Ja u Srem, kad tamo Karlovci!


Baš je tako nekako bilo, iskrena da budem. U stvari, naš prvobitni plan je bio da idemo direktno za Novi Sad, ne bismo li porodično osjetili kako zubato, februarsko, pa još i praznično sunce grije onako pravo po novosadski. Prvo gore na Petrovaradinskoj tvrđavi, a onda i niže, u samom gradu i Dunavskom parku. Poslije da sve utiske lijepo saberemo, i da se sa svim tim tako lijepo sabranim, lagano vratimo u Beograd.

Međutim, u cijeli naš spontani plan, još spontanije se, negdje tamo na mala vrata, ugurala ideja da usput obiđemo i Sremske Karlovce. Što da ne, složismo se u momentu! Svratimo na sat vremena, prošetamo kroz grad, popijemo možda po koju kaficu na glavnom trgu, a onda lijepo nastavimo dalje gdje smo se uputili.

U Sremske Karlovce smo stigli prilično rano, skoro da nikoga još nije bilo na ulicama, osim jednog prodavca knjiga, starijeg čovjeka sa sivim šeširom. Taj šešir je bio skoro iste nijanse kao i vremešni kombi pored kojeg je njegov vlasnik stajao pa ga nisi mogao ni primjetiti ako se dobro ne zagledaš. Da li je šešir od nošenja potamnio, ili izblijedio od sunca, ili je boja na kombiju bila poprilično izguljena, a možda i svježe prefarbana, tek, nisi mogao a da ne zaključiš kako to dvoje pripadaju jedno drugom bar koju deceniju unazad, koliko su se u nijansama stopili. Prodavac je taj svoj kombi, vrlo privlačno pretrpan svakojakim naslovima, poređanim po nekom sopstvenom nahođenju i redoslijedu, parkirao u samom centru grada, odmah pored rampe, koja zabranjuje dalje kretanje vozila jer tu počinje pješačka zona. Tek što smo izašli iz auta, pokušavajući da se iskobeljamo iz prilično svježe, guste hladovine zimzelenog drveta koje je natkrilo cijeli parking, naiđe neka gospođa, ruku punih kesa, vjerovatno se vraćajući iz tek obavljene kupovine, i pita prodavca knjiga da li je nabavio nešto novo od prošlog puta. On ponosno klimne glavom i sivim šeširom, te za čas nestane negdje u unutrašnjosti kombija da pronađe sve što je želio pokazati, očigledno, vrlo knjigoljubivoj gospođi.

Baš dobar početak, pomislih, nastavljajući dalje, ubijeđena da će biti još tako zanimljivih i originalnih detalja za vidjeti i upiti, iako sam se narednih deset minuta ubjeđivala sa sopstvenom čeljadi da stave kape na glavu, jer je jutro prilično prohladno, da ne kukaju jer su jeli prije pola sata, da neće umrijeti od žeđi, iako im se to u datom momentu činilo kao jedina životna istina. Naime, kada ideš sa malom djecom na izlete i putovanja, sasvim je logično da su jedno slike koje poslije ushićeno podijeliš da cijeli svijet vidi kako je idilična bila ta porodična šetnja (uz cvrkut ptica, zvonki smijeh i razdragano trčkaranje unaokolo), a sasvim druga stvarnost u kojoj si, blago je reći, bombardovan stotinama svakakvih pitanja, kuknjavom i neizdržom, kao i veličanstvenim lamentom nad sopstvenom sudbinom, koja im u narednih pola sata neće donijeti ništa slatko toliko potrebno njihovom organizmu, a surovi roditelji im to bezdušno uskraćuju i vuku ih da vide nekakvu građevinu, kao da ih dovoljno nema tamo odakle su već došli. Ipak, kad stekneš već dovoljno iskustva u tom smislu, kad si spreman da napraviš i neke male ustupke i kompromise, čitava avantura može da ispadne baš onako kako si i zamislio. Dobro, ne u potpunosti, ali ne valja ni kada je sve savršeno, dosadi čovjeku vrlo brzo. Ovako uvijek imaš neku anegdotu za ispričati, a djeca ipak sve vide, čuju i upijaju, htjeli oni to tada ili ne. Učitava se sve lagano, kači tamo gdje se najmanje nadaš pa poslije samo nastave gdje si ti stao, trčeći da nekom svom tamo stave kapu na glavu da se ne smrzne…

