Ko to tamo peva (al’ na moj način) – 3. dio


14. jun 2016.

Ja, kad bih kojim slučajem uzela kompletno ozvučenje sa koncerta Zdravka Čolića na Marakani, iz 2007. godine, i zalijepila ga na uši, opet ne bih mogla da nadjačam zvuk motora u dvadesetsedmici iz „stare garde“ autobusa. A tobože, očekujem nešto od dvije malecne slušalice! Što bi rekle ljubazne gospođe šalteruše: „Pfffffffffff….!!!!“

19. maj 2016.

Ako više znam kako da se obučem po ovom vremenu… Krenem na posao i zaključim da na sebi imam sve dužine rukava, kožnu jaknu preko ruke, baletanke, maramu, kišobran u torbi, što bi rekli – NIĐE VEZE!!! Fale mi još samo kupaći kostim, šubara, suncobran, šator i pašteta u konzervi, ako me kojim slučajem strefi vremenska nepogoda pa da se sklonim i preživim! Eto, ako se održavaju kakve maškare na putu do Rakovice, javite, osvajam prvu nagradu sigurno!!!

16. maj 2016.

Eto, očekivala sam da će mi se izviniti gospođa koja me u autobusu svom snagom nagazila svojom ogromnom gumenom platformom, da će mi makar reći: „Žao mi je što sam Vam otkinula prste i svojom štiklom stigla do središta Zemlje…“ Kad ona ni pet ni šest, nego veli: „A i Vi svuda stavljate te vaše noge! Pripazite malo!!!“ Jeste, gospođo, jeste, inače imam punu torbu nogu pa čim uđem u prevoz sve ih izvadim i razbacam po podu…. E pa, nemam riječi, ali stvarno!!!

12. april 2014.

Malo prije, u mom omiljenom autobusu br. 46, otkacila se sipka za koju sam se drzala, pa sam ljupko poletjela unazad. Iza mene je bila jedna gospodza, sa velikom kariranom torbom od nekoliko kvadrata. Odbila sam se nekako o pomenutu personu i sjela na njenu torbu. Unutra je nesto puklo. Nekako sam ustala, sa strahom se hvatajuci za drugu sipku. Uocila sam kod gospodze visok nivo stresa, jer su joj se usta pomijerala brze od zvuka. Promrmljala sam nesto kao IZVNTE, i sisla na sledecoj stanici glave crvene kao oveca kuvana cvekla. Uh, nadam se samo da je sipka dobro….

2. april 2016.

Šta je sa ovim vremenom??? Juče se dvoumim da l’ na plažu da idem. Jutros ulazim u prevoz, zveckaju mi kosti od hladnoće, cijeli tramvaj se ori, neka bakica ispred mene sve misli da joj sitniš ispada iz džepa, izbezumila se tražeći ga!!!

24. januar 2016.

Juče ujutro, na autobuskoj stanici, pri temperaturi od -6, jedna mlada gospođica stoji do mene i trese se od hladnoće kao prut. Međutim, nije bilo šanse da stavi kapu na glavu, jer bi pokvarila frizuru. Takođe, šal mnogo ljepše izgleda kada se obmota 6 puta, ali oko ramena – ne smije nikako da pokrije vrat. Eto, bar je poslije par minuta stavila naočare za sunce pa mi bi drago što se čeljade ipak malo ugrijalo…

22. januar 2016.

Sinoć u pedesetici gužva neviđena, duša dušu davi, a ja osjetim, duva promaja odnekud. Okrenem se, kad ono neka gospođa stavila po dva para vještačkih trepavica na svako oko i trepće li trepće, vrat mi se ukočio, morala sam Diklofen da popijem…

23. decembar 2016.

