda po zemlji i šalje ogromnu količinu pozitivne energije nekakvom drvetu limuna, ti baloni lelujaju tamo-amo, ne znaju ni sami gdje bi, da l‘ uzbrdo ili nizbrdo, na zapad ili istok, lijevo ili desno. Jedno je sigurno, da ih ona pusti, odletjeli bi nebu pod oblake i ko zna da li bi ih iko poslije našao. Ali ja znam da se to ne može desiti i da će ih, bez obzira što je zalivanje cvijeća zahtjevan posao, uvijek držati čvrsto na zemlji. I to je dobro. To je i više nego dobro.

A sad da iskoristim priliku i pozdravim one „slonove šape“ sa ormara! Da ste žive i zdrave, e jes‘ vam upala kašika u med samo tako! Viđaćemo se i ubuduće, nadam se, pa nastavljamo obračun na moj način, čim mi prva cipela zatreba… 😉 🙂 🙂 Nastavite sa čitanjem

Vinograd

U Boki, u Kamenarima, lijevo od naše kamene kuće, kad izađeš iz vrta, prošavši prethodno kroz malu kapiju čija vrata udare u okvir uvijek istom jačinom proizvodeći onaj prepoznatljivi, kratki, tupi zvuk, naići ćeš na ogradu od žice, sa vratima bogato obraslim u razne vrste korova svih boja i vrsta, uglavnom bodljikavih i manje bodljikavih. Ta vrata se sa jedne strane naslanjaju na limenu garažu, koja je oduvijek bila namijenjena porodičnom autu. Otkad znam za sebe pa sve do današnjih dana, garaža je tokom cijelog dana bila otvorena, u slučaju da auto zatreba za neke hitne poslove, a čim padne mrak, ona se zaključavala. Čudni su noćni sati, nepredvidivi su trenuci u njeno gluvo doba, ne znaš nikad da li će auto, ili čak cijela garaža, dobiti noge i otperjati u nepoznatom pravcu, zato su mjere predostrožnosti kod nas uvijek bile na najvišem mogućem nivou. Ono što mrak ugrabi, jutro teško povrati pa nije ni čudo što su se lanci i lokoti zaključavali čim poslednji zrak sunca zađe iza kruševičkog brda. Dobro, malo sam dramatičnije to opisala, ali najvjerovatnije tako bi vam moj otac objasnio čitavu situaciju, a koje zrno dramske napetosti nikad nije na odmet, bar kada je naša porodica u pitanju. E sad, iza limene garaže, tog čuda bezbjedonosnog sistema, nalazila se, a i još uvijek se nalazi izvjesna livada. Bar je nekad to bila prava pravcata livada, pokošena, sređena, takozvani raj za dječije noge, kao i idealna prilika za roditeljska slobodna popodneva dok te iste dječije noge tabanaju po livadi. Danas je potpuno zarasla u visoku travu, skoro neprepoznatljiva, kao i vrata koja do nje vode, a koja sam na samom početku spomenula. Takva je otkad više nije u našem vlasništvu, a zašto je baš toliko zanemarena od strane novih vlasnika, nisam sigurna da ćemo u skorije vrijeme saznati..

E sad, ko god je počeo da čita ovu moju skromnu priču, sigurno će se zapitati zašto je tema jedna obična livada. Pitanje je svakako na mjestu, jer, da se na toj livadi nalazi, na primjer, neka kuća pa da u kući živi porodica sa četvoro djece, od kojih je najstariji sin bio onomad u Americi, u najužem izboru za kosmonauta koji je trebalo da leti na Mjesec, e tu bi sigurno dosta toga zanimljivog imalo da se kaže. Ovako, imaš jednu pravougaonu, ravnu površinu obraslu travom, opkoljenu žičanom ogradom, a djelimično zaklonjenu limenom garažom i to je otprilike to! Međutim, ako zagrebemo malo više po površini (ne bukvalno, naravno!) i prođemo kroz ona zarasla vrata (opet simbolično!), imaće tu štošta da se ispriča i podijeli sa drugima. Treba samo odnekud početi…

