Kako sam provela prvi dan proljeća

Proljeće je stiglo u naš grad. Jeste, bogami! I to na velika vrata, sa isto tako velikom temperaturom i suncem koje te ošamuti dok si trepnuo. Ja čak nisam stigla ni da trepnem, a već sam vidjela dva tramvaja umjesto jednog, pa se prvi sve nekako preliva u onog drugog, ne znam gdje koji počinje, a gdje se završava! Sva sreća te uđoh u pravi, inače bi me vadili iz ruševina rakovičke fabrike, garantovano! Dabome, sve se to dešava prilikom mog povratka kući, poslije priličnog broja časova, nekog mršavog doručka koji sam upriličila još prije nego što je sunce izašlo, i na kraju, nakon pješačenja od škole do stanice po najvećoj vrućini. Dobro ne vidjeh i tramvaj, i trolejbus i šest trotineta zajedno, ne bi me čudilo. Elem, umigoljim se ja nekako u „trojku“, sjednem naravno sa sunčane strane (a kako drugačije!), stavim kaput preko koljena (ujutro je ipak freško), torbu preko kaputa, lijepo se pokajah što i onaj bračni frotir ne ponesoh da se ogrnem, čisto da kompletiram sliku. Poslije devetnaest stanica intezivnog roštiljanja, cvrčanja i gratiniranja, siđem kod Pravnog fakulteta, s namjerom da udahnem malo vazduha i prepješačim jednu stanicu do narednog prevoza. Međutim, sva onako skuvana i zapečena, sa tendencijom promjene sopstvenog agregatnog stanja, osjetim u momentu kako mi klecaju koljena i kako me hvata neka malaksalost. Mudro, kao i svaka četrdesetogodišnja žena-majka-domaćica, procijenim da me spopala teška glad i da mi je šećer pao ispod normale, što se dabome, dalo ispraviti nekim mini zalogajčićem iz isto tako mini marketa. Odlično, jedan mi je taman bio usput, te uđoh klecajući, kao da su mi prije tri sata anesteziju u oba koljena ubrizgali. Izaberem fino šta sam htjela, okrenem se ka kasi i stadoh da kopam po torbi da upriličim neko od platežnih sredstava. Tražim po onim pregradama, prepipavam lijevo – desno, tamo – amo, uđem do struka u sopstvenu torbu, ali avaj! Novčanika nema! Sad već kreće ubrzano prekopavanje, bjesomučno traganje, preznojavanje, nekontrolisano žmirkanje očima punim nevjerice, pojačani tvist sa koljenima i na kraju totalni šok – novčanika  ZAISTA nema! Nestao! PUF!!! Pa šta učinje sa novčanikom, u glavu li te pufnulo, šašava ženo, mislim se očajno! Gdje je mogao da nestane? Ko je uopšte mogao da ga uzme, ma da mi priđe onako zabetoniranoj kaputom usred tramvaja!! Sva tako ubijena u pojam, vratim kasirki stvarčice što sam uzela (čisto da preživim do kuće), izvinim joj se i onako u dubokoj bijedi i crnom beznađu kažem kako sam izgubila novčanik. Ona me potpuno šokirano pogleda, veli: „Gospođo, šta je s Vama, pa eto Vam ga novčanik u ruci!!!“ Eto ti! PUF broj dva!!! Pogledam u sopstvenu lijevu ruku, kad zbilja eto ga – ponosno se bijeli sa svom dekupaž Ajfelovom kulom i Trijumfalnom kapijom, gleda me, ma samo što ne progovori. Pojma ja nemam kad sam ga uopšte izvukla iz torbe, evo i sad pokušavam da se sjetim. Jedino što sam uspjela da rekonstruišem, kao svaki pravi forenzičar, jeste to da ga nisam konstatovala vjerovatno zato što sam u lijevoj ruci držala i kaput, a cijelo ono bjesomučno prekopavanje sam obavljala desnom rukom, pošto sam torbu, naravno, oko sebe okačila u čuvenom „poštar“ fazonu. Što bi u filmovima rekli – kakav nevjerovatan splet okolnosti!!! E sad, vi ćete sigurno misliti da se tu priča završila, da sam ja uredno platila svoje potrepštine i otperjala dvadeset sedmicom direktno za Mirijevo, ali ne!!!! Tu tek dolazi do zapleta, do glavne dramske scene! Jer, kad me prošao onaj prvi šok, kad sam shvatila da nema razloga za sekiraciju, tek me tada čudo stiglo. Uhvati me odjednom slabost, i od stresa, i od gladi, i od vrućine, krene da mi se crni pred očima, noge ne osjećam, mislim se, sad ću u nesvijest da otresem tačno tu pored kase, ispred voća, a dijagonalno od mliječnih proizvoda! Ma samo mi je to još falilo!! Požalim se kasirki, zamolim je da sjednem negdje, a ono ne da nema da se sjedne, toliko je mala prodavnica da jedva čovjek može i da stane! I, tako ja lijepo završih pravo za kasom! Da, da, prvi put u životu! Posjela me fina gospođa kasirka na onu poskakujuću okruglu stolicu, ne znam da li se ona mrda ili ja od slabosti ševrludam! Napoji me vodom, nahrani čokoladnom bananicom draga moja Kosovka kasirka, povratih se nekako… Htjedoh se ponuditi da sama sebi otkucam račun kad sam već za kasom (i da konačno ispunim svoju želju iz djetinjstva!), međutim odustala sam. Ne treba ljudima dodatno strpljenje testirati, znam ja to, pa nemam zalud čedrdeset i još za koji mjesec kusur. Te lijepo platih što je trebalo, uljudno se zahvalih uz brojna izvinjenja i podizvinjenja pa nastavih svojim putem ka Mirijevu. I tako… Proljeće je definitivno stiglo u naš grad! I u moju glavu, po svemu sudeći… 😉 😉 😉

Nedostaje Vam još jedan papir!

Kako istorija kaže, još prije dvije hiljade godina Kinezi su otkrili kako se pravi papir. Iako su žarko željeli da tajnu njegovog stvaranja sačuvaju od ostatka svijeta, nije bilo šanse da je sakriju od upornih i ambicioznih Japanaca. Japanci su, kao vrlo vrijedan i disciplinovan narod, odmah po otkrivanju te iste tajne krenuli da rade duplo više i da proizvode četiri puta više papira od Kineza. Kasnije su postupak izrade usvojili i Arapi, da bi ga preko Španaca donijeli sve do Evrope, negdje otprilike milenijum ranije. Vidite, ako niste znali, papir je izmišljen i stvoren da bi se od njega pravili formulari raznih vrsta i namjena. Tako je. Čitava višemilenijumska istorija ovog čudesnog predmeta imala je za cilj samo jednu jedinu stvar – ne štampanje knjiga, izradu fotografija, i ostalih trica iz te kategorije, već je mjesto na tronu među svim mogućim hartijama pripalo upravo i baš formularima! Sigurno postoji legenda koja kaže kako je neki mudri stari Kinez prišao olistalom drvetu na vrhu planine desno od Kineskog zida, pomilovao hrapavu koru rukama ogrubjelim od svakodnevnog rada u poljima pirinča i uljane repice, i skoro šapćući izgovorio: „Od ove kore će jednog dana postati formular, to vidim i to osjećam.“ Dalje je poznato kako su se stvari odvijale, imamo rezultata na svakom koraku.

