Dnevnik iz proljećnog karantina – po istinitim događajima (dio 3.)


26. MART 2020.

DAN 11.

Dragi dnevniče,

Osvanuo je još jedan totalno antiproljećni dan, bez ikakvih naznaka da će se možda ukazati i najmanji komadić sunca, čisto da se uvjerimo da i ono nije, nedajbože, u kakvom karantinu. Prilično mrzovoljno sam otvorila vrata od balkona da provirim napolje i uhvatim malo svježeg vazduha, međutim, sva mrzovolja me prošla (tačnije, nisam imala više kad o njoj ni da mislim) kad je odjednom, niotkuda, grunuo tako jak nalet vjetra, da mi prosto nije bilo jasno kako u trenutku ne odletjeh tačno u Meri Popins stilu, nemajući pritom vremena ni da kišobran dohvatim i otvorim. 🌪️🌪️🌪️Prilično šokirano se vratih u stan, pipajući da li mi je kosa još uvijek na glavi i zaključujući da mi je sva ona količina vazduha, kojeg sam tako proljećno optimistički htjela da se nadišem, odjednom bila nagurana u nos i pluća. Ma za tri sekunde pod naletom vjetra udahnuh sve ono što sam planirala da rasporedim na pet minuta, koliko sam htjela provesti na balkonu pa sam, čini mi se, sve do ručka izduvavala onaj višak kiseonika, kao balon kad mu odvežeš čvor, i pustiš ga da leti po kući dok sasvim ne splasne. Hvala nebesima pa nisam i ja udarala o zidove tamo amo, dok djeca radosno kliču i trče za mnom. 🎈🎈🎈Tako detaljno razbuđena, i mozga bistrog ne samo za ovo jutro, nego i za još petnaest dana unaprijed, krenuh sa svojim uobičajenim dnevnim obavezama. Sve je počelo ubjeđivanjem sa mlađim detetom kako je ipak neophodno da na TV srpskom pažljivo sluša rečenice o proljeću, i kad TV učiteljica kaže da pogledaju napolje i kažu šta od proljećnih divota tamo vide, da potvrdi kako ipak ima nečega od svih tih divnih, zelenih, veselih, rascvjetalih stvari. Pa i ako TRENUTNO nema, neka ZAMISLI u svojoj glavi, neka PUSTI mašti na volju (jer ako danas nema, ne znači da sutra neće biti 🙄🙄🙄), i konačno, nakon pola sata rasprave – NEKA OLABAVI MALO! IMA PROLJEĆA! IMA! IMAAA!! 😱😱😱Jedva nekako nađosmo kakav takav kompromis, naravno uz komentar kako ja tu pričam o proljeću, a zamalo me nije vjetar odnio dolje do malog Maxija. Progunđah u sebi kako bih, leteći ka Maxiju nošena teškom vjetrometinom, imala makar malo mira, a ne da se od rane zore po kući nadgornjavam i istjerujem pravdu na vidjelo, sve zbog nekakvih visibaba, tratinčica i velikog zlatnog sunca koje veselo sija, ali ga ipak nema! 🙄🙄🙄Poslije ručka, pristupilo se u našem skromnom domu pravljenju kutijice za papire i olovke od šperploče. Sve to radilo se prema tehničkom crtežu koji je prije par dana u svesci upriličilo moje starije dijete. Naravno, najveći izazov je predstavljalo testerisanje šperploče sa milimetarski tankim testericama pričvršćenim za ogromni polulučni držač, za koji mi nikad nije bilo jasno kako mu se uopšte uspješno održava ravnoteža. Iz ličnog iskustva kad sam, kao učenica šestog razreda osnovne škole, bjesomučno strugala po mučenom komadu šperploče (ne bih li dobila bilo kakav oblik, a kamoli auto koje sam planirala da napravim), nikad nisam mogla ravno da držim cijelu onu skalameriju od alata! I ne samo što je testerica stalno pucala i letjela na sve strane, nego je onaj držač kao na struju letio lijevo desno lupajući me te po spoljašnjoj, te po unutrašnjoj strani lakta! Bogami, bolje da su mi tražili auto da zavarim, sigurno bih se lakše snašla, a možda bih otvorila i radionicu za zavarivanje kao dodatak muzičkoj školi, nikad se ne zna, pazi šta ti kažem, dnevniče! 🤔🤔🤔Slobodno mogu da kažem da se istorija kod nas danas u velikoj mjeri ponovila, mada u svojoj varijanti, jer ova testera koji smo kupili starijem detetu za tehničko, jedva da je mogla nešto da siječe. Kao da je anemična, božemeprosti, kao da trunčice skoposti nema da obavi ono za šta je namijenjena! Starije dijete turpija li turpija, struže li struže, djelje li djelje, svo se zajapurilo, a u onoj testeri ni kapi života! Ni daha volje da se sukobi sa bilo kojim komadićem šperploče! Htjedoh prokomentarisati kako joj sigurno fali gvožđa pa da je malo kroz cveklu provučemo, međutim, suzdržah se, jer je atmosfera prilično već postala usijana, a valjalo je domaći završavati🤭🤭🤭. Ipak, poslije par sati, kao i povremene asistencije drugog roditelja (skroz vičnom ovom poslu, na svu sreću) dobili smo kao krajnji rezultat prilično lijepu kutijicu za olovke i papiriće. Još kad joj udariše poslednji glanc, u vidu različitih, jarkih boja, zamalo ne predložih da se bacimo u biznis i pravimo kutijice za prodaju u ovim kriznim vremenima, s tim što ću ja radije tupim nožem guliti po šperploči, nego što ću se sa onim testerama obračunavati. Pa kako ko hoće, ja sam svoje odtesterisala davnijeh dana, i ne mislim se više na tu rabotu vraćati! 🧐🧐🧐Eto, dragi dnevniče, to su bili današnji događaji iz našeg karantina! 🤗🤗🤗

