Upoznaj Mađarsku, da bi je više volio!


E, tako je! To vam je živa istina, lično je mogu potvrditi! Mada, nije baš da sam planirala dokazivanje izreka i ostalih mudrolija, iskrena da budem. Plan je, dozvolićete, bio sasvim drugačiji i prilično nekako jednostavan. Ma jeste vala, baš sad kad se nešto presaberem, jednostavnijeg plana od našeg odavno nisam ni vidjela ni čula. Eto, moj bračni partner i ja smo samo htjeli da odemo do Budimpešte na nekoliko dana, posjetimo na jedan dan Beč, drugi dan Sent Andreju i još neke gradiće blizu, a možda čak upriličimo i obilazak Bratislave, pošto je sve to tu  – najviše dva sata vožnje od polazne tačke pa što ne iskoristiti pogodnosti kvalitetnih i dobro organizovanih auto-puteva. Dabome, sve obići našim kolima, što se podrazumijevalo. I sve smo mi to lijepo do detalja isplanirali: rezervisali apartman u Budimpešti, informisali se oko parkiranja, prevoza po gradu, kupovine karata, utefterili šta sve treba obići kada se nađemo na ovim predivnim destinacijama, utvrdili putanju, cijenu i način plaćanja putarina, ma sve živo! Čak smo pomoću Gugla osmotrili i zgradu u kojoj smo rezervisali apartman, okolne ulice, jedino što još nismo ljudima u kuće zavirili. I to samo zato što ta opcija na internetu još uvijek zvanično ne postoji, inače bismo i privremene komšije upoznali još u Beogradu.

I, sve je to bilo tako lijepo i opuštajuće, a opet, bogato potkrepljeno putničkom groznicom zbog svih divota koje nam se u brk smiješe. Krenuli smo juče (ponedeljak, 17. jul, ljeta Gospodnjeg 2017) tačno u šest i trideset ujutro kako smo se prethodne večeri i dogovorili. „Bolje je ranije da pođemo, izbjeći ćemo gužve, a i nije još uvijek velika vrućina“, mudro je procijenio moj životni saputnik, i svakako je bio u pravu, bez daljnjeg. Kako je ona ženska osoba koja živi u uređaju za navigaciju procijenila, naš dolazak u glavni grad susjedne nam Mađarske očekivao se u jedanaest časova. Pa to je manje od pet sati, takoreći ništa! Ma ima da stignemo i prije nego što smo krenuli, garantovano! Eto, samo da ne bude prevelike gužve na granici, a koliko sam mogla da čujem na jutarnjem programu prethodnog vikenda, čekalo se u nekim momentima i po par sati. Pa dobro, i ako sačekamo malo, nije strašno, nećemo sada cjepidlačiti, ili dlačicjepiti, kako li se već popularno kaže…

Pošto smo kod kuće doručkovali i popili kafu, nismo spakovali nikakvu hranu za tako kratak put (uzećemo nešto usput, to je najmanji problem!), već samo vodu, dobru volju, i prstohvat ljubavi (Izvin’te me, sunce me klepilo danas, nisam sva svoja…). Do granice smo brzo stigli, čak nije bilo ni gužve – svega pet ili šest automobila ispred našeg. Prošli smo prvo našu, zatim mađarsku granicu, a baš kad nas je ljubazna gospođa carinik uptala da li imamo da prijavimo neku akciznu robu, i kad smo joj mi isto tako ljubazno odgovorili da nemamo (još uvijek) ništa, desila se jedna čudna stvar. Naime, naš automobil je jedva nekako upalio. Imalo je to neke veze sa volanom, bravom i ključem, kao da je nešto u momentu zapelo negdje u čitavom tom sistemu, ali poslije par trenutaka sve je bilo u redu, i mi krenusmo dalje. Zatim pauza za kafu na vrlo prometnoj benzinskoj pumpi pa opet nastavak puta. Vidim, gospođa iz navigacije veli kako nas u Budimpešti očekuju u jedanaest i dvadeset, pomjerio se malo momenat dolaska zbog one pauze. Ma dobro, sve je to super, ionako se u apartman ulazi najranije u trinaest časova, taman ćemo moći da svratimo i do neke prodavnice da kupimo štogod konkretno za pojesti. Onda se lijepo nađemo sa gospođom Đenđi (vlasnicom apartmana), smjestimo se, odmorimo malo i zatim krenemo u šetnju. Odličan, a opet, sasvim jednostavan plan, jesam li vam rekla?

Kada smo već bili na svega sat vremena od Budimpešte, moj poštovani suprug predloži da stanemo na prvoj sledećoj pumpi i sipamo gorivo, „da ne mislimo“, kako je on opet sasvim mudro zaključio. Stanemo lijepo, sasvim opušteno, a opet ushićeno što se približavamo cilju, zamolimo jednog učtivog momka – radnika na pomenutoj pumpi – da nam sipa toliko i toliko, što on, dabome, i učini. Moja bolja polovina ode da plati ono što se usulo, vrati se, sjede za volan, ubaci ključ u bravu, krene da upali auto, kad ono – neće! Ma nema šanse! Probaj jednim ključem, probaj drugim, rezervnim, ma nema teoretske teorije! Volan se zaključao i zaglavio cijeli sistem! I to je bilo to! Tu se priča sa putovanjem kolima završila – baš na benzinskoj stanici udaljenoj svega šezdeset minuta od našeg odredišta.

