Dnevnik iz proljećnog karantina – po istinitim događajima (dio 1.)

16. MART 2020.

DAN 1.

Dragi dnevniče, Danas je prvi dan kako niko od nas nije otišao u školu i na posao. Malo je čudno, jer kad moraš negdje da ideš, onda bi najradije ostao kod kuće, a kad ne moraš, eto ti čitave liste u glavi gdje bi sve mogao uživati po ovom divnom sunčanom danu. I tako je to, vazda sve obrnuto, a nikako da se spoji onako kako bi mi to htjeli. Pa sad, snalazi se kako znaš i umiješ!Iako nisam prag od kuće prešla, ne mogu se požaliti da mi je bilo dosadno. Prvo, probudilo me sunce ranom zorom, upeklo me tačno u desno oko, do devet sati sam čkiljeći bauljala po stanu nakrećući sve glavu nalijevo, ne bih li bolje vidjela. Sigurno mi je zato i iskliznulo jaje iz ruke, dok sam spremala doručak, i razlijepilo se koliko je dugo i široko po pločicama. Očistila sam sve to, dodajući i malo Domestosa u kantu sa vodom, kako to vanredno stanje nalaže, međutim, onaj miris me toliko ošamutio, da sam i dalje ubijeđena kako će me prije glave doći hemija, nego sva ova aktuelna dešavanja.Negdje oko podneva, stavila sam vodu za drugu kafu u ketl, da provri, međutim, iz nekog nepoznatog razloga taj ketl je eksplodirao i to toliko jako, da sam mislila da mi je neko bombu bacio u kuhinju. Razletio se u nekoliko komada, a sva ona voda se razlila po kuhinji. Kako svak reaguje na svoj način kad se šokira, tako je moj muž na sve to počeo da hvali osigurače, i da im se divi,govoreći kako su „ti automatski najbolji“ i kako „svaka kuća treba da ih ima“ jer odmah reaguju i iskoče. Ja sam, pak, preneraženo piskutala kako sam tačno čula neki šušteći jezivi zvuk prije nego li je eksplodirao. I tako, muž u klin, ja u ploču, da bismo na kraju, onako po balkanski zajedno zaključili kako je to „bio odličan ketl, koji nas je služio čitavih petnaest godina“, žaleći ujedno što nije trajao još najmanje petnaest, kao i svaki pripadnik bijele tehnike i malih kućnih aparata, koji se u našeg naroda može naći. Naravno, opet sam sve prebrisala sa malo Domestosa, ko velim, što je sigurno – sigurno je! Ono jes’ da sam poslije toga sipala peršun pored šerpe s ručkom, umjesto u nju, ali to je zato što mi se učinilo da ih ima dvije pa rekoh sebi, sipaću dok ne potrefim gdje treba, jednom će svakako upaliti.Poslije ručka sam krenula da raširim veš. Prije par dana smo kupili novu sušilicu u poznatoj švedskoj kući namještaja i ostalih stvari za kuću. Pazarili smo neku malo veću i praktičniju, kako je to moj muž procijenio, jer veš može da se kači od vrha sve do samog dna, što je, priznaćete, stvarno praktično! To što ima milion nekakvih landaravih krajeva, od kojih se svaki odnekud izvlači i kači za onaj drugi, a svi isto izgledaju (ja sam jedino uspjela da dobijem nekakav čudan trougao, prikliještivši prste deset puta pritom!), nije umanjilo ogromnu njenu praktičnost, mada, ako mene pitate, nikad je više neću rasklopiti, za svaki slučaj! Neka stoji ovako kao sad, ili neka se vrlo praktično vrati u Švedsku, odakle je i stigla!Predveče sam odlučila da napravim kolač, neki najobičniji „na čaše“, kako to domaćice popularno zovu. Ne znam, mislim da je trebalo da ga pečem na manjoj temperaturi, jer kad sam ga kasnije posmatrala, onako van pleha, više je izgledao kao polica za knjige iz našeg regala iza vrata od dnevnog boravka, u „venge“ nijansi, nego kao poslastica za „uz kafu“ i kad padne šećer. Međutim, probaćemo ga, što da ne, pod uslovom da može nožem da se isječe, da ne moram da tražim cirkular od komšije Mileta. Onda bih i taj cirkular morala da prebrišem Domestosom, jer vanredno je stanje, a mislim da je za danas dosta to što sam umjesto nas četvoro ukućana, bila ubijeđena da u stanu vidim još četvoro nekakve čeljadi kako u izmaglici tumaraju tamo amo, te sam crkla od stida što nema dovoljno ručka i za njih, nego moraju onako gladni da tumaraju.Eto, dragi dnevniče, tako sam provela svoj prvi karantinski dan.Nastavak sledi sutra!