27. MART 2020.

DAN 12.

Dragi dnevniče,

Danas sam od svoje sestre (od strica) iz Boke dobila recept za neke baš fine keksiće, i rekla sam sebi kako ću ih u najskorije vrijeme napraviti. Kao i sočnu varijantu baklave sa lješnicima i čokoladom. I divne, hrskave hlepčiće u koje ne ide kvasac već prašak za pecivo. A može i zanimljiva salata sa tunjevinom, mariniranim šampinjonima i kukuruzom šećercem, što da ne! Ili pak pečeni krompir zasiječen po širini na nekoliko djelova i filovan šunkom i čarobno topivim sirom pa sve to ušuškano aluminijumskom folijom, i metnuto u vruću rernu da se prožmu i ukrste svi mirisi i ukusi. Pa se onda stvori krckava zlatna korica, a tebi se istovremeno srce topi i rasteže od miline praveći savršenu polifoniju sa onim sirom u „džepovima“ od krompira 🥞🥪🍕🥧🍯.Eto, tako ja razmišljam otkad sam u prinudnom karantinu 😳😳😳, i sve zanimljive recepte koje na internetu vidim slučajno ili namjerno (a svi su mi nekim čudom zanimljivi, mo’š misliti🤦‍♀️), vrijedno pohranjujem u folder upriličen specijalno za tu kategoriju. I kako dani prolaze, to je taj folder sve puniji i puniji, maltene pred eksplodiranjem. Tačno vidim kako će u jednom momentu sklopiti svoje malene onlajn ručice i reći mi drhtavim, plačnim glasom visokih frekvencija: „Nemoj, sestro, više, k’o boga te molim, eno ti tableta, otvori u njemu neki folder, ne bilo ti zapovijeđeno, ja sam počeo da bagujem već kod onog Zabajonea sa malinama i muškatnim oraščićem!“ 💻🖥️❤️Analizirajući novonastalu situaciju, uporedo sa neumornim prikupljanjem recepata iz svih krajeva svijeta i perioda (zavirujući čak i u udžbenik iz istorije mog starijeg djeteta, ne bih li pronašla možda neko uputstvo za spremanje kompota od drenjina iz vremena drevne Mesopotamije), a povezujući sve to sa svakodnevnim obavezama prosvetara, majke, žene i domaćice (isključivo u četiri ista zida, i sa vazda istom porodicom), došla sam do sledećih zaključaka:

1) interesovanje za domaće kolače, torte, slatke pite, štrudle, peciva i keksiće, umnogome zavisi od broja tabela koje na nedeljnom nivou imam za zadatak popuniti. Primjera radi, ukoliko je u toku upisivanje nedeljnog operativnog plana u zajedničku tabelu (što nije neka naročita komplikacija), onda bi mi baš prijali neki lagani, vazdušasti keksići, možda od kakvog prhkog tijesta zamiješenog sa maslacem, a kad se ispeče, uvaljanog u prah šećer i cimet. Međutim, ako unosim časove u elektronski dnevnik pa stalno griješim oko termina, rubrika, učionica, ovoga, onoga, e onda bi mi, brate mili, tako lijepo legla jedna tura buhtli – može sa kremom, a može i sa džemom – zavisi šta će mi pomoći da uspješnije časove virtuelno upišem! 🍩🍪🍰🥧

2) Potreba za hladnim, kremastim poslasticama, kao što su sladoled, ledene kocke, krempite, Princes krofne, profiterole, čokoladni mus i puding, javlja se najčešće prilikom ubjeđivanja sa djecom čiji je red da se pospremi soba, kada će uraditi domaći, i zašto se piše takvim hijeroglifima jedan rad koji treba prezentovati nastavniku u Google učionici. I dabome, pošto mi se u tim momentima obično usija glava i pregori mozak, dok sa svojom zlatnom dječicom sve ne izvedem na čistac, logično je da mi je u takvoj jednoj krizi potrebno nešto hladno da se sporna temperatura dovede u normalu. Baš sam prije neki dan guglala da vidim pomažu li obloge na čelu od čokoladne ganache kreme, međutim, istraživanja u vezi toga još uvijek nisu donijela nikakav zaključak, nažalost. 🍧🍨🍰🍦

