Dnevnik iz proljećnog karantina – po istinitim događajima (dio 2.)

21. MART 2020.

DAN 6.

Dragi dnevniče,

Danas sam se malo podsjetila lektire iz osnovne škole, i to naročito jedne, a riječ je o nadaleko poznatoj knjizi „Alisa u zemlji čuda“. E sad, jeste čudno kako mi je baš taj naslov pao na pamet, međutim kompletna situacija, koju već danima unazad pratim, zaista me navela da se osjećam kao da već duže vrijeme sjedim kod Ludog Šeširdžije na čajanci, a ne postoje naznake da će se taj događaj skorije završiti. Naime, primjetila sam da mi se neke stvarčice u glavi nikako ne uklapaju i koliko god se ja trudila na bilo koji način da ih spojim, one opet tvrdoglavo odu svaka na svoju stranu, praveći opštu konfuziju u mojim moždanim ćelijama. Evo o čemu se radi…

Poslednjih pet dana, kad god uključim TV i radio, ili pristupim nekoj od društvenih mreža, stalno čujem i vidim jedno te isto: OSTANI KOD KUĆE i po stotinu puta OSTANI KOD KUĆE! I tako po cijeli dan! Onda izađem na terasu, ili pogledam kroz prozor, a ono – svi su napolju, niko u kući nije ! Prava proljećna idila: djeca se igraju u parku, skaču po svim igralištima oko zgrade, stariji sjede na klupama i razmjenjuju iskustva, mame šetaju bebe u kolicima, kotrljaju ih onako u grupama i ćaskaju… pogledam lijevo dolje, skroz preko puta – kafić na dva sprata krcat! Svi sjede, kafenišu, hvataju vitamin D. Zatim opet pogledam TV – opet svi govore OSTANI KOD KUĆE! Počeškam se po glavi, razmišljam, kakvo je ovo čudo nebesko? Je li ovaj moj prozor nekakav portal u drugu dimenziju, prolaz ka paralelnom svijetu, gdje svi žive u sastavu iz petog razreda „Proljeće je došlo u moj kraj“? Ili možda ovo brdašce na kojem se nalazi naselje sa zgradom u kojoj živim, kasni jednu godinu za svim aktuelnim događajima, te je kod nas u stvari tek godina pod brojem 2019? Ili je pak vanredno stanje samo u sobi moje djece, gdje se po vascijeli dan nas troje preganjamo ko će šta da pospremi, i kada će NEKO konačno igračke (po završetku sa igranjem) vratiti na svoje mjesto. Da ne pričam o onim kartonskim valjcima od toalet papira, koje moja ćera vječito bojadiše, lijepi, posipa šljokicama, umače u tempere, ušiva sa nekim konopčićima… oni su svuda po sobi izloženi! I pouzdano mogu da tvrdim da to dijete od kartonskih toalet valjaka može da napravi sve što joj u momentu zatražiš, bez problema! Samo joj daj lijepak, boje i šljokice, i sve će da završi! Jedino što ne znam kako da joj objasnim da ti toalet valjci trenutno predstavljaju jedan od luksuznijih umjetničkih materijala, i da će sa tom situacijom morati da se nosi kako zna i umije… Svako svoju muku muči! Nego, da se vratim ja na onu moju Alisu i Ludog Šeširdžiju, jer bih voljela da riješim ovonedeljnu nedoumicu i otarasim se već jednom te šašave čajanke. Pošto su male šanse za bilo kakav vremenski portal, crvotočinu, i putovanje u godinu nazad, i pošto je situacija vrlo, vrlo realna, i sa ove i sa one strane mog prozora, ja bih se poslužila nekim trikovima, da bi se sve dovelo u kakvu-takvu ravnotežu. U suštini, vrlo je prosto – ako svuda kruže apeli OSTANI KOD KUĆE, a vrlo malo ljudi to čini, ja bih onda taj apel samo malčice izmijenila i napisala bih, na primjer: NEMOJ NIKAKO I NI U KOM SLUČAJU OSTATI KOD KUĆE, MA NI U NAJLUĐIM SNOVIMA! BUDI NAPOLJU OD JUTRA DO SUTRA! Pa da vidimo šta će onda da bude … jer neko očigledno nije u pravu! E sad, da li su to oni koji su su ostali kod kuće kada im je to savjetovano, ili možda oni koji su izašli napolje, a rečeno im je da ne idu, ali oni ipak misle da je to u redu. Pa ako im kažeš da ne idu, oni će onda kontra da urade, a mi koji smo i ranije poslušali, opet ćemo doći na isto kao i ovi što su to za inat uradili.