17. MART 2020

DAN 2.

Dragi dnevniče,Danas je u našoj kući bio dan potpuno posvećen informisanju o online nastavi, kao i o najvažnijim elementima njene buduće organizacije. Kako je kompletna situacija sasvim nova za cijelu našu porodicu (a iskreno vjerujem i za mnoge druge), nije ni čudo što u ovo inače prijatno predvečerje osjećam kao da mi je u glavi čitav dan svirala limena gradska muzika, sve koračajući tamo amo, vazda u istom ritmu, od jednog do drugog uveta i nazad.

Ustali smo rano, jer je u 8h trebalo da počne nastava iz srpskog jezika i matematike za đake prvake i to na jednom od državnih televizijskih kanala. Kako smo još prethodnog dana zaključili da u našem TV paketu baš tog kanala nema, posvetili smo se logovanju na njegovu internet platformu. Što se cijelog tog procesa tiče, najviše smo vremena proveli da dokažemo željenoj internet platformi da nismo roboti, već da pokušavamo da se ulogujemo kao obični ljudi od krvi i mesa. I tako je krenuo beskonačni začarani krug – prvo iskoči zahtjev „DOKAŽI DA NISI ROBOT“, a zatim prikažu nekoliko slika na kojima treba da označimo sve one koje sadrže semafor. Dobro, označim semafore, kad eto ti novi set slika, veli, označi sve slike sa autobusima. ‘Ajde, dobro, štiklirah i autobuse, kad eto ti opet semafora!!! I uporno ona rečenica „DOKAŽI DA NISI ROBOT“ Sad već dosta energično mlatim mišem po drugoj turi semafora, nadajući se da ih više neću gledati, međutim, eto opet autobusa! Eto autobusa, ljudi, života mi moga! Kaže, „DOKAŽI DA NISI ROBOT“ i „UOKVIRI SVE AUTOBUSE NA SLICI“! Sad već kreće paranoja u glavi, povezujem čitavu priču sa GSP preduzećem, te prilično mahnito uokvirujem one autobuse, grozničavo umišljajući kako je ovo njihova osveta za sve one priče i statuse posvećene mojim doživljajima iz prevoza. Došlo sve na naplatu! Stigla osveta loših đaka! Mislim, semafori, autobusi, semafori, autobusi, a ja samo hoćui da dođem do lekcija iz srpskog i matematike za moje mlađe dijete! Na kraju sam rekla sebi – ako ti opet daju da klikćeš po semaforima, reći ćeš lijepo: „Ja sam robot! Eto, priznajem da sam robot, jesam svega mi, i to onaj pravi japanski, samo me manite više ove strahote pa taman ne vidjela ni platformu ni časove!“

