Divno proljećno jutro


Proljeće je stiglo u naš grad i svi smo vrlo srećni i zadovoljni. Evo kako sam ja provela prvo jutro, za mnoge, najljepšeg i nejplemenitijeg godišnjeg doba…

  1. Ustala sam baš, baš rano, jer je srijeda, a ja srijedom radim od „osmice“ pa je valjalo pohitati sa pripremama. U naletu inspiracije htjedoh širom otvoriti prozor i udahnuti svjež, ali prijatan proljećni vazduh, obasjan prvim iskričavim zracima kasnomartovskog sunca. Međutim, nakon jednog pogleda kroz zamagljeno prozorsko okno, inspiracija me vrlo brzo prošla kada sam zaključila da u stanu nemamo ni lopate, a ni grtalice, koje bi mi jedine mogle priteći u pomoć u slučaju da ta ista prozorska okna otvorim.
  2. Prije kafe, popila sam toplu vodu sa limunom, kako preporučuju najbolji svjetski stručnjaci i nutricionisti. Na stranu to što ću u narednih pola godine vjerovatno ostati bez želuca, a i što mi je, najiskrenije, lakše iscijediti cipelu nego ovo drečavo žuto čudo sa korom debelom, brat bratu, centimetar ipo – eksperti tvrde da je jako važno prvo se dobro alkalizovati! I šta je onda jedan želudac i malo radioaktivnog limuna iz Azerbejdžana, sve su to pretjerivanja!
  3. Naravno da bi poslije tople limunove vode trebalo prvo doručkovati, ali ja sam vrlo mudro protumačila da mi sad već prilično alkalizovani organizam neće zamjeriti što ću srknuti svoju prvu jutarnju kafu. Još ako uzmemo u obzir činjenicu da se u širokoj paleti kafa koje nam se na ovim prostorima nude, u glavnoj ulozi nalazi ječam u pratnji ostalih, raznoraznih žitarica, a da originalna zrna kafe nikada ni ne napuste zemlju iz koje su naručena, onda mu taj izuzetni napitak dođe savršeno zdrav i logičan nastavak na ranije popijenu toplu limunadu.
  4. Nakon detaljnih priprema, navlačenja debelih grilonki, duplih čarapa, termo pantalona, polugumenih čizama, perjane jakne, šala, kape i rukavica, ushićeno odjezdih napolje, u prvo proljećno jutro. Ruku na srce, nisam baš mogla širom oči otvoriti od jakih naleta vjetra, praćenih gustim, krupnim pahuljama pa tako nisam ni mogla steći neku jasniju sliku o tom, za mene, tako posebnom danu. Više sam onako izbezumljeno bauljala naokolo, pokušavajući nekako da se domognem sigurne staze koja će me odvesti na autobusku stanicu.
  5. Na autobuskoj stanici sam čekala samo dvadeset minuta, što je dobro, jer da sam, na primjer, čekala još dvadeset, ostala bih zatrpana snijegom do struka pa ne bih nikako mogla ući u dvadeset sedmicu. Ovako me samo malo „zagrebalo“ do koljena, tako da sam sasvim lagano kliznula kroz otvorena vrata autobusa, ostavljajući daleko iza sebe ne baš prijatnu mogućnost izigravanja mitskog bića – pola žena, pola Sneško Bijelić…
  6. U autobusu, dabome, nije bilo grijanja. Kao ni u prvom tramvaju kasnije. Ni u drugom (jer se prvi naprosto zablokirao tamo negdje kod Pravnog…). A bogme, ni u četrdeset osmici u koju sam prešla iz onog drugog tramvaja! A da ne pričam o pedeset devetci, koju jedva dočekah nakon one četrdeset osmice, a koja se, sva sreća, zagrijala tako što je u nju odjednom grunulo trista sedamdeset užurbanih duša pa se temperatura baš bila onako… hmmmm… pa, blago smlačila, ‘ajd’ da tako kažem. Ja sam odavno zaključila da to što u prevozu ne griju kad je ispod nule, a pregriju kad je napolju četrdesetak stepeni, ima veze sa nečijom genijalnom idejom kako organizam ne treba šokirati naglim promjenama temperature, već ga treba održavati uvijek na istoj! I stvarno je to živa istina, svaka čast onome ko se toga sjetio!
