(Ne)umorni konjanik


image-0-02-05-9c1a67f5f85cd0f8b0ca97c6d703f6880f63fc0e63ed1b5a054f02ede6531835-V

Umorni konjanik, 1960.

Djed Mato, otac mog oca, rođen je 13. aprila 1895. godine. U momentu dok ovo pišem, imao bi ravno sto dvadeset dvije godine, i životni staž prepleten sa ukupno tri različita vijeka, što bi svakako bio izuzetan materijal za jednu interesantnu priču. Međutim, iako nije poživio duže od sedamdesetih godina prošlih stotinu ljeta (umro je 1973.), njegov život, i sve ono što ga je pratilo, kao i sve mnogobrojne momente koje je on uspio da isprati, svakako nisu za zanemariti, a po mom mišljenju, mogle bi se ovjekovječiti ne samo u skromnoj priči kao što je ova, već i u kakvom filmu. Doduše, zamišljam staru produkciju, možda čak i u crno-bijeloj varijanti, sa retro-loknastim frizurama, bijelim odijelima, onim otmenim, gospodskim ponašanjem i manirima. Čujem i muziku u pozadini, koja dopire sa starih gramofona, onaj neprevaziđen pucketavi zvuk koji te začas vrati bar pet decenija unazad, iako tamo možda nikad nisi ni bio. Eto, takav bi bio moj film o djedu. Sa sve premijerom u malom mjesnom bioskopu, nekoliko redova drvenih, neudobnih sjedišta, i onda se na platnu prvo prikažu neki nejasni oblici, ostaci filmske trake koji se preslikavaju na njegovoj bjelini, jednocifreni brojevi koji iskaču unazad jedan za drugim, i konačno, prodorna muzika što najavljuje početak filma…

image-0-02-05-567311c8f390498782ae8945be2ab8267a6fb868b6fcd3d209b708c168eba7e7-V

Požar u preriji, 1956.

Djed Mato se čitavog svog života bavio umjetnošću. Bio je prvenstveno slikar, ali i muzičar koji je svirao na violini. Vodi se kao drugi po redu u porodičnom nizu umjetnika, a vrlo zasluženo je naslijedio onog, koji je čitavu umjetničku istoriju i započeo – svog oca Špira. Špiro Đuranović je rođen davne 1864. godine i u knjigama je zabilježen kao jedan od prva dva školovana slikara u Crnoj Gori (drugi je bio Budvanin, Anastas Bocarić, rođen iste godine kao pradjed Špiro). Kratko je živio, ali je za svog vijeka ostavio značajan trag u crnogorskoj slikarskoj umjetnosti. Školovao se u Trstu i u Kijevu, da bi se nakon završenih studija vratio u rodno mjesto, Kamenari, i tamo živio prilično umjetničkim, boemskim životom. Njegov značaj posebno se ogleda u slikanju portreta pa neke od najstarijih bokeških porodica posjeduju slike svojih članova i rođaka, rađene upravo Špirovom rukom. Umro je 1910. sa svega četrdeset šest godina.

image-0-02-05-aa81c5089f8de544ab6958e254b28a3e9c030e6208762ec4c91783b1ef969960-V

Autoportret, Špiro Đuranović

Djed Mato je nastavio očevim stopama. Svoje prve časove slikanja je dobio upravo od njega i to podučavanje se nastavilo sve do Matovog odlaska u Zadar u Učiteljsku školu. Godine 1919. odlazi u Ameriku, gdje je diplomirao na Visokoj umjetničkoj školi (Grand Central Art School) u Njujorku. Mentor mu je bio Arhangel Gorki, jedan od prvih američkih apstraktnih slikara. Na ovom kontinentu proveo je punih petnaest godina, aktivno učestvujući u bezbrojnim umjetničkim aktivnostima, izložbama širom zemlje, u druženju sa svjetski poznatim imenima iz područja slikarstva, muzike i ostalih umjetnosti. Na jednoj autorskoj izložbi u Hjustonu (Teksas), upoznaje sasvim slučajno i svoju buduću suprugu Meri, poslije nekog vremena dobija od njenih  roditelja blagoslov za vjenčanje i 1934. godine se zajedno vraćaju u Boku, u Kamenare.