Dok sam se ja bavila ličnom malom naučnom fantastikom, moj muž je, slučajno mijenjajući kanale na televizoru, zaključio kako su nam otključali onaj preko potrebni, i da nema potrebe da budem na internet stranici. Sad mi to kažeš, mislim se, nakon čitave ove auto škole koju na pravdi Boga prođoh, ni kriva ni dužna! Nepovjerljivo začkiljih ka TV prijemniku, jednom nogom već prema ulaznim vratima od stana, da umaknem onog momenta kada i tamo zatraže da uokvirim kakav autobus i semafor. Na svu sreću, to se nije desilo. Prva dva TV časa su lijepo i u miru prošla, jedino što me Ljubica (đak prvak) pitala hoće li imati „MALI ODMOR“, na šta sam joj odgovorila da hoće i da slobodno može za to vrijeme da ode do trafike tu u predsoblju i kupi nešto za užinu, ako želi. Odgovorila mi je da sam neozbiljna, i da se sa školom ne treba šaliti. Vuk (đak petak) je svoja dva časa odslušao nešto kasnije, a za čitavo to vrijeme ja sam komunicirala sa svojim đacima, kolegama, nastavnicima svoje djece u muzičkoj školi, Ljubičinom učiteljicom, Vukovim razrednim starešinom. I svi smo razmjenjivali raznorazne e-mail adrese, dogovarali se ko će slati materijal, kako će se raditi zadaci, kome da šaljem snimke, ko će meni slati snimke, kako da uskladimo termine, koja će Viber grupa biti za šta, ko će biti samo u jednoj, a ko u više grupa…

I eto me sad, sjedim, pišem ovo, dragi dnevniče, i razmišljam da li mi je bolje malo Domestosom glavu pročistiti, ili pak da negdje zaokružim kakav semafor i autobus, čisto da se smirim. Pa nisam robot, zaboga! Dokazano!!!

Toliko za danas! Nastavak slijedi sutra!

18. MART 2020.

DAN 3.

Dragi dnevniče,

Današnji dan ću pamtiti po tome što sam se vrlo uspješno ulogovala na sve predmete moje djece u virtuelnoj učionici, koju su požrtvovano i odgovorno organizovali njihovi nastavnici i učiteljice, na čelu sa razrednim starješinama. Ovim putem želim javno da im se zahvalim, jer promijeniti svoj način rada za sto osamdeset stepeni, i to u roku od tri dana, a pritom podjednako ispoštovati ogroman broj djece i kompletan plan i program, predstavlja bogme popriličan izazov. A kako ću se i sama za nekih petnaestak sati naći u vrlo sličnoj situaciji, takođe ću ovim putem onda i sebe pohvaliti…Šalim se, htjedoh reći, kako u tom slučaju sve kolege još više podržavam i razumijem, mada, prija čovjeku svaka pohvala u ovim ludim vremenima pa taman došla i od sebe samoga. Pogotovo što danas kad negdje spomeneš zanimanje PROSVETNI RADNIK, odmah zatim čuješ i onaj čuveni nastavak „…koji ništa ne radi, samo odmara na trista nekakvih raspusta!“ E pa, mogu se onda i sama sebi koji trenutak diviti, taman da dodam malo motivacije pred „ulazak“ u sve predstojeće virtuelne učionice i ostale prostorije tog tipa. Valja se, što bi rekli naši stari.

