5. APRIL 2020.
DAN 21.
Dragi dnevniče,
Evo lagano završavamo treću nedelju u karantinu, načinjemo četvrtu, a nekako samouvjereno nam se smiješe peta i šesta, dok sedmu i osmu, daleko bilo, neću ni da računam još uvijek. Elem, na ovaj 21.dan bavila sam se, onako sama sa sobom i iz čiste dosade, razmišljanjima kako ćemo svi mi uopšte da se ponašamo kada se sve ovo jednog dana završi. Kad nam kažu – e, sad je sve konačno gotovo, izvol’te, dragi moji, vratite se normalnom životu! 
I u tom smislu, nekoliko zanimljivih stvarčica mi je palo na pamet pa ću to, dragi dnevniče, podijeliti ovdje s tobom, uostalom kao i sve drugo što sa tobom nesebično dijelih tokom proteklog nemilog perioda…
1) Prvo što ćemo mi, kao porodica, prosto morati da uradimo, je da odemo u prodavnicu cipela i kupimo djeci skroz novu obuću, jer dosadašnji brojevi više neće dolaziti u obzir. Pritom, da ne bi morali mališani da idu bosi do radnje, a i da ne dobiju žuljeve, na starim cipelama ćemo jednostavno odsjeći vrhove, kako bi prstići na nogama nesmetano ševrludali okolo. Biće to jedan zanimljiv zajednički doživljaj, i još jedna prilika da nešto kao porodica uradimo zajedno, pošto nismo odavno 
! Takođe, obavezno ćemo za uspomenu uslikati novodobijene kreacije na nogama, u čemu će dječica uživati, sigurna sam! 
2) Kako stručnjaci oduvijek preporučuju, na sve velike promjene čovjek se ipak treba postepeno privikavati, da ne doživi neki veliki šok.
I ja to u potpunosti podržavam! Zato mislim da bi bilo dobro da tokom prvih dužih izlazaka, svi nosimo sa sobom po jedan prozor ili balkonska vrata. Jer, kako smo bili prinuđeni da spoljašnji svijet posmatramo upravo kroz okvire pomenuta dva predmeta, bilo bi za svačiju psihu sigurnije da se korak po korak od njih i odviknemo. Nikako naglo, neće da valja, zapanjiće se ljudi pa će sve unaokolo ići zapanjeni od onolikog prostora, a nemaju ni jedno staklo da ga kvakom bar na kip zatvore! Izuzetno opasna situacija! Naravno, ko želi, može i balkon sa sobom ponijeti, ili kućno dvorište, ili na primjer zavjesu preko prozora (ako želi samo da viri), roletnu, venecijaner, komarnik, ma na šta god se navikao, ovo su samo bila moja dva predloga. 
3) Svi mi, prosvetni radnici, kada se konačno vratimo u svoje učionice, toliko ćemo već biti naviknuti na Viber grupe, da će se taj trend, nesumnjivo, i tamo nastaviti! A da ne pričam o komunikaciji između nastavnika i roditelja! Na primjer, dođe majka u školu na Otvorena vrata, u 16:15, ti je kao i svaki učtivi razredni starješina uvedeš u učionicu, i pošalješ joj na Viber jedno DOBAR DAN + LAJK + SMAJLIĆ, da zna da je dobrodošla! 
Ili ako je roditeljski, zakažeš ga u 18h, sjediš, roditelji ulaze, a na Viber samo iskaču notifikacije: PRIDRUŽIO SE… PRIDRUŽILA SE… PRIDRUŽILA SE… A ti sve pritiskaš ono srce (lajk) i šalješ emotikon u vidu ruke koja maše, što znači DOBAR DAN, DRAGI RODITELJI! 
