Note, kugle i violinski ključevi


Baš juče sam, ispijajući prvu jutarnju kafu i „listajući“ online novosti, naletjela na interesantan snimak u kojem je voditelj određene emisije posjetio izuzetnu malu osobu od nekih desetak godina, želeći da prikaže svijetu njene nevjerovatne sposobnosti. Osoba je u stvari jedna simpatična  djevojčica, koja ima veliki dar za komponovanje, a koliko sam mogla da primjetim, i za improvizaciju. I sad, na tom snimku, ona sjedi za klavirom, a voditelj iz nekakvog tobože mađioničarskog šešira vadi papiriće, što je uradio ukupno četiri puta. Na svakom papiriću bila je napisana po jedna nota, i on ih je, po redoslijedu izvlačenja, poređao po klavirskom pultu tačno ispred djevojčice. Note su bile a1, g1, es2 i d2, a ujedno su predstavljale motiv na osnovu kojeg bi djevojčica trebalo nešto da iskomponuje na licu mjesta.

„Ja volim da razmislim par minuta, dok ne čujem kako bi sve to trebalo da zvuči. Onda ću Vam odsvirati, nadam se da Vam neće smetati da sačekate?“, objasnila je djevojčica voditelju, na šta joj je on odgovorio da nema apsolutno ništa protiv i da iskoristi vremena koliko god joj je potrebno. Zatim se može vidjeti kako djevojčica pažljivo „sluša“ ono što joj se u glavi rađa (što traje eventualno minut!), lagano klima glavom u ritmu koji osjeća i nedugo zatim kreće da svira. I to gotovu kompoziciju, bez prepravki i grešaka, prosto onako kako je u sebi čula. Zvučalo je stvarno nevjerovatno! Nisam sigurna da li je to baš bila sonata, kako je u naslovu videa pisalo, prije mi se učinilo da svira neku vrstu teme sa varijacijama, ali u svakom slučaju bilo je nevjerovatno! Muzika je samo tekla. Preovladavao je taj karakteristični klasičarski stil, neka mješavina Hajdna i Mocarta sa jakim primjesama male izuzetne osobe lično. Čuo se Albertinski bas u pratnji, predivni šesnaestinski pasaži, ono tipično zadržično kadenciranje na krajevima cjelina… Tako je spretno ornamentirala dati (nasumično nastao, totalno neklasičarski) motiv, formirala savršeno uravnotežene periode, da sam imala utisak kao da se prije najviše desetak ljeta rodila  sa kompletnim znanjem muzičke forme i svim njenim zakonitostima. Stvarno posebna djevojčica sa isto tako posebnim darom. I rijetkim.

Vjekovima unazad (a zasigurno i unaprijed) razne stilske periode obilježili su mnogi kompozitori-velikani, ali je vrlo mali broj onih koji su u svom pisanju djela gotovo preskakali očekivani stvaralački proces, znate ono – inspiracija, ideja, njeno uobličavanje, prepravljanje, zastoj, prepravljanje, nova ideja… I sve tako dok djelo ne bude završeno. Međutim, kako se već stotinama godina priča, proučava i dokazuje, postojao je taj jedan genijalni kompozitor koji je (isto kao i ova djevojčica koju smo, zahvaljujući savremenoj tehnologiji, mogli gotovo na licu mjesta da ispratimo) samo zapisivao ono što bi pomoću svog unutrašnjeg „ozvučenja“ čuo. Bez prekrajanja i prepravljanja nastajala su danas jedna od najpoznatijih djela ikad napisanih. Naravno, riječ je o Mocartu. Baš na njega me asocirao taj zanimljivi snimak odgledan uz prvu jutarnju kafu, a sve se tako lijepo uklopilo kao uvod u priču koju sam htjela da napišem. Još jedan dokaz da se najbolje stvari dešavaju onda kada ih najmanje planiraš, bilo da su neke krupne, životne, ili ovako malecne kao što je to jedna moja priča…

