Vinograd


U Boki, u Kamenarima, lijevo od naše kamene kuće, kad izađeš iz vrta, prošavši prethodno kroz malu kapiju čija vrata udare u okvir uvijek istom jačinom proizvodeći onaj prepoznatljivi, kratki, tupi zvuk, naići ćeš na ogradu od žice, sa vratima bogato obraslim u razne vrste korova svih boja i vrsta, uglavnom bodljikavih i manje bodljikavih. Ta vrata se sa jedne strane naslanjaju na limenu garažu, koja je oduvijek bila namijenjena porodičnom autu. Otkad znam za sebe pa sve do današnjih dana, garaža je tokom cijelog dana bila otvorena, u slučaju da auto zatreba za neke hitne poslove, a čim padne mrak, ona se zaključavala. Čudni su noćni sati, nepredvidivi su trenuci u njeno gluvo doba, ne znaš nikad da li će auto, ili čak cijela garaža, dobiti noge i otperjati u nepoznatom pravcu, zato su mjere predostrožnosti kod nas uvijek bile na najvišem mogućem nivou. Ono što mrak ugrabi, jutro teško povrati pa nije ni čudo što su se lanci i lokoti zaključavali čim poslednji zrak sunca zađe iza kruševičkog brda. Dobro, malo sam dramatičnije to opisala, ali najvjerovatnije tako bi vam moj otac objasnio čitavu situaciju, a koje zrno dramske napetosti nikad nije na odmet, bar kada je naša porodica u pitanju. E sad, iza limene garaže, tog čuda bezbjedonosnog sistema, nalazila se, a i još uvijek se nalazi izvjesna livada. Bar je nekad to bila prava pravcata livada, pokošena, sređena, takozvani raj za dječije noge, kao i idealna prilika za roditeljska slobodna popodneva dok te iste dječije noge tabanaju po livadi. Danas je potpuno zarasla u visoku travu, skoro neprepoznatljiva, kao i vrata koja do nje vode, a koja sam na samom početku spomenula. Takva je otkad više nije u našem vlasništvu, a zašto je baš toliko zanemarena od strane novih vlasnika, nisam sigurna da ćemo u skorije vrijeme saznati..

E sad, ko god je počeo da čita ovu moju skromnu priču, sigurno će se zapitati zašto je tema jedna obična livada. Pitanje je svakako na mjestu, jer, da se na toj livadi nalazi, na primjer, neka kuća pa da u kući živi porodica sa četvoro djece, od kojih je najstariji sin bio onomad u Americi, u najužem izboru za kosmonauta koji je trebalo da leti na Mjesec, e tu bi sigurno dosta toga zanimljivog imalo da se kaže. Ovako, imaš jednu pravougaonu, ravnu površinu obraslu travom, opkoljenu žičanom ogradom, a djelimično zaklonjenu limenom garažom i to je otprilike to! Međutim, ako zagrebemo malo više po površini (ne bukvalno, naravno!) i prođemo kroz ona zarasla vrata (opet simbolično!), imaće tu štošta da se ispriča i podijeli sa drugima. Treba samo odnekud početi…