Osim što sam od jutra do mraka kuckala pristupne kodove za svaki predmet ponaosob, vodeći računa da ne pomiješam sve one brojeve i slova (i upadnem tako na sajt nečijeg predsjednika ili organizacije pa da me još i krivično gone), ja sam obavljala i sve ostale dnevne dužnosti jedne osobe zatvorene u kući. Bila sam prava majka, žena, prosvetni radnik i domaćica, jesam najozbiljnije! Jeste da su mi se uloge u nekoliko navrata pomiješale – na primjer, uhvatila sam sebe kako sjedim sa varjačom pored svog djeteta dok radi domaći, i tome slično – ali sve to nije poremetilo moj veliki 4 u 1 entuzijazam.Što se uloge prosvetnog radnika tiče, ona se danas naročito istakla kada sam u popodnevnim časovima sjela za kompjuter kako bih za maturante upriličila i osmislila jedan online kviz. Vezan za predmet koji im predajem, dabome. Pošto sam se prethodnih dana već raspitala koje aplikacije da koristim, i kako je najbolje da to uradim, vrlo motivisano sam pristupila cijelom poslu, govoreći sebi u bradu kako će mi na samom proizvodu pozavidjeti i Oliver Mlakar, najpoznatije lice najpoznatijeg kviza moje mladosti, a vjerovatno će me kontaktirati i gospoda iz „Muzičke slagalice“, čim vide kolikim potencijalom raspolažem. Elem, krenem ti ja u taj poduhvat, vrlo profesionalno klikćem mišem tamo amo, a ono mi sve iskaču neke tabele, nekih milion čuda, mislim se šta da radim, je l’ da vičem SKOČKO SKOČKO TREF TREF, možda pomogne??? Na kraju sam ustanovila da sam na sva pitanja sama sebi odgovorila, a da ne znam ni ja kako se to desilo ! Pomislih u momentu da nije u pitanju nekakvi AUTOKVIZ, neka od onih psiholoških zavrzlama, kao, postavljaš sam sebi pitanja, sam izabereš tačan odgovor, a u stvari to je tvoja podsvijest iz dubine tvoje tanane duše govorila, inače ne bi nikad baš taj odgovor zaokružio… Pa onda dođeš do neke samospoznaje ili samonečega drugog, znali bi to stručnjaci već objasniti kako treba. Ipak, ovo nije bio nikakav LAJFKOUČING, nego sam prosto JA postavila pitanja i JA odgovorila, a maturanti nek vide šta će ! Probudi se u meni tada ona domaćica s varjačom pa sve maše njome i viče već potpuno sluđenom prosvetnom radniku da se urazumi i napiše pitanja u programu u kojem se trenutno najbolje snalazi. Pa kad savlada novu aplikaciju, neka se onda sa njome bakće. Kako su dobre domaćice oduvijek bile praktične i razumne žene, tako se i onaj prosvetar u meni urazumi i prihvati dati savjet, te ti ja ubrzo sastavih test (sličan kvizu) na već poznat način i poslah ga da leluja poznatim virtuelnim putanjama ka mojim dragim učenicima.

Kada govorimo o majčinskim aktivnostima u toku današnjeg dana, i one su bile na sasvim pristojnom nivou, da se ne lažemo! Eto na primjer, kada je moj sin pratio nastavu putem televizije, komentarišući kako se u jednom momentu toliko udubio, da se prepao da će ga nastavnica matematike sa TV kanala pred tablu izvesti, ja sam precrkla od smijeha, dijelom zbog toga što mi je stvarno bilo smiješno, a dijelom i zbog činjenice da je ovo tek treći dan kako sve moguće aktivnosti sprovodimo u ista četiri zida. Vjerovatno je ovo drugo prevagnulo u jednom momentu pa me sinak prilično zabezeknuto gledao kad sam se smijala malo duže nego što je bilo predviđeno, dodajući pritom čitavom tom kikotanju jednu prilično sablasnu notu. Ali neka, odlično je to, da vam kažem! Ova vanredna situacija će ionako poslužiti da se svi međusobno još više kao porodica upoznamo i zbližimo pa je sasvim pohvalno to što će moja djeca imati priliku da upoznaju još mnogo zanimljivih i neotkrivenih strana moje ličnosti. Ono jest da moj sin od tog događaja više nije iz sobe izlazio, ali to je samo zato što je predano učio i požrtvovano vježbao gitaru, čisto da se zna!

Eto tako sam, dragi moj dneviče, provela današnji dan.

Pišemo ti i sutra, sve nas četiri!

19. MART 2020.

DAN 4.

