Usmenost, pismenost i žuti auto


Baba Milena – mamina mama – doputovala je na ovaj svijet sa badnjacima, tačno 6. januara, davne 1931. godine. Sa njega je otišla skoro devedeset godina kasnije, 2. avgusta, ruku pod ruku sa Svetim Ilijom Gromovnikom, tačno onako kako joj je i priličilo. Ne sumnjam da mu je usput održala i kakvo predavanje, izgovorila nekoliko stihova koji su joj „onog momenta samo tako došli u pamet“ pa čak ga i prekorila da je ne požuruje toliko, jer će ionako stići tamo gdje su naumili, plus što ne treba ljude požurivati, nije lijepo, a konkretno njoj je to uvijek baš onako smetalo. Pogotovo ako je bila usred nečeg važnog što je htjela da saopšti. Tako da, ako je ko početkom tog avgusta, ljeta 2019. prisustvovao negdje kakvim neočekivanim munjama i gromovima, da zna o čemu se u stvari radilo, i da se ne čudi. Znajući babu Milenu, za očekivati je bilo. A nisam baš sigurna ni u strpljivost Svetog Ilije, jer da je takav, ne bi grmio toliko, zasigurno. Ne ide to jedno s drugim!

Djed Branko (takođe po majci), otišao je za babom nepuna tri mjeseca kasnije. Onako skromne i mirne duše, nije birao neke specijalne datume kada će se svijetu predstaviti, a kada pozdraviti s njime. Jedino što je za oba važna događaja izabrao jesen, 12. novembar i 22. oktobar, što je nekako i razumljivo ako ćemo pošteno. Lijepa je jesen, posebna nekako, pripremajući prirodu na dugačak zimski san, a zamazujući joj oči (da je odvrati od onoga što je čeka) najljepšim nijansama žute, crvene i narandžaste boje. Tako je to sa jeseni, i na ovom, a sigurna sam, i na onome svijetu… Inače, mislim da je djedu neobično bilo samom poslije toliko decenija zajedničkog života pa se samo umirio i otišao. Mada ne sumnjam i da mu je baba Milena pokazala kakav mot rukom i mig okom da dođe, da ima nešto vrlo bitno da mu ispriča i da to nikako nije za čekanje, dabome pa čemu onda toliko odugovlačenje? A kao sad da se sjeća, sigurno je dodala negdje odozgo sa nebesa, kako je uvijek požurivao da odnekud stignu kući na vrijeme za dnevnik, tako da može i on njoj ovog puta udovoljiti, molim lijepo! Pa ne traži mnogo!

Dok je baba Milena uvijek sa ogromnom dozom ponosa i miline navodila kako je porijeklom iz Gornjeg Morinja, i kako se tamo rodila i odrasla u kući čuvene familije Milutinović, donoseći sa sobom u miraz karakter jak kao temelji kamene kuće iz koje je potekla, djed Branko nikada nije mnogo o tome pričao, mada smo svi mi i bez bilo kakve priče znali da je rodom iz Grblja, iz mnogočlane porodice Duletić. Ne znam tačno kada i gdje su se baba i djed upoznali, ali mi je svakako, kao vrlo upečatljiva, ostala priča kako je on, kao mlad momak, pješačio iz Grblja pješke sve do Gornjeg Morinja i nazad, da bi se babi udvarao. Svi koji u Boki žive, ili je poznaju na ovaj ili onaj način, znaće da je razdaljina koju je djed u tim prilikama morao da pređe bila stvarno ogromna, i da nama, koji smo danas blagosloveni raznim udobnostima i olakšicama na četiri, a i više točkova, nikako ne može biti jasno toliko tabananje i pješačenje, da bi vidio jednu osobu na možda sat vremena, ili čak manje, koliko god ti ona draga bila i srcu prirasla. Ne znam, vjerovatno su zato i ostali toliko zajedno, ili, kako je to baba Milena često znala da kaže „brak je navigacija“, a oni su skupa, eto, navigavali preko šest decenija. U dobru i zlu. Bez ikakvog pretjerivanja.

