Džinovska sekvoja i balon od helijuma


Poslednjeg dana marta moja mama slavi rođendan. Dok ovo pišem napunila je godina taman toliko koliko joj je trebalo da sakupi veliki dio životnih mudrosti i pretvori ih u sopstvenu svakodnevnicu, dok smo se mi, koji smo od nje potekli, za tu istu svakodnevnicu zakačili i upijamo je polako ali sigurno. Korak po korak. Ono što je meni mama uspjela da prenese i što i dalje vrlo uporno nastavlja da radi, pokušavam i ja sa svojom djecom, mada sam još uvijek prilično trapava po tom pitanju. Sve se nešto spotičem, ustajem, skrećem lijevo, desno, tamo, amo, malo uhvatim pravac, i tako u krug. Vjerovatno je to proces kroz koji svi prolaze prilično dugo, sve dok ne dođu do neke stabilnije putanje, dok sa prašnjave uske staze ne pređu na novi, glatki, svježe asfaltirani put.

cvijeće

Inače, moja mama je veliki obožavalac svega onoga što je flora ikada ovoj planeti dala, a kako stvari stoje, i onoga što tek planira da joj ustupi. Strastveni je ljubitelj svih biljnih vrsta, počevši od zeljastih i žbunastih pa sve do onih koje se uzdižu nebu pod oblake. Sva sreća da, na primjer, džinovske sekvoje rastu u Americi, jer bi mama i njih posadila vjerovatno „dolje, uz ogradu, da lijepo figuraju.“ Pa kad bi narasle do sto metara u visinu, sa životnim vijekom do dva milenijuma, garantovano bi nam navuke čitavu lokalnu upravu i samoupravu na vrat, naravno, zbog uzurpiranja prostora i remećenja reda na obližnjem magistralnom putu. Pretpostavljam da bi ih mama vratila još sa kapije, komentarišući kako pojma nema šta je s tim narodom, i da ništa ljepše nema od reda čempresa izraslih uz ulicu. A kako džinovska sekvoja i sama spada u pomenutu biljnu porodicu, onda molim lijepo! Ne bi bilo potrebno ni o čemu više raspravljati.

cvijeće3

Kakva je moja mama osoba upravo najvjernije može opisati taj njen odnos prema svemu što ima korijen, lišće i cvjetove i vrši proces fotosinteze. Na primjer, kada krene toplo vrijeme, što bi se reklo „kada upeče zvijezda“, ona krajnje strpljivo svakog bogovetnog jutra zaliva svoje biljke, koje se inače prostiru na ukupno tri nivoa – dva ogromna vrta (ili đardina, kako se to u Boki kaže) i ništa manje kameno dvorište ispred same kuće, oivičeno brojnim vrstama koralja, kamelija, fikusa, filadendrona, rododendrona i svih ostalih -dendrona, drveća života, suživota, neživota, brojnih, najrazličitijih sukulenata sa i bez bodlji, ručno posađenih i samoniklih iz kakve pukotine (to obično bude doživljaj nedelje, kada se pojavi nešto što je iždžikljalo samo od sebe!), skarletina, bombona, nekih čuda koji se zovu Beloperone, puzavica naviše, puzavica naniže, antipuzavica, nekih sitnih, jedva vidljivih ukrasnih mahovina, i još svim i svačim, što se ni u najbolje opremljenoj cvjećari ne može naći. I ona sve to uporno i strpljivo zaliva – svakog jutra po dva sata, nekad i više! Jeste, bogami! Sve ide biljku po biljku! Krene polako odozdo prema gore, i onda još i osmatra da li je možebit‘ izniklo negdje nešto novo, da li je hibiskus dobio novi cvijet i gdje bi, eventualno, mogla još jedna čuvarkuća da se zasadi. Iako, dozvolićete, jedva da ima mjesta gdje igla da padne, ali uvijek se nađe neka kombinacija. Važna je samo inspiracija, dobro oko i naravno – volja! A toga kod moje mame nikad nije falilo. Po istom principu je ona odgajala i zalivala sestru i mene, dvije biljke potpuno različite vrste. Sve polako, sa ogromnim strpljenjem, nogu pred nogu, taman dok i same nismo procvjetale, dobile na glavi sve one crvene cvjetove baš kao i hibiskus, i u stilu kakve puzavice nastavile svoj životni put.