Negdje na internetu sam u vezi Sremskih Karlovaca pročitala sledeće: „To je barokni grad muzej, na obali Dunava, u podnožju Fruške gore, nadomak Novog Sada“. Neko je ovaj prelijepi gradić savršeno opisao u samo jednoj rečenici, i ja sam ga vrlo rado ovdje citirala, smatrajući da u tom smislu ne treba ništa više dodavati. Pišem ovu priču zamišljajući da šaljem razglednicu rođacima u dalekom svijetu, a razglednicu sam sama osmislila, podijelila joj prednju stranu na nekoliko djelova, u svaki dio umetnula po jedan, za mene, interesantan detalj, pozadi napisala adresu, zalijepila markicu pa još samo treba da odem do pošte i uputim je na pravo mjesto. Baš zbog toga, djelovi razglednice su više neki moj doživljaj viđenog, nego detaljni istorijski podaci do kojih se danas jednim klikom može doći, a vrlo su lijepo i detaljno predstavljeni za svakoga koga to interesuje. Ja to krenuh nekako malo drugačije, ličnije, pišući priču (o razglednici) u priči (o gradu) pa se samo nadam da će me moji na vrijeme zaustaviti ako se kojim slučajem toliko uživim i krenem u poštu da šaljem nekakve koverte bog te pita kome i gdje…

Sva najljepša i najznačajnija zdanja ovog baroknog grada muzeja smještena su u njegovom samom centru, a uglavnom okružuju glavni trg, koji nosi ime našeg velikog, i meni vrlo dragog pjesnika Branka Radičevića. Kako je naša trka za utopljavanjem razigrane čeljadi počela još kod kombija prodavca knjiga, kraj smo joj upriličili tek ispred zgrade pravoslavne Bogoslovije pa sam, stavivši dušama majkinim kape do nosa i šalove do čela, zastala da me malo sunce ogrije, a i da detaljnije osmotrim ovu predivnu građevinu. Bogosloviju je 1794. godine osnovao karlovački mitropolit Stefan Stratimirović, a u vrijeme Ugarske vladavine bila je najznačajnija ustanova za obrazovanje pravoslavnog sveštenstva. Danas nosi naziv „Sveti Arsenije Sremac“ po drugom srpskom arhiepiskopu koji je na tom mjestu naslijedio Svetog Savu. Iza zgrade Bogoslovije, nešto malo dalje, nalazi se „Stefaneum“, podignut 1903. godine, prvobitno korišćen kao internat učenika Bogoslovije, dok se danas u njemu nalazi „Institut srpskog naroda“.

Bogoslovija „Sv. Arsenije Sremac“

Sam Trg Branka Radičevića nije mnogo veliki, ali je vrlo lijep, uredan i čist, a na koju god stranu da se okreneš, imaš nešto zanimljivo za vidjeti. I ‘ajde to što je zanimljivo, nego obavezno ima i svoju istorijsku, a bogami i kulturnu vrijednost. Na primjer, kada od zgrade Bogoslovije kreneš naprijed, možda nekih dvadesetak metara sa desne strane, vidjećeš jednu apoteku. I sad, zaboli te glava, jer dva majkina svemira em jurcaju okolo, em neumorno iskaju toplu čokoladu pošto im je sibirski hladno, a jedino ih to može ugrijati, džaba kapa, šal i rukavice. Naravno, kad te boli glava, uđeš u apoteku po aspirin. Ali kad uđeš u sremskokarlovačku prodavnicu ljekova, nećeš dobiti samo aspirin, već i saznanje da ta ustanova radi još od 1890. godine i da je kompletan enterijer po porudžbini rađen još onomad u dalekoj Veneciji pa imaš utisak da si se, došavši po spasonosni lijek, odjednom našao u tipičnom ambijentu druge polovine XIX vijeka. Nije to baš uobičajena situacija kada su apoteke u pitanju, i stvarno vrijedi vidjeti, spojiti lijepo i korisno, naravno pod uslovom da i sam aspirin ne datira iz 1890. već da se sve uklopilo u odgovarajući vremenski period kako to i priliči.

Dijagonalno od apoteke nalazi se česma „Četiri lava“, građena davne 1799. godine u čast završetka prvog karlovačkog vodovoda. Interesantna je legenda koja se vezuje za tu česmu, a koja kaže da će se onaj ko se jednom napije vode sa nje, obavezno vratiti u Sremske Karlovce. Eto, mi nismo ovog puta ni kap okusili, ali nas to svakako neće spriječiti da se opet vratimo, pogotovo kad dođe proljeće i vrijeme se proljepša. I samo još da napomenem da je dobro što je voda u pitanju, jer da kojim slučajem iz česme teče topla čokolada, morali bi legendu preformulisati pa bi ona tada glasila otprilike ovako: „Ko jednom okusi toplu čokoladu sa ove česme, taj ne da više nikad neće iz grada otići, nego će mu i potomci, i potomci od potomaka, pored četiri lava zanavijek rasti.“