image-0-02-05-607ea7bb07b5b720de94f51c96ff52c87c209d8a4e4d7d87fa69c0153ca53ad3-V

Portret Meri Đuranović

Do samog kraja svog, sve samo ne jednoličnog života, djed Mato se intezivno bavio slikanjem. Radio je i kao profesor umjetnosti u Kotoru, objeručke se zalagao za poslijeratnu kulturnu obnovu pri čemu je kumovao osnivanju nekoliko muzeja, arhivskih ustanova, muzičkih škola, kao i škole za likovnu umjetnost u Herceg-Novom. Dobitnik je više nagrada, između ostalog i one čuvene Trinaestojulske. Osnivač je i određenog broja kulturno-umjetničkih društava u kojima je i sam svirao, a baba Meri je (kako je imala običaj da priča) imala „predivan sopran“ pa je i sama pjevala u jednoj takvoj družini. Kaže ona, kakva su to vremena bila… Onda obavezno krene u prepričavanje neke dogodovštine sa izvjesnog koncerta u Perastu pa se smije, smije, smije, jedva ispriča do kraja! Ja je slušam, ne kapiram baš najbolje šta je to toliki smijeh izazvalo, ali se i sama kikoćem, jer baba Meri ne može da se zaustavi. A to je toliko zarazno bilo…

image-0-02-05-c571df203f5133920c0e50f9c7ce5d1b35f185a43623ac7ee0d04db8ae5304bb-V

Dolje, Autoportret sa pumom, gore, Materinstvo i Crnci – zadovoljstvo (američki period)

1971. godine djed Mato je u našoj kući, u Kamenarima, otvorio galeriju slika pod imenom „Verige“. Galerija je dugo godina zatim bila otvorena za posjetioce, koji su mogli da vide sve djedove slike, kao i one od njegovog oca Špira (svega par primjeraka, koliko je ostalo poslije njegove smrti). Ne znam broja svim ljudima koji su kroz galeriju u to vrijeme prošli. Osim posjetilaca iz Boke, dolazile su i ekskurzije, studentske grupe, turisti iz svih krajeva svijeta, brojne poznate i ugledne ličnosti iz svih oblasti, ma nema ko nije bio! Sjećam se, naša učiteljica iz male mjesne osnovne škole svake godine je sa svojim novopridošlim učenicima organizovala posjetu galeriji pa bi prvaci i drugaci onako mali, u koloni par po par ulazili među sve one slike, gledali lijevo desno, častili se sokom i slatkišima koje bi im moja mama pripremila i slušali priče o tome kako je koja slika nastala. Ne pamtim čudnije situacije, nego kad sam sa učiteljicom i drugarima iz razreda došla u posjetu sopstvenoj kući, gdje me sokom poslužila sopstvena majka. Ni dan danas nisam došla kraju toj emociji koja mi se još tada nametnula i čuči na istom mjestu čak i dok ovo pišem. Znam samo da sam bila malčice ljubomorna na ostatak ekipe, jer njima je sve bilo novo i zanimljivo, a ja na izlet došla kući. Zamislite, kući! Pa gdje to ima, zaboga?!