Dragi dnevniče,

Ustala sam jutros ranom zorom, provirila kroz prozor, a napolju divan dan. Ne može biti ljepši! Pade mi na pamet kako je četvrtak, i kako bih sada već bila u nekom od prevoza na putu ka školi, doživljavajući jednu od bezbroj nepredviđenih situacija kada je GSP u pitanju. Onda bih sišla na Kanarevom brdu, da svratim do pekare i kupim svoj hrono doručak (jedina hrono stavka koja se i dalje hrabro drži u mom prilično haotičnom jelovniku). Nakon toga, još četiri stanice autobusom i eto me u školi. Tamo, nekih petnaestak minuta čujemo se samo tetkice i ja, a onda društvo lagano počinje da se okuplja. Što đaci, što profesori, što ostalo osoblje. U 8h kreće nastava, i ja svojim odmornim paperjastim koracima odjezdim skroz pravo niz hodnik pa lijevo kroz svečanu salu, otvorim jedna vrata, provirim kroz druga, i eto me kod maturanata! I onda se svi lijepo pozdravimo – ja orna k’o zora u proljeće, dok njima duša spava, svakom zatvoreno po jedno oko, sjedi deset đaka, pet očiju me gleda. Evidentiram lijepo ko je prisutan, upišem čas, te započnem prvo predavanje, prethodno prekopavši svoj ormar sa staklenim vratima da nađem knjige koje će mi tog dana biti potrebne (toliko miliona milijardi svakavih drangulija u tom ormaru imam, da bih se mogla zakleti kako sam jednom prilikom, rovareći po onolikim papirima, vidjela Stravinskog u ćošku kako sjedi i pije čaj! Fin čovjek!)

E, tako je bilo prošlog četvrtka, a šta je sa ovim? Pa eto, kao prvo, nemam ni jednu tetkicu u kući, tako da sam onih prvih petnaestak minuta provela sama samcata, vrteći se po kuhinji da nađem svoju omiljenu šolju za kafu (dok je ostatak porodice čvrsto spavao). Drugo, nemam ni Kanarevo brdo pa samim tim ni pekaru u kojoj bih pazarila dvije hrono proje i kiselo mlijeko. A tek GSP što nemam, ama ni jednu jedinu liniju, čak ni onu pod slovom L, ili E, na primjer. Ma ni minibus! Ili bar jedan BusPlus aparat da očitam kartu, da me želja mine…Ne mogu čak da iskoristim ni svoje odmorne paperjaste korake da odjezdim u učionicu, pozdravim maturante i prekopam strahotni stakleni ormar (ne oprostih se ni sa Stravinskim, misliće čovjek da sam nevaspitana)! Ma kakvi, nego se samo nešto saplićem po stanu, prvo o par cipela u predsoblju, zatim o nekakvu igračku, koju još sinoć dušmani ostaviše nasred dnevnog boravka, samo da bih se ja lomatala preko nje. I sve tako, mili moji…