Na dotičnoj livadi se prvobitno nalazio vinograd, dakle, uzgajalo se grožđe koje je kasnije služilo u različite svrhe – za jelo, a kasnije prerađeno, i za piće. Prema usmenim porodičnim podacima, ova aromatična živopisna voćka se tu uzgajala sve negdje do dvadesetih godina prošlog vijeka. Kako moja mama kaže, a ona je obično u pravu, svijetla istorija ovog vinogradarstva je počela lagano da se gasi onda kada je djed Mato otišao u Ameriku, a to je bilo 1921. godine. Po njenoj pretpostavci, on je bio zaslužan za višegodišnji dobar i uspješan rod grožđa pa kada je sve to napustio na ne baš tako kratak period, vjerovatno je nestalo i interesovanje ostatka porodice za ovaj voćarski posao. Dakle, otprilike tada je počela transformacija vinograda u livadu, prelazak iz korisnog u zabavno, smjena porodične istorije i budućih događaja. Zanimljvo je da moji roditelji (a i mi mlađi) i dan danas to mjesto zovu vinogradom, iako od grožđa više nema ni traga ni glasa, i odavno su ga zamijenila stabla drugih voćki. Možda će ovo nekome biti neobično, ali meni nije baš nimalo, jer se u našoj kući gomila stvari ne naziva pravim imenom, već onako kako su se nekad zvale, ili kako im je neko drugi dao ime u određenom momentu i prema određenoj namjeni. Prema tome, za mene je najnormalnija bila situacija u kojoj ja nekoj drugarici ili drugu predložim da krene sa mnom u vinograd da se igramo, bez obzira što će tamo vidjeti jedino trešnje, smokve i travu zelenu. Kako god to da shvati, začuđeno se osvrćući oko svoje ose i tražeći makar neki dokaz da smo u vinogradu, bar jedno jedino ljubičasto zrno, moj drugar – gost je prosto morao da prihvati datu situaciju, jer su to činjenice porodične istorije nalagale, a one se ni pod kojim uslovima nisu mogle mijenjati…

Inače, na ovoj zelenoj površini od oko sedamsto kvadratnih metara ja sam provela veliki dio svog zanimljivog djetinjstva. Da napomenem da sam se oko veličine ovog dragog travnatog komada zemlje detaljno informisala, jer što se tiče lične procjene, kao i opažanja bilo kakvih detalja, tu se nikad nisam proslavila, ali uopšte! Da spomenem samo jednu situaciju u kojoj je trebalo da umjesto rođene sestre osmotrim jedno potkrovlje u Beogradu, koje je htjela da iznajmi, a koje su joj preporučili. Kako je još uvijek bila u Boki, a kako su imali neograničeno povjerenje u moje procjenjivačke sposobnosti, tako sam se ja, kao veliki stručnjak za nekretnine, zadesila u jednoj vrlo zanimljivoj kući, pregovarajući o useljenju i plaćanju, sve to naravno u sestrino ime. Po mojoj priči, trebalo je da se useli u prelijepo svijetlo potkrovlje, udobno kao u onim idiličnim filmovima, u kojima se radnja odvija u bajkovitim planinskim predjelima, sa gomilom prelijepih brvnara čiji krovovi stidljivo proviruju ispod visokog sniježnog pokrivača. Sve to je bilo kao stvoreno za jednu umjetničku dušu kao što je moja sestra, gotovo da se i sama mogla zamisliti u tom savršenom prostoru kako vježbucka etidu na klaviru, dok se u kaminu bljeska vatra u trideset nijansi crvene i narandžaste boje. Eno je i dan danas se pita gdje sam ja vidjela te ogromne prozore i tu blještavu svijetlost, pošto ih ona sama nikad tamo nije srela. Sve dok ne upali sijalicu. Onda je i mogla nešto da vidi. Prema tome, da ne bih svoje omiljeno mjesto za igru upoređivala sa brojem fudbalskih igrališta, jer bi ih vjerovatno bilo deset u nizu, fino sam se raspitala i dobila precizan odgovor. Stvar riješena!