Inače, u tom periodu obožavala sam da prelistavam „Knjigu utisaka“ i da čitam sve ono što su ljudi prilikom posjete galeriji osjetili i zapisali. I dan danas, kad odem u Boku i za vrijeme ogromnih ljetnjih vrućina sjednem u galeriju u kojoj je uvijek nekako freško i lakše za disanje, uzmem tu „Knjigu utisaka“ i po ne znam koji put čitam šta je ko napisao, svako na svom jeziku. Još uvijek imam nekih „primjeraka“ koje nikako ne mogu da dešifrujem, što zbog rukopisa, što zbog zbog samog jezika na kojem je čitav utisak bio zapisan. Ne razočaram se što opet nisam uspjela da pročitam, jer mi je to postao ritual za ovih nekoliko decenija pa ako i ne uspijem ove, sigurno ću razriješiti misteriju sledeće godine…

image-0-02-05-296c1df9c8e957e6d81661ec0d7f827329ccb78ed5453adb9269bf2347a7d965-V

Galerija „Verige“, djelić

Djed Mato je po slikarskom stilu bio ekspresionista, karakterističan po jasnim oblicima i upečatljivom kontrastu jakih boja na svojim slikama. Slikao je uglavnom portrete, ali i neizostavne prizore iz Boke u kojima je nalazio inspiraciju cijelog svog života. Prva njegova djela bila su pretežno kubistička, da bi se kasnije potpuno posvetio ekspresionizmu kao stilu slikanja. Baba Meri je imala običaj da kaže kako su boje na njegovim slikama postajale sve svjetlije, što je bivao stariji i bliži kraju svog života. Taj podatak mi je bio naročito zanimljiv pa sam više puta išla hronološki od slike do slike (potpis i godina nastanka su uvijek bili smješteni u donjem desnom uglu) i tražila dokaze za ono što mi je Meri ispričala. I stvarno je bila u pravu! Jedna od njegovih poslednjih slika „Ptica u kavezu“ predstavljena je mnogo svjetlijim nijansama plave, žute i crvene, nego na primjer portret nastao deceniju ili dvije ranije. Poslednja djedova slika, „Školji“, isto tako u svijetlim bojama, nažalost je ostala nedovršena. Predstavlja dva mala prelijepa ostrva na samom presjeku risanskog i kotorskog zaliva, Gospu od škrpjela i Sv. Đorđa. Doduše, koliko je tužno to što djed Mato nije uspio da je dovrši, toliko je ona postala nekako posebna za sve nas, baš zbog tog svog nedostatka. Iskreno, ja je i ne mogu zamisliti dovršenu! Postoji skica na kojoj je prikazano kako je sve to trebalo na kraju da izgleda (pošto je djed Mato za svako ulje na platnu prvo pravio skicu na manjem komadu papira, i sve te skice su sačuvane), ali kako sam navikla da tokom cijelog svog života gledam u onu bijelu, neiscrtanu površinu, onda sam je tako i prihvatila. Ta slika nosi toliko simbolike sa sobom… Ostavljena je na postolju onako kako je djed ostavio poslednji put. Na uskom pultu ispod slike šareni se i dalje paleta sa ostacima izmješanih boja, a pored nje je nožić sa kojim je djed slikao. Da, sve slike je uradio baš tim nožićem. Objasnio mi je tata svojevremeno (i hvala mu na tome!) kako je ta tehnika izgledala, pošto kad djetetu kažeš da neko nožem slika sliku dođe mu isto toliko čudno i nezamislivo kao da si mu rekao da pile siječe četkicom za slikanje. A pošto se radilo o mom rođenom djedu, ne bi bilo dobro da sam ga u djetinjstvu zamišljala kao izvjesnog kasapina slikarskih platna. Nije da bi baš bilo zgodno. Ni za okolinu, a ni za moje krhko biće.

image-0-02-05-893f49258411dc9cbe4c6d208c214ff4fdff104db9775f392287319d9915b076-V

Školji i Ptica u kavezu, 1973.