3) Slane grickalice, kupovne i domaće, dolaze u obzir onda kada opušteno sjednem da gledam neki film ili seriju, čitam knjigu ili kakav relaksirajući časopis, što se u dosadašnjih dvanaest dana karantina desilo nikad, te se ne mogu pohvaliti nekim većim interesovanjem za ovu vrstu namirnica. 🍿🍿🍿4) Slana peciva, pite, bureke, pice, kupus kifle i tome slično, obično dobijem inspiraciju da pravim onda kada me čeka usisavanje, brisanje prašine, pranje, širenje, slaganje i peglanje veša, pranje prozora, trešenje tepiha, a sve to poslije popunjavanja tabela, upisivanja časova, priprema lekcija za moje učenike, sakupljanja informacija za starije i mlađe dijete, koji su takođe nečiji učenici, pripremanja ručka i ostalih obaveznih obroka za voljenu porodicu!E, onda tražim najkomplikovanije tijesto, ono koje nadolazi sedam puta, u sedam posuda, i sedam se puta mijesi, sedam dana po punom mjesecu, sve dok se ne pojavi sedam balona veličine šake, koji govore da je tijesto spremno za pečenje ukupno četrnaest plehova kiflica, sa sedam različitih punjenja. Jer, ko će stići još i da usisava, pegla, pere i čisti, kad mora obaviti jedan tako komplikovan proces, zar ne? 😏😏😏🥐🥐🥐5) Egzotična pikantna jela neobičnih sastojaka, japanski suši, osobuko sa dimljenim mesom mangulice, punjene tibetanske gljive, marinirana krilca prepelica sa Sardinije, bjeloruske slatko slane pohovane delicije – sve to krenem da istražujem, zapisujem i planiram da pravim poslije kakvog dubokoumnog i visokomislećeg razgovora sa mojom boljom polovinom. Jer, biti u braku sa drugom polovinom svoje duše, i čovjekom svog života, vrlo često znači naslušati se toliko interesantnih i nezamislivih ideja i rečenica, da ti prosto kao odmor za mozak dođe detaljno proučavanje recepta za Krokenbuš – rusku poslasticu u obliku piramide od pola metra, složenu od malih kuglica od tijesta punjenih kremom, a prekrivenih od vrha do dna šećernom zavijesom, čije se karamelizovane niti razdvajaju isključivo na toj i toj temperaturi! Poslije toga sve možeš nekako strpljivo saslušati i napraviti očekivani bračni kompromis. Naravno, ne mora to biti Krokenbuš, to je samo primjer kojeg se u momentu sjetih. Mogu to biti i jela domorodačkih plemena iz najzabačenijeg dijela Amazonije, supe od algi i srebrnih ribica iz daleke Kine, ma šta god! I da, važno je da se čita na originalnom jeziku, onda je bračna idila sto posto zagarantovana! 💑❤️❤️Eto, to bi bila jedna moja mala studija o hrani u vanrednim, karantinskim uslovima 🤗🤗🤗! Nekako, kada se sve sabere i oduzme, bolje bi po sve nas bilo da se sa izolacijom što prije završi. Prvo i najvažnije, zbog zdravlja, a drugo, da se ne kotrljamo po ulici, čekajući nizbrdicu kako bi što prije stigli do cilja. Dakle, kako god okreneš, sve je zbog zdravlja! 🤷‍♀️🤷‍♀️🤷‍♀️A kako se vi družite sa hranom u karantinu, mili moji? Imate li neke foldere možda? 😏😉😉😁😁😁Toliko za danas, dragi dnevniče!Nastavak slijedi sutra!

28. MART 2020.

DAN 13.

Dragi dnevniče,

Danas baš nešto razmišljam, bio čovjek u karantinu ili ne, neminovno je da ga toku dana preplavi više različitih emocija. Logično, određena situacija u kojoj se u nekom trenutku nađe izazvaće i određenu emociju. Sad, pitanje je ko na koji način šta doživljava i kako se sa time nosi. Ono što ja mogu definitivno da potvrdim je da biti većinu vremena zatvoren u ista četiri zida, podiže bilo koju doživljenu emociju na mnogo viši nivo. Evo kako je to kod mene, na primjer, danas izgledalo, i kakva su me sve osjećanja u prethodnih par sati spopala 😉😉😉

6:00 – 😴😴😴6:15 – 😴😒😖 – po ko zna koji put me probudilo sunce upekavši pravo u moje oko. Volim sunce, ali ne volim da mi sprži ni jedno oko. Ne volim ni što se nikad ne sjetim spustiti roletnu prije nego što legnem.

6:30 – 😊😊😊 – prva jutarnja kafa, djeca još spavaju, mir i tišina. Sunce mi sada prija pa makar me grijalo i kroz prozor.