Lično, ubijeđena sam da su formulari bili tu i još dok su se koristili pergament i papirus, čak i kad se tekst urezivao na glinenim, drvenim i kamenim pločama. Ma postojali su zasigurno i dok se još na lišću i kostima pisalo, a da ne govorimo o korišćenju svile i drugog raznoraznog platna u iste, formularske, svrhe… I onda, dabome, eto ti drevnih Kineza, tog pametnog i učenog svijeta, shvatiše da nešto tako značajno kao što je jedan formular, ne može nikako više da se pravi od hrpe kojekakvih materijala, već mora da se osmisli nešto jedinstveno i kvalitetno, sasvim dostojno ovih dokumenata od izuzetne važnosti! I eto, napraviše papir, kako je već i prethodno ispričana legenda nagovještavala! Kasnije, tokom vijekova, uvidjeli su da to naizgled krhko i osjetljivo čudo može stvarno svašta da istrpi pa se tako pojaviše i knjige. Nastalo je takođe još mnogo drugih stvari, ali to ovog puta nije tema priče, a i skroz je nebitno! Mislim, danas uglavnom čovjek ode u knjižaru da kupi knjigu jer se uz nju dobija bombonjera, lak za nokte, dezodorans ili tečni puder pa što bih ja, dozvolićete, trošila vrijeme i pisala o nekim naslovima, ili što je još dosadnije o autorima tih naslova (oni i nisu od papira!)? Kao i uvijek, pratim trendove i sasvim dobro znam šta je IN, a šta AUT, molim vas. I, dok o knjigama sam odlučuješ (što se danas sasvim lijepo vidi), o formularima ne možeš sve i kad bi htio. Oni su nešto mnogo, mnogo, mnogo više….

Prosječan čovjek je od svog samog rođenja pa sve do prelaska u drugu dimenziju osuđen otprilike na nekoliko hiljada formulara različite namjene. Ako se i ponovo rodi (ima raznih tumačenja na temu reinkarnacije…), opet će ga sačekati sve ispočetka htio on to ili ne, pa rodio se po sto puta u isto tako stotinu različitih mjesta! Jednostavno, od formulara ne možeš nikada i nigdje pobjeći. Pišu tamo kojekakve priče i snimaju veoma napete emisije o tome ko je uspio da pobjegne iz nekog ozloglašenog zatvora, a niko se ne usuđuje da govori na temu formulara. Zašto? Zato što od ove vrste papira niko nikad još nije umakao. Bježali su ljudi iz najčuvanijih ćelija i to sa skroz udaljenih ostrva, ali od onog NEDOSTAJE VAM JOŠ JEDAN FORMULAR, niko nikada nije… A bogami, kako stvari stoje, nikada i neće…

Formulari su čovječanstvu potrebni za sve živo i neživo. Skroz je netačno kada kažu da čovjek može da preživi jedino u okruženju u kojem ima vazduha, vode i hrane. Ne može tako, treba lijepo da se kaže: da bi jedno ljudsko biće moglo da opstane na planeti Zemlji, neophodni su mu vazduh, voda, hrana i pravilno popunjeni formulari! I to je jedina istina. Jer pazite, džabe se bilo ko od nas rodio, počeo da diše, jede i pije, ako prvo izbezumljeni otac ili majka nisu pravilno popunili nekoliko obrazaca u samom porodilištu, koji se zatim šalju u zgradu opštine pa onda i tu mora da se ide, da bi se, dabome, popunilo još isto toliko obrazaca. U principu, kad dobiješ pečat na papiru, e onda zvanično i postojiš, drugačije te ne bi bilo na ovome svijetu! Mislim, druže, ako nisi zaveden u sedamnaest različitih formulara, džabe te majka rodila! Popuni ti taj i taj papir pa ćemo onda da pričamo, ovako si vazduh, nema te!

Papire treba popuniti, naravno, i pri odlasku na onaj svijet. Mislim, kako si živio na ovom tako sa njega treba i otići. A ako si mogao cijelog života i u svim njegovim segmentima predati više hiljada popunjenih formulara na šalter ovaj i onaj, e onda, prijatelju, možeš i ovaj poslednji put! Doduše, nećeš baš ti direktno, ali bez papira te niko nigdje neće pustiti da odeš, čak ni Bogu na istinu pa ko god da ih popuni i preda! Ne znam kako je sa one strane, možda i tamo traže štogod, ali ti odavde nema mrdanja dok se to pravilno ne ovjeri, pa sad ti vidi šta ti je činiti ako nemaš taj i taj list sa tog i tog šalteras. Po mom mišljenju, ne vrijedi ti se s dušom bez pečata i uvjerenja rastajati…

Inače, formulari ti, osim na početku, kao i na samom kraju života, trebaju i za sledeće: za upis u vrtić, za upis u školu, za upis na fakultet, za upis na magistarske i doktorske studije, za zaposlenje, da se udaš ili oženiš, da kupiš stan, da prodaš stan, da kupiš kuću, da prodaš kuću, da kupiš auto, da prodaš auto, da se razvedeš, da tužiš nekoga, da tebe neko tuži, da uđeš i izađeš iz zemlje, da izvadiš dokumenta kao što su zdravstvena knjižica, lična karta, vozačka dozvola, saobraćajna dozvola i pasoš i tako dalje, i tako dalje… Da ne gnjavim, formulari ti trebaju bukvalno za SVE! Bilo koji važan i nevažan potez u tvom životu je praćen gomilom potrebnih i nepotrebnih papira. I to nije u pitanju samo jedan primjerak! E, kad bi tako bilo… Neeee, to su čitave fascikle ovakvih i onakvih obrazaca, koji se nekada i nedeljama sakupljaju! Nema većeg stresa nego kad pročitaš spisak šta ti sve od papira treba da bi obavio neki od gore pomenutih poslova. Te nekakvi posebni obrasci koji se mogu naći samo u toj i toj knjižari, te onaj ovjeren samo u opštini gdje si rođen, te uvjerenje o uvjerenju da si dobio uvjerenje, te oni čuveni NE STARIJI OD ŠEST MJESECI obrasci, te potvrde da si nešto uradio, kao i potvrde da nešto nisi uradio! A da ne spominjemo one dvostrane obrasce sa posebnim oznakama, koji mogu da se popune i ovjere samo u sobi pod tim i tim brojem, na trećem spratu te i te institucije. Pa kad i taj uspiješ da dobiješ, onda te obavezno pošalju u neku drugu sobu na nekom drugom spratu, da bi taj specijalni obrazac dobio djelovodni broj i zaveo se u pod tom i tom šifrom! A nema šanse da ne pogriješiš sobu, makar jednom! Ajde, da vas vidim, kome se nije desilo da ga pošalju u sobu 7, a tamo te neka nervozna i nestrpljiva gospođa zatrpana poslom pa si joj još samo ti falio, uputi u sobu 7A, pritom se najiskrenije gnušajući tvoje nesposobnosti da potrefiš prava vrata u jednom tako jednostavnom sistemu. A još ako pri svemu tome nisi prethodno uplatio ukupno četrdeset dvije takse u maloj pošti u prizemlju, koja je namijenjena samo za poslove te vrste, a ipak stalno dolaze ljudi da plate račune, jer jasno i glasno piše da je to pošta? A šta ćemo onda? E onda te „otresu“ na onom završnom šalteru samo tako! Kao, NISTE PLATILI TAKSE, c, c, c, c…. Pa onda krene i čitav red iza da cokće, jer zbog takvih kao što si ti nam, u stvari, i nikada neće biti bolje. A realno, i kad platiš sve to što treba i tobože mirno dođeš na šalter da konačno predaš sve prikupljene formulare, dokumenta i uplatnice, tamo te sačeka ona čuvena rečenica: „C! Ne možemo ovo da prihvatimo, nedostaje Vam ONAJ formular!“ Naravno, ONAJ koji nedostaje spada takođe u posebnu grupu, i možeš ga dobiti samo ako prethodno iz opštine u kojoj si prijavljen dobiješ uvjerenje, na osnovu kojeg će ti izdati potvrdu, na osnovu koje ćeš da uplatiš toliko i toliko, u svrhu tu i tu pa da se onda vratiš tamo odakle si sve i počeo, gdje će ti MOŽDA i izdati  nedostajući formular. Kažem MOŽDA, jer ne možeš nikada biti siguran da si sve uradio kako treba. Čak i kad stvarno doneseš sve što je potrebno, uvijek možeš očekivati ono: „A, ne, ne, OVAJ formular niste dobro popunili! Ne treba da stoji datum rođenja, nego datum prijave u opštini rođenja, u godini u kojoj ste se rodili! Molim Vas, provjerite to kod matičara u Vašem mjestu rođenja pa se vratite, drugačije ne možemo da završimo ovo što ste tražili!“ Dabome, ne može da završi ukoliko ne posjetiš matičara u mjestu gdje si se rodio, Zar to nije toliko logično i jednostavno…?

