Ekskurzija u tri slike


Prije nekoliko dana vratila sam se sa petodnevne ekskurzije, i moram priznati da je bilo stvarno prelijepo! Obišli smo Prag, Karlove vari, Drezden i Bratislavu, i što bi se onako poetski reklo – „dočekali smo kraj putovanja bogatiji za pregršt novih, neprocjenjivih iskustava!“ I stvarno je tako bilo, izražavali se mi poetski ili ne 😉 ! A sada ću vam napisati kako ja vidim odlazak na put sa pedesetoro razdragane i inspirisane djece, koja „stand by“ dugme nisu uključila od samog početka putovanja pa sve do njegove poslednje stotinke. Opisaću sve to u tri kratke slike. Moram da napomenem da su nam djeca bila za svaku pohvalu, i da sve što ćete pročitati u narednih nekoliko redova ulazi u „rok službe“ svakog profesora 🙂 . Pa da počnem…

SLIKA 1 – U AUTOBUSU

Baza za uspješan početak, tok i završetak putovanja: ko sa kim sjedi, ko je ispred koga, ko je iza, a ko preko puta i da li se sve to poklapa sa prednjim, srednjim i ili zadnjim dijelom autobusa, kao i bezbjednom udaljenošću od razrednih starješina.

Ukoliko je baza dobra, kreću: pjesma, jelo, pjesma, jelo, smijeh, jelo, pjesma, smijeh, jelo (nije nužno ovim redoslijedom, ali to je u suštini to). Kako to profesori čuju:

„Tralalalalalala, hahahahahaha, mljac, srk, hahahahaha, tralalalalala, hahahahaha, mljac, mljac, hahahaha, tralalalalala…“

Zatim kreću sledeća pitanja, sve jedno za drugim:

Kad će pauza? Koliko će trajati pauza? Da li možete da uključite klimu, skuvali smo se? Da li možete da isključite klimu, smrzli smo se? Može li da se pusti neka muzika? Možete li da isključite tu muziku? Kad će pauza? A sledeća pauza kad će? Koliko puta ćemo stajati? Sad nam je opet zagušljivo, je l’ može klima? Smrzli smo se, samo malo smanjite klimu, molim vas. A kada će pauza?

U intervalima između pitanja, i dalje se, naravno može čuti „tralalalalala, hahahahaha, mljac, njam, srk, hahahahahaha, tralalalalalal“, i to u neograničenim količinama, dabome.

Rečenice koje najčešće profesori izgovaraju tokom puta:

Brzo će pauza! Opet si izašao bez jakne, vraćaj se nazad po nju! Hladno je, kako nije hladno! Brzo će pauza! Jesu li svi na broju, ko fali? Zašto kasnite? Brzo će pauza! Bez jakne si, vraćaj se, smrznućeš se! Ma kakvi toplo, pogledaj mene, smrzoh se, a tebi toplo! Jesu li svi na broju, fali li neko? Sjedite na mjesta da vas prebrojim! Možete li bar jednom doći na vrijeme? Sad ste tražili klimu! Sad ste tražili da isključe klimu! Sad ste tražili muziku! Sad ste tražili da se isključi muzika! Brzo će pauza!

I tako otprilike petnaestak sati. Zatim se stiže na odredište…

SLIKA 2 – U HOTELU

Baza za uspješan boravak u hotelu: ko je sa kim u sobi, ko je u sobama pored, iznad i ispod i koliko su udaljene profesorske sobe (po mogućnosti ako mogu da budu u drugom hotelu koji je na isto tako drugom kraju grada).

Ukoliko je baza dobra, kreće neprekidna šetnja po sobama, svojevrstan hotelski „perpetuum mobile“, pri kojem niko nikada nije u svojoj sobi, već vazda u onoj drugoj. Čak i da ih čovjek trajno prebaci u tu drugu sobu, u kojoj povazdan obitavaju, bio bi to potpuno uzaludan posao, jer bi se odmah nakon toga prebacili u neku opet treću sobu, samo da nisu u svojoj (iako su prije prebacivanja stalno bili u njoj!). Ovoj „sobnoj“ politici  i logici ne bi mogao kraju doći ni čitav tim naučnika – dobitnika Nobelove nagrade – pa se profesorima toplo preporučuje da slijede svoju profesionalnu intuiciju i dugogodišnje iskustvo, što znači da neprekidno obilaze sve moguće sobe, dok god im to poslednji atom snage i energije dozvoljava.