I to sve teče bez greške, jer, navikli se svi! Poslije roditeljskog, odeš u zbornicu, tamo sjedi koleginica, a ti joj pošalješ 
? na Viber. Pa lijepo pijuckate kafu i dopisujete se preko grupe za teoretsku nastavu . Još pokrenete i temu da li će se u skorije vrijeme organizovati neka obuka za povratak na verbalnu komunikaciju, i ako se planira tako nešto, preko koje Viber grupe će se sve to odvijati…? 
4) Prije odlaska u nedeljnu nabavku (sada u normalnim okolnostima), konsultovati nekog stručnjaka da vas uputi kako da se kontrolišete kada u prodavnici naiđete na kvasac. Bilo da je u pitanju suvi kvasac, ili svježi u kockama, reakcija će uvijek biti ista, pošto ga za vrijeme karantina nije bilo ni u tragovima, svi su samo buhtle pravili, svaki božiji dan. Pa kad dođete u prodavnicu i vidite kvasac u onako ogromnim (mada u suštini, sasvim standardnim) količinama, postoji opasnost da vam nešto klikne u glavi i vrati vas u karantinski mod pa krenete na lopate kvasac da ubacujete u korpu, dok vam se u glavi prikazuje izmišljeni kajron na kome crvenim slovima kruži: BUHTLE! PRAVIĆU BUHTLE! SVAKI DAN BUHTLE! SVJEŽE BUHTLE! BUHTLE! I sve tako! 
Prilično nezgodna situacija, priznaćete!
Zato je svakako korisno prije kupovine popričati sa nekim. Čak sam ubijeđena da će biti otvorene posebne KVASAC linije sa dobronamjernim uputstvima za potrebe nedeljne nabavke. Besplatne naravno!
Eto, to bi bio neki moj tronedjeljni presjek, odnosno mala lista bezazlenih predviđanja na osnovu svih dosadašnjih doživljaja i događaja. 
Voljela bih da do sledećeg sumiranja i predikcije uopšte i ne dođe, ali ako ih ipak bude – proširujem listu, nema mi druge!
Toliko za danas, dragi dnevniče!
Nastavak slijedi sutra!
6. APRIL 2020.
DAN 22.
Dragi dnevniče,
Vjerovao ti meni ili ne, čak i u karantinu postoji velika razlika između vikenda i radnih dana. Dobro, ne što se mene tiče, jer, pregledanje domaćih, tabele, izvještaj, mejlovi, grupe, ovo, ono… Sve je tu i družimo se vrlo predano 
.
Međutim, kako tokom ta dva dana nema TV nastave od 8h, djeca duže spavaju pa samim tim se i jutarnja kafa može u tišini popiti. Loša strana je što se taman naviknem na dvodnevno blaženstvo, kad eto ti karantinskog ponedeljka u kompletnom svom sjaju, „beči se na mene kao pečena ovca“ (Branko Ćopić) i sa prvim sunčevim zracima čujem kako mi zbori – Majka, spremi se, polećemo, ukrsti okice, ludilo upravo počinje! 
I šta ću, poletim, ukrstim okice još prije 8 sati, jer, traže se sveske, olovke, gumice, bojice; kuka se oko rasporeda – ako je engleski, zašto nije svet oko nas, ako je svet oko nas, zašto nije engleski? Je l’ baš mora matematika svaki dan? Kad je bješe biologija, je li danas? Hajde ti danas gledaj časove u dnevnom boravku, ja ću u sobi. Nikad ja ne mogu u sobi da gledam, uvijek si ti tamo! Opet nisam stigla da doručkujem! Neću sad da doručkujem, nisam gladan! I tako dalje, i tako dalje!
Pa ti pij kafu na miru! Probaj, druškane, da izvedeš da ti se ne trese ruka dok vraćaš šoljicu na tanjirić! Pa mene će u Bečku filharmoniju poslije svega ovoga da prime, da im pravim specijalne efekte sa zvukovima na staklu i keramici, ne zvala se ja ovako kako se zovem (mada ni u sopstveno ime više nisam sigurna)!