Veliki dio svog zajedničkog života, baba i djed su proveli u Kamenarima, gdje su se rodili moja mama, tetka i ujak. Djed Branko je radio na trajektu i tamo je ostao sve do penzije. Sedamdesetih godina prošlog vijeka, od firme je dobio stan (odnosno gornji dio kuće, sa dvorištem i prilično velikim vrtom iza) na granici Bijele i Baošića, u kome su oboje živjeli do kraja svoje zanimljive „navigacije“. Baba Milena nije bila zaposlena, već je, kao i većina žena u tom periodu, vodila računa o kući, djeci i porodici, ili, kako se to danas popularno kaže – bila je nezaposlena domaćica koja sjedi kod kuće i ništa ne radi. Voljela bih da sam zapisala neke prilično oštre, a duhovite opaske, koje je baba Milena imala običaj da kaže vezano za nepostojeći i neplaćeni posao, koji se nekako sam obavljao od jutra do mraka, dok su djeca isto tako sama odrastala i sama se vaspitavala. Ali kako se njenih riječi ne sjećam doslovno, ne želim ih otprilike ovdje napisati, jer bi sav onaj njen britki duh i otresita narav ostali nekako zamagljeni i nedorečeni, a to mi nikako nije cilj. Pogotovo što želim da oboje prikažem baš onakvim kakvi su bili i kako ću ih se za života sa najljepšim emocijama sjećati.

Često kažu kako je svako dijete jedna velika mješavina različitih gena svojih predaka, kako bližih, tako i onih iz starijih generacija. Kod mene je to svakako slučaj, pouzdano mogu da tvrdim, mada, imam osjećaj kao da će mi još koja decenija trebati da ih sve nekako posložim na svoje mjesto i bar jednim malim dijelom utvrdim šta se sa čim pomiješalo i gdje se tačno utkalo u moju ličnost. Jer kad postavim pred sebe zamišljenu sliku roditelja sa očeve i majčine strane, štošta se tu imalo naslijediti i smućkati pa nije ni čudo što sama sebe nekada ne mogu uhvatiti ni za glavu, ni za rep. Jedan djed, umjetnik – slikar, muzičar – proputovao pola svijeta, vječito tragajući za nekakvim inspiracijama, doveo kući nevjestu direktno iz Teksasa, a inače porijeklom iz Češke, ni manje ni više! Drugi djed sušta suprotnost prvom, mirnog i prisebnog duha, sve što je ikad želio našao tamo odakle je potekao, ne osjećajući potrebu da ide čak do Amerike, ni po nešto za život važno, a kamoli po nekakvu inspiraciju. Baba Meri, pola priče na engleskom, pola na srpskom (koristeći povremeno i po koji češki izraz, kad se sjeti…), sva u bojama – od kose koja se na suncu u lila presijavala, do prirode koju si mogao na papiru prikazati sve u roze i žutim nijansama. Onda Baba Milena, sušta suprotnost svima zajedno, veliki poklonik „bordo i drap“ materijala za suknje „A“ kroja, aranžer najljepših, najmirisnijih malih i velikih buketa cvijeća iz sopstvene bašte, sa gromadom od naravi, toliko snažnom, da mi se često fizički činila mnogo većom nego što je u stvari bila. Kako je odvede Sv. Ilija u avgustu, tako mi je odjednom izgledalo kao da se noseći stub neke naše zajedničke, zamišljene kuće sam od sebe urušio pa se sada sve klimata tamo-amo, od podruma do potkrovlja, a mi se moramo nekako snaći da sve to lijepo opet učvrstimo, boga pitaj kako… I eto, od svega toga gore opisanog ja sada imam po malo, a nije mi se uvijek sa svim baš najlakše snaći, priznajem. Velika se mreža isplela, a čvorovi mornarski. Ima posla i za dva čovjeka, a ne za mene jednu jedinu…