Onog dana (odnosno prve polovine dana), kada smo posjetili Betovenov muzej i doživjeli jedno nezaboravno iskustvo na samom obodu Beča, uputili smo se nazad u sam centar, kako to i priliči pravim turistima. Po izlasku iz stanice metroa, na popularnom Trgu sv. Stefana (Stephansplatz), gdje vas uvijek iznova, kada pokretnim stepenicama izađete na zemljinu površinu, svojom monumentalnošću i raskoši uspije ošamututi istoimena katedrala (Stephansdom; zdanje građeno u romaničkom i gotičkom stilu, sjedište bečke nadbiskupije), dočekala nas je rijeka ljudi, more turista, čitav okean znatiželjne čeljadi pristigle iz svih krajeva svijeta. Poslije onog Hajligenštadskog mira i tišine prekinute eventualno sa po kojom ptičijom solo pjesmom, imali smo osjećaj kao da smo upali na zajedničku probu ukupno četrnaest simfonijskih orkestara, eto tako nam je bubnjalo u glavama. Složismo se moj suprug i ja da nam je svakako potrebno neko osvježenje i predah, a što se mene tiče, ne postoji ta akcija i umor koje ne može umiriti jedna dobra kafa i čaša hladne vode.

dav

Na putu do odmorišta prošli smo hotel „Saher“, nismo čekali red da probamo tortu, ali smo zabilježili sledeći podatak: renomirani hotel je dijelom izgrađen na mjestu gdje je poslednje godine svog života, u bijedi i siromaštvu, proveo veliki Antonio Vivaldi, čuveni italijanski barokni kompozitor

Odabrali smo sasvim pristojan kafe-restoran preko puta muzeja Albertina (muzej nazvan po svom osnivaču, vojvodi Albertu od Saksonije-Tešena; otvoren za javnost početkom treće decenije XIX vijeka, a sadrži ogromnu kolekciju crteža i grafika, između ostalog i od Mikelanđela, da Vinčija, Rubensa, Direra, Klimta, Šilea i ostalih velikih imena), naručili po jednu šlagom i keksićima bogatu ledenu kafu, moleći se da nas kofein, šećer i određena količina vode povrate i prosvijetle kuda ići dalje, pošto je vremena malo, nogu ukupno svega četiri, a stvari za vidjeti stvarno previše…

dav

Mocartova kuća – muzej

Kada smo, poslije par hrskavih zalogaja i osvježavajućih gutljaja, uspjeli da aktiviramo glasne žice i koliko-toliko se restartujemo, izbor za dalji obilazak pao je na Mocartovu kuću – muzej (Mozarthaus), smještenu u samom centru grada (Domgasse 5) odmah tu lijevo iza katedrale sv. Stefana. Prođeš zgradu gdje na jednom od prozora odmara čas bijela, čas crna mačka, provučeš se kroz kraći pasaž opet lijevo ali sada od knjižare, napraviš još par koraka pravo pored prodavnice sa maskama Donalda Trampa i engleske kraljevske porodice, i eto te ravno pred vratima Mocartove kuće.

dav

Prozor kuće iza katedrale sv. Stefana; kad god bismo prošli tuda, obavezno je na prozoru bila ili bijela ili crna mačka; bijela je više voljela da pozira…

dav

Pasaš tačno iza katedrale sv. Stefana, vodi pravo do Mocartove kuće

Doduše, u vrijeme kada je kompozitor živio u njoj, koristio je ulaz sa druge strane zgrade, koji se nalazio u skroz suprotnoj ulici (Schulerstrasse), međutim, na tom mjestu se danas nalazi prodavnica ili nešto slično pa se u kuću ulazi iz već pomenute Domgasse br. 5.  Bogami, znao je Mocart lijepo da izabere gdje da se smjesti, nema šta! To je kao kad bih ja sada iznajmila petosoban stan odmah iza Saborne crkve kod samog Kalemegdana. Ili kao što moji roditelji imaju kuću u samom centru Kamenara, odmah preko puta pristaništa trajekta (pošto je crkva smještena baš onako na periferiji pa još i na brdu, ne možeš iza nje nešto iznajmiti sve i da hoćeš!). Dobro sad, nisu Kamenari Beč, ali centru se u zube ne gleda, kako veli ona stara izreka pa u tom smislu nećemo ni sitničariti…