Moji omiljeni formulari su upravo oni već pomenuti – sa nekakvim posebnim oznakama i brojevima. Mislim, toliko čovjeku unesu neku specifičnu atmosferu u čitav proces (valjda zato što su i sami tako specifični), da ih ne možeš lako zaboraviti! Eto na primjer, ja sam upisala fakultet prije nešto više od dvije decenije i nikada, dok sam živa, ne mogu a da se ne sjetim dragih, takozvanih ŠV obrazaca. Sve i da hoću, ne mogu ih otisnuti u zaborav, a pokušavala sam, vjerujte mi na riječ! Pazite, ŠV obrazac se nije popunjavao samo jednom, prilikom upisa na fakultet. No, no, no, on je tu bio svakog bogovetnog semestra! Ali svakog!!! Prosto ti dođe da ne završiš prethodni samo da ne bi popunjavao ŠV obrazac! Vjerovatno zato se toliko i oduži studiranje u pojedinim slučajevima, ozbiljno vam kažem! Jer dok ispišeš sve četiri strane (na kojima se vrte sve neka slična a vrlo različita pitanja), a vjerovatnoća da si sve ispravno popunio je ravna nuli i ničemu, pa sačekaš kilometarski red ispred studentskog referata, pa konačno uiđeš, a tamo te čeka prilično jeziva osoba zadužena za studentska pitanja, pa ako još ustanovi da ŠV nije kako treba!! Ili, ne daj Bože, da si kojim slučajem ZABORAVIO da ga priložiš uz ostala dokumenta!!! Pa, tu već vidiš da nećeš skoro studiranje završavati, da si zalud i upisivao, ako već nisi u stanju da popuniš i priložiš jedan obični ŠV obrazac. I to će ti svaki referent za studentska pitanja potvrditi, bez daljnjeg! Savjesni su oni i dobro procjenjuju ljude pa razmisli malo ako ti kažu da nisi za dotični fakultet, jer, činjenica je da bez ŠV obrasca nema upisa, a bez upisa nema završetka, a ako ti nije stalo da upišeš i završiš, onda o čemu dalje pričati? Onda nisi ni za šta i idi kopaj kanale, ili radi neki drugi pošten posao, kad već nemaš ŠV obrazac i nije ti bilo stalo da ga ispravno popuniš i priložiš. Mislim, sami svoju sudbinu krojimo, a ti je zapečati, ako si tako već odlučio. Što bi stari rekli, sam pao – sam se ubio. Ili u ovom slučaju: sam pao, sam nije popunio ŠV obrazac, sam se ubio…

Eto, pokušah ukratko da vam prikažem čudesni svijet formulara i to sve od drevnih Kineza pa do danas! Da budem iskrena, laknulo mi je što pronađoše papir. Mislim, volim ja drveće i u suštini mi je žao što strada zarad tako neslavne uloge, ali nemojmo se lagati, ko bi još volio da urezuje ŠV obrazac u kamenu ploču? Ili da ga oslikava na svili pa još pogriješi i sa takvim proizvodom uđe u studentski referat… Ovako, ponoviću, papir trpi sve! A sada me izvinite, odoh do knjižare, dijele začin od sušenog povrća uz najnoviji bestseler, a valja mi supu zakuvati…

Halo, iz banke zovem!

Svi službenici zaposleni u bankama imaju obavezu da te s vremena na vrijeme pozovu telefonom i ponude svoj najnoviji proizvod u vidu pozajmljenog novca. Dakle, zaduživanje na hiljadu i jedan način, ukopavanje na raznim nivoima, negdje ti samo obrve vire! I dok tražiš najbezbolnije rješenje za određeni novčani problem, eto ti njih sa idealnim problemom za to rešenje. Jer, šta si drugo sebi uradio, jadni čovječe, nego napravio žestoku muku uzimanjem raznoraznih kredita i kartica? Vratiš na jednom mjestu, a na drugom ti sa ljubaznim osmjehom, vrlo profesionalno uzmu poslednju dlaku sa glave, najskriveniji komadić duše! I još ti na kraju zahvale porukom! Kao, poštovani korisniče, zahvaljujemo na uplati i drž’te se, trebaće kože na leđima i sledećeg mjeseca. Srdačno, Vaša banka.

Eto, baš prije neki dan su i mene zvali. Prepoznala sam broj, jer me uvijek zovu iz iste filijale, a to je ova na Mirijevu u koju redovno idem. Bogami, tamo se već osjećam kao kod kuće i svi me znaju! A naročito me vole one dvije „operaterke“, sve trljaju ruke kad me vide! K’o vele, ooooooo, evo ove fine žrtve, sad će da padne jedan dobar keš kredit bez potvrde sa posla, ima oči da joj cakle do Uskrsa! Međutim, kad me ne vide neko duže vrijeme, onda obavezno zovu telefonom. I da vam kažem, lijepo je što brinu da ne propustim nešto novo! Kamo lijepe sreće da me tako zovu i iz butika, parfimerija, supermarketa, apoteka…. Pa da uvijek imam uvid šta je najpopularnije i najpovoljnije što se nudi. Evo kako to brižno ova moja banka radi…

– Halo, dobar dan, iz banke zovem, gospođo, Vi ste?

– Dobar dan, mi smo, mi smo, gospođa dabome. Izvolite?

– Evo da Vam sa zadovoljstvom ponudim najnoviji brzi keš kredit u visini od milion i po, a rok otplate je i do deset godina. Veoma povoljno!

– Milion i po? Jeste, povoljno je, dabome. Nešto povoljnije skoro nisam čula! Nego, da niste Vi tražili nekog sa Dedinja? Iz Pariza?? Sa Palma de Majorke možda??? Vi znate da sam ja prosvetni radnik iz Mirijeva, predajem oblike, kontrapunkte i solfeđo! Prosto ne znam kako se moj profil uklapa u milion i po…

– Ne, ne, ne, gospođo, upravo Vas sam tražio. Evo imam sve vaše podatke pred sobom. Koliko vidim, imate mogućnosti za ovako povoljan kredit, a sve ove koje već imate, možete objediniti u jedan jedini pa da ujedno refinansirate, a i da Vam ostane velika svota novca na raspolaganju. I sve to možete otplaćivati čak deset godina! Mislim da nije za zanemariti. Ni jedna banka još uvijek nema ovako dobru ponudu, a Vi šte naš dugogodišnji klijent pa je red bio da Vas među prvima obavijestimo.

– Zlatni ste zaista, baš sam počastvovana! A je l’ može tri miliona? Mislim, isto tako na deset godina, ukoliko me Onaj odozgo pogleda milostivo pa da i poživim do tada…. Malo mi je nešto ovo što ste mi ponudili! Kad već dajete – nek’ ide duplo! Takva sam ti ja!!!

– Hmmmm, ovaj, nisam siguran da ispunjavate uslove za tri miliona, ali možete doći direktno u banku pa ćemo naći rešenje.

– Sigurna sam da ćete naći, štaviše, ne sumnjam ni mrvicu!!!

– Onda, mogu da upišem da sam Vas obavijestio i da ste pozitivno ocijenili našu ponudu?

– Može, kako ne može! Ih! Pa ja sam uvijek pozitivna kad su takve stvari u pitanju, čak se nekada slatko i nasmijem! Mislim, račun mi je negativan, ali važno da je stav pozitivan. Minus i plus, razumijete, hehe…

– Ovaj, u redu, hvala, gospođo, prijatan dan!

– I Vama, gospodine, po milion i po puta za deset godina! Živi bili s kamatom, i da Vam je svaki trenutak kao Revolving kartica!!!