„Nisam pismena, ali sam usmena“, govorila je baba Milena toliko često, gotovo svaki put kada bismo se vidjele ili čule telefonom , „Jesi li me čula, Milica? Ko zna što bi sa mnom bilo da sam učila škole, e?“ Ja bih joj uvijek potvrdno klimala glavom (ne preko telefona, tada bih koristila rečcu DA, jer svakako ne bi mogla čuti moje klimanje preko nekakve tamo čudne žice), pokušavajući u mislima do kraja da izanaliziram njenu omiljenu ličnu umotvorinu. Naravno, mnogo teže mi je to išlo dok sam bila mala, ili ako ću baš iskrena da budem, pojma nisam imala šta mi to baba govori, a i zašto! Mislim, ono o propuštenom školovanju sam shvatala, i bilo mi je žao što baba nikako nije mogla tu svoju želju ostvariti zbog različitih teških životnih okolnosti. Iako, ruku na srce, malo sam se čudila, onako mala i zatrpana svakodnevnim domaćim zadacima, ko još pri čistoj svijesti i zdravoj pameti toliko žarko želi da radi trista jednačina sa dvije nepoznate i pamti nekakvog Nabukodonosora i kojekakva šašava imena što samo u knjigama iz istorije obitavaju. Ili, božemesačuvaj, traži u tri pjesme pretkosovskog ciklusa sedamdeset primjera za glagolski prilog sadašnji, ne bi li ga što bolje naučio! U tim momentima bih se vrlo rado sa njom bila mijenjala, pogotovo kad smo onomad kod, sad već pokojne, nastavnice Nede, iz biologije, učili diobu ćelija pa je valjalo zapamtiti sve one nesrećne nazive faza diobe, a svaki se sa svakim za dva slova razlikuje! I to uvijek dva različita slova! Pa mozak mi se samo od te lekcije sedam puta podijelio!

Kako sam odrastala, tako mi je svakim danom sve jasnije bilo o čemu je baba Milena pričala. I stvarno je bila jedna od „najusmenijih“osoba koje sam ikada upoznala. A živu istinu je govorila – ko zna gdje bi joj kraj stvarno bio, da je imala prilike da se opismeni i obrazuje. Jer, posjedovala je čitav spektar lično osmišljenih izreka i mudrosti. Često je pričala u metaforama i simbolima, čak i zagonetkama. Odlično je rimovala, sastavljala stihove, s namjerom, a i slučajno, onako „kroz priču“. Onda bi obavezno rekla: „Vidiš kako je ispalo u stihove, a nijesam planirala“ pa smo se zajedno novonastalom, a skroz slučajnom „proizvodu“ smijale i smijale. Imala je čak i male lične „kletve“ za onoga ko je naljuti. S tim što su to prije bile neke duhovite mudrolije, neko gunđanje u stihovima, nego prave kletve, daleko od toga. Za svaku našu životnu priliku (a i nepriliku), znala je šta će da kaže i koje će riječi da upotrebi. Tako nas je ispraćala u osnovnu školu, srednju, na fakultet… Kad odlazimo od kuće i vraćamo se o praznicima i raspustima, kad smo polagale ispite, diplomirale… Kad smo se udale, dobile djecu… Uvijek je imala spreman poseban mali govor, onako od srca upakovane i složene najživopisnije rečenice, koje više neću imati prilike nigdje da čujem, a koje moja nesmotrena glava, vječito opterećena nekakvom nepotrebnom trkom, gužvom i nervozom, nikada nije našla za shodno da zapiše, ne shvatajući koliko su originalne i neponovljive. I sa koliko jake, iskrene želje i pozitivne energije je svaka od njih izgovorena. Zato zapisujte, bilježite, slikajte, ili snimite ono što vam je u stvari važno i dragocjeno, jer vrijeme brzo prođe, a tek kasnije shvatite da se druga prilika neće možda nikada više ukazati…