Na dotičnoj livadi se prvobitno nalazio vinograd, dakle, uzgajalo se grožđe koje je kasnije služilo u različite svrhe – za jelo, a kasnije prerađeno, i za piće. Prema usmenim porodičnim podacima, ova aromatična živopisna voćka se tu uzgajala sve negdje do dvadesetih godina prošlog vijeka. Kako moja mama kaže, a ona je obično u pravu, svijetla istorija ovog vinogradarstva je počela lagano da se gasi onda kada je djed Mato otišao u Ameriku, a to je bilo 1921. godine. Po njenoj pretpostavci, on je bio zaslužan za višegodišnji dobar i uspješan rod grožđa pa kada je sve to napustio na ne baš tako kratak period, vjerovatno je nestalo i interesovanje ostatka porodice za ovaj voćarski posao. Dakle, otprilike tada je počela transformacija vinograda u livadu, prelazak iz korisnog u zabavno, smjena porodične istorije i budućih događaja. Zanimljvo je da moji roditelji (a i mi mlađi) i dan danas to mjesto zovu vinogradom, iako od grožđa više nema ni traga ni glasa, i odavno su ga zamijenila stabla drugih voćki. Možda će ovo nekome biti neobično, ali meni nije baš nimalo, jer se u našoj kući gomila stvari ne naziva pravim imenom, već onako kako su se nekad zvale, ili kako im je neko drugi dao ime u određenom momentu i prema određenoj namjeni. Prema tome, za mene je najnormalnija bila situacija u kojoj ja nekoj drugarici ili drugu predložim da krene sa mnom u vinograd da se igramo, bez obzira što će tamo vidjeti jedino trešnje, smokve i travu zelenu. Kako god to da shvati, začuđeno se osvrćući oko svoje ose i tražeći makar neki dokaz da smo u vinogradu, bar jedno jedino ljubičasto zrno, moj drugar – gost je prosto morao da prihvati datu situaciju, jer su to činjenice porodične istorije nalagale, a one se ni pod kojim uslovima nisu mogle mijenjati…

Inače, na ovoj zelenoj površini od oko sedamsto kvadratnih metara ja sam provela veliki dio svog zanimljivog djetinjstva. Da napomenem da sam se oko veličine ovog dragog travnatog komada zemlje detaljno informisala, jer što se tiče lične procjene, kao i opažanja bilo kakvih detalja, tu se nikad nisam proslavila, ali uopšte! Da spomenem samo jednu situaciju u kojoj je trebalo da umjesto rođene sestre osmotrim jedno potkrovlje u Beogradu, koje je htjela da iznajmi, a koje su joj preporučili. Kako je još uvijek bila u Boki, a kako su imali neograničeno povjerenje u moje procjenjivačke sposobnosti, tako sam se ja, kao veliki stručnjak za nekretnine, zadesila u jednoj vrlo zanimljivoj kući, pregovarajući o useljenju i plaćanju, sve to naravno u sestrino ime. Po mojoj priči, trebalo je da se useli u prelijepo svijetlo potkrovlje, udobno kao u onim idiličnim filmovima, u kojima se radnja odvija u bajkovitim planinskim predjelima, sa gomilom prelijepih brvnara čiji krovovi stidljivo proviruju ispod visokog sniježnog pokrivača. Sve to je bilo kao stvoreno za jednu umjetničku dušu kao što je moja sestra, gotovo da se i sama mogla zamisliti u tom savršenom prostoru kako vježbucka etidu na klaviru, dok se u kaminu bljeska vatra u trideset nijansi crvene i narandžaste boje. Eno je i dan danas se pita gdje sam ja vidjela te ogromne prozore i tu blještavu svijetlost, pošto ih ona sama nikad tamo nije srela. Sve dok ne upali sijalicu. Onda je i mogla nešto da vidi. Prema tome, da ne bih svoje omiljeno mjesto za igru upoređivala sa brojem fudbalskih igrališta, jer bi ih vjerovatno bilo deset u nizu, fino sam se raspitala i dobila precizan odgovor. Stvar riješena!

Kao što već rekoh, taj vinograd – livada je bio moje omiljeno mjesto za igru, i tu sam sa svojim raznovrsnim društvom provodila popodnevne sate sve od početka proljeća pa, bogami, i do sredine jeseni, ako nas vrijeme posluži. Igrali smo se svega i svačega, šta god nam padne na pamet. Sjećam se da smo priređivali i predstave za lokalno stanovništvo zbog čijih aplauza i pohvala bismo sebe već vidjeli u nekom od svjetski poznatih pozorišta. Danima smo se igrali škole, imali svoj razred, smjenjivali se na mjestu učitelja i učiteljice, a kao tabla nam je služio neki stari krov od kokošinjca iz susjednog dvorišta. Kada bi krenula sezona trešanja ili smokava, to su za nas bili pravi pravcati praznici. Pošto su u samom uglu livade, prema vrtu i kući mog najboljeg druga, rasla stabla trešanja i smokve, provodili smo vrijeme visoko gore u krošnjama pričajući i sladeći se zrelim, a vrlo često i zelenim voćkama. Ja baš i nisam nešto bila vješta u tom pentranju po drveću, i često se dešavalo da se popnem na neku granu i od straha ostanem gore pa su me redovno morali spuštati stariji članovi porodice, uz negodovanje i obaveznu zabranu da se više ikada uputim na isto mjesto. Naravno, to mi nije smetalo da se u međuvremenu najedem trešanja, jer sve je lakše bilo ako ti je stomak pun. Od toga su vazda i najveći strahovi bježali. Ne znam zašto, ali mi se nekako čini da sam tu mudru sopstvenu misao zadržala kao zvijezdu vodilju sve do dana današnjeg pa je se naročito sjetim kada dođem do ogledala. A ja kad nešto naučim za cijeli život ostaje, takva sam ti duša, šta ćeš…

