Kako sam provela prvi dan proljeća


Proljeće je stiglo u naš grad. Jeste, bogami! I to na velika vrata, sa isto tako velikom temperaturom i suncem koje te ošamuti dok si trepnuo. Ja čak nisam stigla ni da trepnem, a već sam vidjela dva tramvaja umjesto jednog, pa se prvi sve nekako preliva u onog drugog, ne znam gdje koji počinje, a gdje se završava! Sva sreća te uđoh u pravi, inače bi me vadili iz ruševina rakovičke fabrike, garantovano! Dabome, sve se to dešava prilikom mog povratka kući, poslije priličnog broja časova, nekog mršavog doručka koji sam upriličila još prije nego što je sunce izašlo, i na kraju, nakon pješačenja od škole do stanice po najvećoj vrućini. Dobro ne vidjeh i tramvaj, i trolejbus i šest trotineta zajedno, ne bi me čudilo. Elem, umigoljim se ja nekako u „trojku“, sjednem naravno sa sunčane strane (a kako drugačije!), stavim kaput preko koljena (ujutro je ipak freško), torbu preko kaputa, lijepo se pokajah što i onaj bračni frotir ne ponesoh da se ogrnem, čisto da kompletiram sliku. Poslije devetnaest stanica intezivnog roštiljanja, cvrčanja i gratiniranja, siđem kod Pravnog fakulteta, s namjerom da udahnem malo vazduha i prepješačim jednu stanicu do narednog prevoza. Međutim, sva onako skuvana i zapečena, sa tendencijom promjene sopstvenog agregatnog stanja, osjetim u momentu kako mi klecaju koljena i kako me hvata neka malaksalost. Mudro, kao i svaka četrdesetogodišnja žena-majka-domaćica, procijenim da me spopala teška glad i da mi je šećer pao ispod normale, što se dabome, dalo ispraviti nekim mini zalogajčićem iz isto tako mini marketa. Odlično, jedan mi je taman bio usput, te uđoh klecajući, kao da su mi prije tri sata anesteziju u oba koljena ubrizgali. Izaberem fino šta sam htjela, okrenem se ka kasi i stadoh da kopam po torbi da upriličim neko od platežnih sredstava. Tražim po onim pregradama, prepipavam lijevo – desno, tamo – amo, uđem do struka u sopstvenu torbu, ali avaj! Novčanika nema! Sad već kreće ubrzano prekopavanje, bjesomučno traganje, preznojavanje, nekontrolisano žmirkanje očima punim nevjerice, pojačani tvist sa koljenima i na kraju totalni šok – novčanika  ZAISTA nema! Nestao! PUF!!! Pa šta učinje sa novčanikom, u glavu li te pufnulo, šašava ženo, mislim se očajno! Gdje je mogao da nestane? Ko je uopšte mogao da ga uzme, ma da mi priđe onako zabetoniranoj kaputom usred tramvaja!! Sva tako ubijena u pojam, vratim kasirki stvarčice što sam uzela (čisto da preživim do kuće), izvinim joj se i onako u dubokoj bijedi i crnom beznađu kažem kako sam izgubila novčanik. Ona me potpuno šokirano pogleda, veli: „Gospođo, šta je s Vama, pa eto Vam ga novčanik u ruci!!!“ Eto ti! PUF broj dva!!! Pogledam u sopstvenu lijevu ruku, kad zbilja eto ga – ponosno se bijeli sa svom dekupaž Ajfelovom kulom i Trijumfalnom kapijom, gleda me, ma samo što ne progovori. Pojma ja nemam kad sam ga uopšte izvukla iz torbe, evo i sad pokušavam da se sjetim. Jedino što sam uspjela da rekonstruišem, kao svaki pravi forenzičar, jeste to da ga nisam konstatovala vjerovatno zato što sam u lijevoj ruci držala i kaput, a cijelo ono bjesomučno prekopavanje sam obavljala desnom rukom, pošto sam torbu, naravno, oko sebe okačila u čuvenom „poštar“ fazonu. Što bi u filmovima rekli – kakav nevjerovatan splet okolnosti!!! E sad, vi ćete sigurno misliti da se tu priča završila, da sam ja uredno platila svoje potrepštine i otperjala dvadeset sedmicom direktno za Mirijevo, ali ne!!!! Tu tek dolazi do zapleta, do glavne dramske scene! Jer, kad me prošao onaj prvi šok, kad sam shvatila da nema razloga za sekiraciju, tek me tada čudo stiglo. Uhvati me odjednom slabost, i od stresa, i od gladi, i od vrućine, krene da mi se crni pred očima, noge ne osjećam, mislim se, sad ću u nesvijest da otresem tačno tu pored kase, ispred voća, a dijagonalno od mliječnih proizvoda! Ma samo mi je to još falilo!! Požalim se kasirki, zamolim je da sjednem negdje, a ono ne da nema da se sjedne, toliko je mala prodavnica da jedva čovjek može i da stane! I, tako ja lijepo završih pravo za kasom! Da, da, prvi put u životu! Posjela me fina gospođa kasirka na onu poskakujuću okruglu stolicu, ne znam da li se ona mrda ili ja od slabosti ševrludam! Napoji me vodom, nahrani čokoladnom bananicom draga moja Kosovka kasirka, povratih se nekako… Htjedoh se ponuditi da sama sebi otkucam račun kad sam već za kasom (i da konačno ispunim svoju želju iz djetinjstva!), međutim odustala sam. Ne treba ljudima dodatno strpljenje testirati, znam ja to, pa nemam zalud čedrdeset i još za koji mjesec kusur. Te lijepo platih što je trebalo, uljudno se zahvalih uz brojna izvinjenja i podizvinjenja pa nastavih svojim putem ka Mirijevu. I tako… Proljeće je definitivno stiglo u naš grad! I u moju glavu, po svemu sudeći… 😉 😉 😉

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Advertisements

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se / Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se / Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se / Promeni )

Google+ photo

Komentarišet koristeći svoj Google+ nalog. Odjavite se / Promeni )

Povezivanje sa %s