Međutim, kako sam u prethodnom pisaniju vrlo entuzijastično najavila, ovog jutra počeh sa organizacijom svoje online nastave. Moram priznati da je to jedna vrlo zanimljiva rabota. Jes’ vala! Jedno čudo modernog svijeta ! I u pravu su svi koji kažu da napredna tehnologija olakšava svaki segment ljudske svakodnevnice (ovo sam pročitala na internetu, moćno zvuči skroz ), jedino što bih ja dodala da osim što olakšava sve te segmente, napredna tehnologija popije i svaki segment mozga, izvuče ti dušu na slamčicu, a volja za životom ti kroz nos izađe, sa koferom u ruci, uz riječi OSTAJ MI ZBOGOM, ZA MENE VIŠE OVDJE MJESTA NEMA…Nemojte me pogrešno shvatiti, ništa ja protiv bilo kakvog napretka nemam, ali kako sam po sklopu jedna sasvim nježna i usporena dušica , navikla da bilo kakve životne promjene prihvatam lagaaaaano, korak po kooooorak, dok sve lijepo ne izanaliziram, sažvaćem i usvojim, ovo sada sam doživjela kao da mi je neko sručio kantu punu ledene vode direktno na glavu . Tačno tako, vjerujte! Jer, evo na primjer, jedan od prvih jutrošnjih zadataka je bio da sakupimo sve e-mail adrese i brojeve telefona djece kojima smo razredne starješine. I krenem ja lijepo u taj poduhvat. I šalju djeca stvarno istog momenta, i brojeve i adrese. S tim što mi je dio učenika u jednoj Viber grupi, dio u drugoj. U trećoj imam samo njih četvoro, a za četvrtu grupu ne znam ni kako se stvorila ! A poruke stižu li, stižu! Pa ja lijepo prepisujem svaki broj, po sto puta gledajući da li je 060, 061, 062, 063, 064, 065 ili 069. Pa da li sam pravilno ostatak zapisala? Sve trepćem, a pred očima mi tri hiljade cifara, uhvatile se u kolo i igraju Moravac, čak im i male opanke vidim na nožicama dok ih spretno prepliću ! Onda e-mail adrese, kuku majko ! Nešto, nešto, nešto, „majmunčić“ gmail.com. Pa opet – nešto, nešto, nešto, „majmunčić“ gmail.com! Dvadeset puta gmail.com-ova i isto toliko „majmunčića“! Pita me sin šta imamo za ručak danas, ja kažem VIDJEĆEMO, NISAM JOŠ ODLUČILA GMAIL.COM! Zamoli me ćerka da joj nađem majicu „za po kući“, ja kažem UZMI ONU 060 SIVU, ENO TI JE NA 064 FOTELJI GMAIL.COM! Štrikam one adrese i brojeve, ponašam se kao pomahnitala napredna tehnologija, a prije samo sedam dana sam spokojno pisala svoje šeme zelenim flomasterom na lijepoj bijeloj tabli. Za sve to vrijeme, primam poruke i iz virtuelnih učionica moje rođene djece. Stižu lekcije i domaći zadaci, ali onaj iz engleskog nikako ne možemo da otvorimo. PREUZMI DOKUMENT I SEJVUJ GA, viče moj muž. NEĆE, vičem, KLIKĆEM ALI NEĆE! Utoliko stiže na mail i tabela za operativni plan koji moram popuniti i poslati šefu svog odsjeka. Međutim, moram i nju da PREUZMEM i pritisnem UNESI IZMJENE, kako bih ukucala sve što treba. Na telefonu i dalje pristižu adrese, priključuju se djeca grupama vrijedno i odgovorno. Jedno dijete veli, ne može da instalira Viber pa ako mogu sa njom da komuniciram preko WhatsApp-a. Može, sinko, može, samo mi reci ko si, tako ti svega, nemoj da još i tebe moram da DAUNLOUDUJEM, jer preteći neću!

Negdje oko 14h završio se moj prvi online školski dan. Doduše, organizacioni, ali bez toga se nije moglo dalje. I završila sam sve, dragi moj dnevniče, uspjela sam !!! Prvi korak je savladan, škripi mi od njega glava kao zarđala kanta, ali idemo dalje, u nove pobjede! Kažu da čovjek ne zna da cijeni ono što je imao sve dok to ne izgubi. Potpuna istina! I ovim putem se obraćam autobusima 46, 50 i 27, da im kažem da ih volim najviše na svijetu, da mi mnogo nedostaju, i da bih se naradije vratila u njih, visila na rasklimatanim šipkama, brojeći stanice kada ću stići na Kanarevo brdo da kupim svoj hrono doručak. Sad mi se to čini kao najjednostavnija stvar na svijetu…Toliko za danas, dragi dnevniče!Nastavak 063 sutra gmail.com

20. MART 2020.

DAN 5.