Inače, što se Mocarta tiče, u ovoj kući (sadašnjem muzeju) zadržao se svega dvije i po godine, od 1784. do 1787. (period kada je jako dobro zarađivao te je mogao sebi da priušti i takav stan i takvu lokaciju…), a pošto je ovo jedino sačuvano prebivalište od mnogih drugih u kojima je u Beču boravio, svakako ga je vrijedjelo posjetiti.

Naravno, kako to već u Beču biva, iako je Mocart sa svojom porodicom u to vrijeme zakupio samo prvi sprat kuće, grad Beč i bečki muzeji su početkom dvijehiljaditih renovirali i preuredili cijelu građevinu – od prizemlja do trećeg sprata – posvetivši kompletan prostor ovom genijalnom umjetniku i njegovom životu i djelu. I tako je ova stara kuća, izgrađena još u XVII vijeku, osvježena, sređena i nalickana, kao kakva sredovječna gospođa, otvorila vrata posjetiocima 2006. godine, tačno na Mocartov dvjesta pedeseti rođendan po redu.

Kada se uđe u muzej, odmah se osjeti potpuno drugačija atmosfera nego što je to slučaj sa Betovenovom kućom na periferiji. Prilično velika gužva stvorila se i kod pulta gdje se kupuju ulaznice, a i u velikoj prostoriji sa lijeve strane, koja je u stvari predstavljala suvenirnicu. Brojni turisti diskretno su se gurali jedni do drugih ne bi li što prije došli na red, kupili kartu i uputili se ka stepenicama desno, koje su vodile na izložbene spratove. Žamor, smijeh, komentari i dozivanje potpuno su se razlikovali od onog mira koji smo doživjeli u Betovenovom kompleksu od šest stanova, gdje smo cijelu izložbu prethodnih sati obilazili nas dvoje i  dvije simpatične male Kineskinje u plisiranim suknjama i bijelim bluzama sa vezenom kragnom.

Kod Mocarta u posjeti tog popodneva bilo je bar po pedeset Kineza, još više Japanaca, priličan broj Španaca, Francuza, Amerikanaca, ma koga hoćeš! Začas da oformiš svih pet olimpijskih krugova, bez problema! Uzrast – od 7 (čak i manje) do 77 (garantovano i više). Stopili smo se nekako sa tim, bogami, baš zavidnim brojem posjetilaca, kupili karte, dobili dva mala zvučnika (na kojima čak na dvanaest jezika dobijete vrlo detaljan opis svakog eksponata) i krenuli svojim putem.

dav

Naslovna strana za Šest gudačkih kvarteta, koje je Mocart posvetio Jozefu Hajdnu

Sam Mocartov muzej je organizovan tako što je na trećem spratu dočaran život u Beču u vrijeme kada se umjetnik u njemu konačno nastanio poslije mnogobrojnih i dugotrajnih turneja po Evropi (1781-1791), željan uspjeha i priznanja za svoj veliki talenat; na drugom spratu je predstavljen njegov rad i djelo, da bi na prvom imali priliku da razgledate prostorije u kojima je boravio lično kompozitor sa svojom porodicom i poslugom.

dav

Kažu, jedan od najvećih Mocartovih rivala tada – čuveni Antonio Salijeri

Neću zamarati čitaoce samim eksponatima, što zbog njihovog broja, što zbog činjenice da je neke stvari mnogo ljepše lično doživjeti i samostalno stvoriti sliku o njima. Eto na primjer, mene je onaj zvučnik (nije dio izložbe, ali sam stvorila mišljenje i o njemu!) sa dvanaest jezika i trista pedeset objašnjenja toliko bio izveo iz takta da sam ga na kraju demonstrativno objesila oko vrata, čekajući završetak obilaska da ga uredno vratim tamo odakle je i došao.