Eto jutros smo, na primjer, svi zajedno načisto morali da se skandalizujemo, kada je ustanovljeno da između časova iz srpskog i matematike (za prvi razred) nije bilo uobičajene pauze sa nekom dječijom emisijom ili pjesmicama! To je zaista bio skandal prve vrste, moram priznati. Te, šta je ovo? Te, kako je ovo moguće? Te, ko nam je ukinuo emisije? Te, kako ću ja OVAKO DIREKTNO da pređem sa jednog predmeta na drugi? 
Zamalo ne krenusmo da pišemo tužbu i šiljemo direktno u Strazbur, sa vrlo jasnim zahtjevom da što prije presude u korist malog TV odmora koji je dana karantinskog tog i tog NEOPRAVDANO izostavljen! Nego krenu ona blažena učiteljica odmah da diktira zadatak (nek je Nebesa za to nagrade trinaestom platom 
), pa se na čitav nemio događaj i tužbu brzo zaboravilo. 
U suštini, nije ni loše kad ti dan odmah ovako uzbudljivo počne, jer se dobro rastreseš i rastrojiš još od rane zore! Poslije više ni ne obraćaš pažnju, svega mi! Ma ne primjećuješ! 
Na primjer, kada smo poslije TV nastave (i pauze, naravno) krenuli da se snimamo za čas klavira, ja uopšte nisam ni konstatovala kako mi igra desno oko, sve nekako čudno trepće samo od sebe svaki put kad čujem: čekaj, ne snimaj, preblizu sam klavira! Pauziraj, pogrešan prst! Kaži kad da krenem! Je li sad? Je li sad? A sad? Preblizu si mi sa telefonom! Dišeš mi u kosu! Ovaj klavir ne može piano da svira! Vise mi noge! ‘Ajde što meni oko trepće, nego i telefon pao u depresiju, veli, vraćaj me u fabriku, ženo božija, vraćaj me leba ti, da mi ovu kameru skinu, ne mogu više da živim sa ovim kreni-stani! Ne mogu neizvjesnost da podnesem, krhak sam ti beskrajno! 
Samo što „izađoh iz studija“, eto starijeg djeteta, pokazuje mi obavještenje iz tehničkog – treba da naprave korpu za uskršnja jaja ili ram za slike! Da nađemo šemu na internetu, materijal izaberemo, nacrtamo kompletnu pripremu i izradu i obračunamo trošak! Dobro, sinak, kažem starijem detetu (ne primjećujući da mi i drugo oko igra, pa sad oba trepću u nekakvim sinkopama!), ništa ti ne brini. Napravićemo prvo ram! Onda ćemo napraviti i korpu za uskršnja jaja pa ćemo je metnuti u ram, biće kao neka umjetnička slika. Ma šta slika, instalacija će da bude! Kad je bal, nek je bal! Šta oni meni tu pišu ili jedno, ili drugo – pravimo sve! 
Vidiš, dragi dnevniče, kolika je razlika između karantinskog vikenda i radne nedelje? A ne bi mi vjerovao da ti nisam napisala! Sad me oprosti, idem da skidam šemu sa interneta za ogradu od kovanog gvožđa. Bliži se novi čas tehničkog pa da spremni budemo, za svaki slučaj! 
Toliko za danas, dragi dnevniče!
Nastavak slijedi sutra!
7. APRIL 2020.
DAN 23.
Dragi dnevniče,
Od današnjih dnevnih događaja u našem karantinskom mikro svijetu, na sedmom spratu zgrade, na vrhu Stojčinog brda u Mirijevu, izdvojila bih nekoliko simpatičnih mikro momenata, hoću reći sitnica. A kako nas život u izolaciji prvenstveno uči da se sitnicama veselimo i prigrlimo ih sa neskrivenom radošću, tako se i sama trudim da ih što više u toku jednog dana primjetim i pohranim u svoju malu pisanu kolekciju. A i, brate mili, ako se u ovim uslovima budem nadala nekom spektakularnom i nesvakidašnjem događaju, koji će me onako do srži iznenaditi, oduševiti i oboriti sa nogu, onda mogu samo da sjedim i čekam. I da budem strpljiva. Mnooooogo, mnogo strpljiva. Mislim, baš onako strpljiva! Sve dok ne izgubim i strpljenje, a i svaku nadu!