Kao što već rekoh, taj vinograd – livada je bio moje omiljeno mjesto za igru, i tu sam sa svojim raznovrsnim društvom provodila popodnevne sate sve od početka proljeća pa, bogami, i do sredine jeseni, ako nas vrijeme posluži. Igrali smo se svega i svačega, šta god nam padne na pamet. Sjećam se da smo priređivali i predstave za lokalno stanovništvo zbog čijih aplauza i pohvala bismo sebe već vidjeli u nekom od svjetski poznatih pozorišta. Danima smo se igrali škole, imali svoj razred, smjenjivali se na mjestu učitelja i učiteljice, a kao tabla nam je služio neki stari krov od kokošinjca iz susjednog dvorišta. Kada bi krenula sezona trešanja ili smokava, to su za nas bili pravi pravcati praznici. Pošto su u samom uglu livade, prema vrtu i kući mog najboljeg druga, rasla stabla trešanja i smokve, provodili smo vrijeme visoko gore u krošnjama pričajući i sladeći se zrelim, a vrlo često i zelenim voćkama. Ja baš i nisam nešto bila vješta u tom pentranju po drveću, i često se dešavalo da se popnem na neku granu i od straha ostanem gore pa su me redovno morali spuštati stariji članovi porodice, uz negodovanje i obaveznu zabranu da se više ikada uputim na isto mjesto. Naravno, to mi nije smetalo da se u međuvremenu najedem trešanja, jer sve je lakše bilo ako ti je stomak pun. Od toga su vazda i najveći strahovi bježali. Ne znam zašto, ali mi se nekako čini da sam tu mudru sopstvenu misao zadržala kao zvijezdu vodilju sve do dana današnjeg pa je se naročito sjetim kada dođem do ogledala. A ja kad nešto naučim za cijeli život ostaje, takva sam ti duša, šta ćeš…

Moja draga livada je sa sve četiri strane bila okružena kućama. Našom sa desne strane, kućom moje drugarice sa lijeve, na placu iznad su živjeli neki dalji rođaci, a dolje prema moru se graničila sa imanjem mog najboljeg druga, kao i sa kućom jedne naše starije rođake. I sad, ta rođaka je naročito bila osjetljiva na zvukove i nije joj baš naročito prijala dječija graja ispod prozora, ne samo kada je bio neki „kućni“ red, već i u bilo koje pristojno doba dana. Uvijek joj je to smetalo i često se žalila našim roditeljima kako smo preglasni, ili što bi u njenom kontekstu značilo da smo neopisivo bučni, iritirajući, pa… skoro nepodnošljivi, da budem slobodna da kažem. Cijeli naš kvart je znao da starija rođaka spava sve dok su joj prozori u sobi zatvoreni, a kada ih širom otvori, onda je vrijeme popodnevne drijemke konačno bilo završeno. Prema tome smo se i mi djeca upravljali pa ako se slučajno zateknemo na livadi dok poštovana gospođa spava, trudili smo se da budemo što tiši, mada nam to nikako nije uspijevalo. Čak bismo bili šest puta glasniji nego inače. Kako, ne znam stvarno, to mi je zauvijek ostalo kao jedna od većih misterija iz djetinjstva, a kako vidim iste te misteriozne stvari opsjedaju i moju djecu i to baš u vrijeme popodnevnog odmora. Čudo jedno, ne mogu mu se nikako načuditi 🙂 .

Ne znam šta će dalje biti sa vinogradom – livadom, pogotovo otkad to više nije naš komadić zemlje. Koliko vidim kada odem u Boku, poslednjih godina prolazi svoje najneslavnije momente. Jer kad te niko ne gleda, kad nikome nisi zanimljiv, nego samo tako stojiš i postojiš, nije to baš najsrećnija stvar na svijetu. Niko se tu više ne igra. Ne može sve i kad bi htio, nema uslova! Stara rođaka je prodala svoju kuću i odselila se pa sve i da hoćeš da joj smetaš – nema šanse da se to desi. Najbolji drug odavno živi u Australiji. Kuća od moje tadašnje drugarice, sa one druge strane je, izgleda, skroz prazna. Ja sam na nekom potpuno drugom mjestu i kao svaka prosječna četrdesetogodišnjakinja, prisjećam se tih lijepih momenata, pogotovo što sam prilično daleko… Jedino oni dalji rođaci još uvijek žive na placu iznad vinograda – livade, i to je to! Ponekad tata ljeti uđe kroz vrata pored limene garaže, nekako se provuče kroz travu i rastinje, i ubere svježih smokava. Kaže grehota da propadnu, niko ih ne bere i ne jede, a one slatke kao med! Eto, možda neko nekad i podigne kuću na tom mjestu, možda baš ona porodica koja će imati četvoro djece i sina koji će u dalekoj Americi uđi u uži izbor za astroonauta u pohode na Mjesec. Što će tek onda da bude priča… 🙂 🙂 🙂