cvijeće4

Moja mama ima tu svoju filozofiju, da ako si pozitivan prema biljkama, ako im posvećuješ svakodnevno dovoljno pažnje, ako im uputiš i koju lijepu riječ, one će ti na isti način odgovoriti i uzvratiti bogatim cvjetanjem i džikljanjem u nebeske visine. I da se ne lažemo, to je sve živa istina! Ne postoji izdanak u njenoj bašti, koji nije pod takvim uslovima procvjetao bar šest puta više nego što je bilo očekivano. I onda obavezno čuješ rečenicu: „Ma vidi ovo molim te, ovaj kaktus obično daje jedan cvijet, a jutros osvanuo sa tri, da ne povjeruješ!!!“ I jeste, bogme, prosto da ne povjeruješ! Ja na primjer, mogu da čkiljim u ovih mojih par biljčica sto dana, mogu i da im pročitam kompletna djela Branka Ćopića, ma mogu i da meditiram pored njih od jutra do mraka, sve vam je to uzalud! Vala još nikad nisam dobila neki ekstra cvijet, ili možda kakvo naglo bujanje i neočekivano listanje na sve četiri strane svijeta. Ma kakvi! Ono mi jes‘ onomad slučajno upao vrh puzavice u zemlju neke biljke (za koju se pouzdano zna da donosi pare, a ja još ni cvonjka od nje ne vidjeh!) pa je ta ista puzavica iskoristila susjednu teritoriju i pustila novo korijenje. Mislim, možemo mi to smatrati čudom prirode i direktnim odgovorom na moju nesebičnu ljubav, ali ja kad sam primjetila šta se desilo, uhvatila me panika da nikako neću moći da riješim čitavu zapetljanciju, da razdvojim taj biljni totem. Na kraju sam samo makazama za papir presjekla puzavicu na pola pa šta joj bude! Dobro, s velikom ljubavlju sam je presjekla, da ne bude poslije ovo-ono! Eno je sada raste na dva mjesta. Ko zna, možda se udruži sa novim domaćinom pa mi i prizovu koji dinar… A što se moje mame tiče, ne bi ona mogla tako sa biljkama da postupa, da nije takva i prema svim ostalim živim bićima u njenom životu. Eto, za sestru i mene se pouzdano zna da smo prilično čudne biljke, ali toliko pažnje, lijepih riječi, još ljepšeg obraćanja, toliko pozitivne energije čitavog života… Često se zapitam kako ne izrastoh u onu džinovsku sekvoju sa početka priče, mada građom više podsjećam na baobab – drvo sa najvećim prečnikom stabla na svijetu!

