Upoznaj Mađarsku, da bi je više volio – dio drugi


Prošlu ispovijest sam završila tako što nas troje (moj muž, auto i ja) putujemo unazad u Segedin na popravku volana i brave, umjesto unaprijed u Budimpeštu na mentalnu popravku i duševni preporod. I da priznam, nikako mi se čitava ta iznenadna vratolomija nije uklapala u predivno osmišljenu priču o putovanju. Nije baš da smo kod kuće sjedjeli i pravili plan tipa – pređemo granicu, stanemo na prvom odmorištu i srknemo kafu, na sledećem sipamo gorivo, zaglavimo bravu, sačekamo četiri sata na šlep službu, okačimo kola na nekakvu prikolicu i krenemo nazad odakle smo sa granice i krenuli. Ali ‘ajde, šta sad da se radi, vrijedi odblokirati ono što se tako tvrdoglavo zablokiralo, makar to značilo i vožnju u ultra klimatizovanom džipu, sa gospodinom koji se non stop nešto kikoće sa nekim preko telefona, dok na radiju žubori nekakva disko muzika, nadovezuju se pjesme sve jedna na drugu, nigdje kraja ni početka. I sve se to odvija na putu negdje od Kečkemeta do Segedina, pri čemu vidim table sa nazivima Kiškun-nešto, zatim Kiškun-nešto drugo (pretpostavljam nešto u smislu Stara Pazova, Nova Pazova, i tome slično, je l’…), onda opet nešto na slovo K, zatim neko mjesto od preko trideset slova i četrnaest različitih naglasaka, ne daj Bože da se mojima moram kojim slučajem odatle javiti. Ubijeđena sam da bi mi spustili slušalicu, mrmljajući kako imaju preča posla u životu, nego slušati moje fore i fazone, koje pritom i ne razumiju!

Poslije nekih sat vremena vožnje, eto ti svih nas ravno u Segedinu, dakle, u mjestu u kojem ni pod tačkom razno nismo planirali da budemo. Doveze nas onaj raspoloženi disko – šlep gospodin tačno do ulaza u servis, gdje nas dočekaše nova neka gospoda, svi do jednoga u finim košuljama, kravatama, pantalonama „na crtu“ i onim sportskim sandalama obuvenim preko isto tako kvalitetnih sportskih čarapa. Htjedoh da ih pitam jesu li sigurni da su to sve njihove noge, ili su i oni sami bili sklopljeni od različitih djelova, kao uostalom i auta sa kojima su tu radili. Naravno da mi je jezik ostao pričvršćen za zube pa znam se i ja nekom redu, neću domaćine valjda prozivati, pogotovo što nam od njih čitava petodnevna budućnost zavisi. Mada, i da sam progovorila, isto bi bilo, jer, po starom dobrom običaju, niti mi znamo mađarski, niti oni znaju srpski, a o engleskom i da ne diskutujemo! Kako god okreneš, niko tu nikoga ništa živo nije razumio. Riješilo se tako što smo bukvalno ubacili jednog od one gospode u auto i pokazali mu direktno o čemu se radi. Pokuša on nekoliko puta da okrene ključ u bravi, ali naravno – bezuspješno! Zatvorio se auto isto onako kao kornjača kad se uvuče u kućicu i ne možeš joj ništa, osim da je prevrćeš gore – dolje, a ona ti svejedno iz kućice neće izaći. E, tako i ovaj naš nesrećni četvorotočkaš, mogli smo i njega slobodno gore -dolje prevrtati, ni to ne bi ništa pomoglo.