Dragi dnevniče,

Danas je prvi dan proljeća , a mi smo ga dočekali skromno i u krugu porodice. Priroda se budi, cvijeće cvjeta, sunce sija , budi se optimizam kod ljudi, a nestaje zimska depresija. Mislim, tako bi trebalo da bude, ali bogami ja sebe jutros uhvatih kako detaljno vagam koja mi je opcija bliža, s obzirom na to da proljećne čari mogu osjetiti samo preko prozorskog stakla, što automatski znači da će i onaj malo prije pomenuti optimizam ostati zakačen za neko olistalo drvo napolju pa se nas dvoje eventualno možemo na razdaljini posmatrati i namigivati jedno drugome. Iskreno, nisam se neko duže vrijeme mogla baviti ovim životnim mudrolijama i razmišljanjima, jer su na moj broj već od ranih jutarnjih sati krenuli da stižu raznorazni mailovi, poruke na Viber i WhatsApp, poruke iz virtuelnih učionica (prvo kao notifikacija, a onda i kao mail, dakle, ukupno dvije za jednu!), SMS poruke, Messenger poruke, razna obavještenja duga, kratka, srednje duga i srednje kratka, linkovi za lekcije iz engleskog za prvi razred, linkovi za filmove iz muzičkog za peti razred, YouTube prezentacije, adrese elektronskih učenika, predlozi za nove online platforme, čak i neki recepti za pitu krompirušu na Instagramu, čisto da i ta strana ne bude zapostavljena. U jednom trenutku, dok sam tobože smireno pokušavala da iščitam i razvrstam sve to u neke kategorije (da mi bude lakše), provirim kroz prozor, kad, onaj optimizam me gleda sa drveta, smješka se, sav obasjan ranoproljećnim suncem i opijen vitaminom D, i viče: „Prvo ti, sestro, napravi tu krompirušu sa Instagrama, poslije ćeš lako! Znaš kako ono kažu – neće prazna vreća uzbrdo!“ Poslušah tu sugestiju, te se kao svaka savjesna prazna vreća istog momenta posvetih adekvatnom punjenju, kako bih što efikasnije krenula uzbrdo po sve one informacije od kojih telefon samo što mi nije eksplodirao. Odustala sam od pite krompiruše, , jer me cijeli taj proces i nije nešto naročito ranom zorom privlačio, već krenuh da zgotovim neki normalan doručak, nešto što uobičajeno jedem svakog jutra. Otvorim frižider, kad ono, nema kiselog mlijeka, a baš mi se neizdrživo i neodložno jelo! Ništa, odlučim da odem do prodavnice u susjednoj zgradi, ko velim, nemam masku nikakvu, nemam ni rukavice, ali procijeniću situaciju. Ako bude gužva, vraćam se istog momenta, a ako bude čista slika, pazarim to što mi treba i odmah zatim krećem nazad u stan. I započeh ti ja tako svoje pohode od ukupno pedeset metara, otvaram laktom vrata od lifta (mada sam lakat više utukla, nego što sam tobože bila efikasna), a guram ih drugom nogom iznutra kako bi uhvatila zamah da se zatvore i „uhvate kontakt“ da lift krene (vrhunac tehnologije u mirijevskim zgradama iz ’78.). Vozeći se sa sedmog sprata ka prizemlju, razmišljah kako onom rečenicom „nemam ni masku ni rukavice“ treba da se bave hirurzi u nekoj tamo operacionoj sali pa onda lijepo pošalju sestre da im donesu sve to iz bolničke ostave, a ne da mislim o tome ja koja idem u zgradu preko puta da kupim kiselo mlijeko. Ali ‘ajde, šta da se radi, čudna neka vremena došla, ništa živo više logike nema.