Šuškava kesa i pedagoške mjere

Čitam sinoć na „komšijskom“ blogu jednu prelijepu priču u kojoj autorka, između ostalog, priča i o svojoj profesorski srpskog jezika i koliki je uticaj imala na njeno interesovanje za pisanjem. Tih nekoliko rečenica naprosto me podsjetilo i podstaklo da napišem nekoliko redova o mojoj nastavnici srpskog iz osnovne škole, koje se ja vrlo često i isto tako vrlo rado sjetim, a koja je i te kako zaslužna za to što ja danas, pored svog posla, imam i jedan izuzetan hobi. Jedino što me sada, dok pišem ovaj tekst, uhvatila nekakva trema, kao da pišem sastav za domaći zadatak pa sve kontrolišem gdje su mi pravopisne greške, da li sam se dobro izrazila, da li sam pogodila temu… Pravo da vam kažem, odjednom pojma nemam odakle mi zaboga ovoliko zareza! I da li je njima stvarno mjesto tu gdje sam ih ja ugurala? Hmmm, moram danas u školi da iznenadim djecu nekim kontrolnim zadačićem, da ne bude da se samo ja ovako osjećam. Ravnoteža uvijek mora da postoji, dozvolićete 😉 …

Prva četiri razreda osnovne škole završila sam u svom rodnom mjestu – Kamenarima, da bih ostala četiri pohađala u Bijeloj (mjestu pored mog), gdje se inače i nalazila matična osnovna škola „Orijenski bataljon“. Njeno istureno četvorogodišnje odjeljenje bilo je otvoreno, pored mog mjesta, još i u Baošićima, tamo „sa druge strane“ Bijele. I bogme, kako to uvijek biva kad pređeš iz  četvrtog u peti razred, tako je i mene sačekala jedna velika promjena, koja mi se tada iz ugla desetogodišnjeg djeteta činila još većom. Mali šestočlani razred, učiteljicu i učitelja, zamijenilo je veliko Vb odjeljenje, predvođeno razrednim starješinom – nastavnikom fizičkog! Dobili smo mi tu još pregršt nastavnika, lijepo mi se u glavi vrtjelo od toliko različitih persona i od isto toliko šetnje od ove do one učionice. Sve nešto tumaraš sa kraja na kraj zgrade, te lijevo na dnu hodnika gdje je matematika, te gore desno uz stepenice gdje je likovno pa skroz u zabačeno krilo zgrade gdje su bili smješteni svi oni bućkuriši od fizike i hemije… Pravo da vam kažem, meni fizičko nije ni trebalo, našetala sam se tamo za cijeli život, iako se naš poštovani razredni ne bi sa tim složio ni za sve pare ovoga svijeta. Odmah bih za kaznu dobila da trčim dvadeset krugova oko škole, da izbacim iz glave te nepravedne misli o fizičkom vaspitanju, kao i o preskakanju kozlića – mojoj vječitoj noćnoj mori!

Učionica srpskog jezika bila je smještena u prizemlju. Kad uđeš u školu, odmah sa lijeve strane prva vrata. Nama je, sasvim pravednom raspodjelom, dabome, dodijeljena nastavnica Desa, jedna sitna mala ženica isto tako sitnih očiju, još sitnijeg koraka u onim „lupkavim“ braon štiklicama, ali nadasve odlučna, stroga i nevjerovatno gromoglasna persona. Uh, kad nešto zgriješiš, a ona krene da te kritikuje, skupiš se u onoj klupi, gledaš u pod, Boga moliš da se završi, istovremeno se pitajući odakle zaboga sav taj glas izlazi i kako ga jedno tako malo stvorenje uopšte proizvodi! Međutim, sad kad se sjetim, takav njen stav mi nikad nije ostao u nekom neprijatnom sjećanju. Daleko od toga, mogu slobodno da kažem da su mi neke od najljepših i najzanimljivijih uspomena vezane upravo za nastavnicu Desu i njen predmet.

Ubrzo po polasku u peti razred otkrila sam da mi od svih domaćih zadataka ne padaju teško jedino oni iz srpskog. Bez obzira da li se radilo o pisanju sastava, gramatici, analizi nekog teksta ili pjesme, a naročito sam voljela da pišem lektire. Živa istina! Opisivanje glavnih likova, prepričavanje i analiziranje radnje u zadatoj knjizi, omiljeni citati pa na kraju sopstveni zaključak o svemu pročitanom, e to sam pisala sa tolikom voljom, da su tu emotivnu vezu ubrzo otkrili i neki moji drugari, mnogo manje zaljubljeni u ovakvu vrstu rada. A kad su otkrili, vrlo često se dešavalo da u isto vrijeme pišem dvije pa i tri različite lektire. Pošto si u tim godinama mnogo pametan i misliš da takve stvari mogu najnormalnije da prođu kod jedne osobe kakva je bila nastavnica Desa, slobodna sam da zaključim da je kod nje bio prisutan i prilično veliki prag tolerancije, iako se nama činilo da ne postoji manje tolerantna osoba u cijelom nastavničkom svijetu. Ali, dajte, molim vas! Pa evo ja već skoro dvije decenije radim u školi i da mi odjednom dođe dijete, koje inače nikad slova ne izusti,a sa iznenađujuće pristojno napisanom lektirom, svakako bih nešto morala da posumnjam. Prema tome, sve je jasno, ne bih se više tom analizom bavila :-)…