cvijeće2

Ima moja mama u kući, između ostalog, i nekoliko primjeraka izvjesne „slonove noge“. To su one biljke čiji korijen viri iz zemlje i, kao, podsjeća na nogu od slona (mada mene više asocira na krompir, ali ko te pita, ne možeš se stručnjacima zamjerati!), a iz te noge raste tanko, duguljasto lišće. I sad, sve te „noge“ (mislim da ih ima taman koliko i jedan prosječan slon) smještene su na vrh jednog ormara u predsoblju. U tom ormaru inače stoji kompletna porodična obuća, i u principu, najlogičnije bi bilo da kad hoćeš da uzmeš neke cipele ili papuče, otvoriš lijepo vrata ormara, izvučeš šta ti treba i zatvoriš. Međutim, sa ovim ormarom to ne ide tako. Jer, vidite, te „slonove noge“ su pustile toliko dugačko lišće (naravno, od sve te silne ljubavi i sreće, inače ni u ludilu ne puštaju toliko dugačku „kosu“!), da ono sada prekriva ormar više od polovine, i kad se čeljade zaželi kakvih čizama ili štiklica, mora prvo da razgrne čitavu tu slonovsku, loknastu zavjesu pa da istrpi ono šašoljenje lišća po licu (ukoliko ne može odmah da pronađe što mu treba), i na kraju još da doooooobro pazi kako zatvara vrata ormara, da koji list slučajno ne ostane zarobljen međ‘ đonovima i pertlama, jer biljka tako pati. A izazvati takvu jednu slonovsku patnju, svakako je vrlo stresno, je l’… Ne znam, meni ponekad lijepo dođe da sve bosa idem, onako lijepo kao hobit da tabanam, umjesto što se rvem sa „slonovim nogama“ po vascijeli dan! E sad, ono što je naročito interesantno, jeste činjenica da nikad niko nije postavio pitanje lokacije tih čudesnih biljaka. Prosto, to je tako! Mama je smatrala da će im najbolje biti upravo na ormaru u predsoblju i tu odluku svi poštujemo evo već godinama. A kako se nikako nije moglo desiti da gore obitavaju, na primjer neke sezonske biljke, već ova čudesa koja žive decenijama, onda zasigurno znam da to isto pitanje, eto, neću pokrenuti do kraja svog životnog vijeka. Mislim da će se do tada i ormar raspasti… Eto, to vam je poštovanje! Kako prema roditeljima, tako i prema ostalim dušama. Mogu po sto puta da se ne složim sa takvim rasporedom, ali ću izbor do kraja ispoštovati. I svemu tome nas je, dabome, mama naučila, bez vike, dreke, nametanja, isto onako mirno, strpljivo i nadasve uporno.

cvijeće1

I o svemu ovome ja najviše razmišljam baš u proljeće, taman tamo negdje oko maminog rođendana. Sve cvjeta, budi se, zeleni, raste… Da se ne lažemo, meni uglavnom samo kosa procvjeta, a biljke u kući su vazda potpuno iste kao i u zimu i jesen, ma ni makac! Onda gledam slike iz maminog đardina, dvorišta, kuće i mislim se, već polako počinje i sezona jutarnjeg zalivanja. I tačno imam tu scenu u glavi. Sunce tek izlazi iza lepetanskog brda, napolju je još uvijek freško, mama se lagano kreće dolje po đardinu, ogrnula je košulju dugih rukava da se ne prehladi, jednom rukom poliva biljke, a u drugoj drži tri velika balona od helijuma, i sva tri su u obliku cvijeta. I dok ona tako čvrsto hoda po zemlji i šalje ogromnu količinu pozitivne energije nekakvom drvetu limuna, ti baloni lelujaju tamo-amo, ne znaju ni sami gdje bi, da l‘ uzbrdo ili nizbrdo, na zapad ili istok, lijevo ili desno. Jedno je sigurno, da ih ona pusti, odletjeli bi nebu pod oblake i ko zna da li bi ih iko poslije našao. Ali ja znam da se to ne može desiti i da će ih, bez obzira što je zalivanje cvijeća zahtjevan posao, uvijek držati čvrsto na zemlji. I to je dobro. To je i više nego dobro.

A sad da iskoristim priliku i pozdravim one „slonove šape“ sa ormara! Da ste žive i zdrave, e jes‘ vam upala kašika u med samo tako! Viđaćemo se i ubuduće, nadam se, pa nastavljamo obračun na moj način, čim mi prva cipela zatreba… 😉 🙂 🙂

4 mišljenja na „Džinovska sekvoja i balon od helijuma

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se /  Promeni )

Google photo

Komentarišet koristeći svoj Google nalog. Odjavite se /  Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se /  Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se /  Promeni )

Povezivanje sa %s