Kad su majstori ustanovili o kakvom se kvaru radi, sprovedoše nas u neku ogromnu kancelariju, da tu sačekamo konačnu dijagnozu i šta nam svima dalje valja činiti. Poslije desetak minuta, eto ti onog gospodina koji nas je dočekao, pita nas nešto, mi ne znamo šta nas pita, a kao nešto odgovaramo, a niko veze nema o čemu se radi! Mlatimo tu rukama i nogama, gestikuliramo kao pećinski ljudi pa negdje poslije par minuta te jedinstvene pantomime, ukapirasmo moj čoek i ja da nam traži sve moguće podatke. I naše, a i od „bolesnika“. Onda je sve to pola sata ukucavao „u sistem“ pa je otišao negdje pa se opet vratio, onda opet otišao, opet se vratio i onda krenuo da štampa četrdeset pet nekakvih listova papira. I sve leprša u onim sandalicama, ma ubijeđena sam i dalje da to nisu bile njegove noge, sa sve onim sportskim čarapama! Kada je odštampao svih dvanaest tomova izvještaja, pokaza nam jedan od mnogobrojnih papira, na kojem je bila prikazana šema čitavog tog našeg sistema koji se zablokirao. I sad, priča on tu mrtav ozbiljan, pokazuje olovkom neke djelove, djeliće, neka čuda nebeska, mislim se ja, bolje da mi je kinesko pismo pokazao, i to od svih pet hiljada znakova, ma garantovano bih se lakše snašla! Moj muž se onako iz petnih žila upinjao da shvati o čemu se radi, čak je donekle i došao kraju, ali smo svakako oboje i te kako razmjeli kad nam je gospodin sandalica saopštio da će potpuno nova brava stići za minimum nedelju dana, a možda i deset. I to je nekako izgovorio na engleskom, tačno se čulo ono: „Van vik, ten dejz, bla, bla, bla, bla, van vik!“ Eto! Ako niste znali, BAŠ i UPRAVO tako vam izgleda grom iz vedra neba! To je to, nema dalje! Van vik mora auto naš dragi da ostane u sred Segedina! I to je minimum, to će još i odlično da bude, ako se ne otegne na ten dejz, a možda i longer. Bukvalno su mi noge zaklecale, i to tačno u koljenima, baš kao što se opisuje u romanima Danijele Stil, kada neka krhka glavna junakinja upozna svog princa na bijelom konju pa sva zanemoća i na kraju se vjerovatno i stropošta u nesvijest, omamljena ljubavlju. I meni je malo falilo, da se ne lažemo! Dabome, ne od ljubavi, već zbog silnog onog stresa i svih novopristiglih informacija, ja odjednom udarih u teški plač, sve suza suzu stiže, gornja donju prestiže! Pa sve plačem, a ne znam ni da li je to samo zbog auta, ili što ne mogah prevazići one sportske čarape uvučene u sandale, koliko god se trudila. Ah, kakve su to teške muke bile! Podsjećala sam sebe na onaj emotikon sa Vibera (plače otvorenih usta, a sa strane suze frcaju), mogli su slobodno mene umjesto njega tamo nalijepiti, još bih i bolja bila. Vidim kroz sav onaj veo suza, zbunile se sve sandalice u prostoriji, pričaju nešto, moj muž zove ne znam ni ja više koga, potpuno se situacija usijala. Pokušam se nekako smiriti, da vidim šta ćemo dalje da radimo, jer ostadosmo bez auta, što znači i bez prevoza za Budimpeštu, a isto tako i za Beograd. Poslije kraćeg vijećanja, odlučimo da nam je ipak bolje da stignemo nekako do Budimpešte, pošto smo smještaj već uplatili pa ćemo se za povratak već nekako snaći. Pa nismo preko svijeta, već samo preko jedne granice. Jedan od ljubaznih službenika nam predloži da idemo vozom, pošto on kreće iz Segedina na svaki sat i vrlo brzo stiže tamo gdje smo mi još jutros u pola sedam krenuli. Čak nam i taksi pozove, mada me u čitavoj ovoj avanturi tipa Indijana Džouns, ne bi začudilo i da smo pješke tabanali do željezničke stanice, sa sve koferima! Taman bi se uklopilo u datu atmosferu, pa da. Ovo je čak bilo i previše jednostavno. Čuješ, dođe taksi, ti uđeš unutra, on te odveze dokle želiš i to je to. Pih, ne padam ja više na taj luksuz! Jok! Od sad samo preko male Krsne, i to pješke po nevremenu, sa po tri kofera u svakoj ruci!!!

Doveze nas fini jedan taksista na željezničku stanicu, izađosmo nekako sa svim onim stvarima, kad, moj muž poče da se oduševljava kako nikad u životu nije vidio toliko lijepu zgradu ove namjene. Stoji on tako, nagledati se ne može, kao Ferdinand u polju kad sjedi, miriše i divi se cvijeću, a ja sad ne mogu ni nazad ni naprijed, dok se on skroz ne nadivi. Mislim se, onako prilično već rastrešena,  ako na voz zbog ovoga zakasnimo, čudo će da bude. Ali toliko veliko čudo, da će se u svim mađarskim gradovima čuti, a i dalje, ne zvala se ja ovako! Na svu sreću, pokrenusmo se uskoro i stigosmo do šaltera na kom kupismo karte za voz koji polazi u devetnaest časova i petnaest minuta.

I sad vi sigurno mislite kako je tu bio kraj našim dogodovštinama pa smo po redu vožnje stigli u Budimpeštu i to je otprilike bilo to! E pa, grdno se varate, samo da vam kažem. Jer, naravno, kako to uvijek i biva u ovakvim situacijama, desilo se da popravljaju šine baš tamo negdje između Kečkemeta i Kiškun-nečega pa se do tamo išlo vozom, zatim su nas sve prebacili u autobus, a onda poslije truckanja kroz još par vrlo lijepih malih gradića, opet nas utovariše na voz… Lično, kad smo pristali u stanicu u Budimpešti, negdje blizu pola jedanaest uveče, toliko sam više bila oguglala na sve, da su mi slobodno mogli reći da sada opet idemo za Segedin. Ma vozi, brate, nema problema, evo, zovi onog disko-šlep gospodina i idemo sve jovo-nanovo, što da ne! Taman onda da presjednemo na autobus tamo kod Kečkemeta, ili Bečkereka, ili možda Bečkemeta, ma idemo gdje hoćeš! Sad mogu i pješke u Ameriku! Iskustvo je čudo!

Eto, tako smo vam mi putovali ukupno šesnaest i po sati, a trebalo je preći sveka trista sedamdeset kilometara. Još malo pa bismo avionom u Australiju stigli! Opustili smo se malo ovih par dana, našetali se, vidjeli prelijepih stvari, a onda sutra opet u voz koji će nas, nadam se, dovesti u neko zlo doba do Beograda. Već mirišem i treći dio priče. A kako drugačije, molim vas, kako drugačije… 😉 😉 😉

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se /  Promeni )

Google photo

Komentarišet koristeći svoj Google nalog. Odjavite se /  Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se /  Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se /  Promeni )

Povezivanje sa %s