  7. Na prelasku iz drugog tramvaja u autobus broj četrdeset osam, svratila sam u najbližu pekaru da kupim neki zdravi doručak. Domuljala sam se sa šest kilograma snijega na čizmama do vitrine sa pecivima pa kako nisam mogla više ni tamo ni amo, a uhvatila me teška nelagoda što je jedna ledena kapljica krenula da mi se sliva niz razdjeljak u kosi pa sve do čela, skroz dekoncentrisano sam tražila pitu od sira sa heljdinim korama, dok mi je podsvijest uporno dobacivala da u njima ima i pšeničnog brašna. Ma, nek’ ide život, upriličih jedan fortisimo u sebi, sklanjajući onu ledenu kapljicu sa čela, prilično sam sigurna da u tim korama nema ni heljde ni pšenice, već vjerovatno neki mljeveni panj pa što bih se onda sekirala! Panj je nekada pripadao drvetu, drveće raste u šumi, šuma pripada prirodi, prema tome, to su sve prirodni sastojci, da se razumijemo.
  8. Od ukupno pet različitih vozila, koliko sam ovog divnog proljećnog jutra imala čast da promijenim, tri su bila počašćena prisustvom kontrolora karata. Već kod druge posjete bavila sam se mišlju da povlasticu prosto zalijepim na čelo pa da mi gospodin kontrolor ili gospođa kontrolorka samo pređu onim aparatom za očitavanje preko istog. Bilo bi lakše i njima, a i meni. Ovako, samo što vratim povlasticu u torbu, sve krene jovo-nanovo! A kako u onolikoj gužvi mogu da funkcionišem ama baš nikako pa čak i manje od toga, onda mi se ta „čelopovlastica“ stvarno učinila kao idealno rešenje.
  9. U školu sam stigla poslije svega dva sata aktivnog čekanja, vozanja, pješačenja, čekanja, čekanja, čekanja, malo vozanja, malo dužeg pješačenja i još nekoliko slojeva čekanja i vozanja. Eto, ne znam zašto, ali kad sam konačno ušla u zgradu, zaklela bih se da noge, kojima sam nekako došepesala do cilja, uopšte nisu moje, i to od koljena pa naniže! Lijepo htjedoh telefonski da se povežem sa onom pedeset devetkom u kojoj sam se poslednjoj vozila, i da pitam da se nisam sa kime zamijenila za donje ekstremitete! Možda sa onom djevojkom koja je nosila pocijepane farmerke sa više rupa no teksasa, najkraće moguće čarape (takozvane naglavke!) i plitke patike pa joj je koža na ogoljenim mjestima tom prilikom dobila traju šminku modre boje. E, ako sam njene noge preuzela, onda bi mi potpuno jasno bilo što ih nisam osjećala prva tri časa. Ovako, sa četrnaest pari čarapa i termo pantalonama, i nije mi bilo baš najlogičnije…
  10. I za kraj ovog nezaboravnog jutra, preplavljena utiscima i pečatima od hladnoće, sa tuđim nogama do koljena, dodala bih još samo jednu rečenicu u vidu prelijepe misli našeg neprevaziđenog Duška Radovića: „Stiže proleće, žao mi je svih onih kojima to nije važno.“ Možda bih eventualno dodala da mi je mene bilo jutros žalije nego sve ove iz Radovićeve rečenice, ali ‘ajde, da ne kvarimo ugođaj. Radujmo se proljeću.
Advertisements

2 mišljenja na „Divno proljećno jutro

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se /  Promeni )

Google+ photo

Komentarišet koristeći svoj Google+ nalog. Odjavite se /  Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se /  Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se /  Promeni )

Povezivanje sa %s