Zaključila sam da me toliko izmori cijelo ono oblačenje pred izlazak napolje, da je sva sreća što ispred zgrade nema nikakav kauč ili fotelja na rasklapanje. Pouzdano znam da bih se u tom slučaju samo smjestila i zadrijemala.Prvo dok navučem rukavice. A njih moram prije nego što obučem jaknu, jer ako idem obrnuto, ne mogu lijepo da ih uvučem ispod rukava pa me obavezno ubije promaja po ručnim zglobovima. Naravno, i rukave od majice moram da uvučem u rukavice, inače će jakna da ih nagužva do lakata i onda opet ništa nisam uradila.Poslije rukavica ide kapa. Ona mora da bude sledeća, jer u protivnom, ako stavim prvo šal pa onda kapu, ona obmotana vunena gomila će je stalno gurati naviše pa ću većinom dana izgledati kao Štrumpf, sa kapom smještenom na vrh temena. Ovako je lijepo podvučem pod obod šala i ona nigdje ne mrda.Na kraju oblačim jaknu. Kad nalegne na svoje mjesto, valja je zakopčati. Međutim, obavezno zapne bar jednom ona njena postava za rajsferšluš. Kad to odglavim, upetlja se rub od džempera, koji sam za svaki slučaj obukla preko majice. Pošto ne pomaže da ga samo sklonim u stranu (opet se vrati i smeta), sve se naginjem naprijed, da napravim lufta za zakopčavanje pa izgledam kao da sam, ne daj Bože, stukla pola flaše rakije i onda me preteže naprijed!Kad je konačno završena agonija sa zakopčavanjem, dolazi najteži dio! Pošto imam „poštarsku“ torbu, moram onaj dugački kaiš da prebacim preko glave na lijevo rame. Taj kaiš obavezno zapne za kapuljaču jakne, i onda ne mogu nikako da ga otkačim pa se bjesomučno izvijam unazad, ne bi li skliznuo nekako! Ove komšije iz zgrade preko puta garantovano misle da pokušavam, iz nekog čudnog razloga, da poljubim sama sebe u leđa!I eto, kad se sve to konačno završi, ja sam mrtva umorna! E da, ne spomenuh obuvanje čizama i to uvlačenje nogavica u iste. Sva se presamitim, udari mi krv u glavu dok sav posao obavim, poslije mi se vrti u glavi, prosto moram čokoladu sa lješnikom da pojedem, da mi još kojim slučajem ne padne i šećer… Ozbiljno, lijepo mi dođe da do povratka kući ništa ne skidam i da sjedim cijelo vrijeme u kompletnoj opremi, nego ne znam kako bi me djeca u školi gledala, ionako im čudno djelujem…

2. decembar 2016

E, ljudi moji, šta me snađe malo prije… Uđem ja u dvadeset sedmicu kod Pravnog fakulteta, kad, uđoše za mnom i dvije djevojke – drugarice. Jedna sjedne pored mene, a druga stane iznad nas. Taman se njih dvije zapričaše, a na sledećoj stanici eto ti još dvije takve djevojke – drugarice. Kad se sve četiri međusobno primjetiše, nastane teška cika, vika, kikotanje, pozdravljanje, nadglašavanje, a sve se, naravno, zguraše oko mene, kako drugačije je l’? I, prvo dok su se izljubile: ova s ovom, ona s onom, ova s onom i ona s ovom! Ma zaklela bih se da je na kraju svaka još i sebe po jednom cmoknula! Prepadoh se, sad će i mene na pravdi Boga da ižljube i za zdravlje pitaju! Poslije prijateljskih cmokića i i standardnih pitanja „ko, šta, kako i gdje“, krenu one međusobno da hvale jedna drugu: Jao, kako super izgledaš, ne, ti super izgledaš, ma daj, ti si strava, ma neeeee, strava mi kaže. Iskreno, mene strava već polako počela leđima podilaziti, zabučalo mi u glavi, a frekvencije samo rastu! Ali avaj, to tek bješe početak! Jer, kad se svaka do izbezumljenja nadivila kompletnom izgledu one druge, treće i četvrte, krenu pohvale na račun detalja: Jaoooo, što su ti dobri nokti, ne, tebi su, ma ne, tebi su, ma daaaaaj, tebi su, ko mi kaže, tebi su, jaoooo! Uhvati mene već panika, pošto vidjeh da su sve komplet sređene, od glave do pete pa se mislim, koliko materijala imaju za divljenje, naći ću ih i sutra u autobusu, a radim tek u popodnevnoj smjeni… Međutim, skoncentrisaše se nekako na kosu. I, poslije obaveznog – divna ti je kosa, ne, tebi je, ma daaaaj, tebi je, ma kakvi, tebi je, ne budi luda , tebi je, i tako četiri puta u krug – započe saga o njezi kose, kao i prigodnim preparatima. Ova do mene se žali kako je presom izravnala kosu, ali joj se jutros desna strana izvila pa je pala u depresiju. Ova iznad mene krene da hvali neki poznati sprej za kosu, koji je „brutalan, majke mi“, kad su takve situacije u pitanju. Treća prebaci kosu skroz sa lijeve strane i rastrese je nekoliko puta, da bi određeno vlasište, dabome, završilo na mojoj torbi. Hahahaha, hihihihihih, hehehehehe, kikoću se sve četiri, ovo djete mi se izvinjava, a ja se mislim, ma samo ti daj još koji „rastres“, fali mi taman toliko da ispletem izvrnutu pletenicu dok sledeći prevoz čekam…

24. novembar 2017.