Ono što se najčešće može čuti u hotelskim sobama je sledeće:

Hahahahahahahaha! Ahahahahahahahaha! Tralalalalalalala! Hehehehehehe! Tras! Tralalalalalalala! Hahahahahahahah! Tras! Hihihihihihihihihi! Tralalalalalalal! Tras! Hahahahahahaha! Tras!

I tako u nedogled.

Napominjem da ovo TRAS predstavlja konstantno otvaranje i zatvaranje vrata na različitim sobama, ne misli se na bilo kakav vid agresije.

Rečenice koje možete čuti od strane profesora dok su u hotelu:

Gdje si ti pošao? Nazad u svoju sobu! Ko je sa tobom u sobi? Pa gdje je on sad? Tiše malo! Na spavanje, kako ćete ustati sutra? Kuda si krenula? Da li je to tvoja soba? Šta ti tražiš tu, vidiš li koliko je sati? Na spavanje! Zašto je ova soba prazna? Šta je ovo, zašto ne spavate? Oooooo, ima li kraja ovome?

I tako dok u jednom momentu sve ne utihne…

SLIKA 3 – U OBILASKU

Baza za uspješan obilazak znamenitosti: da su svi nahranjeni, hidrirani i da znaju da će imati nekoliko sati slobodno, po mogućnosti do kraja ekskurzije, bez bilo kakvog profesorskog nadzora (što, ipak „neće da može“, međutim, niko im ne brani da maštaju…).

Ukoliko je baza dobra, kreće se u zajedničku šetnju, najčešće u društvu vodiča koji se trudi da im na sve načine približi mjesto na kom se u tom trenutku nalaze.

Šta se najčešće može čuti tokom zajedničkog obilaska znamenitosti:

Slikaj me! I ti mene slikaj! ‘Ajde ti nas slikaj! Ja ne čujem ništa! Koliko ima još da se pješači? Slikaj me! ‘Ajde ovdje da se slikamo! Gdje smo sada! Ne čujem ništa! Požuri! Slikaj me ovdje! Koliko ćemo imati slobodno! Je l’ možeš da nas slikaš? Jaooooo, vidi ovo, što je divno! Zašto toliko žurimo? Slikaj me! Jaooooo, kako je ovo lijepo, slikaj me tu! Gdje su svi? Hoćemo svi da se slikamo? Zašto nam ne produže slobodno vrijeme? Vidi ovo! Hej, stanite!

Šta se može čuti od strane profesora:

Požurite! Ne zaostaj tamo! Gdje je ova grupa? Zašto ste tako spori, izgubićete se! Nisi se dobro obukao, hladno je! Stavi kapu! Čuvaj taj ranac, kradu na sve strane! Požurite, zar baš sad morate da se slikate, imaćete vremena! Ne vidim njih petoro, gdje su sad nestali? Gužva je, ne razdvajajte se! Pazi na tu torbu, ostaćeš bez nje! Ti si samo u tom džemperu izašao, hoćeš u bolnici da završiš? Kako to misliš, gladna si, pa što nisi doručkovala? Biće slobodno vrijeme koliko mi kažemo! Požurite, vi tamo! Gdje su ovi iz treće godine? Imaćete kad da se slikate! Ovamo! Vodite računa kada mijenjate novac! Ne vadi taj novčanik tako da ga svi vide! Dabome da ti je hladno, obukao si se kao da je avgust mjesec! Reci onima tamo da požure malo!

I tako sve dok ne dođe to blaženo slobodno vrijeme, pri kojem se djeca isto tako blaženo opuste i razmile gdje god mogu, a profesori zategnu kao žice, već razmišljajući o tome da li će se svi vratiti na vrijeme na dogovoreno mjesto, da li će se neko izgubiti, da li će nekoga opljačkati, da li će nekoga kidnapovati, i još mnogo lijepih, optimističkih detalja krasi njihov mozak, sve do sledećeg susreta i prebrojavanja.

Eto, to bi bila naša ekskurzija u tri slike. Znam da nedostaje putopisnih detalja, fotografija, istorijskih momenata destinacija na kojima smo bili, ali to ćete sve vjerovatno i sami doživjeti. Ovo je samo jezgro putovanja sa učenicima, i nema ga ni u jednom turističkom aranžmanu. I tako se stvaraju iskustva, i to životna. Ko je doživio, shvatiće o čemu pričam… 😉 😉 😉

Advertisements

4 mišljenja na „Ekskurzija u tri slike

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se /  Promeni )

Google+ photo

Komentarišet koristeći svoj Google+ nalog. Odjavite se /  Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se /  Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se /  Promeni )

Povezivanje sa %s