8:00 – 🙃🙃🙃 – ustaju djeca, jedno za drugim. Spremi doručak, je ‘l ima danas nastave, ja ću prva za kompjuter, ne guraj me, to je moje ćebe a ti si ga sinoć uzela, pojeo si sav krem… Dakle, lagano se sve obće naglavačke, međutim, još sam pod utiskom prijatne jutarnje kafe.

10:00 – 🧐🧐🧐– „prelistavam“ Google učionicu, domaće zadatke sa zadatim rokovima prepisujem na papiriće. Svako od nas ima svoju boju papirića. Sve kačim „bockalicama“ na plutanu tablu, tačno po danu, datumu i imenu.

10:10 – 😳😳😳 – detaljnije obratim pažnju na domaći iz tehničkog, za starije dijete. Piše, treba da napravi platnenu zaštitnu masku. Da skine sa interneta kroj, pripremi materijal, a da majka pomogne u šivenju. Majka zna dosta toga da uradi, ali nikada nije znala kršteno da šije. Majka će pomoći svom starijem djetetu da sašije šlogiranu zaštitnu masku, a dijete će je se pismenim putem preko Burde odreći, kad dobije komentar od nastavnice tehničkog.

11:00 – 🤦‍♀️🤦‍♀️🤦‍♀️ – muž ide u jednu baš dobru pekaru u kraju da kupi hleb. Pita me koliko da uzme, ja mu kažem 3kg, smatrajući da su to tri standardne vekne, koje u ostalim prodavnicama kupujemo pa da imamo i za sutra. Još ga zamolim da kaže radnicima u pekari da isjeku hleb, jer imaju mašinu koja to za čas obavi. Međutim, hleb u prodavnicama već odavno ne teži 1kg (već i duplo manje), tako da je moj muž kući donio 4 krcate kese siječenog hleba, pitajući me ko će sve to pojesti i u kom sam uopšte filmu sa hlebom od jutros.

12:00 – 😲😱😂 – sjedam za kompjuter da pošaljem svojim srednjoškolcima neke linkove za analizu koju treba da preslušaju i urade. Onda umjesto u njihovu grupu, pošaljem sve to u Legend online radnju (par minuta prije slanja mi je od njih stigla poruka na Viber o sniženju u svim radnjama, i da svi članovi kluba mogu naručiti nešto od asortimana sa toliko i toliko popusta). Nisu mi ništa odgovorili. Možda su mislili da nemam para, i da hoću da im predložim trampu – ja njima analizu trodjelne pjesme, a oni meni ‘aljinu. Mudro su me „iskulirali“. 😏😏😏

13:00 – 🤩🤩🤩 – stavim jedan brzi ručak da se skuva i dobijem fantastičnu ideju (🤦‍♀️🤦‍♀️🤦‍♀️) da džak brašna (domaćeg, koje nam već godinama donosi deda sa sela, da ne bude kako imam vezu u Maxiju dok kriza traje 😉) prespem i rasporedim po malim plastičnim kanticama od pavlake (700g) i onda sve to složim na jednu policu. Mada bi mi trebalo 10 polica, realno. Muž čak nije ni prokomentarisao. Definitivno uticaj karantina 🙄.

15:00 – 😟😟😟 – pregledam online novosti, kažu, sutra se pomijeraju kazaljke, produžava se dan. Vjerovatno htjedoše reći da se produžava karantin. Dakle, možemo sat vremena duže da provedemo kod kuće, u odnosu na vrijeme prije pomijeranja kazaljki, kada smo takođe bili kod kuće. Iskreno, ne znam kako ću, jer teško podnosim promjene.. 🙄🙄🙄

17:30 – 🤣🤣🤣 – čujem se telefonom sa koleginicom, prepričavamo dnevne doživljaje i događaje, umiremo od smijeha 😍!

18:30 – 😱😱😱 – u rerni se peče pita sa bundevom (muž se prijavio da pravi 😍👨‍🍳). Mlađe dijete u razmacima od otprilike 30 sekundi dolazi da pita kad će pita da se ispeče. I to od momenta kad su kore tek bile izvađene iz celofana. Kad će? Je l’ će sad? A sad? Je li gotovo? A sad? A što se toliko peče? Je li to zbog bundeve? Zašto ne radi sijalica u rerni? Ako ne radi sijalica, da li to znači da rerna slabije peče? Trudim se da budem strpljiva, priželjkujući ono jutarnje sunce da me dobro upeče u oba oka. Lakše je nego ovo, rođeni, lakše…😩😩😩

19:00 – 🤗🤗🤗 – sjedim i pišem dnevnik. Lijepo je i prija kao ona jutarnja kafa. Završava se još jedan dan. Možda smo baš za taj dan bliži nekim boljim vremenima… ♥️♥️♥️

Toliko za danas, dragi dnevniče! Nastavak slijedi sutra!