Moja draga livada je sa sve četiri strane bila okružena kućama. Našom sa desne strane, kućom moje drugarice sa lijeve, na placu iznad su živjeli neki dalji rođaci, a dolje prema moru se graničila sa imanjem mog najboljeg druga, kao i sa kućom jedne naše starije rođake. I sad, ta rođaka je naročito bila osjetljiva na zvukove i nije joj baš naročito prijala dječija graja ispod prozora, ne samo kada je bio neki „kućni“ red, već i u bilo koje pristojno doba dana. Uvijek joj je to smetalo i često se žalila našim roditeljima kako smo preglasni, ili što bi u njenom kontekstu značilo da smo neopisivo bučni, iritirajući, pa… skoro nepodnošljivi, da budem slobodna da kažem. Cijeli naš kvart je znao da starija rođaka spava sve dok su joj prozori u sobi zatvoreni, a kada ih širom otvori, onda je vrijeme popodnevne drijemke konačno bilo završeno. Prema tome smo se i mi djeca upravljali pa ako se slučajno zateknemo na livadi dok poštovana gospođa spava, trudili smo se da budemo što tiši, mada nam to nikako nije uspijevalo. Čak bismo bili šest puta glasniji nego inače. Kako, ne znam stvarno, to mi je zauvijek ostalo kao jedna od većih misterija iz djetinjstva, a kako vidim iste te misteriozne stvari opsjedaju i moju djecu i to baš u vrijeme popodnevnog odmora. Čudo jedno, ne mogu mu se nikako načuditi 🙂 .

Ne znam šta će dalje biti sa vinogradom – livadom, pogotovo otkad to više nije naš komadić zemlje. Koliko vidim kada odem u Boku, poslednjih godina prolazi svoje najneslavnije momente. Jer kad te niko ne gleda, kad nikome nisi zanimljiv, nego samo tako stojiš i postojiš, nije to baš najsrećnija stvar na svijetu. Niko se tu više ne igra. Ne može sve i kad bi htio, nema uslova! Stara rođaka je prodala svoju kuću i odselila se pa sve i da hoćeš da joj smetaš – nema šanse da se to desi. Najbolji drug odavno živi u Australiji. Kuća od moje tadašnje drugarice, sa one druge strane je, izgleda, skroz prazna. Ja sam na nekom potpuno drugom mjestu i kao svaka prosječna četrdesetogodišnjakinja, prisjećam se tih lijepih momenata, pogotovo što sam prilično daleko… Jedino oni dalji rođaci još uvijek žive na placu iznad vinograda – livade, i to je to! Ponekad tata ljeti uđe kroz vrata pored limene garaže, nekako se provuče kroz travu i rastinje, i ubere svježih smokava. Kaže grehota da propadnu, niko ih ne bere i ne jede, a one slatke kao med! Eto, možda neko nekad i podigne kuću na tom mjestu, možda baš ona porodica koja će imati četvoro djece i sina koji će u dalekoj Americi uđi u uži izbor za astroonauta u pohode na Mjesec. Što će tek onda da bude priča… 🙂 🙂 🙂

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se /  Promeni )

Google photo

Komentarišet koristeći svoj Google nalog. Odjavite se /  Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se /  Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se /  Promeni )

Povezivanje sa %s