Šuškava kesa i pedagoške mjere


Čitam sinoć na „komšijskom“ blogu jednu prelijepu priču u kojoj autorka, između ostalog, priča i o svojoj profesorski srpskog jezika i koliki je uticaj imala na njeno interesovanje za pisanjem. Tih nekoliko rečenica naprosto me podsjetilo i podstaklo da napišem nekoliko redova o mojoj nastavnici srpskog iz osnovne škole, koje se ja vrlo često i isto tako vrlo rado sjetim, a koja je i te kako zaslužna za to što ja danas, pored svog posla, imam i jedan izuzetan hobi. Jedino što me sada, dok pišem ovaj tekst, uhvatila nekakva trema, kao da pišem sastav za domaći zadatak pa sve kontrolišem gdje su mi pravopisne greške, da li sam se dobro izrazila, da li sam pogodila temu… Pravo da vam kažem, odjednom pojma nemam odakle mi zaboga ovoliko zareza! I da li je njima stvarno mjesto tu gdje sam ih ja ugurala? Hmmm, moram danas u školi da iznenadim djecu nekim kontrolnim zadačićem, da ne bude da se samo ja ovako osjećam. Ravnoteža uvijek mora da postoji, dozvolićete 😉 …

Prva četiri razreda osnovne škole završila sam u svom rodnom mjestu – Kamenarima, da bih ostala četiri pohađala u Bijeloj (mjestu pored mog), gdje se inače i nalazila matična osnovna škola „Orijenski bataljon“. Njeno istureno četvorogodišnje odjeljenje bilo je otvoreno, pored mog mjesta, još i u Baošićima, tamo „sa druge strane“ Bijele. I bogme, kako to uvijek biva kad pređeš iz  četvrtog u peti razred, tako je i mene sačekala jedna velika promjena, koja mi se tada iz ugla desetogodišnjeg djeteta činila još većom. Mali šestočlani razred, učiteljicu i učitelja, zamijenilo je veliko Vb odjeljenje, predvođeno razrednim starješinom – nastavnikom fizičkog! Dobili smo mi tu još pregršt nastavnika, lijepo mi se u glavi vrtjelo od toliko različitih persona i od isto toliko šetnje od ove do one učionice. Sve nešto tumaraš sa kraja na kraj zgrade, te lijevo na dnu hodnika gdje je matematika, te gore desno uz stepenice gdje je likovno pa skroz u zabačeno krilo zgrade gdje su bili smješteni svi oni bućkuriši od fizike i hemije… Pravo da vam kažem, meni fizičko nije ni trebalo, našetala sam se tamo za cijeli život, iako se naš poštovani razredni ne bi sa tim složio ni za sve pare ovoga svijeta. Odmah bih za kaznu dobila da trčim dvadeset krugova oko škole, da izbacim iz glave te nepravedne misli o fizičkom vaspitanju, kao i o preskakanju kozlića – mojoj vječitoj noćnoj mori!

Učionica srpskog jezika bila je smještena u prizemlju. Kad uđeš u školu, odmah sa lijeve strane prva vrata. Nama je, sasvim pravednom raspodjelom, dabome, dodijeljena nastavnica Desa, jedna sitna mala ženica isto tako sitnih očiju, još sitnijeg koraka u onim „lupkavim“ braon štiklicama, ali nadasve odlučna, stroga i nevjerovatno gromoglasna persona. Uh, kad nešto zgriješiš, a ona krene da te kritikuje, skupiš se u onoj klupi, gledaš u pod, Boga moliš da se završi, istovremeno se pitajući odakle zaboga sav taj glas izlazi i kako ga jedno tako malo stvorenje uopšte proizvodi! Međutim, sad kad se sjetim, takav njen stav mi nikad nije ostao u nekom neprijatnom sjećanju. Daleko od toga, mogu slobodno da kažem da su mi neke od najljepših i najzanimljivijih uspomena vezane upravo za nastavnicu Desu i njen predmet.