Baba Milena nikako nije voljela da joj govorimo dvije riječi – SUPER i ĆAO! „SUPER je gorivo i ništa drugo“, govorila je kad god bi nas čula da upotrebljavamo taj strahotni strani izraz, a mi bismo se zdušno bacale na grozničavo traženje sinonima za spornu riječ latinskog porijekla, koja se među nama mlađima toliko već bila ukorijenila, da nikako nismo mogli da shvatimo šta je to toliko strašno i neprihvatljivo u vezi sa njom. Takođe, kada bismo završavale telefonski razgovor, ili se rastajale poslije posjete, najgora varijanta bi bila ako bismo joj rekli: „Ćao, baba!“ „Nemoj mi to ĆAO, šta ĆAO, nijesmo u Italiju!“, ljutito bi prokomentarisala, a kako meni zapravo i nije trebalo više puta ponavljati da bih nešto popravila, vrlo brzo sam naučila da joj uvijek za kraj kažem DOVIĐENJA. I sad mi je neizmjerno drago zbog toga, jer je i primjerenije, a mnogo ljepše i toplije zvuči. A i nismo u Italiji, živa istina! Tako sam joj jedno DOVIĐENJA u sebi rekla i onog 2. avgusta kada je otišla pa ako me čula, sigurna sam da joj je baš milo bilo.

Kad god bi nam dolazila u posjetu, baba Milena je donosila buket cvijeća svježe ubranog tog dana u svojoj bašti. Ono što je tada cvjetalo, to bi nam i poklanjala. Svaka grančica je bila savršeno složena i uklopljena sa onom drugom, a da od Bijele do Kamenara to cvijeće ne bi svenulo (pogotovo ljeti kad je vrućina), umotavala je donji dio buketa u mokru bijelu krpu i vezivala koncem, ili tanjim konopcem. Nekad je taj buket donosila tek onako, da ga stavimo na trpezarijski sto kao ukras, a nekad su to bile sasvim specijalne namjene: za rođendan, slavu, Uskrs, Božić…Da mama odnese u crkvu i stavi pored određene ikone… Da prisloni uz kuhinjski prozor, jer joj se učinilo da tu najljepše „figura“… Da uzme dva cvijeta iz buketa i stavi ih tačno tamo gdje je u momentu, još kod kuće, zamislila, a ostalo kako mi rasporedimo… I sve tako. Kad dođe jesen, osim cvijeća, donosila je i one male kese od zamrzivača, do vrha pune zrelih čičimaka (vrsta voća, koja oblikom i veličinom podsjeća na masline, a ukusom otprilike na nešto kiseliju jabuku) a pri samom vrhu pedantno vezane u čvor. I sve bi to vadila iz svoje karirane torbe, šuškajući do besvijesti sa desetinama kesa (uglavnom praznih), koje su se u njoj nalazile za NEDAJBOŽE, ako nešto kupi, a nema u čemu da spakuje. Tu torbu je nosila i nedeljom na pijacu u Risan, gdje je naprosto obožavala da ide, da detaljno obiđe i prouči sve što se tog dana na prodaju našlo pa bi čuvene prazne kese konačno našle svoju dugo očekivanu namjenu. Tačno sam znala, ako poslije pijace ona i djed, na povratku kući, svrate kod nas na kafu, obavezno bi se u kesi, u kesi, pa u još jednoj kesi, u torbi, našla i neka sitnica za nas. Ili haljina za mamu. Možda i neki crveni džemper sa velikim, isto tako crvenim dugmadima, koji joj se baš onako svidio, a prodavala ga je „žena od brata od toga i toga iz Morinja, kako ne znaš koji je?! Sve donosi robu odatle i odatle, a divnih džempera ima! Probaj, ‘ajde…“ Onda bismo svi pola sata isprobavali i džempere, i haljine, ili proučavali kvalitet peškira, kuhinjskih krpa, jastučnica…Sve zavisi šta je tog dana na pijaci zanimljivo našla. Pa bi prepričavala doživljaje – koga je srela, šta joj je ko rekao i šta je koga pitala. I tako sve dok djed ne ustane sa stolice i kaže kako je vrijeme za polazak kući i popodnevni odmor. A babi se baš nikada nije išlo kad i njemu pa tek je počela da priča šta ima, a nije sve ni izvadila iz torbe. Onda djed ode po auto gdje je čitavu vječnost za volanom strpljivo čeka, dok nam ona opisuje još neku zanimljivost. Ili kaže još jedan stih koji nikako nije planirala, ali eto, sam joj je u misli niotkuda došao… Pa se smije tom stihu, toj neplaniranoj rimi, sve dok i ona i njena karirana torba konačno ne zamaknu za kapijom.