Pa reci, zar nije kao kod Ludog Šeširdžije, dragi moj dnevniče???

Toliko za danas,

Nastavak sledi sutra!

22. MART 2020.

DAN 7.

Dragi dnevniče,

Danas je za našu porodicu bio vrlo važan dan, jer se desilo nešto sasvim neočekivano. Nešto što ni u snu nismo mogli zamisliti, niti bi nam u najluđim snovima palo na pamet! I eto, od jutros, otkad raspolažemo tim potpuno nevjerovatnim podatkom pa sve do večeras, do momenta kada ovo pišem, mi smo pod jednako snažnim utiskom, i prosto ne znam kako bih ti toliki nalet emocija uopšte dočarala, dragi moj dnevniče ! Jer, desilo se to, vjerni moj sapatniče u ovim karantinskim danima, da sam jutros, u kutijici sa začinima, na drugoj polici u visećem kuhinjskom elementu, desno od šporeta, a iznad sudopere, pronašla DVIJE KESICE SUVOG KVASCA ! Dakle, SUVOG KVASCA, možeš li to da vjeruješ??? I to ne nekog kome je istekao rok još za vrijeme raspada SFRJ, da se razumijemo! Neeeee, to su dva sasvim svježa, kao tek ispod čekića izašla primjerka, sa rokom upotrebe sve do jula 2020. godine. Iskreno, veze nemam kako je do jednog ovako dramatičnog obrta u mojoj kuhinji uopšte došlo, i kako su mi se te dvije kesice, u ovom momentu SUVOG ZLATA, a ne kvasca, uspjele potkrasti, znajući da vječito pronalazim neki davno junački pali vanilin šećer, herojski i do poslednjeg daha pun nade prašak za pecivo, ili na primjer džemfiks promjera 3:1, koji nikada nije odustao od vjere da ću ga jednog momenta ipak sunuti u lonac pun šljiva ili kajsija koje pucketavo krčkaju na blagoj vatri. I pored svega toga, eto ti odjednom čak dva komada kesica, i to baš ovih dana, kad u prodavnici kojim slučajem pitaš da li imaju bilo kakvog kvasca i da li će ga uopšte dobijati, a prodavačica te saosjećajno i milo gleda, misleći: „Šta će jadna izgubljena duša, još je u fazi poricanja, kao onomad i baba Živka kad su joj rekli da nema prepipavanja ‘leba dok je ovo vanredno stanje. Treba im vremena, proći će to…“

Da se razumijemo, nisam ja nikakva vajna domaćica, koja je dnevno trošila pet pakovanja suvog i tri kocke svježeg kvasca, ne bi li umijesila buhtle, krofne, uštipke i savijaču – pola od maka pola od oraha – čisto da se malo predveče porodično svi zasladimo. Ne, ja sam eto, imala običaj da jednom ili dva puta nedeljno stavim sve sastojke za hleb u mini pekaricu, i onda slušam kako ona obavlja sve ono što je trebalo ja da radim, a na kraju kad hleb bude ispečen, samo isključim kabl iz utičnice. Eto, to nam je bio neki nedeljni ritual, da tako kažem, međutim, bila sam izgubila svaku nadu da će se u skorije vrijeme upriličiti. I nije da sam baš bila u nekoj fazi poricanja, kao baba Živka-prepipačica ‘leba, ali eto, nisam se ni nadala ovako jednom lijepom događaju. I eto nas večeras, srećni i zadovoljni! Stavili smo one dvije kesice na ukrasni jastučić da ih neko vrijeme prvo malo gledamo i uživamo u njihovom prisustvu (jer ko zna kad ćemo ih opet vidjeti ), a onda, u jednom momentu i da upriličimo naš mali nedeljni ritual. I živa istina je da život čine male stvari, ali da će me toliko obradovati dvije kesice suvog kvasca, e to nisam mogla ni da zamislim!

Toliko za danas, dragi dnevniče!

Nastavak sledi sutra!

23. MART 2020.

DAN 8.

Dragi dnevniče,

Današnji dan sam posvetila organizaciji svog radnog prostora, hoću reći, svoje zbornice- kancelarije – kol – centra – pošte – biblioteke – nototeke – info pulta – i – još – koječega u jednom. Na tu ideju sam došla, jer mi se sve informacije koje na dnevnom nivou primim, obradim i pošaljem, na kraju vežu u jedan ogroman čvor u glavi, sa kojim poslije ne mogu ništa da uradim, već samo da sjednemo i zajedno plačemo, i čvor, i ja.