Od svih predmeta, ne pamtim da smo ijedan drugi radili toliko detaljno i predano kao srpski jezik. Svaka oblast se temeljno obrađivala pa se često sjetim domaćih zadataka u kojima bismo dobili odlomak iz neke poznate priče i onda je trebalo bukvalno svaku riječ iz tog odlomka gramatički analizirati. Sjećam se da su se pojedinci načisto ježili od takve rabote, a kako nije bilo teoretske šanse da se pojaviš bez svih tih priloga, predloga, veznika, imenica, zamjenica i ostalih predikata, prepisivalo se na odmoru, prije odmora, prije časa, nakon časa, kraće rećeno, u svim vremenskim dimenzijama… Jednom prilikom, jedan moj drugar se nije čak ni sjetio da prepiše svu tu muku na vrijeme pa kad ga je nastavnica Desa prozvala da pročita svoj doprinos jezičkoj nauci, on je samo izbezumljeno počeo da muca: „Nastavnice, ovaj, ja sam, ovaj, ja sam STIO…“ „A STIO si, je li? Jesi li STIO???“ Grmi nastavnica Desa prozivajući ga po prezimenu junačkom, utiskuje mu ono STIO u mozak, već se slova urezuju po sred čela, kao onomad Hari Poteru kad je bio mali, a naš delija iskolačio oči, preznojava se načisto i još više se ukopava ponavljajući uporno: „Jesam stvarno, STIO sam da, ovaj…“ „Ama šta si STIO??? Valjda si HTIO, a ne STIO??? Sram te bilo!!! Čuješ STIO, STIO, STIO, bruka i sramota!!! A ti, mali, tamo, ne šuškaj tako s tom kesom, dosta je bilo, na glavu si mi se popeo! Nađi više to što tražiš!!!“ Ove poslednje rečenice su se odnosile na još jednog drugara, koji nikad nije nosio torbu, već je sve knjige i sveske vukao u nekakvoj bijeloj kesi napravljenoj od najššuškavijeg materijala na svijetu, proizvedenog specijalno za nerviranje nastavnika, profesora, kao i svih ostalih manjih i većih autoriteta. I onda bi on svako malo kopao nešto po toj kesi, a ona bi šuškala, škripala, cijukala, cvrčala, ma glava da te zaboli, mozak da ti se sprži, svi nervi da ti se zamrse! Ostali nastavnici na to nisu naročito obraćali pažnju, ali Desini radari su bili toliko osjetljivi da su ovakve scene bile obavezne na svakom mogućem času! I da vam kažem, niko tu nije odstupio – niti je drugar našao drugu, milozvučniju kesu, niti je nastavnica prestala da ga opominje, a nama je to ostala kao jedna od omiljenih anegdota sa časova srpskog jezika…