Zato – sitnice, mili moji, sitnice život čine!
Na primjer, baš mi je simpatično bilo kad su djeca jutros poslije TV nastave obukla dukserice, pozdravila se sa mnom i rekla mi kako idu malo na balkon. Pa ako mogu da im kažem kad da se vrate unutra, da ne zakasne na ručak! Iskreno, prvo što mi je palo na pamet, bilo je da ih pitam na koji balkon su oni to krenuli, je li u Zemun ili u Barajevo možda, kad me pitaju koliko da ostanu! A pritom ja na metar od njih, samo sa unutrašnje strane stakla rabotam na kompjuteru (pošto sam, kako rekoh jednoj koleginici prije koji dan, odlučila da se u ovoj visokoj tehnologiji toliko usavršim, da ću sama naučiti kako da se učenicima hologramski prikazujem )! Ipak, nisam im htjela kvariti zabavu pa rekoh odlučno da budu napolju toliko i toliko, i da slučajno ne kasne, jer ne mogu ja da idem po balkonu i tražim ih gdje su (a balkon dva sa dva!). Još će im se i ručak ohladiti, a to ne dolazi u obzir! 
Dok su dječica uživala u dnevnoj dozi balkonisanja, ja sam završila sve svoje fantastične kompjuterske podvige i krenula da spremam ručak. To još nisam uspjela virtuelno da upriličim, ali polako. Ima vremena dovoljno.
Još jedna sitnica koju sam tada primjetila, a koja mi je takođe bila baš onako simpatična, jeste da sam uzela činiju krompira da oljuštim i istovremeno pustila na JuTjubu Bahove koncerte za klavir, da slušam. I sad, iako krompir i Bah veze s mozgom jedan s drugim nemaju, kao ni ljuštilica za krompir i klavirski koncerti, polifonija i musaka ili sekvence i pavlaka za preko musake, nekako mi je čitav taj spoj bio skroz originalan! Neočekivan, ali potpuno poseban. Gotovo da sam već u glavi vidjela naziv Vilerovog goblena – MUSAKA I POLIFONE NIJANSE! Ili možda Vermerove slike (slikane u njegovom stilu, obavezno pored prozora) – VREDNA KUVARICA LJUŠTI KROMPIR I SLUŠA PIKARDIJSKU TERCU! 
Zar to nije nesvakidašnji, niđe-veze spoj? Onako baš karantinski, sveden na četiri zida pa kad već čovjek može više stvari da spoji, zašto to ne bi i uradio? Ja sam uspjela tri zadatka istovremeno da odradim – spremim ručak, odlučim koji stav da iskoristim za analizu sekvence u sledećem domaćem zadatku za maturante, i na kraju krajeva, da uživam u koncertima ! Pogotovo u onom u d-mollu! Dakle – 3 u 1!
Da nije karantina, vjerovatno bih sve te radnje odvojeno obavila: u školi pronašla primjere za domaći, kod kuće spremila ručak, a kad sve obaveze završim skuvala kafu, sjela da slušam koncerte i istražujem koja su najbolja izvođenja.
Ovako – jednom rukom sjeckam krompir, drugom dirigujem melodijskim linijama, stvarajući na taj način jedan poseban i sasvim novi vid prave karantinske polifonije. 
Šta kažeš na to Johane Baše, iliti po naški Jovane Potočiću (Bah = potok)? Zar nije nadasve simpatično?