Kako je ta moja organizacija tekla, opisaću ti, dragi moj dnevniče, u nekoliko koraka…

1. KORAK – poslije kraćeg pregovaranja sa djecom, po principu dogovorićemo-se-da-bude-kako-ja-kažem, pozajmila sam iz njihove sobe plutanu tablu za poruke, donijela je u svoj krizni štab i okačila na zid kako bi na njoj poređala sve rasporede, tabele, termine, zadatke, projekte i planove. Međutim, poslije pola sata, zaključila sam da mi to nije dovoljno i prešla na sledeći korak.

2. KORAK – vratila sam plutanu tablu u dječiju sobu, donijela iz ostave šperploču veličine 1,5×1,5m, prislonila je na zid i opet krenula sve po redu da kačim i lijepim. Ipak, ni to mi nije bilo dovoljno pa sam bila prinuđena da pređem na još jedan korak.

3. KORAK – vratila sam šperploču 1,5mx1,5m u ostavu, rastavila bračni krevet, izdvojila drvenu podlogu na kojoj je ležao dušek, podigla je uvis i smestila tik ispod lustera, kako bi se nesmetano mogla proteći sve do poda. Opet sam krenula da kačim sve svoje neophodne materijale, međutim, zaključila sam da mi ni to neće biti dovoljno. Iz tog razloga sam, logično, prešla na skroz novi korak.

4. KORAK – vratila sam podlogu od bračnog kreveta, ponovo ga sastavila i namjestila posteljinu kako je i bila. Sklonila sam regal i sve police sa zida od sobe, veličine 2,5x5m, i vrlo motivisano uzela nanovo sve da lijepim na površini od jedanaestak metara kvadratnih. Međutim, ni to mi nije bilo dovoljno, te sam vratila regal i police uza zid i prešla na sledeći korak.

5. KORAK je trenutno još u procesu, jer pregovaram sa komšijom iz susjednog stana da srušimo zajednički pregradni zid pa da iskoristim i svoj i njegov zid od dnevnog boravka, skroz tamo do terase koju dijeli sa komšinicom sa druge strane zgrade. A uzeću opet i onu plutanu tablu od djece, za svaki slučaj, zlu ne trebalo.Eto tako sam, dragi moj dnevniče, većinom provela današnji dan. Možda i nisu svi koraci bili baš onakvi kakvim sam ih opisala, ali nekad je neophodno dodati malo umjetničke slobode da bi ljudima što jasnije predstavio određenu situaciju.U svakom slučaju, plutana tabla za poruke mi ne gine, jer je 1. korak u procesu stvarno pisan po istinitim događajima

Ostaj mi zdravo, dragi dnevniče!

Nastavak slijedi sutra!

24. MART 2020.

DAN 9.

Dragi dnevniče,

Jutros me probudio muž, kako bi mi saopštio da na TV-u nema signala, jer je snijeg napadao po anteni u obliku tanjira pa se jadna skroz batalila (što je sasvim za očekivati na početku 21. vijeka). To je bio veliki problem u najavi, jer su moja dva vrijedna djeteta, žedna znanja k’o čeljade u pustinji, po programskoj šemi, imala nastavu od 8h na isto tako dva različita kanala, a mi trenutno nismo imali ni jedan jedini. Ma ni reklamicu! Ništa mi nije, tek probuđenoj i prilično šlogiranoj i rastrojenoj, padalo na pamet, osim da zovem Jutarnji program i zamolim da nam zbog snijega na anteni-tanjiru opravdaju izostanke za danas. To mi se činilo nekako najlogičnijim rešenjem, jer ako se nastava odvija na televiziji, onda tamo i pravdam časove. A snijeg na anteni se u ovu šašavu situaciju sasvim lijepo uklopio kao razlog za opravdanje.

Našu malu jutarnju vanrednu situaciju smo ipak uspjeli da riješimo, koristeći jedan jedini telefon od svih koje imamo, a koji je bio u mogućnosti da podrži nekakvu tamo aplikaciju pa se nastava pratila tim putem. Prvo mlađe dijete, a onda starije (uz premotavanje programa unazad). Manji incident je izbio negdje oko devet časova, kada je moja ćerka počela unezvijereno da skače oko stola i mlati rukama tamo amo, kao da je roj tigrastih komaraca napao, kao da se u struju uključila! Živa se isprepadavši, izletim iz kuhinje, velim, šta ti je dijete, šta te uhvatilo, a ona me prijekorno ošinu pogledom, kaže, imam fizičko, zar ne vidiš? Radim, bre, vežbe! Jes’ bogami, ima fizičko, eno nastavnice na televiziji, ona vježbe radi, a mene noge bole! Ona ruke isteže, meni se mišići upalili! Nego, samo kad pregurah tu stresnu situaciju, to mi je najvažnije bilo…