Mislim, da me ne shvatite pogrešno, vrlo lijepo je čitava ta tura organizovana. Priče koje možete čuti su prikazane detaljno, zanimljivo, potkrijepljene velikim brojem istorijskih činjenica, datuma i događaja. Takođe, iznad svakog eksponata stoji određeni broj pa kad ga ukucate na onaj minijaturni displej na zvučniku, krene izlaganje vezano tačno za ono što u tom momentu gledate, nema greške! Međutim, mene je bunilo što sam slušala jedno, a na isto tako pisanom objašnjenju pored same izložene stvarčice je bilo objašnjeno još nešto, još neki zanimljiv i značajan podatak. I sad, stojim, na primjer, ispred neke partiture, slušam sve što mi glas iz zvučnika učtivo, na savršenom engleskom, pripovjeda, a u isto vrijeme krenem i da čitam ono što piše pored, a što opet nema veze sa onim što slušam. I eto ti totalne konfuzije u mozgu! Na kraju nit’ znam šta sam čula, nit’ blage veze imam šta sam pročitala! Roji mi se milion nekakvih riječi u glavi, pokušavam da ih povežem ali one se razvezuju neprestano, ma čudo neviđeno!

Dabome da će se svi koji ovo čitaju zapitati pa što, ženska glavo, prvo ne odslušaš pa onda pročitaš ili obrnuto, kao svi ti pametni ljudi tamo? Pa nisi valjda ti jedina u toj situaciji? Iskreno, nisam, ali eto, nikako mi nije polazilo za rukom da uskladim sve kako treba – i gledanje u neku zanimljivu stvar, i slušanje, i čitanje onoga pored, i mimoilaženje sa pola Tokija, Pekinga i Barselone. Čak i kad bih se „naštimovala“ i usredsredila samo na ono što slušam, sa zadatkom da tekst pročitam kasnije, obavezno bi mi pogled odlutao negdje gdje ne treba i hajmo sada opet sve ispočetka! Ali to sam ja, i to su neke moje bube pa nije ni čudo što sam presrećna bila kad sam se konačno otarasila gospodina koji živi u zvučniku. Eto, zato je toliko važan taj lični doživljaj, zamislite da sam krenula u detaljan opis svega što sam vidjela, čula i pročitala – ne bi se dobro završilo, ni po vas, a ni po mene u svakom slučaju…

dav

Najveća prostorija u stanu, najvjerovatnije glavni salon

Ono o čemu mogu slobodno da pišem jeste taj prvi sprat, dakle prostorije u kojima je Mocart obitavao ukupno nešto manje od hiljadu dana. Baš kada sam na sajtu muzeja čitala komentare posjetilaca, primjetila sam da se veliki broj njih žalio kako za plaćenu ulaznicu u kompozitorovom stanu nisu u stvari mogli ništa da vide, jer i nema ništa, i kako nisu zadovoljni onim što su za te pare dobili. I stvarno, u odnosu na drugi i treći sprat, taj prvi je skoro prazan! Nema namještaja uopšte! Možda po koja stolica, doduše ne original na kojem je veliki umjetnik sjedjeo, već samo model iz tog perioda. Takođe, i sto za bilijar kakav je vjerovatno bio u Mocartovom salonu, ali ni to se ne može sa sigurnošću tvrditi. Jednostavno, ništa od stvari koje su se tada u stanu nalazile nije bilo sačuvano pa stoga nisu ništa ni izložili, osim određenih slika na zidovima i još po neke partiture ili kakvog zapisa.