Za veliko čudo, kad sam stigla u prodavnicu, unutra nije bilo nikog osim jedne gospođe i mene (mušterije) i kasirke (privatna je radnja u pitanju). Savršeno, ma kao naručeno, pomislih, te stavivši u korpu nekoliko čaša kiselog mlijeka, požurim ka kasi, kad ona gospođa me prestigla i već vadi novčanik da plati. Stanem iza (trudeći se da ispoštujem razmak od bar metar i po između nas dvije), strpljivo čekajući da dođem na red. Ispostavilo se da je gospođa ispred došla da kupi cigarete, i to dvije kutije neke marke, nisam ni obratila pažnju koje. Kasirka ih izvuče odnekud sa nebesa, otkuca račun i veli: „Petsto dinara!“ Gospođa izvlači karticu da plati, međutim, kasirku kao da je neko odjednom ključem na leđa navio, te stade da komentariše, ma ni jednom više ne trepnuvši: „Petsto dinara dve kutije, zaboga, Miro, pa za to možeš kilo mesa kupiti! Možeš tri kila voća, ili trista grama nekog lepog suhomesnatog! Možeš kutiju porodičnog sladoleda, Miro…“ Vidim ja da se Mira lagano roguši, usta skupila ispod samoga nosa, obrve prebacila preko kapaka, sva se od mrštenja zgužvala nekako, a kasirka veze li veze, i neumorno pravi spisak šta se sve može kupiti za pola crvene. Mislim se ja, ćuti, ženo, zaboga, vidiš da hoće te cigarete, naplati joj pa da se razilazimo! Ćuti, šiške će ti Mira iščupati i popušiti ako i dalje nastaviš! Ma šta šiške, popušiće i moje kiselo mlijeko pa šta ću onda, da opet novo kupujem? Bože me sačuvaj, šta je s ovim narodom, šta se ovo radi? Mada, iskreno, slušajući sve one kombinacije o kupovini za petsto dindži, na vrh mi je jezika bilo da viknem Miri kako može i dva pakovanja „Somborske“ fete da kupi, na sniženju je u Tempu, lijepo će joj uz kajganu doći! Samo neka ne ide bez maske i rukavica! Eh, šta ti je zakon mase, odmah svi krenu isto da se ponašaju, padaju kao domine, prosto da ne povjeruješ! Dobro ovo je bila masa od svega nas tri, ali sve ti je to isto, da ne filozofiramo mnogo, nema se kad!

Ne znam kako je Mira uspjela da se iskontroliše, elem, plati ona to po šta je došla, mrmljajući sebi u bradu kako joj je na cijelu muku falilo još samo da je neko preslišava, pokupi one dvije kutije i odleprša dalje svojim poslom. Ja priđoh kasi, sasvim smirena zbog saznanja da se kasirka sigrurno neće baviti kalkulisanjem mog računa i kupovine, jer za sedamdeset dinara teško da možeš napraviti više od nekakve dvije mučene kombinacije. A i kiselo mlijeko je zdravo pa joj neću biti toliko zanimljiva, tako da se ja ubrzo vratih domu svom (opet lomeći lakat na onim vratima od lifta i udarajući nogom u vrata da doprinesem „kontaktu“). Kako sam doručkovala, prazna vreća se napunila i svijet je odjednom dobio neke druge boje (vjerovatno mi je sve bilo bijelo pred očima od gladi pa mi se sad razbistrilo, a ne što sam poetična i romantična). Dobro, ne cijeli svijet, nego ovih šezdeset karantinskih kvadrata, ali to mu sad svakako dođe na isto. Onako puna energije, bacih se na četiri miliona svježe pristiglih online poruka, i vidim, bistrija mi slova! Viber jarko ljubičast, WhatsApp proljećno zelen, Messenger se nebeski plavi, dakle, sve je kako treba. Pogledam još jednom kroz prozor, vidim da je onaj optimizam na istom mjestu, mahnem mu, namignem, i krenem dalje u svoje dnevne pohode…

Toliko za danas, dragi dnevniče! E da, veliki pozdrav za Miru, stoički je sve izdržala !

Nastavak slijedi sutra…