Kad se nastava završila, muž i ja se spremismo da odemo u obližnji supermarket u nabavku. Sve smo lijepo po protokolu uradili, stavili maske i rukavice, spakovali vlažne maramice, gel za dezinfekciju, papirne maramice, šlem, tenk i doktora, i krenuli u avanturu. Napolju snijeg do koljena, veje li veje, ne misli stajati. Mislim se, ovi što zagovaraju sastav „Proljeće je stiglo u naš kraj“ eno ih na aparatima, traže pomoć stručnjaka da ih posavjetuje i utješi. Svako svoju muku muči! Ispred supermarketa red ljudi, svi stoje na po dva metra razmaka jedni od drugih, čekaju da ih obezbjeđenje pusti da uđu. Zauzesmo svoje mjesto u redu, mada, nismo mnogo čekali, da se ne lažemo. Uđosmo poslije nekih desetak minuta u prodavnicu i taman krenusmo voće da izmjerimo, kad meni se zamagliše naočare zbog one maske, ne vidim prsta pred okom! Mjerkam banane, pakujem cveklu! Vratim cveklu, uzmem papaju, misleći da su kisele jabuke! Daj da ne vraćam papaju, možda je i ona kisela, ko će se više sa voćem zamajavati! Krenem da skinem i obrišem naočare, one padoše na pod, ne smijem ih sad više ni na oči vratiti onako kontaminirane ! Šta ću, pokupim ih, stavim u torbu i nastavim kupovinu sa totalno iskolačenim očima, misleći da ću tako, kao, nešto bolje vidjeti. Međutim, ne da nisam vidjela ništa, nego da me muž kojim slučajem pustio da sama sve završim, mislim da bih kući donijela, između ostalog, i svježu svinjsku glavu, ugalj za roštilj, kasirku i onaj viljuškar što njime namirnice donose. Bih svega mi! Ovako, moja divna bolja polovina, vodeći se onim čuvenim „i u dobru i u zlu“, pomože mi da sve završim kako treba, mada bih se mogla zakleti kako me iz čiste zabave pustio da čkiljim u cijenu za Gauda sir, presamitivši se do poda ne bih li bar dva broja jasnije vidjela.

Nakon prilično ćorave, mada ipak uspješne kupovine, vratili smo se kući. Dok smo sve dezinfikovali, stavili na pranje, prokuvali i obrisali, eto ti i večere, a kamoli ručka! Ja zgrabih rezervne naočare, zadivljeno gledajući oko sebe čitavih petnaest minuta, kao da sam u Luvru a ne na Stojčinom brdu! Karantin je konačno opet mogao da krene svojim tokom…

Toliko za ovaj put, dragi dnevniče!

Nastavak slijedi sutra!

P. S. Ima li blesavije situacije od ove na slici ispod – počelo proljeće, snijeg do koljena, hara jezivi virus, ja sa rukavicama i maskom idem da kupim ručak! Fali još samo mali vanzemaljac koji je tu u prolazu, a u stvari ide na seminar o samovrednovanju u Prijepolju! E onda bi slika bila potpuna i taman kako treba!

25. MART 2020.

DAN 10.

Dragi dnevniče,

Svoj karantinski, a ipak radni dan sam započela tako što sam uz prvu jutarnju kafu kontrolisala sastav svog starijeg djeteta na temu „Sedam svjetskih čuda iz perioda antike“, sa posebnim osvrtom na Kolosa sa Rodosa (svaki učenik je trebalo da izabere jedno svjetsko čudo i detaljnije ga opiše). Nije baš da sam žarko željela u rano jutro baviti se ovim džinovskim starogrčkim kipom, kojeg su gradili dvanaest godina, a srušio se poslije svega pedeset i šest ljeta, prelomivši se u koljenima zbog jakog zemljotresa, ali ‘ajde, rekoh sebi, neka mi to bude jedan lijepi uvod u dalje dnevne aktivnosti.