E sad, morala sam malo da nakitim i ukrasim čitav ovaj razgovor, da ne bude baš onako sterilan i strogo-poslovno-dosadan i da može sa zanimanjem da se čita.  Međutim, suština je ostala potpuno ista! Doduše, ja sam pukla u smijeh kada mi je gospodin ponudio sumu i rok otplate pa sam morala da se izvinjavam, ali vjerujem da se nije nešto naročito potresao. Vidio rođak sa kim ima posla, vjerovatno ima još dvadeset prosvetara na spisku, a ne sumnjam da su svi prasnuli u smijeh kada im je to ponudio! Jeste, veseli smo ti ljudi mi prosvetari, duhoviti, vazda za šalu spremni, vickasti po cijele dane! A sad vas pozdravljam, idem da napravim spisak šta sve mogu da uradim sa milion i po za deset godina, veliki planovi su u pitanju, ne smijem ni časa časiti!  😉 😉 😉

Živjeti zdravo

Zdrav život je potreba, da ne kažem i obaveza, svakog prosječnog čovjeka. U današnje vrijeme mogućnosti za njegovo ostvarenje su zaista beskonačne i ne postoji ni jedan jedini segment koji nije propraćen enormnim brojem savjeta, predloga, recepata, linkova za adekvatne sajtove, blogova-vlogova-i ostalih logova, ustanova, grupa podrške, kao i svega ostalog, ne bih do sutra nabrojala. Čega god se dotakneš i za šta god da se zainteresuješ po tom pitanju, obaspe te odjednom sedamdeset hiljada informacija, ne znaš odakle bi počeo, a ni gdje te kraj čeka. Dok sve prebereš, pročitaš i sortiraš u glavi pa dok procijeniš šta bi ti od svega ponuđenog uopšte odgovaralo, zaboraviš i zbog čega su ti u stvari svi ti podaci i bili potrebni. Pa ti ostani zdrav, što bi se popularno reklo u narodu.

Na primjer, zaboli te nešto (bilo šta – glava, ruka, noga, prst, leđa…) i sad, potrebno ti je da saznaš zbog čega se taj bol javio i kako ga otkloniti. Da se razumijemo, vrlo mali broj ljudi će se istog momenta uputiti svom izabranom ljekaru. Prije nego što dođe do peripetija sa zdravstvenim sistemom i ustanovama, većina se odluči na nekoliko, među narodom veoma priznatih i cijenjenih postupaka. Prvo i osnovno, čim osjetiš bilo kakav bol, posjetiš internet. Jeste, internet ti na ukucani pojam „bol u nosu“ izbaci oko dva miliona informacija za sekundu, i ko je onda lud da ide kod ljekara i čeka tri sata, je l‘? I, kad pročitaš neke od tih podataka, ti vidiš da si u stvari već odavno umro i da je upravo smrt pravi uzrok tvog bola u nosu. Da pojasnim, sve ono što pročitaš na internetu, a tiče se određenog zdravstvenog problema ili smetnje, uvijek te vodi direktno Bogu na istinu. Čak i ako su spomenute neke malo drugačije opcije, opet te na kraju čeka kobna sudbina i to ti je to. U suštini je vrlo jednostavno – imaš dva miliona informacija u sekundi i svaka ima fatalni ishod, posredno ili neposredno, nema mnogo filozofiranja. Rečenice koje možeš sresti su sledeće: „Bol u nosu je najčešće povezan direktno sa najvažnijim dijelom mozga, što svakako ukazuje na najteže moguće oboljenje sa kojim se moderna medicina ikada susrela.“ „Bol u nosu nije nimalo naivan, i mnogi ljudi ignorišu ovo stanje sve dok već ne bude kasno.“ „Ukoliko osjetite bol u nosu, ODMAH se javite najbližoj zdravstvenoj ustanovi, gdje će se za Vas uspješno pobrinuti ukoliko stignete na vrijeme.“ Eto, tako otprilike na internetu izgledaju rješenja za vaš zdravstveni problem.

Naravno, kad već vidiš da si umro i da nemaš šta više da izgubiš, ništa te ne košta da probaš još nekoliko mogućnosti. Na kraju krajeva, jedino možeš da dobiješ, da se nekako retrogradno povratiš i izliječiš pa zašto ne pokušati? Tu na scenu stupa domaća apoteka. Inače, u ovoj vrsti farmaceutske kuće najčešće se mogu naći takozvani univerzalni ljekovi: aspirin koji liječi bukvalno sve (bilo koji spoljašnji i unutrašnji bol, svrab, nelagodnost, utrnuće, spazam, istegnuće, nesanicu, igranje očnog mišića, a dobro je i da se rastvori u vodi sa šamponoma i kada se time opere kosa, kažu, sjaji k‘o rosa u podne!), izvjesni analgetik – jedna jedina priznata vrsta već četrdeset godina unazad ( uzima se u slučaju da aspirin ne pomogne, a efikasan je kod potpuno istih tegoba kao i on, osim možda za pranje i sjaj kose) i roze tablete (ne zna se tačno za šta su, ali se uopšte nisu pokazale kao loše, kaže komšinica odozgo da su njoj život spasile!).

Ako ni kućna apoteka ne pomogne, ideš u onu drugu – državnu ili privatnu – izneseš problem, a oni te, ili upute kod izabranog ljekara pošto ne mogu nikako na svoju ruku da prepišu najskuplji lijek u prostoriji (pa to, u stvari, uradi isti taj ljekar kod kojeg te pošalju), ili ti još češće prodaju neku ekstra-super-fantastičnu supstancu po još fantastičnijoj cijeni, moraš isti onaj bolni nos da prodaš da bi ga kupio. Ali ako liječi, prodaj bogami i nos i njivu pride, bez obzira što je to opet neka vrsta aspirina, samo pod skroz drugim, mnogo zvučnijim i nekako učenijim imenom!

Na kraju ipak odeš kod ljekara, što jes‘-jes‘! Doduše, prvo zakažeš. Onda kad dođeš na zakazano i kažeš šta ti je, dobiješ uput za novi pregled, koji dabome opet moraš da zakažeš. Ima slučajeva i gdje moraš da zakažeš termin da bi zakazao pregled, znači, zakazuješ zakazivanje! Tako je! A dok sve to obaviš, nos je odavno prestao da te boli, a kako si već ušao u sistem, tamo te pošalju na neke sasvim desete analize pa pošto već čitav dotični sistem uzurpiraš, onda je red da ti nešto i pronađu. Kad malo bolje pogledaš, nije ni čudo što svi odmah konsultuju internet, tamo je bar sve jasno i nadasve efikasno…

U vrijeme sve veće zastupljenosti brze hrane na tržištu, kao i raznih namirnica sumnjivog porijekla, savremeni čovjek se neizostavno susreće sa problemom zdrave ishrane. Naime, ponuda namirnica je ogromna, a malo šta je kvalitetno. Eto baš prije neki dan gledam na televiziji jednog poznatog britanskog kuvara, osuo drvlje i kamenje na majku troje djece, jer im je umjesto sopstvenog, organski uzgojenog, ubranog, opranog, skuvanog, oljuštenog, ispasiranog i začinjenog paradajza, ona ponudila onaj kupovni! Skandalozno, zaista! Mislim, manite me toga što žena radi, vodi računa o troje male djece pa još živi u samom Londonu, šta joj fali da uzgoji nekoliko domaćih paradjzića! To ne da NE MOŽE, nego prosto NE SMIJE biti prepreka da ponudiš nejakoj dječici zdravu organsku hranu, umjesto nezdrave iz prodavnica. Mada, da ipak ne griješim dušu, i izbor zdravih kupovnih namirnica nije baš tako zanemarujući, možeš sasvim pristojno da se hraniš! Vidim, kod nas nema dobre, kvalitetne trpeze, ukoliko se tu obavezno ne nađu: kinoa i čia sjemenke, godži bobice, čičoka, artičoka, kumkvat, kurkuma, nešto na slovo Z (odlično za memoriju i protiv „listanja“ noktiju!), limeta (nikako limun ili pomorandža!), ulja od svih postojećih i nepostojećih hladno cijeđenih sjemenki, nekakve ljepljive gljive iz sopstvenog uzgoja, ma čuda svakojaka! Što se čudnije zovu i što sa veće razdaljine dolaze, to su sve zdravije i zdravije! Lično, uopšte mi nije jasno kako sam uspjela da preteknem, odrastajući na domaćoj maminoj kuhinji koja je uključivala toliko dosadne i neefikasne namirnice kakve su povrće, voće, riba i meso, a sve, zamislite, porijeklom iz iste države u kojoj sam rođena! I onda sve konzumirano u umjerenoj količini, a ukusno spremljeno. Mora biti da smo svi mi koji smo dočekali ove godine, stvarno imali sreće, nemam drugog objašnjenja, svega mi!