„Pa što nisu opremili stan onako kako se pretpostavljalo da je izgledao u to vrijeme?“, još je bijesno napisala jedna gospođa Amerikanka u komentarima na sajtu. Po meni, pretpostavljam da su i mogli da postave određene replike (kao što su pomenute stolice, ili bilijarski sto), jer ih grad toliko bogat istorijom sigurno i posjeduje, ali koncepcija je u ovom slučaju sasvim drugačije osmišljena: uđi, obiđi i zamisli! Pa tako i piše na samom ulazu u stan – prikazan je plan prostorija, a posjetiocima je ostavljeno na volju da sami naprave njihov raspored, onako kako misle da je izgledao. Svakako da bi lakše bilo uz namještaj, ali ako ni sami organizatori muzeja nisu imali jasnu predstavu gjde se šta tada nalazilo i koja je prostorija čemu služila,  čemu onda puniti sobe replikama kreveta, stolova, stolica i ormara i smještati ih u određene uglove, ukoliko je sve to samo lična vizija, doduše, stručnjaka, ali bez dokaza da je stvarno tako i bilo. Postoje neke pretpostavke, vrlo lijepo napisane i objašnjene i sasvim logične, kao na primjer da je najveća prostorija vjerovatno bila glavni salon za okupljanje porodice i primanje gostiju. Takođe, zbog ognjišta (u zidu) i karakterističnog oblika druge prostorije, moglo se možda potvrditi da je u pitanju kuhinja pa onda zbog detalja oslikanih na jednom od zidova sasvim male sobe, da je tu spavalo dijete, i tako dalje, i tome slično.

dav

Jedna od prostorija u Mocartovom stanu

Meni je ovakav tok izložbe sasvim odgovarao, iskrena da budem. Bio je izložen stan, a ti ga pomoću određenog poznavanja istorije i malo mašte lijepo uredi i smjesti sve na svoje mjesto, svakog u svoju prostoriju. Prilično zanimljiv, ali i zahtjevan zadatak! Zato i razumijem onu gospođu Amerikanku koja je, komentarišući, zahtijevala da se kompletan mobilijar postavi da bi se opravdala karta od desetak eura. Najljepše je sve dobiti na gotovo, ali nekada nije loše i sam učestvovati u nečemu pa koliko košta da košta! Nije baš da na svakom koraku možemo da uđemo u prostorije gdje je nastala jedna „Figarova ženidba“, ili gdje je živopisni Mocart trčao uz stepenice, otvarao ulazna vrata, prolazio kroz sve te prostorije, odmarao u jednoj, podučavao učenike u drugoj, stvarao u trećoj, provodio vrijeme sa sinom u četvrtoj  (troje djece je dobio dok je živio u tom stanu, mada je samo jedno od njih preživjelo i dočekalo zrelije godine), gledao kroz te iste prozore… Stan sam po sebi predstavlja najveći eksponat u čitavom muzeju, sa mogućnošću da u njemu stvoriš sopstvenu priču, da oživiš jedno davno prošlo vrijeme sasvim na svoj način, a opet duboko prošarano atmosferom i ličnostima koje su tu živjele, i čija se energija definitivno uvukla i utisnula zauvijek u svaki ćošak i svaku pukotinu…

dav

Mocartov rukopis, sa porukom učenicima da dođu na čas narednog dana u 15.30, za šta će se on svakako moliti 🙂

Sad kad saberem sve utiske, mislim da mi je ovo bio jedan od najljepših događaja na cijelom putovanju. Konačno sam objesila zvučnik o klin (klin je u ovom slučaju bio moj vrat, nego mi je ovako nekako efektnije zvučalo…), krenula da pratim redoslijed kretanja po sobama i pustila mašti na volju. S obzirom na to da sam već posjedovala sasvim pristojnu količinu informacija i o tadašnjim prilikama u Beču, i o Mocartovoj biografiji, i o njegovom djelovanju u godinama kada je živio u toj kući, režirala sam sopstveni film u glavi. Smjestila sam sto i stolice ovamo, klavir tamo, biblioteku u radnu sobu, krevete u dvije sobe pozadi, za poslugu odmah tamo pored kuhinje (čak i u njoj), hrpe ispisanih i nedovršenih partitura po stolovima (neke i na podu), skoro istrošenu bočicu mastila i pribor za pisanje na poklopac od klavira, teške bordo plišane draperije na sve prozore; otvorila sam te iste prozore, dok je sa uske ulice ispred dopirao žamor ljudi, glasni dječiji smijeh i topot konjskih kopita…