29. MART 2020.

DAN 14.

Dragi dnevniče,

Osvanula je nedelja i još jedan divan, sunčan dan. Sat se pomjerio unaprijed, što znači da će i veče pasti sat kasnije. Napolju je pravo proljeće i prilično je otoplilo. Vikend je, nema škole, dakle, nema ni nekih posebnih obaveza, tako da, kao i prošlog vikenda, opet možemo da… ništa. 🤷‍♀️🤷‍♀️🤷‍♀️Međutim, i to „ništa“ može da ima svoje draži, jer čovjeku mogu razne nove ideje da padnu na pamet. Nešto čega se nikad ne bi ni sjetio, da kojim slučajem može da funkcioniše kao prije nepunih petnaest dana. I onda bude zadovoljan onim što je osmislio i uradio. Bude motivisan da istražuje još više, i ispuni svoje neplanirano slobodno vrijeme na najbolji mogući način. Onda krene da savjetuje i druge ljude kako da to „ništa“ pretvori u „nešto“. Pa snimi i neke vlogove, napiše blogove, okači slike sa uputstvima za realizaciju nove, fantastične ideje, objavi tutorijale, pokrene svoj YouTube kanal, dobije bezbroj subskrajbera, posjeta, lajkova, komentara i šerova. Zatim ga zovu na intervju, pa da gostuje online u nekoj emisiji tipa, kako-mi-je-karantin-promijenio-život, i eto ti karijere ni iz čega!Sad vi sigurno mislite da sam ja, ustavši jutros, odjednom dobila ne znam kakvu inspiraciju da promijenim svijet, da pokrenem najuspješniji period u svom životu, ili možda osmislim vrhunsku zabavu za svoju četvoročlanu porodicu, ne bismo li se još više zbližili, i postavili svoje idilične slike na društvene mreže. 👨‍👩‍👧‍👦👨‍👦👩‍👦Lično, mislim da nisam baš nešto uspjela da se proslavim u toj misiji, čim za centralni događaj današnjeg dana mogu proglasiti jedino to što sam lijevom rukom uhvatila pleh tek izvađen iz rerne, i pritom izgorela čitava dva prsta. Možda je eventualno bio zanimljiv domorodački ples koji sam odmah nakon toga počela da izvodim po kuhinji (jer pečeeeeeee! 😵😵😵), ili to što su mi oči maltene na federe napolje iskočile (moja česta reakcija kada su neke iznenadne situacije u pitanju 👀). Ipak, teško da bih u vezi toga mogla da snimim vlog i okačim tutorijal, a kamoli da mi neko traži intervju i gostovanje u emisiji zbog svoje nevjerovatne inovacije (da golim rukama vadim pleh iz vruće rerne, možeš misliti 🙄🙄🙄).Tako da je današnji dan bio prilično u okviru onog „da ništa“ 🤷‍♀️🤷‍♀️🤷‍♀️! Čak sam uhvatila sebe i kako potajno gledam u telefon sa nadom da nam nisu iz Ministarstva poslali kakvu tabelu? Tabelicu možda? Makar jednu tabeličičicu? Izvještajčić? Nema? Nema bogami… C, c, c, za šta li i oni platu primaju… 🙄🙄🙄Kad sam zaključila da ništa od pošte neće stizati, krenula sam da vijam djecu po kući i gnjavim ih pitanjima tipa – Uči li ovdje neko nešto? Mislite li vi školu završavati? Hoće li se ovi instrumenti sami navježbati? Kako to mislite nema ništa da se radi? Da li to što je nedelja znači da ćemo samo da gledamo u kompjutere? Bolje sredite tu sobu, nego što ne radite ništa! ☝️☝️☝️🤨Pošto nisam imala ideja koga više za šta da ganjam (ni Ministarstvo, ni djecu, a za muža mi za danas prosto ništa nije padalo na pamet, tako da se izvukao, sreća njegova), a niko nije ni reagovao, da se ne lažemo, uzela sam da ispečem neki čokoladni kolač koji primjetih na internetu još prije nekoliko dana. E, tu sam i uspjela da izgorim prste, i time neočekivano upriličim svoj najinteresantniji događaj vezan za današnji dan. 🤦‍♀️🤦‍♀️🤦‍♀️Eto, dragi dnevniče, tako je to kod mene bilo danas 😴😴😴. Doduše, još se nije dan završio, tako da i dalje mogu da izađem iz „da ništa“ zone, i uradim nešto spektakularno – za sebe, svoju porodicu, grad, planetu 🤹‍♀️🤹‍♀️🤹‍♀️!Mada, prije mislim da ću samo da sjednem na kauč, uzmem parče kolača i odgledam kakav zanimljiv film 🍰🎥🎬. Nekada ni to „ništa“ nije loše… 😉😉😉Toliko za danas, dragi dnevniče, još samo da zaključim – mora nekad i do ovakvih momemata doći i van karantina, a ne kad si u njemu na neodređeno. Na taj način čovjek stvara ličnu ravnotežu, nauči da ustane čim je malo posrnuo, blablabla, blablabla, ne mogu više, odoh da gledam film! 🙄😉😉😉😁Nastavak slijedi sutra!