Zdrava hrana, dozvolićete, nikako ne ide i bez isto tako zdravih tekućina. Osim sokova od limete, limuna, grjpfruta, klementine, mandore, jabukovog sirćeta, vodice sa đumbirom i krastavcima, kao i čudesnog odvara od lanenog ili prosenog sjemena (balansiraju metabolizam, čiste organizam od toksina i razbijaju masne naslage), nikako smijete zaboraviti ni napitke ljekovite za krv, srce i kosti. Za ove tri stavke preporučuju se obavezno vino, pivo i rakija. Vino kao odličan regulator crvenih krvnih zrnaca, rakija kao melem za cirkulaciju i pravilne otkucaje srca, i pivo koje ima blagotvorno dejstvo na strukturu i gustinu kostiju. E sad, priznajem da je malo nezgodno organizovati pravilan raspored unošenja svih ovih blagočinstvujućih tečnosti za svega dvanaest sati. Baš nisam pametna, vjerujte. Jer ako prvo kreneš sa vinom, pivom i rakijom, do podneva si već onako prilično mortus pa nije baš najsigurnije da ćeš se sjetiti da popiješ sve ostalo. Međutim, ako se krene obrnutim redoslijedom, ne znam naprosto koliko će sve to stomak moći da istrpi, jedino ako ubacimo eventualno i svježu vodu od kuvanog integralnog pirinča, kažu da je fantastična za probavu. Eto, procijenite sami šta u tom slučaju raditi, na volju vam je, imate cijeli dan!

Ubrzan život i vrlo često nezdrave navike kod velikog broja ljudi dovedu do većeg i nepoželjnog broja kilograma. Dakle, vrlo lako se nabace, a jako teško se odbacuju, koliko god da ih tjeraš neće ni da mrdnu! Međutim, danas je čitav taj proces mršavljenja znatno lakši, jer ako samo na pet minuta konsultujete neku od društvenih mreža, ili određeni sajt za zdravo i efikasno mršavljenje, naići ćete na sledeće:

– kako skinuti deset kilograma za četrnaest dana;

– smršajte sedam kilograma za samo tri dana;

– dijeta koja je zapalila internet – za četiri dana dvanaest kilograma manje;

– izgubite stomak dok spavate;

– bez masnih naslaga dok trepnete;

– uz ovu dvodnevnu dijetu vaši kilogrami će postati prošlost.

Vidite i sami, mogućnosti su ogromne pa kako se odlučiti za pravu? Mislim da je sve samo pitanje pojedinca, kako kome prija i kako mu organizam reaguje na neku od predloženih dijeta. Na primjer, lično, ne bih se baš odlučila da izgubim stomak dok spavam, jer ko će ga ujutro tražiti? Otkud ja mogu i da naslutim gdje je on u toku noći nestao? Inače, ujutro uvijek volim prvo da popijem kafu, pardon, limunovu vodu sa toplim odvarom od lanenog sjemena, ne mogu sad još i stomak tražiti! A i kad pročitam sve ove kombinacije dana i izgubljenih kilograma, živa se zapetljam! Kao da rješavam tekstualne matematičke zadatke, koji mi nikad i nisu išli od ruke. Nekako bi mi najviše leglo ovo gubljenje masnih naslaga dok trepćem, vježbam ujedno i očne mišiće, valja se, neće da škodi!

I na kraju, kao još jednu stavku u vođenju zdravog i kvalitetnog života, svakako treba spomenuti onaj duševni mir i duhovnu ravnotežu. Pa jeste, džabe vam i zdrava ishrana i trista čuda, ako ste konstantno napeti i pod stresom. Ima na društvenim mrežama fenomenalnih savjeta, i svi su predstavljeni u koracima, takozvane „duhovne koračnice“, kako bih ja to popularno nazvala. Ima raznih: „Nađite put do smirenja u deset koraka.“ „U tri koraka otjerajte stres od sebe i svoje okoline.“ „Pomoću sedam koraka do pozitivnog stava.“ „Sedamnaest koraka do savršene ravnoteže sa samim sobom.“ Da napomenem, pomoću koraka takođe još možete: vaspitavati djecu, praviti sarmu, napraviti plastenik, izliječiti alergiju na grinje, zamijeniti gumu na autobusu, otvoriti sopstveni bioskop i još mnogo, mnogo korisnih stvari, takođe neophodnih za kvalitetno i neometano bivstvovanje

Kao što vidite, mogućnosti su neograničene, samo ih treba dobro istražiti i na najbolji način prilagoditi sebi. Iskreno, ne vidim nikakvo opravdanje za izbjegavanje svih ovih blagodeti, tako da izvolite, zdrav život je vaš! Da vas ne pita poslije starost gdje vam je mladost bila i na kakve nezdrave besmislice ste je protraćili. Udovoljite sebi i vaša podsvijest će vam biti zahvalna. I tako dalje, i tako dalje…

Veju, veju pahulje…

Na današnji dan, tačno prije dvadeset i dvije godine, Beograd je osvanuo potpuno zavejan, ili kako bi to neko romantično čeljade dočaralo – uspavan u zagrljaju svjetlucavog, sniježno bijelog pokrivača.  I ništa to ne bi bilo čudno, snijeg kao snijeg, pao pa pao, nego sam se ja prvi put u životu zadesila u takvom jednom okruženju. Kako prvih osamnaest ljeta provedoh kod „palmi na obali mora“, ova novonastala situacija, kao i snalaženje u istoj, urezala mi se duboko u pamćenje i sjetim je se svaki put kada krenu sniježne pustolovine.

Tada sam bila brucoš na FMU, krenuo tek drugi mjesec predavanja i vježbi na fakultetu, i tek što sam sa tim malo „ušla u štos“, kad eto ti i ovog čuda, valjalo se sa njim nekako izboriti! I tako, budim se ja rano ujutro, provirujem kroz prozor i u nevjerici gledam šta se napolju dešava. Kako sam imala (i toga se sjećam!) predavanje iz kontrapunkta (kod čuvenog Repanića) tačno u 8h, trebalo je među prvima spremiti se i suočiti sa onim što me na ulici čeka. Moja tadašnja cimerka probudila se kad i ja, iako je tek popodne imala obaveze na fakultetu. Vidjevši me kako zabezeknuto oblačim i obuvam opremu za osvajanje Tibeta, to joj je svakako probudilo inspiraciju pa sve dok nisam izašla iz stana, nije prestala da se smije i da zbija šale na račun moje zabrinute i izbezumljene ličnosti. Samo da napomenem da se ništa bolje ni ona nije tog popodneva provela pa ako čita ovo negdje tamo u bijelome svijetu, neka zna da znam čitavu istinu! Sve se otkrije, kad-tad 🙂 !!!

Da ne bih mnogo zamarala sav ovaj fini svijet, reći ću samo da sam do zgrade fakulteta, do koje mi je inače trebalo deset minuta, putovala, jezdila, plovila i klizila više od pola sata! Istina, još uvijek ulice nisu bile očišćene, ali ljudi su sasvim normalno hodali, razmišljajući o nekim potpuno desetim stvarima, skroz neopterećeni onim što je mene morilo. Lično, imala sam utisak da se borim sa strašnim sniježnim smetovima, ispod kojih su počivale zlokobne sante leda, ispod kojih su se, opet, formirali ogromni ledeni glečeri, a ispod kojih je neminovno započinjalo novo ledeno doba !!! U skladu sa tim, bauljala sam po onih par centimetara snijega kao da će me pri svakom sledećem koraku progutati ogromna sniježna lavina, uz zaglušujuću tutnjavu i podrhtavanje tla kao prilikom kakvog zemljotresa. Baš nešto razmišljam, sva sreća da tada nije bilo interneta, garantujem da bih osvanula na YouTube kanalu, kao onomad ona mučena djevojka koja se u ogromnim bijelimštiklama i platformama spuštala niz skroz zaleđenu ulicu! I još garantujem da bi između nje i mene bila mrtva trka u broju pregleda na tom istom kanalu! Kako i ne bi, kad je samo trebalo normalno da prođem ulicu Svetozara Markovića, pređem pješački i eto me na cilju. Ne, ne, ne, ja sam u svojoj glavi prvo osvojila K2, zabola zastavicu u sam vrh, poslala poruku mojima preko satelitske veze, slikala se za Diskaveri, i onda se kroz mećavu i sniježne nanose, uz neviđen rizik po život, i pratnju krda stegosaurusa, probila na predavanje iz kontrapunkta kod profesora Repanića! Kakav podvig, kakvo putešestvije!!!