Nakon svjetskih čuda prebacila sam se na savremeno svjetsko čudo tehnologije, hoću reći kompjuter, da upišem časove u neku vrstu elektronskog dnevnika, kojeg mi muzičari koristimo. Od svega prisutnog na onoj tabeli, najviše mi se dopala opcija biranja boje za svoje ime, predmete po grupama i virtuelnu učionicu. Motala sam mišem po spektru ponuđenih nijansi sigurno pet minuta, dvoumeći se između limun žute i kraljevsko plave. Na kraju sam ipak izabrala neku spanać zelenu, više zbog toga što su mi zabagovali i miš i spektar pa sam kliknula na onu boju na kojoj sam se u momentu našla. Jeste da je kompjuter odreagovao tek poslije par minuta, ali važno je da sam svoj prvi zadatak uspješno obavila . Upisivanje časova je uglavnom teklo kako treba, međutim, u momentu kada sam poslednju rubriku popunjavala – PUF!!! – nestade dnevnika! Ode on, gospodin, nekud! Ispario načisto! Ostade samo onaj mali dinosaurus na bijeloj podlozi i obavještenje da je stranica nedostupna Pa gdje mi odoše časovi, kuku majko? U kakvom etru završiše? Da ih ne zarobiše u kakvoj vremenskoj crvotočini, o kojoj je još Ajnštajn pričao prije toliko decenija pa se to sad tek prezentava nama koji vodimo elektronske dnevnike? Presječe me u koljenima od brige, presamitiše mi se oba zgloba kao kod Kolosa sa Rodosa onomad prije nove ere, lijepo ne znadoh šta ću! Viče muž, RIFREŠUJ stranicu, ja RIFREŠUJEM I RILOUDUJEM, međutim ništa živo se ne RIHEPENINGUJE (ovo sam ja smislila ). Tješi me moj životni saputnik, veli, ne nerviraj se, sačekaj malo, možda im je pao sistem, a ja sjedim na onoj stolici komentarišući u sebi kako se još nije desilo da mi običan papirni dnevnik samo tako ispari dok upisujem čas. I bogami se ne sjećam da je iko od nas prosvetara došao u zbornicu i uznemireno uzviknuo: NARODE MILI, POMAGAJ, JA UPISIVAH ČAS, A DNEVNIK, PUF, NESTADE SA STOLA! Niti da je neko od kolega tada savjetovao da se RIFREŠUJE učionica bilo kako osim na način kako to tetkice rade – raznim dezinfekcionim sredstvima, koje svakog dana neumorno DAUNLOUDUJU u svaki njihov ćošak. A taman posla da ti se poslije nestanka tog istog papirnog dnevnika još ukaže i nekakvi dinosaurus koji ti kao nešto savjetuje, o tome neću ni da pričam!

Poslije nekih dvadesetak minuta, sistem se lagano povratio, prikazala mi se ista ona tabela sa spanać zelenom bojom koju izabrah, međutim, nigdje nema časova! Kao da ih nikad nisam ni upisala! Pa kako sad to – vratilo se sve, a časovi nisu ? Još sam ono dugme SNIMI pritisnula po pet puta za svaki čas, sigurnosti radi (mada, samo prvi put reaguje, da se ne lažemo ). Jesu li odvojenim prevozom išli nazad pa onaj drugi, u kome su časovi, kasni? Ili može bit’ neće da dođu, ne sviđa im se ona spanać zelena, više bi im prijalo da se javljaju eventualno pod avokado nijansom? Ništa, šta ću, kucaj sve časove ponovo, ređaj grupu po grupu, dan po dan, jedinicu po jedinicu… a sve pod stresom da mi dnevnik opet ne utekne . Lijepo sam sebi rekla da ću, čim se u pravu učionicu vratim, ižljubiti sve one dnevnike, i veliki crveni, i male plave, čak i one za dopunsku i dodatnu nastavu! ‘Oću vala! Uzeću ih na revers iz nototeke samo da ih zahvalno cmoknem što su vazda tu i ne moram strijepiti da će im pasti sistem, i da će mi u zamjenu poslati nekakvog Tireksa da me uči šta da radim Završih konačno i ovu rabotu, ponosna što sam čak dva puta upisala sve časove (iako prvih definitivno više nema), odem da ljuštim krompir za ručak, usput razmišljajući koliki je stvarno bio taj Kolos sa Rodosa, ako su godišnje podizali po 2,75 metara istog kao da im je falila kakva daska u glavi, kad, zove me koleginica iz škole (koja je zadužena za elektronski dnevnik), kaže, imam duplo upisane časove! Ahaaaaa, tu li ste, mislim se ja, sakrili ste se tamo u one tabele, dušu mi uzeli jutros, a sad se pojavljujete i to još u paru sa drugom objavom! Ali doskočiću vam ja, hoću, hoću, samo me gledajte! Ima da stojite u onom rasporedu i da se presijavate u sedam nijansi spanać zelene, onako mi Kolosa sa Rodosa i svih Semiramidinih visećih vrtova u Vavilonu! Pa da vidimo čija mačka crnu vunu prede, ko se zadnji smije najslađe se smije, i sve te ostale izreke sličnog tipa.

Toliko za danas, dragi dnevniče !

Nastavak slijedi sutra!