Šta sam ja ono bješe rekla, da je očekivano vrijeme dolaska na cilj, po navigaciji, bilo jedanaest i dvadeset? Jeste, ja sam to rekla, ali bilo je već podne, a mi smo još uvijek bili parkirani kod aparata za gorivo. Ono jeste da nam nada još uvijek nije bila utihnula pa smo uporno pokušavali da odglavimo volan, te ovako, te onako, ali on ni makac! Zabetonirao se i apsolutno nema namjeru da se prebaci u suprotno stanje. I šta ćemo sad??? Ja se sledila, gotovo, već vidim sebe kako ostajem da živim na nekakvoj mađarskoj benzinskoj pumpi, sipam gorivo i čistim stakla mušterijama. U međuvremenu, moj dragi muž zove kuma, kum zove ovlašćeni servis za vozila u Beogradu, servis zove muža, muž zove drugi  servis, servis zove partnerski servis u Mađarskoj, muž zove gospođu Đenđi, Ona zove prijateljicu Emesu, jer ne zna engleski, Emesa zove mog muža, on joj objašnjava kompletan kvar, reko’, da nije ona ovlašćeni automehaničar?? Stvarno, priča vjerovatno izbezumljenoj gospođi kako se volan zaglavio, kako ovaj ključ, onaj ključ, ovaj servis, onaj servis, mislim se ja, sad kad počne da joj objašnjava šta su SEMAJLIRANE PUFNE, i kako radi FIRCAJZNA NA CINCILATORU! Ej, čovječe, reci Emesi da kaže Đenđi da se auto pokvario i da ćemo kasniti, šta sad daješ automehaničarsku dijagnozu?? Kaže on meni: „Pa pričaj ti sa njom!“ Ne mogu ja nikako taj korespodentski stres da podnesem, ona ne zna engleski, ja ne znam Mađarski, ko bi se tu sporazumio! Eto, znam jedino da kažem GULAŠ, ali to nam baš i ne bi koristilo u čitavoj ovoj situaciji, mislila bi žena da se na ručak pozivam, a to bogami, nije uopšte kulturno.

U svakom slučaju, poslije bezbroj raznih kontakata, dozivanja, pregovaranja i razgovaranja, rečeno nam je bilo da će u najskorije vrijeme da dođe neko da nas odšlepa u najbliži grad koji ima servis baš za naše vozilo. Olakšavajuće je bilo to što nam je auto još uvijek bio pod garancijom pa je taj nesrećni ovlašćeni servis prosto imao obavezu da nam izađe u susret. Jedino što se obećano „najskorije vrijeme“ oteglo na više od četiri sata čekanja i cvrčanja na onoj grozomornoj pumpi. Jeste, što je vrijeme više odmicalo, ona je bila sve grozomornija u mojim očima. Nikad ništa gore od te pumpe u svom dosadašnjem životu nisam vidjela. To je bio Mordor, a ne pumpa!!! Ma kakav Mordor, to je bio deseti, novi krug Danteovog pakla, rezervisan za sve mađarske pumpe udaljene sat vremena od Budimpešte, a naročito za ovu! I svi ti ljudi koji tuda prolaze, šta su oni umislili, da su neko i nešto ako im volan nije zaglavljen, neko se onako lako i vazdušasto pokrene, auto upali, zaprede, i svi odu lijepo svojim putem… Bože dragi, nikad nisam nikome zavidjela na ispravnom volanu u kolima, ali eto, taj grozni momenat me prosto ponio. Kako se ono bješe moderno kaže – da, bila sam potpuno devastirana! Ali potpuno!

Negdje oko šesnaest sati i petnaest minuta (ni manje ni više!), poslije još nekoliko poziva servisu, slanja prekornog maila, stresnog komuniciranja sa gospođom Đenđi, konačno eto ti šlep službe. Kaže ljubazni gospodina (uglavnom gestikulacijom, koja se završila imenom sledeće pomenutog grada), samo da natovari naše blokirano auto na prikolicu i idemo u Segedin, u servis. Ma kakav Segedin, dabogda se i tebi volan po četiri puta zakočio, pa mi smo još jutros sa te strane došli! Kako sad opet nazad?? Šta će Đenđi i Emesa da kažu, jao, jao!!! Kaže moj suprug, zar nije bilo logičnije da idemo u Kečkemet (?!?!), on je najbliži ovoj strahotnoj pumpi, a i tu je postojao servis za naša kola! Čuješ, Kečkemet, pa ja sam samo do Budimpešte htjela, zar toliko mnogo tražim…? Međutim, gospodin šlep-služba riječ jedne engleskog ne zna, ama ništa pod milim Bogom ne razumije, samo veze nešto na maternjem, ma ne bismo ga ni za sedam godina razumjeli, čak ni da koristi jednu jedinu poznatu riječ – GULAŠ, da mi bar malo lakše bude! Te ti mi tako, brale moj, natovarimo kola sa zadnje strane, sjednemo u drugo vozilo sa prednje strane i pravac Segedin. A u Segedinu priča tek počinje da se zapetljava…

Nastavak u sledećem broju. GULAŠ, KIJARAT, BEJARAT!!!! (Neke nove riječi koje sam u međuvremenu naučila… 🙂 )

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se /  Promeni )

Google photo

Komentarišet koristeći svoj Google nalog. Odjavite se /  Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se /  Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se /  Promeni )

Povezivanje sa %s