Sad umirem od smijeha kad god se toga sjetim. Naročito mi bude smiješno to što me poštovani profesor vokalne polifonije gledao kao da nisam baš pri sebi, dok sam mu se izvinjavala i objašnjavala zašto kasnim na predavanje. Ma smijala sam se sama sebi već tog istog popodneva, kada se čitava naša družina okupila na ručku u „Loli“! Ih, do tada sam se već pošteno bila okuražila, toliko me bio ponio momenat, da se zamalo ne prijavih grtalicu da vozim, a ne da pješačim bezveznih par stotina metara….

Sve drage i lijepe uspomene, što bi opet ono isto romantično čeljade reklo. Evo jutros zabijelilo na Kopaoniku i Zlatiboru, najavljuju i ovdje uskoro, a ja lagano spremam svoju opremu za pohode na Tibet. Valja nove bitke izvojevati… 😉 😉 😉

Kad svemir zakaže…

Juče me baš onako odistinski iznenadilo kada su, umjesto uobičajene žuto-plave, z(g)lobne dvadesetsedmice „poslali“ onu kratku, iz svega jednog komada! Pa mislim, kakav je to način? Taman sam do kraja razradila čitavu strategiju i tehniku ulaska, sjedjenja, nesjedjenja i izlaska na svih četvoro vrata, kad eto ti, moram sve ispočetka. I to ‘ajde da je bio neki novi autobus iz crvene serije, sav mirišljav, sa šljokicama po podu, sjedištem naprijed koje nije predviđeno ni za jednu, ni za dvije osobe (što je, dabome, stalni povod za svađu i raspravu) i sa tri visinska nivoa za stajanje, pri čemu ti na onom trećem, kod zadnjih vrata, obraz bude kompletno zalijepljen za šiber. Eto, ni to novo-novcato čudo nisu poslali, nego neku uspomenu na GSP iz zlatnih pedesetih, neki odbjegli eksponat iz bogate zbirke spontano oformljenog muzeja gradskog prevoza. I uđem ja, šta ću, kao da sam baš imala nekog izbora. Sjednem na prvo slobodno mjesto, razmišljajući kako je nepravedno bio narušen moj GSP univerzum, uključivanjem ovakvog jednog primjerka u dnevni red vožnje. Umije život da bude baš nepredvidiv! Da, da, samo te nešto sačeka na samom uglu bivstvovanja pa se ti snalazi! Taman što sam htjela da primjenim neke mudrosti starogrčkih mislilaca na svoju životnu filozofiju i nađem novu kosmičku energiju sa čijeg ću se nepresušnog izvora napajati, kad…… TRASSSSSSS!!!! Zalijepih ja kao prava glavom u šipku, koja je, dozvolićete, izvirivala iz same sredine naslona mog privremenog sjedišta i završavala se gore negdje na plafonu. Pa dobro, zaboga, ko još postavlja šipke na takvo mjesto, pa šta je ovo, pa nemojte, molim vas….Da pojasnim, htjela sam da sklonim kosu s lica jednostavnijim putem, ne koristeći ruke, i eto! Prebrojah sve zvijezde i u GSP univerzumu i van njega. Zapitah se ironično da li je TO možda TA nova kosmička energija koja mi je bila neophodna, ali nije baš bio najbolji način na koji se manifestovala, da se ne lažemo! Zar nije to moglo nekako drugačije, prefinjenije, šta ti ja znam, laganije možda…? Da stvar bude još gora, ni dva minuta nisu prošla, a ja opet uradih istu stvar i, ljudi moji, opet zazveči ona šipka, mislim da se u zglobnoj dvadesetsedmici čulo! Opet prebrojavanje zvijezda, uz tešku nevjericu da sam dva puta sebi mogla to da priredim, a kao šlag na torti, eto ti nekog dekice, sjedi odmah iza mene i čitavo vrijeme posmatra šta se dešava. Dabome, red je bio i da prozbori koju:

– Slušaj, sine, ne maši toliko tom glavom! Ako još jednom udariš, dobićeš potres mozga, a ja ti ne mogu pomoći, imam osamdeset sedam godina, jedva i sebe nosim!

Zacrvenjeh se kao paprika u jesen, iskrivih facu u nešto što je trebalo da predstavlja osmijeh i ostadoh ukočena u istom položaju sve do poslednje stanice. Kosu više nisam sa lica pomijerala, ni sa rukama, a ni bez ruku! Neka je na nosu, šta joj fali!

Izađoh konačno iz autobusa i krenuh na početnu stanicu tramvaja. Idemo dalje, mislim, šta još može da se desi? Kad, na okretnici me čeka tramvaj trojka – zeleni „Švajcarac“, mili kao puž, puzi kao mrav! Kako ono kažu – eh, živote, kanto Eurokrema u kojoj je mast… 😉 😉 😉

Sve radosti jedne kupovine

Svratila sam malo prije u jednu prodavnicu dječije garderobe, tu u kraju, da ponovim ovu moju hajdučiju sa kakvom lijepom majicom ili haljinom. Odmah sa lijeve strane ulaznih vrata bila je izložena odjeća za dječake pa krenuh da odmjeravam majice kratkih rukava. Kako to red nalaže, priđe mi ljubazna prodavačica i pita me da li može da pomogne. Kažem joj da me zanima ta i ta majica i ako ima broj 10, jer sam već kupovala kod njih i znam koji nam brojevi odgovaraju. E sad, eto ljubazne prodavačice sa novim pitanjem:

– Da, ali koju ste kolekciju kupovali? Jer, vidite, ta majica koja je broj 9-10, odgovara veličini majice 11-12 iz ove kolekcije, a broj 7-8 je skoro pa isti kao i 9-10 iz ove druge kolekcije! Sve su baš – baš – baš slične!

Uz čitavu ovu besjedu o konfekcijskim brojevima, draga gospođica krene i da me zatrpava sa raznim modelima majica, ne znam ni koju da gledam, a ni koju sam prvu vidjela, ni koju kolekciju mi nudi, a na kraju, nije mi više bilo jasno ni šta ja tu radim!!! Kakvi 7-8-9-10-11-12??? Ja samo hoću to nešto što sam htjela na početku, šta god da je u pitanju bilo!

Odlučih da razbistrim malo mozak i pređem na garderobu za djevojčice, računam, vratiću se poslije po onu nesrećnu konfekcijsku majicu iz kolekcije… Razgledam sad haljine, kad eto je opet ista ona ljubazna prodavačica. Dabome, pita kako da mi pomogne, nego šta! Iiiiiii, idemooooooo ispočetkaaaaaaa!!! Kažem da me interesuju haljine veličine 6 i već se ježim i stravim od onih sedamnaest kolekcija, koje sve imaju različite brojeve, a u stvari, svi su isti!. Ili obrnuto, pojma više nemam! Međutim, ovdje priča ode u skroz drugom, za mene potpuno neočekivanom pravcu:

– E, da Vam objasnim: OVE haljinice broj 6 su sasvim odgovarajuće veličine i moći ćete slobodno da ih obučete Vašoj ćerki! Ali TE što gledate, nisam sigurna da bi u njih mogla da stane!

Ja zabezeknuto krenuh da se osvrćem oko sebe, da se uvjerim da nisam kojim slučajem sasvim poludjela i došla sa Ljubicom, a da to i ne znam! Jer drugačije nikako nisam mogla da objasnim kako ljubazna prodavačica zna šta mojoj ćerki odgovara, a šta ne! A i nije baš da sam kod kuće imala žensko dijete – sumo rvača, juniorsku kategoriju… Već potpuno sluđena ovom „stručnom pomoći“ pitam je kako to misli, i čujem sledeće:

– Pa znate, ona bi morala da bude baš – baš – baš mršava da bi ušla u tu haljinu, jer nema ni trunčicu elastina, znate! Nije preporučljivo kupovati ih, ukoliko niste baš – baš – baš sigurni! Kolika je Vaša ćerka?