30. MART 2020.

DAN 15.

Dragi dnevniče,

Krenula je nova radna nedelja i svi smo na vrijeme bili na svojim radnim mjestima: jedno dijete ispred jednog televizora, drugo ispred drugog, a ja sa telefonom u ruci. Sad, iskrena da budem, nije baš da sam se bavila nekim ozbiljnijim poslom, već sam se zanimala onlajn narudžbom nekakvih anatomskih klompi koje su prije neki dan zapale za moje onlajn oko. 👀E sad, ne bi to uopšte ni bila neka tema za ovdje spominjati, jer, koga pa interesuje to što ja naručujem nekakve tamo klompe! Međutim, sam tok dopisivanja između vrlo ljubazne onlajn prodavačice i mene, doveo me u jednom momentu do tačke kad se zbunjeno češem po glavi, postavljajući u po glasa pitanje – KO JE OVDJE LUD? 🤭🤭🤭Evo kako je sve to teklo…

– Dobar dan, da li imate srebrne klompe sa treće slike u broju 40? (Pošaljem i sliku)

– Pozdrav! Nažalost, nemamo ih u broju 40, sve su rasprodate.

– U redu, a da li imate neke druge možda u tom broju?

– Imam, sada ću vam poslati slike.

– Važi, hvala!

Poslije deset minuta stižu mi u INBOKS slike, ja gledam, a tamo ukupno dva para na raspolaganju. Kad, drugi od dva ponuđena para upravo one srebrne klompe sa treće slike, za koje sam se prvo interesovala. Ne bude mi ništa jasno, te provjerih sedam puta da li je identična slika u pitanju, međutim, sumnje nema – to je to što sam tražila! 😳😳😳Da ne izbaksuziram cijelu situaciju, nastavim ti ja vrlo taktički dalju prepisku:

– Vidjela sam sve što ste mi poslali, i htjela bih da naručim ove klompe SA DRUGE SLIKE, u BROJU 40, kako ste mi i napisali, ako je to u redu? (Namjerno ne spominjem boju, da se ne dovedem u napast 🤫)

– Mislite na one srebrne? Da, da, u broju 40!Nema problema, samo mi pošaljite podatke i šaljemo sutra! Hvala što ste poručili od nas!

Sjedim ti ja sa onim telefonom u ruci, dragi dnevniče, čitam kompletnu prepisku nekoliko puta od početka do kraja, gledam i upoređujem klompe kao da mi fali daska u glavi, pitajući se ŠTA SE, ZABOGA, OVDJE UPRAVO DESILO? 😳😳😳 Jesu li u pitanju možda neki trgovački trikovi? Nešto kao: kupila bih TO! Žao mi je nemamo TO, ali poslaću vam sliku na kojoj je potpuno isto TO, možda može da vam posluži kao zamjena za ama potpuno isto TO koje nažalost nemamo! 🤨🤨🤨 I onda te toliko samata u glavu sa gomilom nelogičnih informacija, da se na kraju oduševiš što TO ima na stanju (iako, realno nema, lijepo reče žena), i naručiš ga bez ikakvog dvoumljenja! 😱😱😱 Je li se upravo sve isto meni desilo, sirotom karantinskom potrošaču? Jer vidiš, dragi dnevniče, ja sam zbilja naručila srebrne klompe pa šta bude! Kockala sam se sa sopstvenim stopalima, i neka sve ostane ovdje zabilježeno za vijek i vjekova! ☝️☝️☝️😑Pa sad, šta bude, svačija sudbina sa klompama je drugačija 🤷‍♀️🤷‍♀️🤷‍♀️! Svak svoj krst, pardon, klompu nosi! 👞👞👞A sad me oprosti, dnevniče, idem da spremim djeci večeru. Pitali su me da li ima džema, ja sam rekla da nema, ali da ima džema pa ako žele da im to namažem na hleb, umjesto džema kojeg nažalost nema! Eno, niko ne progovara ni riječ, mukla tišina, svi se samo gledaju! Nije ova metoda tako ni loša, moram priznati! 🤭🤭🤭😁

Toliko za danas, dragi dnevniče! Nastavak slijedi sutra!