Ja djeda Mata nikada nisam upoznala. Otišao je tri godine prije nego što sam počastila ovaj svijet svojim dolaskom. Međutim, na neki svoj način imam osjećaj kao da ga prilično dobro znam. Odrasla sam sa njegovim uljima na platnu, brojnim skicama, akvarelima, olovkom crtanim pejzažima i aktovima. U svakoj prostoriji u kući ima po nekoliko njegovih radova, ne možeš ih mimoići. Ja sam, svjesno i nesvjesno, proučila svaki potez na svakom primjerku. Po prirodi sam analitična do srži, sve u svojoj glavi rastavljam i do najsitinijih detalja, pa kako ne bih i ove hiljade pokreta nožićem, olovkom, ili četkicom. I sad to imam običaj da radim. Kad sam se udala, roditelji su mi poklonili jedno djedovo ulje na platnu, izvjesne „Arlekine“. Procedura je bila takva da su mi rekli kako, dabome, mogu da izaberem koju god hoću osim te, te, te, te, te i te, a bogami i one, one tamo, ove iznad, ove četiri ovamo, a ni cijeli gornji red tamo sa desne strane! Ostale (tri) su sve dolazile u obzir, možda, eventualno, ako se dogovorimo! Izabrah „Arlekine“, a mogla bih se zakleti da je i ona trebalo da bude na onom drugom spisku, kao na kraju krajeva i sve ostale… I sad, ta slika visi u mom stanu, u Beogradu, tačno iznad televizora pa često uhvatim sebe kako detaljno pratim linije, raščlanjujem boje koje su se ulile jedna u drugu, pogađam šta je prvo nacrtano – bijeli ili crveni arlekin, analiziram izraze lica, pokrete, zamišljam šta je poslužilo kao inspiracija za baš ovu sliku, kakva je simbolika, kakve emocije prate ova dva upečatljiva lika… A to sam uradila sa skoro svakom slikom dolje u Boki pa ako nisam bar malo uspjela da upoznam sopstvenog djeda, onda ne znam šta bih drugo rekla…

image-0-02-05-5db296fa5d200181f2d531b9e25f536d46e531e2c1fcecc952e774027d2bc5a7-V

Mogla bih ja o ovom čudesnom čovjeku da pišem još strane i strane. Čudno je to, nekoga lično upoznaš, družiš se sa njim, provodiš vrijeme u njegovom društvu, a na kraju se ispostavi da ništa živo o njemu nisi saznao. S druge strane, nekoga ne vidiš i ne sretneš nikad u životu, a po onome što je ostavio, i po djelima po kojim ga ljudi pamte i prenose svakojake živopisne priče i događaje, imaš osjećaj kao da si mu uz rame rastao. Zato kažem, mogla bih još toliko slova o mom djedu Matu iskucati. Mogla bih opisati svaku sliku posebno, prepričavati bezbrojne anegdote iz njegovog bogatog života, predstaviti ga kakav je bio kao otac, kao muž, kao slikar, muzičar, profesor… Svih tih priča sam se do besvijesti naslušala pa je i red bio da sklopim sopstvenu sliku i stvorim lični doživljaj ovog izuzetnog gospodina, prezence, kako se to u Boki kaže. I eto, ponosnija sam što nikad nisam upoznala takvo jedno biće, nego što sam lično srela stotinu drugih čeljadi. Više naučih od njega čiji glas nikad nisam čula, nego od bezbroj drugih koje čujem, a ništa mi bitno nemaju reći. Jednom mi je jedna drugarica rekla: „Dobro, on je svoj uspjeh zaslužio! A šta si ti uradila, osim što nosiš isto to prezime?“ Pa eto, draga moja, upravo to – sa zadovoljstvom to prezime i nosim, jer me mnogo toga u životu naučilo! Za tebe ne znam, ali za mene je dosta…

image-0-02-05-0df2fb898688ee25e303f03487d75ab231272a54d584479d097422f213c25f0f-V

image-0-02-05-3f6bad3336fcab6e89b557e0ed05cfe1d175dc13bc914d726cdfe3778e086c75-V

Materinstvo, Raspeće (američki period)

8 mišljenja na „(Ne)umorni konjanik

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se /  Promeni )

Google photo

Komentarišet koristeći svoj Google nalog. Odjavite se /  Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se /  Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se /  Promeni )

Povezivanje sa %s