E, tu mi je, blago rečeno, dogorelo, te ja upriličih sledeći, vrlo smiren i kulturan odgovor, sasvim u skladu sa cijelom situacijom:

– Aha, pa da Vam kažem, ona ima 4 godine i otprilike negdje između 37 i 39 kilograma. Kotrljamo je „na štap“ do vrtića! Ništa, dajte Vi meni ovu haljinu, možda će moći da je navuće na ruku. Ako ne bude odgovarala, zamijenićemo, blizu ste nam! A što se tiče majice, daćete mi onu plavu, dajte neki broj od 7 – 12, sasvim je svejedno! Koliko sam shvatila, ne možemo pogriješiti! Hvala Vam najljepše!

I, evo nas sada, kod kuće smo. Najnormalnije smo ušli i u majicu i u haljinu, ništa ne treba da se mijenja. Eh, što volim kupovinu, ali BAŠ – BAŠ – BAŠ!!!

😉 😉 😉

Glava čizmu čuva

Jedna poznata narodna izreka počinje sasvim obrnuto, naglašavajući da je čizma ta koja čuva glavu, međutim, pojavila se i nova verzija. Ova iz naslova. Sad ću vam to i dokazati…

Prekjuče, vraćam se ja iz prodavnice, a ono lije kiša, pljušti, spustilo se nebo na zemlju. Šljapkam po onim barama kao Pepa prase sa porodicom, kukajući u sebi što mi kišobran nije prečnika kao suncobran i što nema zaštitnu ceradu koja se spušta skroz do poda, sa malim prozorčićem za vazduh. Negdje blizu naše zgrade naiđem na mlađi par koji se upravo odnekud vratio. Momak pokušava da što preciznije uparkira auto između druga dva vozila, a djevojka stoji napolju, malo dalje,  mašući i navodeći ga na pravu putanju. E sad, ona skroz kisne, jer nema ni kišobran, ni bilo šta što bi je makar malo zaštitilo od onog pljuska. Nije našla inspiraciju čak ni u onim gospođama koje, u nedostatku drugih antikišnih rekvizita, lijepo vežu kesu oko glave i tako poštede bar kosu i gornji respiratorni trakt. Kad je već vidjela da je parkiranje skoro gotovo, djevojka priđe kolima i vikne momku:“E, ne mogu više da te čekam, idem kući, skroz će mi se pokvasiti čizme!“

Eto, pokvasiće joj se čizme! Ne znam, ja sam nekako (po starinski) očekivala da će reći „skroz će mi se pokvasiti kosa“, ili možda „pokisnuću cijela“, ili nešto tome slično, ali ne! Pokvasiće se čizme. Ono zbilja jesu bila prelijepa dva primjerka, kvalitetna, neke svjetlije sive boje, visine skroz iznad koljena. Ja da ih obujem, izgledala bih kao dalji Pakmenov rođak, ali ovu djevojku su krasile samo tako. Ipak, i sve da štiti svoj lijepi izgled i cijelu odjevnu kombinaciju, nije mi ta reakcija baš bila najjasnija. Koliko se sjećam, do skora su čizme čuvale čovjeka da ne pokisne. Danas čovjek čuva čizme od kiše. Nekada je čovjek obuvao čizme i odlazio u šetnju, a danas čizme obuvaju čovjeka i izvedu ga napolje. Onda je, dabome, i logično ko tu koga mora da čuva! Nekako me sve podsjeća na onu Ćopićevu „Izokrenutu priču“ koja počinje ovako: „Tek je brdo izašlo iza sunca, a krevet skoči iz prostranog čiče, navuče noge na opanke, stavi glavu na kapu i otvori kuću na vratima.“ E, umjesto ovih opanaka mogu se slobodno ubaciti i čizme, ništa se ne bi poremetilo. Ja bih možda još samo malčice preformulisala rečenicu, za potrebe ove moje skromne pričice: „Krenuše čizme u šetnju pa navukoše čovjeka, kad ono, udari oblak iz kiše…“

Jutros gledam kroz prozor – predivan dan! Otišla bih malo poslije do prodavnice, ali moram dobro da razmislim šta ću da obujem. Prvo mi padoše na pamet baletanke, ali strah me je, jako je sunce, spržiće ih! Bolje da navučem čizme, nema kiše, sve je vedro, znači, ništa loše im se ne može desiti. Da samo znate što volim kada nađem najlogičnije moguće rešenje…. 😉 😉 😉

Lazar

Vuki voli da sjedim negdje blizu njega kada rješava domaće zadatke. Kaže, tako je sigurniji dok radi, a i može da me pita ako mu nešto nije jasno. Naravno, meni je sve potaman dok ne dođe matematika na red, pošto sam na tom polju prirodno uzgojeni antitalenat i to najčistije vrste. Još sad kada su počeli tekstualni zadaci tipa: Milan ima trideset šest jabuka, a Jovan šljiva za trećinu više od zbira Milanovih jabuka i tamo još nečijih krušaka, ne znam ni ja više. I na kraju obavezno pitanje: Koliko ima tog i tog voća, AKO SE ZNA….E, kad pročitam to AKO SE ZNA, odmah mi se zavrti u glavi, jer se u stvari NIŠTA NE ZNA, osim neke gomile likova i njihove voćne salate. Na sreću, Vuki se tu sasvim lijepo snalazi i samo mu je neophodna provjera zadataka kada sve završi. A njih, inače, ima četristo pedeset i to sve pod A,B, V, G, D, Đ….Ma Vukijev imenjak, Stefanović-Karadžić, nije toliko slova ustanovio, koliko ovdje ima tih pitanja i potpitanja. Dok sve pregledam, mozak mi načisto provri, pomiješa mi se i voće, i desetice, i umanjenici, i veće – manje – jednako, i sva muška i ženska imena, ma sve živo! Eto, bar me tješi što Vuki može nekada završiti matematički fakultet i dobiti lijepi posao na kasi u nekom hipermarketu pa da iskoristi sve to znanje koje je stekao. Već imam sliku pred očima: Vuki ukucava cijene, štampa račun i ljubazno se obraća mušteriji, „Evo, gospođo, imate dvadeset sedam jabuka i dvanaest krušaka, a šljiva za četvrtinu više od zbira ova dva voća zajedno! Izvolite i prijatan dan!“ Mislim, ja bih više voljela da lijepo završi neku srednju školu i ode za kakvog ministra (pa da budem gospođa majka ministarska!), ali neću se mnogo miješati. Djeca su tu da ih podržimo u svim njihovim željama i izborima…

Nego, da se vratim na glavnu temu. Prekontrolišem ja juče tri tone zadataka, pregledam i sve što je mladi gospodin imao iz drugih predmeta, i kad je sve to bilo gotovo, sva srećna se okrenem predivnim kućnim poslovima, da se lijepo, kao čovjek odmorim. Čujem negdje u magli kako mi Vuki nešto priča, ali džabe, mozak više ne prima nikakve informacije. Pravim se da ga slušam, pošto vidim da se skroz uživio u priču i sve vičem: „Aha! Da! Aha! Mhm!“ Odjekuju mi u glavi i neka imena koja je spomenuo, učine mi se poznata, ali su sve one šljive i jabuke učinile svoje. Jednostavno me zaobilaze informacije kao kiša Kragujevac (???). Na kraju, uspijem da povratim nešto malo koncentracije i čujem sledeće:

– … Marija, Marta i Lazar, eto! Jesi li znala za njih?

Uh, koji su sad pa ti, pomislim u sebi. O čemu je Vuki meni uopšte pričao, zaboga? Ništa, mislim ja i dalje, pokušaću da se izvučem nekako, bolje nego da primjeti kako ga ništa nisam slušala. I krenem vrlo samopouzdano u čitavu priču:

– Da, da! Jesu li to dvije sestre i brat?