Evo ovako: malo prije u tramvaju preko puta mene neka gospođa, naravno, viče u telefon toliko glasno, da mi nije bilo jasno zašto uopšte troši minute, kad bi je onaj sa druge strane slobodno čuo i bez telefona. Evo sada mi je na desno uvo intonacija niža za pola stepena, nagrabusiće ovi moji sutra na solfeđu. I to nije sve! Krenem da izađem iz tramvaja, kad, ispred mene neki par – momak i djevojka, mladi i ustreptali. I, namjesti se nekako da je prvo izašao on pa ja, pa tek onda njegova bolja polovina. Ne gledajući iza, uhvati mene dečko lijepo za ruku, prosto se prepadoh živa kuda li će sa mnom, a ni ručak nisam skuvala! Zacrveni se delija kad vidje koga vodi, promrmlja nešto kao „mhmhmhmhm“, a ja se mislim, e, moj sinak, ne znaš ti u kakvo si se kolo uhvatio, drži ovo tvoje umiljato čeljade iza pa da ja polako kući krenem. Ionako mi je desno uvo stradalo, valja mi štetu popravljati…

17. oktobar 2016.

Žurim danas nazad u Mirijevo, a igrom slučaja mi se namjestilo da treba da promijenim ukupno tri prevoza da bih stigla. I, uđem ja u prvi, kad, na sledećoj stanici eto ti nekog čikice, sjedne pored mene pa kad poče bjesomučno da „škljocka“ zubima, ja se već ozbiljno namrštim. Poslije nekoliko stanica, promijenim prevoz, smjestim se na slobodno mjesto pored određene gospođe, a ona žvaće nesrećnu žvaku, dušu joj uzima po deseti put, čujem one unutrašnje „rafale“ balončića koje toliko ponosno proizvodi, već mi se svijest polako mrači! Izađem i iz tog autobusa i, pošto sam nekako prosto znala da će u onaj treći da uđe šestočlana porodica, od kojih će dvoje da hrskaju čips, dvoje da grickaju i pljuckaju sjemenke, a onih preostalih dvoje da uživaju glasno grizući sočne jabuke (a svi će da se smjeste upravo oko mene!), odlučih da krenem pješke! Svjež je vazduh, duva jak vjetar, taman će me pogurati uzbrdo!!!

17. maj 2019.

Danas sam dvadeset sedmicom, od Pravnog do Mirijeva, putovala nekih pola sata. Tokom cijele trase, momak i djevojka, koji su sjedjeli ispred mene, dogovarali su se šta od hrane da naruče preko neke aplikacije. Doduše, momak je odmah znao šta će da jede, a djevojka nikako nije mogla da se odluči. Znači, od početka „Ruzveltove“ pa do stanice „Stojčino brdo“, ja sam slušala sledeće: hoćeš belo meso – neću, hoćeš pljeskavicu – neću, ne volim pljeskavicu, hoćeš hamburger – neeeeee, to je masno, hoćeš picu – ma kakvi, to je tek kalorično, hoćeš sendvič sa vratom – šta ti je to vrat, hoćeš slanu palačinku – ne jedem palačinke, hoćeš pastu neku – nikako, testenina goji, hoćeš giros – neee, grozno, ogroman je a i sva ću se umazati, hoćeš falafel (?!) – muka mi je od njega. I sve tako!!! Na kraju je rekla da hoće „Kapreze“ salatu pa su se onda na krv i nož posvađali, jer mučeni momak nije znao kakva je to „Kapreze“ salata i pomoću koje aplikacije da je naruči. Ona se do srži naljutila zbog takvog njegovog gastronomskog neobrazovanja, kao i neinformisanosti o vrstama zdravih, dijetalnih, italijanskih salata, i demonstrativno okrenula glavu ka prozoru, ne progovorivši više ni riječi. Meni bilo žao dečka, em mrtav gladan, em sav unezvijeren gugla da nađe šta je to „Kapreze“ i gdje raste, ma se mislim, čekaj ti, sinak, ovo vam je očigledno sam početak veze, tada sve mi zobljemo sjemenke, grickamo travu i zalivamo nemasni sir maslinovim uljem, praveći ptičije zalogaje. Pitaću te za koji mjesec kada krene punjena pljeka i pica sa filovanom korom posutom susamom, bili vi meni živi i zdravi, dragi moji golupčići 🥰🥰🥰! Do tada, neka vam je prijatan „Kapreze“, tražićeš ga ti nazad… 😉😉😄😏

2 mišljenja na „Ko to tamo peva (al’ na moj način) – 3. dio

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se /  Promeni )

Google photo

Komentarišet koristeći svoj Google nalog. Odjavite se /  Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se /  Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se /  Promeni )

Povezivanje sa %s