DAN 14.Dragi dnevniče,Osvanula je nedelja i još jedan divan, sunčan dan. Sat se pomjerio unaprijed, što znači da će i veče pasti sat kasnije. Napolju je pravo proljeće i prilično je otoplilo. Vikend je, nema škole, dakle, nema ni nekih posebnih obaveza, tako da, kao i prošlog vikenda, opet možemo da… ništa. 🤷‍♀️🤷‍♀️🤷‍♀️Međutim, i to „ništa“ može da ima svoje draži, jer čovjeku mogu razne nove ideje da padnu na pamet. Nešto čega se nikad ne bi ni sjetio, da kojim slučajem može da funkcioniše kao prije nepunih petnaest dana. I onda bude zadovoljan onim što je osmislio i uradio. Bude motivisan da istražuje još više, i ispuni svoje neplanirano slobodno vrijeme na najbolji mogući način. Onda krene da savjetuje i druge ljude kako da to „ništa“ pretvori u „nešto“. Pa snimi i neke vlogove, napiše blogove, okači slike sa uputstvima za realizaciju nove, fantastične ideje, objavi tutorijale, pokrene svoj YouTube kanal, dobije bezbroj subskrajbera, posjeta, lajkova, komentara i šerova. Zatim ga zovu na intervju, pa da gostuje online u nekoj emisiji tipa, kako-mi-je-karantin-promijenio-život, i eto ti karijere ni iz čega!Sad vi sigurno mislite da sam ja, ustavši jutros, odjednom dobila ne znam kakvu inspiraciju da promijenim svijet, da pokrenem najuspješniji period u svom životu, ili možda osmislim vrhunsku zabavu za svoju četvoročlanu porodicu, ne bismo li se još više zbližili, i postavili svoje idilične slike na društvene mreže. 👨‍👩‍👧‍👦👨‍👦👩‍👦Lično, mislim da nisam baš nešto uspjela da se proslavim u toj misiji, čim za centralni događaj današnjeg dana mogu proglasiti jedino to što sam lijevom rukom uhvatila pleh tek izvađen iz rerne, i pritom izgorela čitava dva prsta. Možda je eventualno bio zanimljiv domorodački ples koji sam odmah nakon toga počela da izvodim po kuhinji (jer pečeeeeeee! 😵😵😵), ili to što su mi oči maltene na federe napolje iskočile (moja česta reakcija kada su neke iznenadne situacije u pitanju 👀). Ipak, teško da bih u vezi toga mogla da snimim vlog i okačim tutorijal, a kamoli da mi neko traži intervju i gostovanje u emisiji zbog svoje nevjerovatne inovacije (da golim rukama vadim pleh iz vruće rerne, možeš misliti 🙄🙄🙄).Tako da je današnji dan bio prilično u okviru onog „da ništa“ 🤷‍♀️🤷‍♀️🤷‍♀️! Čak sam uhvatila sebe i kako potajno gledam u telefon sa nadom da nam nisu iz Ministarstva poslali kakvu tabelu? Tabelicu možda? Makar jednu tabeličičicu? Izvještajčić? Nema? Nema bogami… C, c, c, za šta li i oni platu primaju… 🙄🙄🙄Kad sam zaključila da ništa od pošte neće stizati, krenula sam da vijam djecu po kući i gnjavim ih pitanjima tipa – Uči li ovdje neko nešto? Mislite li vi školu završavati? Hoće li se ovi instrumenti sami navježbati? Kako to mislite nema ništa da se radi? Da li to što je nedelja znači da ćemo samo da gledamo u kompjutere? Bolje sredite tu sobu, nego što ne radite ništa! ☝️☝️☝️🤨Pošto nisam imala ideja koga više za šta da ganjam (ni Ministarstvo, ni djecu, a za muža mi za danas prosto ništa nije padalo na pamet, tako da se izvukao, sreća njegova), a niko nije ni reagovao, da se ne lažemo, uzela sam da ispečem neki čokoladni kolač koji primjetih na internetu još prije nekoliko dana. E, tu sam i uspjela da izgorim prste, i time neočekivano upriličim svoj najinteresantniji događaj vezan za današnji dan. 🤦‍♀️🤦‍♀️🤦‍♀️Eto, dragi dnevniče, tako je to kod mene bilo danas 😴😴😴. Doduše, još se nije dan završio, tako da i dalje mogu da izađem iz „da ništa“ zone, i uradim nešto spektakularno – za sebe, svoju porodicu, grad, planetu 🤹‍♀️🤹‍♀️🤹‍♀️!Mada, prije mislim da ću samo da sjednem na kauč, uzmem parče kolača i odgledam kakav zanimljiv film 🍰🎥🎬. Nekada ni to „ništa“ nije loše… 😉😉😉Toliko za danas, dragi dnevniče, još samo da zaključim – mora nekad i do ovakvih momemata doći i van karantina, a ne kad si u njemu na neodređeno. Na taj način čovjek stvara ličnu ravnotežu, nauči da ustane čim je malo posrnuo, blablabla, blablabla, ne mogu više, odoh da gledam film! 🙄😉😉😉😁Nastavak slijedi sutra!