– Pa jesu, kažem ti! Lijepo sam ti sve objasnio!

– Znam, znam… Pa jesu li svi došli kod tebe u razred? Jesu li to blizanci?

– Ma ko je došao, pa Lazar je vaskrsnuo, o tome ti cijelo vrijeme pričam! Kakav razred, kakvi blizanci???

– Ma ko je vaskrsnuo, koji Lazar??? – O, ljudi moji, šta ovo dijete priča, bolje da sam ćutala, sad se neću izvući nikad…

– Lazar, Lazar! Učili smo iz vjeronauke i ja sam ti cijelu priču ispričao, a ti me pitaš o blizancima! Ništa me nisi slušala!!!

I naljuti se dijete i odmaršira u sobu. Za njim naravno krene i Ljubica, dobacivši mi ljutito:

– E nisi fer! Ništa ga nisi slušala o Lazaru! Idem i ja!!!

Ostadoh sama samcijata u svoj svojoj sramoti :-), a nekako sam tačno znala da ću to veče sanjati Lazara kako nosi punu korpu jabuka, a za njim idu njegove sestre – Marija i Marta- jedna nosi za trideset šljiva više od druge, koja, opet, nosi za trećinu krušaka manje nego ovo dvoje zajedno šljiva i jabuka. Još samo da vidim u sanovniku da li je sve to dobar znak ili mi se crno piše! Prije da će biti ovo drugo, čim sam se ja matematike dohvatila… 😉 😉 😉

Naopako!

I tako ja prekjuče ujutro razbijem flašicu parfema. Izmigolji mi se nekako iz ruke, padne na pločice i PUF! Rastavi se na sto komada, još ih skupljam po kupatilu. Loš je to znak, pomislim. Kao prvo, loš je, jer ću sledeći parfem kupiti tek za četiri godine. Da pojasnim malo: prosječan prosvetni radnik pravi, kvalitetan parfem kupuje onda kada dobije novčanu JUBILARNU nagradu za deset, dvadeset i trideset godina radnog staža. Naravno, ukoliko ne duguje pare za struju, grijanje ili neke druge zaostale račune, kamate i sudske troškove. Dobro, za struju mi i nije žao da dam, eto, bar mogu da odam neku počast Tesli, zbilja je čovjek zaslužio. Ovo ostalo neću ni da komentarišem, s obzirom na to da ispada kao da mjesečno plaćamo grijanje za halu br. 3 beogradskog sajma. Dakle, ako 2020. godine budem imala čistu situaciju sa svim nametima, kreditima i ostalim vrjednosnim hartijama, moći ću ponosno da ušetam u parfimeriju, pokažem prstom na željeni proizvod i kažem: „Želim taj! Spakujte mi!“ Pa vi sad recite da ona lomnjava nije  bila loš znak! Doduše, to je ako gledamo na duže staze, jer prekjuče ujutro ja sam tačno znala da će mi čitav predstojeći dan krenuti naopako! Mislim, razbila sam flašicu u šest sati ujutro, šta je dobro to moglo da donese….?

I, naravno, desilo se! Krenem ja na posao, stignem skroz do autobuske stanice, kad se sjetim da nisam ponijela telefon. NISAM PONIJELA TELEFON!!! Kako je to moglo da mi se desi? Šta da radim? Kako da se ponašam? Da l’ da idem naprijed ili nazad? Ako se vratim po njega, propustiću i autobus i tramvaj, garantovano kasnim na nastavu! Ako se ne vratim…. Oblije me ledeni znoj, ali ipak hrabro krenem naprijed razmišljajući kakve veze ima što sam jedan dan bez telefona? Jeste, kao da sam zavisna od njega pa sad imam veliki problem. Aha, kako da ne! Ma daaaaaj….I tako puna entuzijazma nastavim dalje. E sad, čekam onu dvadeset sedmicu, ne znam TAČNO kad će da dođe. Koliko stanica je TAČNO udaljena? Kako da funkcionišem sa redom vožnje ako nemam APLIKACIJU da me uputi? Jao, jao, šta da radim danas, hoću li stići na posao…? Naravno, dođe autobus i bez APLIKACIJE, vjerovali ili ne, stignem i na tramvaj i tu mi već bude lakše. Sjednem, izvučem iz torbe slušalice da ih raspetljam i da, kao i obično, slušam neki radio i ispunim nečim naredne dvadeset tri stanice. Jeste, da, sve je to lijepo, ali gdje da utaknem slušalice, sjetim se u momentu? Pa nigdje, dabome! Nema telefona – nema pjesama! Eventualno da ih onako, od želje, stavim u uši i pravim se da slušam muziku. Ili da otmem nekome telefon, eno ona djevojka, dva sjedišta ispred, ima baš lijepi uređaj i to zaštićen maskom sa šljokicama! Mogao bi da prođe. Jedino što ne bih stigla do škole, nego do neke sasvim druge ustanove, samo malčice dalje od Palate pravde. Ništa onda! Neka joj taj njen telefon, i nije neki… Vratim slušalice u torbu. Nikakve vajde od njih danas.

Prolazimo tramvajem kroz Topčiderski park. Nigdje ništa osim drveća. Čovječe, pa tu ne prolazi ni jedan drugi prevoz, sjetim se u momentu. Šta ako se tramvaj pokvari, a ja nemam čime do škole da stignem, a ne mogu ni da JAVIM TELEFONOM! Tu taxi prolazi na svaka tri mjeseca, a i da dođe, lijepo sam objasnila – jubilarna nagrada mi je tek za četiri godine, onda ću da se luksuziram! Jao, jao, šta onda da radim u toj nedođiji, majko mila, kako će me naći… Naravno, sasvim normalno smo prošli kroz zloglasni park i nastavili dalje. Taman sam se malo opustila, kad mi jedna, zapravo dvije strašne misli prođoše kroz glavu. Šta ako Vuki (prvi razred osnovne škole) pobjegne sa časa, prođe pored obezbjeđenja, preskoči ogradu i ode u susjednu školu, gore poviše pijace na Mirijevu, i ukrade dnevnik iz zbornice??? Kako će meni to da jave, kad nemam telefon??? Ili, šta ako se Ljubica otme glavnoj kuvarici u vrtiću ključ, zatvori se u kuhinju i krene da tamani sve one jabuke, ionako se uvijek žali kako je pojela samo dvije??? Ni to neće moći da me obavijeste! Dobro, dobro, ima moj muž telefon, javiće njemu, ‘ajde, šta sad… Ali ako se njegovom telefonu isprazni baterija??? Aha! Šta ćemo onda??? Dobro, dobro, ima neko punjač, nije smak svijeta… Ali ako taj punjač… E sad je dosta, rekoh sebi! Ne pretjeruj, ti što ne zavisiš od pametnog mobilnog telefona. Vidim ja da je taj isti telefon, pored svoje, „popio“ i moju pamet, lijepa mi se budućnost piše…

Da vam kažem, na kraju kad sve saberem, sasvim mi je normalno prošao taj dan bez pametnog uređaja. Jeste da sam nekoliko puta bila u iskušenju da zgrabim onaj fiksni telefon iz zbornice, da bar imam nešto u torbi, šta ima veze, pa tu je i slušalica i brojevi za biranje. Telefon je telefon! Ipak nisam, na sigurnom je i dalje. Kako je vrijeme prolazilo, bila sam opuštenija. Nisam se zaglavila u topčiderskom parku, Vuki je ostao u svojoj učionici, Ljubica je uredno pojela svoju užinu i sve je bilo u redu.

Baš nešto razmišljam, ako ove redove pišem ja, koja nisam baš nikakvi zavisnik od mobilnog telefona 😀 , šta li bi tek imao da kaže neko ko to jeste. Bogami, ne bih mu bila u koži! 😀 😀 😀

I samo još da napomenem, sva moja razmišljanja tokom ovih putešestvija do škole su ipak maaaaaalčice preuveličana! Čisto da steknete utisak koliko na mene taj telefon nema uopšte, ama bilo kakvog uticaja. Da, da, znam, ni na vas, ma jasno mi je potpuno, sve smo se razumjeli!!! 😉 😉 😉