Česma „Četiri lava“ (u pozadini crkva Sv.oca Nikolaja)

Iza znamenite česme, uzdiže se u svom svom sjaju barokna katedralna crkva Svetog oca Nikolaja. Građena od 1758. do 1762. godine, pod upravom mitropolita Pavla Nenadovića, smještena je na mjestu prethodnog hrama posvećenog istom svetitelju. Ova crkva ne predstavlja samo objekat vjerske namjene, već svojevrstan mali muzej od velikog istorijskog značaja, bogat prvenstvano vrijednim eksponatima, ali i predanjima očuvanim zahvaljujući ljudima duboko posvećenim tom, ne baš lakom, ali svakako lijepom i plemenitom zadatku. Kada smo, onako porodično, uz prethodno trista dogovora i sedamnaest napomena da-budete-mirni, ušli u crkvu, unutra prvo nije bilo nikog, ali nam se vrlo brzo pridružio jedan vrlo fin i prijatan čovjek, kolega prosvetni radnik (istoričar pretpostavljam), zadužen da zainteresovanim posjetiocima pokaže i prikaže sve ono što je za crkvu vezano i značajno. Predstavio nam je i veličanstveni barokni ikonostas, kojeg su oslikali poznati srpski umjetnici iz istog perioda – Jakov Orfelin i Teodor Kračun, i tri triptiha naslikana po željama patrijarha Georgija Brankovića i Lukijana Bogdanovića od strane našeg neprevaziđenog majstora Paje Jovanovića, i kivot sa dijelom moštiju drugog srpskog arhiepiskopa Sv. Arsenija Sremca, kao i čudotvornu ikonu Presvete Bogorodice iz 1748. godine. Slušali smo o samoj istoriji crkve, o njenim počecima, ali i o samom gradu, njegovom razvoju kroz vjekove, o ljudima u njemu, običajima… Mom prvencu je naročito bila zanimljiva priča o tome kako je u kripti crkve sahranjeno čak deset srpskih mitropolita, ali je ta kripta zapečaćena i po potrebi se otvara tako što se tačno zna koje se kamene ploče pomijeraju i poslije opet vraćaju na svoje mjesto. Što se mene tiče, posebno sam obratila pažnju na detalj da je ogroman broj građevina u Sremskim Karlovcima pod zaštitom države pa kad ljudi, koji u takvim građevinama žive, žele nešto da poprave ili preprave, prvo moraju nabaviti dozvolu od grada da završe što su naumili, a čitav proces vrlo često potraje duže od očekivanog. Eto, na primjer, nama glavni ventil za vodu u zgradi nije spadao baš ni u kakvu kulturnu baštinu, ali smo majstore čekali kao da se u najmanju ruku radi o artefaktu dopremljenom iz drevnog Egipta pa se dozvola za popravku potpisuje u samoj Dolini kraljeva, ili u podnožju kakve piramide, na isto ti dođe.

Crkva Sv. oca Nikolaja

Sve u svemu, u crkvi Sv. oca Nikolaja smo se zadržali prilično dugo, mada zbog tako sadržajne posjete nismo ni primjetili kako je vrijeme, u stvari, brzo proletjelo. Dobro, ako ćemo pošteno, meni nije bio ni potreban sat da bih se orijentisala, jer kad sam vidjela svoju drugorođenu kako skrušeno, poput kakve Mučenice od Čokoladnih Napolitanki, sjedi na klupici pri zidu i poistovjećuje se sa ikonopisanim stradanjima (zamišljajući krofnu umjesto oreola, jer svakome je svoja muka najveća), znala sam da nam se valja pozdraviti sa ljubaznim kolegom profesorom, i nastaviti dalje svojim putem.

Ono što se u Sremskim Karlovcima nikako ne smije zaobići, svakako je zgrada Karlovačke gimnazije, osnovana daleke 1791. godine od strane mitropolita Stefana Stratimirovića i trgovca Dimitrija Anastasijevića Sabova. Današnja zgrada izgrađena je sto godina kasnije po projektu poznatog mađarskog arhitekte Đule Partoša, a u početku se osim gimnazije u njoj nalazio i Patrijaršijski dvor. Danas se u njoj nalazi bogata biblioteka od oko osamanest hiljada naslova, a kroz istoriju je ova školska ustanova iznjedrila mnogobrojna značajna imena kao što su Branko Radičević (čija se bista nalazi u bašti ispred škole), Jovan Hristić, Jovan Sterija Popović, Dejan Medaković, Vida Ognjenović i mnogi drugi. Ovo zdanje je jedno od ljepših koje sam imala prilike da vidim, a naročito me oduševila besprekorno sređena bašta koja sva onako u zelenilu čini savršen kontrast zgradi jarkih boja.