Dabome, rasporedila sam i likove, glavne i sporedne, dala svakome svoju ulogu u tom momentu i eto ti cijele izložbe! Za onih desetak eura, u stvari si dobio i više nego što treba. Bar tako sam ja to doživjela, a svakako da bi mi bilo drago da čujem i nečiju drugu „režiju“ pa da razmijenimo iskustva. Neke stvari je najlakše kritikovati, a kad malo bolje pogledaš, samo im treba naći drugačiji pristup i onda slika bude skroz nova. Probajte, gospođo Amerikanko, možda se i iznenadite…

I na kraju, kada se nađeš u poslednjoj od prostorija stana na prvom spratu, kada je kompletan obilazak završen, sa lijeve strane te dočeka prolaz koji se spušta naniže i koji te vodi u istu onu suvenirnicu sa početka priče. Na samom početku tog prolaza se nalazi mali sto sa korpicom u koju se odlažu zvučnici po završetku ture. Vrlo rado sam ga otpremila na traženu lokaciju, iako, nije baš da smo se razišli u gorčini. Svakako je tu bilo i lepih zajedničkih momenata, a samo te lijepe i treba pamtiti… 😉

Suvenirnica zauzima pola prizemlja kuće i u njoj sve živo ima note, violinske ključeve i Mocartove glave. Toliko Mocartovih očiju me nije posmatralo nikada u životu, a nije da sam baš nešto mlađahna, je l’. Možeš da kupiš sveske na note, knjige o notama, kišobran na note, rezač na note, nogu od stolice na note, živog slona na note, Mocartove kugle u pakovanju od po jedan, dva, tri, četiri, pedeset, dvjesta dvadeset…petsto….bezbroj komada, torbu na violinske ključeve, šator na violinske ključeve, gulaš od violinskih ključeva, u principu, sve što ti padne na pamet a da ima pomenuto trojstvo – note, Mocartove glave i violinske ključeve! Čak sam se mogla zakleti da prodavačica na kasi ima Mocartovu glavu, a umjesto tijela violinski ključ pa je saosjećajno htjedoh pitati: „Je li vama dobro, draga gospođo?“, međutim, dobro je da sam ćutala, jer se to  moj um samo blago šokirao od tolikog prisustva muzičkih znakova i Mocartovog portreta u crvenom kaputu. Čim smo izašli napolje, u stvaran svijet, taj šok je nestao, iako sam pouzdano mogla potvrditi da moj muž iz nekog razloga ima bijelu periku i crveni kaput. Ali ne htjedoh zanovetati bez razloga, ako čovjek voli da nosi – nek nosi! Ima za svakoga mjesta na majčici Zemlji… 😉

dav

Spomenik Jozefu Hajdnu, u ulici Mariahilfer; da bar na ovaj način uključim i trećeg u nizu čuvenih bečkih klasičara; još jedan razlog za povratak u Beč…

Eto tako se završila naša klasičarska odiseja tog toplog julskog četvrtka. Bili smo prilično umorni, sa glavama prepunih informacija, ali prijalo je u svakom slučaju. Istina, da mi je neko tog trenutka predložio da obiđem još štogod, ne samo klasičarsko nego i iz bilo kojeg stila, rekla bih mu iskreno i otvoreno: „Aman čovječe, imaš li ti dušu???“  Dobro, dobro, znala bih da je svakako ima. Iskreno, imala sam je i ja, ali mi se te večeri prilično bila popela do nosa pa je do narednog jutra nekako trebalo vratiti gdje joj je i mjesto. Pretpostavljam da svako ima neki poseban kutak gdje svoju dušu drži. Moja je najvećim dijelom vremena visoko među oblacima… I notama… I Mocartovim glavama… I uopšte joj nije loše, vjerujte mi na riječ… 🙂 🙂 🙂

Advertisements

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se /  Promeni )

Google+ photo

Komentarišet koristeći svoj Google+ nalog. Odjavite se /  Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se /  Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se /  Promeni )

Povezivanje sa %s