Otkada sam sa svojih sedamnaest ljeta otišla u Beograd da studiram pa sve do avgusta 2019. godine, nije prošao ni jedan, manje ili više, važan događaj u mom životu, a da ga baba Milena nije ispratila na onaj sebi toliko svojstven način. Uvijek mi je govorila kako me u mislima prati i kako mi vazda sve najbolje želi, a da će me u mojim putešestvijama čuvati taj i taj svetac, tačno po njenoj želji i kako je ona zamislila. I ja znam da je tako i bilo. Tačno znam, jer me svaki put, za ove skoro tri decenije, ispratila i dočekala sa buketom cvijeća zamotanim u bijelu, vodom natopljenu krpicu. I sa ponekim besprekorno upakovanim peškirom ili jastučnicom, čak i posteljinom. I sa čitavim kilogramom čuvene „Jančić“ kafe, koju su pržili i mljeli direktno u Bijeloj, a za koju je ona smatrala da joj nema premca, ne samo u Boki, već na cijeloj kugli zemaljskoj. I poslije koje ja nikako ne mogu naći neku drugu koja bi mi više prijala, pogotovo od onda kada sam spremala ispite, pare bi bile pri kraju, a ja se sjetim da mi je ostalo još jedno neotvoreno pakovanje „Jančić“ kafe. Pa mi miriše sto puta ljepše nego da sam otišla i četiri kese bilo koje druge kafe sama pazarila. Znam da je tako mislila i onomad kada je išla da mi kupi zlatni lančić i privjezak, kao poklon pošto sam diplomirala. A onda je zadivljeno i ushićeno prepričavala kako mi je bila namijenila jedan zlatni krstić, ali joj je u tom momentu zlatar pokazao i privjezak sa ugraviranim likom Sv. Petke, pri tom tumačeći, kako to nikako nije moglo biti slučajno, te mi je kupila oba. I onaj koji mi je namijenjen, i onaj koji je suđen, tako mi je onda rekla. I tačno znam da je tako mislila i kada smo se poslednji put čule, u ljeto ove godine, ja u Beogradu, ona u svojoj kući na granici Bijele i Baošića. Pa je po hiljaditi put poželjela da me čuva i Onaj i Ovaj, a i napomenula kako sam joj vazda lijepe poklone sa putovanja donosila. Kao onu lepezu. Ili tople bordo papuče.. I koliko se „silno iznenadila“ kad je onomad pročitala onu šaljivu, dugačku pjesmu što sam o nekim bokeškim „oriđinalima“ napisala, a nije znala „da i taj talenat imam“. Eto tako je baba Milena sve za mene mislila, i to mi je željela. Voljela bih i da mi odozgo tako misli, jer sam prosto navikla i sigurno se osjećam još otkad sam mala bila, a teško mi je odvikavati se sa već četrdeset i kusur ljeta. Ne ide nekako pa i kad bih to željela…