I tako… To bi bile neke naše današnje sitnice. Djeca su na vrijeme došla sa balkona, tako da ću ih i sutra tamo pustiti. Zatim su ručali, a ja sam im u vidu sekvence sipala musaku na tanjir, transponujući po parče iz tepsije na visinu njihovih tanjira. Takođe sam ih zamolila da pričaju u komplementarnom ritmu – dok jedno govori, drugo miruje, i obrnuto. Dakle, da se nadopunjuju. A ja ću svakako imati utisak kako priča uopšte ne prestaje sve do samog kraja. Ako ga uopšte bude dok ne odemo na spavanje… 
Toliko za danas, dragi dnevniče!
Nastavak slijedi sutra!
8. APRIL 2020.
DAN 24.
Dragi dnevniče,
Ima ona naša stara izreka, kaže – KO SE ZADNJI SMEJE, NAJSLAĐE SE SMEJE!
Iako sam se nebrojeno puta do sada uvjerila da je to živa istina, nikako da se dozovem pameti i smijem se recimo prva, ili druga ako nas je troje, ili treća ako nas je petoro. Ne, ja ostanem poslednja da se kikoćem, iako mi Kosmos već decenijama poručuje kako će neko ipak preuzeti tu štafetu od mene i smijati se još četiri puta većim grohotom, sve onako upirući prstom u mene i pitajući se hoću li, zaboga, ikada naučiti? 
Međutim, nikako mi se jutros nije dalo da se prestanem smijati, iako sam bar tri puta bila opomenuta od strane mlađeg djeteta da malo smirim doživljaje i ponašam se u skladu sa situacijom. Naime, radilo se o tome da je na TV srpskom nastavna jedinica bila vezana za zagonetke. I onda učiteljica pročita zagonetku, a djeca sa ove strane ekrana treba da je odgonetnu. Sve je išlo glatko i prilično zabavno dok nije došao na red primjer koji je pomoću svih mogućih načina upućivao na konačno rješenje – PČELA. Iz nekog nepoznatog razloga, mlađe dijete je protumačilo da je odgovor ORAH!
Prasnusmo obje u smijeh kad je učiteljica objavila tačan odgovor, a ja pitam dijete odakle joj ORAH uopšte pade na pamet? Kakav ORAH, kad se jasno spominju krila, med, žaoka! Još je samo falilo da se učiteljica maskirala u pčelu, i ne bi moglo jasnije da bude!
Kaže dijete, ne zna, tako joj se učinilo, ali u svakom slučaju sad vidi da je pogriješila. Malo se nasmijala cijelom događajčiću i to je bilo to. Čas je tekao dalje i valjalo je nove zagonetke rješavati.
U nekom paralelnom svijetu, to bi bila najnormalnija reakcija ne samo mlađeg djeteta, već i moja, je l’? Mislim, desila se šala mala, hahahahihihi i gotovo !
Ipak, kako ja nisam bila u tom paralelnom svijetu, već u ovom karantinskom – jednom jedinom kojeg trenutno imam na raspolaganju – uhvatio me takav smijeh zbog ORAHA (
), da lijepo nisam mogla da se zaustavim, već sam sasvim bezobzirno nastavila da ometam čas, smijući se KAO LUDA NA BRAŠNO!
Na kraju je mlađe dijete izjavilo kako joj nije baš najjasnije kako radim u školi, i da joj je žao mojih đaka za koje je sigurna da hoće nešto da nauče, a zna da im ja ne dam jer crkavam od smijeha bez ikakve potrebe. I još je dodala kako toga kod nje u školi nema, i kako njena učiteljica ne radi takve stvari već se ponaša kako treba. Šta ću, primirih nekako svoje nedolično ponašanje, i sama se pitajući šta mi se sa centrom za smijeh desilo, kako se uspio tako poremetiti? Utješila sam se pravdajući svaku svoju neobičnu pojavu izolacijom i totalno izvrnutim načinom života, koji nas je sve u poslednjih mjesec dana zadesio. Pa kako ga ko prihvati i snađe se u njemu! Onda se još jednom utješih, govoreći sebi kako će i to sve brzo proći i kako će za koji dan sve nekako krenuti nabolje. Eto, možda baš za ovaj prvi vikend što dolazi, budemo mogli bar sat vremena prošetati parkom, ili otići malo do rijeke, na svjež vazduh! 