Nastavnica Desa je tokom čitavog mog učenja kod nje, vrlo predano sakupljala radove djece za koje je smatrala da su dobro napisani i da ih vrijedi prezentovati. Često su razni sastavi, pjesme, bajke, basne i sve ostale popularne književne forme, objavljivane u aktuelnim dječijim novinama. I onda, izađe novi broj, a ono te sa sedamnaeste strane ponosno gleda sopstveno ime i prezime, razred, odjeljenje, naziv škole i, dabome, neprevaziđeno remek djelo napisano u trenutku ogromnog učeničkog stvaralačkog nadahnuća. Tada te familija gleda kao junaka, priča se komšijama da pod krovom njeguju nikoga do drugog Iva Andrića i da je samo pitanje vremena kad će stići obavještenje o dodjeli Nobelove nagrade za sastav pod imenom „Moj doživljaj sa raspusta“. Takođe, nastavnica je slala radove i na razne nagradne konkurse. Lično, imala sam priličan broj iskustava takve vrste, a neka ću pamtiti stvarno cijelog svog života! Kao na primjer ono kad sam dobila nagradu za najbolje napisanu pjesmu o uspjesima druga Tita u drugom svjetskom ratu pa su me pozvali na dodjelu nagrada čak u Podgoricu. Kako ja uglavnom nisam mrdala nigdje iz zaliva, činilo mi se kao da me šalju direktno u Južnoafričku republiku da berem pamuk pa mi je pripala muka i onesvijestila sam se na sred predsoblja! Poslije su mi poslali nagradu poštom, što i nije bilo baš zanimljivo, jer mjesni poštar Mijo nekako nije bio naročito svečan prilikom uručivanja paketa. Ili, kad sam dobila isto tako prvu nagradu na državnom festivalu (tada je još uvijek bila živa SFRJ) za priču „Pričao mi je pomorac“. Inspiraciju za te nagrađene redove pronašla sam u mom rođenom stricu Špiru, koji je, sasvim pravilno ćete zaključiti, bio pomorac. I sad, raspisala se ja tu, vezem o nekim oblacima od pamuka, svjetlucavom moru i lelujavom lišću, koje je l’, ševrluda i mrsi se u nekom zabačenom dijelu zemaljske kugle, a stric se vjerovatno sto pedeset puta prekstio, i lijevom i desnom rukom, kad je to čudo pročitao. Jer, čuti mog obožavanog strica kako besjedi o pamučastim oblacima bilo je ravno naučnoj fantastici. Pogotovo što on nije bio avanturista i putopisac u pohodu na otkrivanje nekog novog kontinenta ili plemena, već ozbiljan kapetan na teretnim brodovima, koji su se bavili svim drugim stvarima osim tamo nekim lelujavim lišćem. Pogotovo kad je na sred okeana. Ko je ikada na tom mjestu vidio lišće koje leluja???

Moram da priznam da mi je dobro došlo što sam u vrlo pristojnom svijetlu prikazivala sebe na časovima srpskog jezika, jer bilo je trenutaka kad je nastavnica Desa vjerovatno poželjela da me udalji sa časa i pošalje kod razrednog na razgovor, a sve zbog mog nekontrolisanog smijeha. Taj smijeh je počeo negdje u šestom – sedmom razredu i zadržao se, bogami, sve do mature! Kao i dosta ostalih stvari, dijelila sam ga sa svojom zauvijek najboljom prijateljicom i bilo je trenutaka kada su nam bukvalno suze išle na oči. Prvo od pomenutog smijeha, a poslije od razrednog starješine. Jedan takav „napad“ doživjele smo moja zauvijek najbolja prijateljica i ja baš na času srpskog. Sjedjele smo zajedno, a na tom času je trebalo svi da izrecitujemo napamet početne stihove narodne pjesme koja je, čini mi se pripadala kosovskom ciklusu. Određeni stihovi odnosili su se na ptice, vrane tačnije, koje su se zatekle na polju baš poslije završenog boja. I sad, jedan stih je glasio: „Tu smo bile, očima gledale!“ Dok je ostalo društvo glumilo vrane i svjedočilo o strahotama bitke, moja drugarica i ja smo pravile varijacije na temu, tipa: „Tu smo bile, igrale lastika!“ „Tu smo bile, nastupale s horom!“ I sve tako! Pri tom smo plakale od smijeha, a vrhunac je bio kada je nastavnica Desa prozvala moju drugaricu da govori stihove, a sve što je ona mogla da izgovori bilo je: „Tu smo bile….“ „Tu smo bile…“ Poslije toga naravno provali iz obje smijeh neviđeni, kao da se nikad smijale nismo! Neću pričati o poslijedicama koje su nas snašle, samo ću opet ponoviti – hvala Bogu i na drugu Titu, i na pamučastim oblacima i na svemu što mi je tada dobra donijelo. Stvarno je bilo lakše dočekati se na jastuk, mnogo bolja varijanta nego na ‘ladan beton, ako već moraš junački da padaš…

Evo, opet ispade priča duža nego što sam očekivala! Još sam je i skratila, koliko drugih dogodovština mi je još bilo na umu. Sve to ću dodati možda nekom drugom prilikom, a ove redove ću završiti jednim ogromnim pozdravom za nastavnicu Desu, pročitala ona ovo ili ne! Nastavnice, hvala na svemu i ne zamjerite na kratkom zaključku, znam da nije u skladu sa cijelom pričom. Spopao me nekakav nalet umjetničke slobode, ne mogu mu se nikako oduprijeti… 🙂 🙂 🙂