Ubrzo po polasku u peti razred otkrila sam da mi od svih domaćih zadataka ne padaju teško jedino oni iz srpskog. Bez obzira da li se radilo o pisanju sastava, gramatici, analizi nekog teksta ili pjesme, a naročito sam voljela da pišem lektire. Živa istina! Opisivanje glavnih likova, prepričavanje i analiziranje radnje u zadatoj knjizi, omiljeni citati pa na kraju sopstveni zaključak o svemu pročitanom, e to sam pisala sa tolikom voljom, da su tu emotivnu vezu ubrzo otkrili i neki moji drugari, mnogo manje zaljubljeni u ovakvu vrstu rada. A kad su otkrili, vrlo često se dešavalo da u isto vrijeme pišem dvije pa i tri različite lektire. Pošto si u tim godinama mnogo pametan i misliš da takve stvari mogu najnormalnije da prođu kod jedne osobe kakva je bila nastavnica Desa, slobodna sam da zaključim da je kod nje bio prisutan i prilično veliki prag tolerancije, iako se nama činilo da ne postoji manje tolerantna osoba u cijelom nastavničkom svijetu. Ali, dajte, molim vas! Pa evo ja već skoro dvije decenije radim u školi i da mi odjednom dođe dijete, koje inače nikad slova ne izusti,a sa iznenađujuće pristojno napisanom lektirom, svakako bih nešto morala da posumnjam. Prema tome, sve je jasno, ne bih se više tom analizom bavila :-)…

Od svih predmeta, ne pamtim da smo ijedan drugi radili toliko detaljno i predano kao srpski jezik. Svaka oblast se temeljno obrađivala pa se često sjetim domaćih zadataka u kojima bismo dobili odlomak iz neke poznate priče i onda je trebalo bukvalno svaku riječ iz tog odlomka gramatički analizirati. Sjećam se da su se pojedinci načisto ježili od takve rabote, a kako nije bilo teoretske šanse da se pojaviš bez svih tih priloga, predloga, veznika, imenica, zamjenica i ostalih predikata, prepisivalo se na odmoru, prije odmora, prije časa, nakon časa, kraće rećeno, u svim vremenskim dimenzijama… Jednom prilikom, jedan moj drugar se nije čak ni sjetio da prepiše svu tu muku na vrijeme pa kad ga je nastavnica Desa prozvala da pročita svoj doprinos jezičkoj nauci, on je samo izbezumljeno počeo da muca: „Nastavnice, ovaj, ja sam, ovaj, ja sam STIO…“ „A STIO si, je li? Jesi li STIO???“ Grmi nastavnica Desa prozivajući ga po prezimenu junačkom, utiskuje mu ono STIO u mozak, već se slova urezuju po sred čela, kao onomad Hari Poteru kad je bio mali, a naš delija iskolačio oči, preznojava se načisto i još više se ukopava ponavljajući uporno: „Jesam stvarno, STIO sam da, ovaj…“ „Ama šta si STIO??? Valjda si HTIO, a ne STIO??? Sram te bilo!!! Čuješ STIO, STIO, STIO, bruka i sramota!!! A ti, mali, tamo, ne šuškaj tako s tom kesom, dosta je bilo, na glavu si mi se popeo! Nađi više to što tražiš!!!“ Ove poslednje rečenice su se odnosile na još jednog drugara, koji nikad nije nosio torbu, već je sve knjige i sveske vukao u nekakvoj bijeloj kesi napravljenoj od najššuškavijeg materijala na svijetu, proizvedenog specijalno za nerviranje nastavnika, profesora, kao i svih ostalih manjih i većih autoriteta. I onda bi on svako malo kopao nešto po toj kesi, a ona bi šuškala, škripala, cijukala, cvrčala, ma glava da te zaboli, mozak da ti se sprži, svi nervi da ti se zamrse! Ostali nastavnici na to nisu naročito obraćali pažnju, ali Desini radari su bili toliko osjetljivi da su ovakve scene bile obavezne na svakom mogućem času! I da vam kažem, niko tu nije odstupio – niti je drugar našao drugu, milozvučniju kesu, niti je nastavnica prestala da ga opominje, a nama je to ostala kao jedna od omiljenih anegdota sa časova srpskog jezika…

