Kupka od jorgovana

Jedan dan nakon Lazareve subote, a sedam dana prije Uskrsa slave se Cvijeti. Praznovanje je posvećeno poslednjem Hristovom ulasku u Jerusalim, gdje su ga ljudi dočekali sa cvijećem i palminim grančicama, a takođe obilježava i početak njegove poslednje nedelje života na zemlji.

Kao za svaki vjerski praznik, tako se i za ovaj vezuju različiti običaji, od naroda do naroda, od grada do grada, i od mjesta do mjesta. Nekad čak i od kuće do kuće. Dok sam živjela u Boki, svake godine kad bi se slavile Cvijeti, nas je, već kad ustanemo, ma tek što smo oči otvorili, dočekivao izvjesni običaj. Još nismo znali ni gdje se nalazimo, tek izašli iz carstva snova i jorganske kneževine, kad eto ti običaja, viri odnekud sa donjeg sprata kuće, strpljivo ali sasvim uporno i postojano čekajući da bude ispoštovan onako kako to oduvijek njegova pravila nalažu. Nije se običaj obazirao ni  na to što bih ja, na primjer, prvo pojela malo hleba i džema i srknula šolju skoro vrelog čokoladnog mlijeka, napitka moje mladosti. Po njemu, na takve aktivnosti je trebalo sačekati, jer nije svaki dan praznik, a ako već nije onda se, molim lijepo, ne može odmah navaliti na džem i čokoladno mlijeko, pa nismo valjda u šumi rasli i neredu se učili još od malih nogu.

Tako je prije svakodnevne rutine i blagotvornih napitaka, buđenje onog dana kada su Cvijeti podrazumijevalo i umivanje u cvijeću. Mama bi tog jutra kad ustane, nabrala u vrtu raznoraznih biljaka i biljčica različitih boja i još različitijih opojnih mirisa. Onda bi njihove latice i listiće ubacila u posudu sa vodom, a ta posuda je zatim sve do jednog, koliko nas je u porodici bilo, čekala da ispoštujemo običaj onako kako i dolikuje jednom tako važnom prazniku.

Lično, kao mala, imala sam par nedoumica što se tog umivanja tiče. Mislim, sve je to bilo u redu, pristupala sam ja jednoj tako svečanoj raboti izuzetno ozbiljno, profesionalno, i sa poštovanjem, ali ne mogu baš da tvrdim da mi je svaki put sve ispalo kako treba, hoću reći, tačno onako kako je to običaj od rane zore očekivao. Vi sad sigurno mislite, šta tu ima da uspije ili ne uspije, umiješ se, obrišeš lice peškirom i to je to! E, ali nije to kod mene išlo baš tako jednostavno, ma kakvi! Moja cvijetnonedeljna, a svakogodišnja muka je bila ta što sam imala ogroman problem sa lijepljenjem, kačenjem i prianjanjem cvijeća i svih njegovih djelova po licu, kad god bih započela proces jednog takvog umivanja. Kako je u posudi bilo i jorgovana, i jasmina, i nečeg crvenog, i roze, i tu me sijeci ako ne vidjeh i nešto narandžasto sa ljubičastim – sve te latice, i najsitnije i one veličine ljudskog uveta i polovine slonovskog stopala, zalijepile bi mi se za kompletnu glavu, od vrha nosa pa sve tamo do potiljka. I što se ja više umivam da ih uklonim, sve ih više navire! Taman maknem četiri, kad eto ih još deset, prijete najezdom čitave vojske, ako ih kojim slučajem uspijem vratiti u posudu! ‘Ajde što mi se za lice priljube, nego i za ruke! Kao, pokušavam da razgrnem stotine plutajućih miomirisnih oblika i da uzmem samo vode u ruku, ali nema šanse! Napadaju kao roj komaraca! Još i mirišu, majko moja mila, kako je ono mirisalo… Pa dovoljno da su samo jorgovan i jasmin bili na spisku, a gdje je sve ostalo! Bogami, dok bih skinula sve one „naljepnice“ sa ruku, čela i obraza, usput bi me i miris ošamutio pa sam lijepo u svoj toj ošamućenosti sebe vidjela kako sjedim tamo negdje na drvetu rascvjetalog jorgovana i mašem palminom grančicom, dok u drugoj ruci pridržavam šolju toplog, mirisnog čokoladnog mlijeka! Na kraju bih se na jedvite jade iskobeljala nekako iz mora samoljepljivih, mirišljavih latica i listova. Ne znam za druge, ali ja bih se naumivala za desetoro ljudi tog jutra. Ma za tri mjeseca unaprijed! Mislim da ni dan danas nema osobe u porodici koja bi tako temeljno ispoštovala običaj Cvijetne nedelje, i pravo da vam kažem, veoma sam ponosna na to! Čik, nek mi neko iz familije izađe na crtu ako smije! Garantujem pobjedu, uzalud vam sav trud ovoga svijeta čim vidite kako stručno i sa autoritetom profesionalca postrojavam milione jorgovanskih latica, ili kako na koljena bacam najljepljivije djelove cvijeta jasmina, herojski prkoseći njegovoj omamljujućoj aromi… 🙂

Otkad sam u Beogradu, ćesto na Cvijete prošetam Kalemegdanom, bude predivan proljećni dan. I onda posmatram, trava skroz obrasla maslačcima, sa svih strana upadaju u oči razne boje geometrijski zasađenog cvijeća pa se mislim, što bi tu bilo materijala za onu čuvenu bokešku običajnu posudu, ma divota jedna! Lijepo da cijelo Kamenare pozovemo na umivanje u tu nedelju, još i da ostane! Ovamo ispred moje zgrade uglavnom je beton, nemaš gdje šta ubrati. A valjalo bi. Pa poslije slatko navaliti na hleb i džem. Ali samo to, nema čarobnog, vrelog čokoladnog napitka. On je ostao daleko negdje u djetinjstvu, sa mamom koja ranom zorom ogrće džemper zbog svježe jutarnje rose, i silazi u đardin da nabere šta treba. Daleko je baš kao jorgovan. I jasmin. I ono narandžasto sa ljubičastim, tu me sijeci ako ga ne vidjeh u posudi…