Karlovačka gimnazija

Preko puta gimnazije nalazi se zdanje Magistrata, građeno u neoklasičnom stilu, u kome se danas nalazi Opština Sremski Karlovci. Ne mogu a da ne spomenem jednu predivnu radnjicu, udaljenu svega par koraka od Magistrata, a posvećenu isključivo suvenirima od keramike. Privukle su nas male sjajne kućice raznih boja, okačene na krilima drvenih ulaznih vrata pa smo ušli da vidimo šta se sve unutra nudi. Prodavac i vlasnik, ljubazan i nasmijan gospodin, upravo je stvarao novo malo umjetničko djelo u radionici izdvojenoj od izložbenog dijela. Ovamo, ja sam hodala kao po jajima i iglama zajedno, jer je prostora bilo vrlo malo, suvenira vrlo mnogo, a moja dva srceta su nekako baš imala potrebu da se svemu živom približe (nisu ništa dirali, ne mogu da griješim dušu) i radosno uskliknu: „Jaoooooo, što je ovo lijepooooooo!“ Kao uspomenu kupili smo jedan magnet – kućicu, mada su moji naslijednici insistirali da kući odvučemo nekakvu ogromnu keramičku građevinu u vrijednosti pola plate i tešku kao njih dvoje zajedno. Vole umjetnost pa to ti je, i to u velikim količinama, šta ćeš, nije im za zamjeriti!

Na povratku iz radnje prošli smo pored katoličke crkve Presvetog Trojstva, čija je gradnja započela 1730. a završila se 1768. godine na mjestu nekadašnje benediktanske bazilike. I ovdje se ističe sad već prepoznatljivi barokni stil, a ulazna vrata ukrašena su predivnim, raskošnim duborezom, koji zaista vrijedi vidjeti.

Vrata katoličke crkve Presvetog trojstva, sa predivnim duborezom

Ovu otvorenu muzejsku šetnju završili smo obilaskom velelepnog Patrijaršijskog dvora, kojeg je u periodu od 1892 – 1894. godine podigao patrijarh Georgije Branković. Građen je u stilu italijanskih palata, u obliku ćiriličnog slova Š, sa srednjim krilom produženim zbog kapele Sv. velikomučenika Dimitrija, čiji ikonostas je oslikao čuveni slikar Uroš Predić. Danas se ovdje nalazi rezidencija Episkopa sremskog, Eparhijski upravni odbor, Crkveni sud i Muzej Srpske Pravoslavne Crkve. Kao i gimnazija, i ovo zdanje se ističe bogatom bibliotekom, prepunom vrijednih i rijetkih rukopisa, u čijem vlasništvu se nalazi knjiga čak iz XV vijeka.

Ispred Patrijaršijkog dvora

Vratili smo se do auta koji je i dalje bio u debeloj hladovini. Prodavac knjiga, njegov sivi šešir i pretrpani vremešni kombi još uvijek su bili na svom mjestu. Sunce se prilično podiglo i ugrijalo jače, a centar grada se napunio ljudima. Neki su odmarali u tek otvorenim baštama kafića, neki su šetali, neki žurili za svojim obavezama, a neki se u grupicama okupili oko malih drvenih tezgi na kojima se prodavao med i ostali domaći proizvodi i rukotvorine. Moja dva smisla života su i dalje kukala za toplom čokoladom, vidno uznemireni činjenicom da će na nju sačekati još par kilometara. Strpljenje je majka svih vrlina, a ja sam majka vama pa prema tome, ko čeka taj i dočeka, prosvijetlih ih oboje ovim nježnim riječima, dok smo zajedno ulazili u auto i spremali se da odjezdimo dalje.

I tako ja završih svoju razglednicu. Potpisah je i podvukoh potpis sa dvije crte. Neću je nikada poslati, ali ona će ipak stići tamo gdje treba. Ja ih pravim gdje god da odem, jedno putovanje – jedna razglednica. Ovog puta sam prešla svega pedesetak kilometara, a obišla preko dva vijeka na jednom malom trgu u još manjem gradu. E to je bogatstvo koje novcem nikad ne možeš izmjeriti…

2 mišljenja na „Ja u Srem, kad tamo Karlovci!

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se /  Promeni )

Google photo

Komentarišet koristeći svoj Google nalog. Odjavite se /  Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se /  Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se /  Promeni )

Povezivanje sa %s