Nastavnica Desa je tokom čitavog mog učenja kod nje, vrlo predano sakupljala radove djece za koje je smatrala da su dobro napisani i da ih vrijedi prezentovati. Često su razni sastavi, pjesme, bajke, basne i sve ostale popularne književne forme, objavljivane u aktuelnim dječijim novinama. I onda, izađe novi broj, a ono te sa sedamnaeste strane ponosno gleda sopstveno ime i prezime, razred, odjeljenje, naziv škole i, dabome, neprevaziđeno remek djelo napisano u trenutku ogromnog učeničkog stvaralačkog nadahnuća. Tada te familija gleda kao junaka, priča se komšijama da pod krovom njeguju nikoga do drugog Iva Andrića i da je samo pitanje vremena kad će stići obavještenje o dodjeli Nobelove nagrade za sastav pod imenom „Moj doživljaj sa raspusta“. Takođe, nastavnica je slala radove i na razne nagradne konkurse. Lično, imala sam priličan broj iskustava takve vrste, a neka ću pamtiti stvarno cijelog svog života! Kao na primjer ono kad sam dobila nagradu za najbolje napisanu pjesmu o uspjesima druga Tita u drugom svjetskom ratu pa su me pozvali na dodjelu nagrada čak u Podgoricu. Kako ja uglavnom nisam mrdala nigdje iz zaliva, činilo mi se kao da me šalju direktno u Južnoafričku republiku da berem pamuk pa mi je pripala muka i onesvijestila sam se na sred predsoblja! Poslije su mi poslali nagradu poštom, što i nije bilo baš zanimljivo, jer mjesni poštar Mijo nekako nije bio naročito svečan prilikom uručivanja paketa. Ili, kad sam dobila isto tako prvu nagradu na državnom festivalu (tada je još uvijek bila živa SFRJ) za priču „Pričao mi je pomorac“. Inspiraciju za te nagrađene redove pronašla sam u mom rođenom stricu Špiru, koji je, sasvim pravilno ćete zaključiti, bio pomorac. I sad, raspisala se ja tu, vezem o nekim oblacima od pamuka, svjetlucavom moru i lelujavom lišću, koje je l’, ševrluda i mrsi se u nekom zabačenom dijelu zemaljske kugle, a stric se vjerovatno sto pedeset puta prekstio, i lijevom i desnom rukom, kad je to čudo pročitao. Jer, čuti mog obožavanog strica kako besjedi o pamučastim oblacima bilo je ravno naučnoj fantastici. Pogotovo što on nije bio avanturista i putopisac u pohodu na otkrivanje nekog novog kontinenta ili plemena, već ozbiljan kapetan na teretnim brodovima, koji su se bavili svim drugim stvarima osim tamo nekim lelujavim lišćem. Pogotovo kad je na sred okeana. Ko je ikada na tom mjestu vidio lišće koje leluja???

Moram da priznam da mi je dobro došlo što sam u vrlo pristojnom svijetlu prikazivala sebe na časovima srpskog jezika, jer bilo je trenutaka kad je nastavnica Desa vjerovatno poželjela da me udalji sa časa i pošalje kod razrednog na razgovor, a sve zbog mog nekontrolisanog smijeha. Taj smijeh je počeo negdje u šestom – sedmom razredu i zadržao se, bogami, sve do mature! Kao i dosta ostalih stvari, dijelila sam ga sa svojom zauvijek najboljom prijateljicom i bilo je trenutaka kada su nam bukvalno suze išle na oči. Prvo od pomenutog smijeha, a poslije od razrednog starješine. Jedan takav „napad“ doživjele smo moja zauvijek najbolja prijateljica i ja baš na času srpskog. Sjedjele smo zajedno, a na tom času je trebalo svi da izrecitujemo napamet početne stihove narodne pjesme koja je, čini mi se pripadala kosovskom ciklusu. Određeni stihovi odnosili su se na ptice, vrane tačnije, koje su se zatekle na polju baš poslije završenog boja. I sad, jedan stih je glasio: „Tu smo bile, očima gledale!“ Dok je ostalo društvo glumilo vrane i svjedočilo o strahotama bitke, moja drugarica i ja smo pravile varijacije na temu, tipa: „Tu smo bile, igrale lastika!“ „Tu smo bile, nastupale s horom!“ I sve tako! Pri tom smo plakale od smijeha, a vrhunac je bio kada je nastavnica Desa prozvala moju drugaricu da govori stihove, a sve što je ona mogla da izgovori bilo je: „Tu smo bile….“ „Tu smo bile…“ Poslije toga naravno provali iz obje smijeh neviđeni, kao da se nikad smijale nismo! Neću pričati o poslijedicama koje su nas snašle, samo ću opet ponoviti – hvala Bogu i na drugu Titu, i na pamučastim oblacima i na svemu što mi je tada dobra donijelo. Stvarno je bilo lakše dočekati se na jastuk, mnogo bolja varijanta nego na ‘ladan beton, ako već moraš junački da padaš…

Evo, opet ispade priča duža nego što sam očekivala! Još sam je i skratila, koliko drugih dogodovština mi je još bilo na umu. Sve to ću dodati možda nekom drugom prilikom, a ove redove ću završiti jednim ogromnim pozdravom za nastavnicu Desu, pročitala ona ovo ili ne! Nastavnice, hvala na svemu i ne zamjerite na kratkom zaključku, znam da nije u skladu sa cijelom pričom. Spopao me nekakav nalet umjetničke slobode, ne mogu mu se nikako oduprijeti… 🙂 🙂 🙂

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se /  Promeni )

Google photo

Komentarišet koristeći svoj Google nalog. Odjavite se /  Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se /  Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se /  Promeni )

Povezivanje sa %s