Sve ove događaje i doživljaje vjerno, i na sasvim svoj način, pratio je djed Branko sa svojim žutim autom – Golfom 1 (ako se ne varam, pošto te golfovske brojeve redovno pobrkam). Doduše, prvo je vozio bijelog „Fiću“, a onda mu je tetka kupila to čuveno žuto čudo, i od njega se nije odvajao sve dok god je mogao da vozi. Održavao ga je besprekorno, čistio, glancao, vodio računa i o najmanjoj sitnici, upravljao njime pažljivo i smireno, gdje god treba i kad god treba, bez ijedne jedine riječi. I po nekoliko puta na dan. Zato valjda i posmatram cijelu djedovu ličnost simbolično, baš kroz tog žutog Golfa. Redovno je njime dovozio one mirišljave bukete cvijeća i „Jančić“ kafu. Sačekivao me na aerodromu, vozio do autobuske stanice. Vozio i kod ljekara, vraćao iz apoteke. Čekao na pijaci, parkirao kod pošte, dovozio do banke. Vazda miran i strpljiv, nikad od neke velike priče, ali ti je sa tim žutim autom odavno rekao sve što je htio i imao da kaže.
Kada je dolazio u posjetu, parkirao bi auto ispred naše garaže. Znali smo da dolazi, jer bi još sa vrata viknuo: „Gdje ste, Đuranovići?“. Onda bi sjeo za trpezarijski sto, popio kafu ili nešto malo jače, kratko popričao sa mojima, a zatim se odvezao dalje, po svom nekom planu i programu. Nikad se nije zadržavao duže od pola sata, nekad i svega petnaestak minuta, tek da vidi šta radimo, ili da donese ono što nam je baba Milena poslala, pritom precizno objašnjavajući kojim redoslijedom šta da vadimo iz kese, i kome je šta namijenjeno. Uvijek je bio uredan, pedantan, sa precizno začešljanom kosom i braon pantalonama peglanim „na crtu“. Volio je da gleda dnevnik i sluša vijesti pa je tempirao sve obaveze da završi i bude kod kuće taman na vrijeme za ono glavno izdanje, uveče u 19:30. Tako je bilo i ljeti i zimi. Volio je djed Branko taj svoj red i način pa je takav ostao i do samog kraja. Eto, kad bih znala da i gore može kakve vijesti da sluša, baš bih bila srećna. Bogami, baš, baš srećna…

I eto, ja koja sam po prirodi malo više pismena nego usmena, poželjela sam da sa ovih nekoliko riječi održim uspomenu na jedan ciklus života naše porodice, koji se ove jeseni završio, a koji nikako nije zaslužio da bude zaboravljen. Uvijek će mi biti žao što ne zapisah bar neke od onih gornjemorinjskih, oštroumnih, vrcavih umotvorina i doskočica, ali vrijeme ne mogu vratiti. Mogu se, bar na neki način, iskupiti sa ovih par redova, utiskujući slovima na papir obrise dvije predivne i nezaboravne duše. Sad mi je još samo ostalo da proučim šta se sve od njihove u moju dušu utisnulo, jer tako to ide, od generacije do generacije pa ko šta zahvati… E da, i da probam naći neku dobru i kvalitetnu kafu. Kad je otvorim da zamiriše na Boku i buket cvijeća u bijeloj krpici natopljenoj vodom. A poslije ćemo da vidimo…

2 mišljenja na „Usmenost, pismenost i žuti auto

    • Hvala najljepše 😊! I sama sam bila prepuna različitih emocija dok sam je pisala, a i htjela sam oboje opisati tačno onako kako sam ih od malena doživljavala…. Mnogo posla za kratku priču, ali uklopilo se sve… 😊😊😊

      Sviđa mi se

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se /  Promeni )

Google photo

Komentarišet koristeći svoj Google nalog. Odjavite se /  Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se /  Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se /  Promeni )

Povezivanje sa %s