Ma samo što sam to pomislila, kad – PUF! – eto ti vijesti da nema mrdanja ni u petak popodne, a kamoli za vikend! Plus što mi je frižider poluprazan, a zamrzivač svega jednu četvrtinu popunjen! A prodavnice rade do 15h! I na sve to muž radi do 15:30, tako da sama mogu da dovučem eventualno koju kesu iz nabavke ! I sve to zbog onog ORAHA jutros, je l’ vidite vi to?
Tačno kao da sam čula Univerzum kako se zadovoljno kikoće negdje odozgo i veli: a smiješan ti je ORAH, je li? Pola sata ti je smiješan nekakav Orah, a siroto dijete ne može da uči i obrazuje se? E pa sad ću i ja svom ORAHU da se smijem, ček’, ček’! Sad ćeš ti da vidiš čija muter švarcen vulen štriken
I PUF!!!
Eto me za sekund u novoj izolaciji u okviru već postojeće izolacije pa mi više ništa nije smiješno! Taman da mi kesu sa kilo ORAJA stave ispred nosa, ne bih glasa pustila (nadam se )! Ma kakvi! Za lješnike već nisam sigurna 
, ali sa orasima sam raskrstila, bar dok sve ovo ne prođe. Što je sigurno – sigurno je!
Toliko za danas, dragi dnevniče!
Nastavak slijedi sutra!
9. APRIL 2020.
DAN 25.
Dragi dnevniče,
Danas sam, kao i sva tri četvrtka unazad, najviše vremena provela u šetnji pored rijeke, a poslije sam otišla na splav-kafić da popijem kafu i uživam na suncu 
. Šalim se naravno, jer sve do ručka (pa i kasnije) sjedjela sam ispred kompjutera, nego sam htjela onako da napišem čisto da vidim kako takav jedan događaj izgleda ! Makar i u pisanoj formi! Podsjetila sam sama sebe na one ljude, koji drže strogu dijetu pa stave ispred sebe pljeskavicu sa svim prilozima i kiselu jabuku. Onda pljeskavicu svako malo pomirišu, da ih želja mine, a odistinski jedu jabuku. E, tako i ja! Gledam ovaj divan dan napolju (moja pljeskavica), vidim sebe kako lelujam međ’ drvećem i cvijećem, da me želja mine, a u stvari pretražujem Internet (kisela jabuka), ispravljam domaće zadatke i sa sastavljam nove! 
Za to vrijeme mlađe dijete odgovara na jedno od pitanja za domaći – zašto je važno da razvijamo maštu? Da se spasimo u ovakvim situacijama, mislim se ja, miješajući i dalje u mislima kašičicom šećer u kafi, na suncu, na splavu pored rijeke…
Inače, osim raznoraznih maštarija koje mi redovno okupiraju mozak kad god nešto važno radim, ja imam običaj i da napravim više pauza u tom poslu, jer nisam tip koji može kao Tutankamon nepomično da sjedi tri hiljade sati i radi skoncentrisano jednu te istu stvar. Ne bogami, ja moram pedeset puta da ustanem, skuvam uvijek po još jednu kafu, provirim svako malo kroz balkonska vrata, „prošetam“ po društvenim mrežama da vidim šta se novo desilo (međutim, odmah ih sve napustim , jer prva tri naslova koja pročitam budu otprilike: STRUČNJACI KAŽU, STIŽE JOŠ GORA PANDEMIJA SLEDEĆE GODINE! MRAČNE PROGNOZE ZA JESEN – GRABIĆEMO SE ZA HRANU I VODU! SVI ĆEMO DA UMREMO! ). Onda se opet vratim zadacima i lekcijama, nađem neku lijepu muziku da slušam i u stvari mi uopšte ne bude loše.