DAN 14.Dragi dnevniče,Osvanula je nedelja i još jedan divan, sunčan dan. Sat se pomjerio unaprijed, što znači da će i veče pasti sat kasnije. Napolju je pravo proljeće i prilično je otoplilo. Vikend je, nema škole, dakle, nema ni nekih posebnih obaveza, tako da, kao i prošlog vikenda, opet možemo da… ništa. 🤷‍♀️🤷‍♀️🤷‍♀️Međutim, i to „ništa“ može da ima svoje draži, jer čovjeku mogu razne nove ideje da padnu na pamet. Nešto čega se nikad ne bi ni sjetio, da kojim slučajem može da funkcioniše kao prije nepunih petnaest dana. I onda bude zadovoljan onim što je osmislio i uradio. Bude motivisan da istražuje još više, i ispuni svoje neplanirano slobodno vrijeme na najbolji mogući način. Onda krene da savjetuje i druge ljude kako da to „ništa“ pretvori u „nešto“. Pa snimi i neke vlogove, napiše blogove, okači slike sa uputstvima za realizaciju nove, fantastične ideje, objavi tutorijale, pokrene svoj YouTube kanal, dobije bezbroj subskrajbera, posjeta, lajkova, komentara i šerova. Zatim ga zovu na intervju, pa da gostuje online u nekoj emisiji tipa, kako-mi-je-karantin-promijenio-život, i eto ti karijere ni iz čega!Sad vi sigurno mislite da sam ja, ustavši jutros, odjednom dobila ne znam kakvu inspiraciju da promijenim svijet, da pokrenem najuspješniji period u svom životu, ili možda osmislim vrhunsku zabavu za svoju četvoročlanu porodicu, ne bismo li se još više zbližili, i postavili svoje idilične slike na društvene mreže. 👨‍👩‍👧‍👦👨‍👦👩‍👦Lično, mislim da nisam baš nešto uspjela da se proslavim u toj misiji, čim za centralni događaj današnjeg dana mogu proglasiti jedino to što sam lijevom rukom uhvatila pleh tek izvađen iz rerne, i pritom izgorela čitava dva prsta. Možda je eventualno bio zanimljiv domorodački ples koji sam odmah nakon toga počela da izvodim po kuhinji (jer pečeeeeeee! 😵😵😵), ili to što su mi oči maltene na federe napolje iskočile (moja česta reakcija kada su neke iznenadne situacije u pitanju 👀). Ipak, teško da bih u vezi toga mogla da snimim vlog i okačim tutorijal, a kamoli da mi neko traži intervju i gostovanje u emisiji zbog svoje nevjerovatne inovacije (da golim rukama vadim pleh iz vruće rerne, možeš misliti 🙄🙄🙄).Tako da je današnji dan bio prilično u okviru onog „da ništa“ 🤷‍♀️🤷‍♀️🤷‍♀️! Čak sam uhvatila sebe i kako potajno gledam u telefon sa nadom da nam nisu iz Ministarstva poslali kakvu tabelu? Tabelicu možda? Makar jednu tabeličičicu? Izvještajčić? Nema? Nema bogami… C, c, c, za šta li i oni platu primaju… 🙄🙄🙄Kad sam zaključila da ništa od pošte neće stizati, krenula sam da vijam djecu po kući i gnjavim ih pitanjima tipa – Uči li ovdje neko nešto? Mislite li vi školu završavati? Hoće li se ovi instrumenti sami navježbati? Kako to mislite nema ništa da se radi? Da li to što je nedelja znači da ćemo samo da gledamo u kompjutere? Bolje sredite tu sobu, nego što ne radite ništa! ☝️☝️☝️🤨Pošto nisam imala ideja koga više za šta da ganjam (ni Ministarstvo, ni djecu, a za muža mi za danas prosto ništa nije padalo na pamet, tako da se izvukao, sreća njegova), a niko nije ni reagovao, da se ne lažemo, uzela sam da ispečem neki čokoladni kolač koji primjetih na internetu još prije nekoliko dana. E, tu sam i uspjela da izgorim prste, i time neočekivano upriličim svoj najinteresantniji događaj vezan za današnji dan. 🤦‍♀️🤦‍♀️🤦‍♀️Eto, dragi dnevniče, tako je to kod mene bilo danas 😴😴😴. Doduše, još se nije dan završio, tako da i dalje mogu da izađem iz „da ništa“ zone, i uradim nešto spektakularno – za sebe, svoju porodicu, grad, planetu 🤹‍♀️🤹‍♀️🤹‍♀️!Mada, prije mislim da ću samo da sjednem na kauč, uzmem parče kolača i odgledam kakav zanimljiv film 🍰🎥🎬. Nekada ni to „ništa“ nije loše… 😉😉😉Toliko za danas, dragi dnevniče, još samo da zaključim – mora nekad i do ovakvih momemata doći i van karantina, a ne kad si u njemu na neodređeno. Na taj način čovjek stvara ličnu ravnotežu, nauči da ustane čim je malo posrnuo, blablabla, blablabla, ne mogu više, odoh da gledam film! 🙄😉😉😉😁Nastavak slijedi sutra!

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se /  Promeni )

Google photo

Komentarišet koristeći svoj Google nalog. Odjavite se /  Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se /  Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se /  Promeni )

Povezivanje sa %s