Danas, dok sam tako pravila predah u radu, naišla sam na jednoj stranici (koju inače pratim, a tiče se klasične muzike) na fotografiju koju sam postavila ispod ovog pisanija 
. I, preporučuju u tekstu na toj stranici da se opustimo, skuvamo sebi topli napitak (sa slike) i posvetimo se proučavanju, sviranju, slušanju omiljenih partitura (sa slike ). Vele, a ja sam u potpunosti i saglasna sa tim, prijaće nam u ovim nesvakidašnjim uslovima.
Međutim, krenem iz sebi sasvim nepoznatih razloga detaljno da proučavam kompletnu fotografiju, i kad sam sve primjetila i sumirala, zaključila sam da bih ja potpuno živce izgubila, trudeći se da oživim idilu sa slike. Bih, sto posto, morali bi me satima smirivati moji najdraži, a ne da se još i opustim!
Kao prvo, nemam šolju na note, bar ne takvog oblika! A ne mogu da ubacim onu sa crvenom sovom ili ljubičastim cvjetovima, to mi više nekako ide uz sastav o proljeću, a nikako uz ovu plemenitu granu umjetnosti. 
Kao drugo, potrošila sam sav šlag još prije neki dan na onaj famozni sladoled u kalupima koji neizostavno moradoh napraviti, da me čudo od mlađeg djeteta ne snađe. A i da mi je ostao koji gram za umutiti, kako da ga ovako ukrasno zavrtim i metnem preko kafe? Doduše, imam odgovarajući nastavak za šlag, ali nemam poslastičarsku kesu, odavno se istrošila od korišćenja. Što znači da bih morala da uzmem običnu kesu za zamrzivač, odsiječem ćošak, stavim nastavak za šlag i onda upriličim ornament na vr’ kafe. S tim što sam poslednju takvu kesu upotrebila prošle nedelje pa sad ni nju nemam! A ove biorazgradive bi mi sve prste isjekle! I šolju bi polomile koliko su tvrde, uopšte mi nije jasno kad i kako se one to razgrađuju? 
Treće, sve i da spremim napitak kao sa slike, ne postoji teoretska šansa da pola šolje U STARTU ne bih prosula po svim notama ispod! Dakle, prvo bi se razlijepio s mukom napravljeni ukras od šlaga, a onda bi za njim krenula i kafa da teče, garantovano! I sve to pravo na nove novcate partiture! Pa ko uspije da ih spasi i počisti sve ono što se prosulo, priznanje da mu odam istog momenta! 
Četvrto, vidim da su pokušali da me zavaraju sa MESEČEVOM sonatom na samom vrhu gomile. Kao, lagane partiture, lako se čita, prija za slušanje, još lakše analizira… A šta je ovo ispod, rođaci? A? Kakvi su ono pasaži, akordi, alteracije, čuda neka? A vidi kako sakriše ovaj primjer skroz lijevo, tobože ispod šolje da se ne vidi, a ono sve neke trideset dvojke, da te Bog sačuva! I još zamisli, prospem slučajno i preko toga kafu pa ne vidim ništa, ovu MESEČEVU bar napamet znam…
I ‘ajde se ti onda, prijatelju, opusti uz sve ovo! Sve kao neka prvoklasna idila, romantika i relaksacija, a ono te trista čuda u sekundi snađe, dobiješ tikove umjesto smirenost! Zato ništa i ne vjerujem ni jednom mediju, samo se trikovima služe da zavaraju ovaj jadni narod. Radije ću sama da zamišljam sunce, rijeku, splav, kafu i drveće, a ne da se nerviram oko nekakve tamo kese za zamrzivač koju zaboravih da kupim pa ne mogu ni šlag da zavrtim…
Toliko za ovaj put, dragi dnevniče!
Nastavak slijedi sutra!
Kroz Micine naočare 