Slava


Kod nas u kući se slava slavila oduvijek. Kad kažem oduvijek, mislim na to da je ta ista slava došla u Boku sa mojim precima još krajem XVII vijeka. Spustila se lagano iz bjelopavlićke ravnice niz one ljute krše, smjestivši se blizu veličanstvenih Veriga, a priskačući u pomoć svaki put kad bi je neko iz familije u mislima ili na glas dozvao. A dozivali su je često, jer je valjalo kuću izgraditi, život živjeti i porodicu podizati u tim nemirnim vremenima. Prelijepu Boku je svako za sebe htio pa se to nemirno rijetko kad smirivalo. Baš onda kad su se ovi moji preci i prezimenjaci spustili u zaliv, Mleci su iz njega otišli (1797). Odmah ih zamijeniše austrijski Habsburgovci, ali otjeraše i njih pa se u Boku na čitavih dvanaest mjeseci smjestiše braća Rusi. Godine 1807. eto ti Francuza, da bi se opet nakon kratkog perioda vratili Austrijanci i ostali na našoj obali sve do 1918. godine, do kraja prvog svjetskog rata. Onako mala, ali važna, Boka tada ulazi u sastav prilično velike kraljevine Srba Hrvata i Slovenaca. Preživljava još jedan veliki i mučni rat, da bi se 1945. godine ovaj malecni zaliv konačno umirio u brdovitom, ali sasvim udobnom krilu Crne Gore.

Kroz sve te teške i nesigurne trenutke, neizvjesne dane i duge godine, sv. Jovan Krstitelj je ostao zaštitnik naše kuće i naše porodice. Zajedno sa cijelim porodičnim stablom, njegovim granama, grančicama i ograncima, preživio je sve udare i mnogobrojne, ne baš tako lagane izazove. Ostao je kao stub porodice čak i u onim vremenima poslije drugog svjetskog rata, kada su mnoge porodice počele da slave jednu sasvim novu i milionima misaonih kilometara udaljenu ideologiju, koja nije baš išla u prilog bilo kom svecu, a ni onima koji ga slave. Očekivalo se da svi pristupe tom novom, prilično euforičnom narodnom pokretu, ali to se nikad nije u potpunosti desilo pa se znalo za više kuća koje su slavu i dalje krijući slavile. Koliko znam, zahvaljujući dragocjenim pričama što se decenijama prenose s koljena na koljeno, u našoj kući ikonu svetog Jovana nikad nisu krili. Slavio se uvijek na isti način, sa istim žarom i istom vjerom, a u takvom slavskom raspoloženju je dočekao i nas – mlađu, ali ništa manje važnu porodičnu ekipu.

U početku smo slavu pripremali i slavili svi zajedno, u staroj porodičnoj kući u Kamenarima. Bili su tu moj stric i otac sa porodicama i kao neka vrsta vrhovnog komandanta, mozga cijele operacije – njihova majka, a naša baba – Meri. Kasnije, kada su se porodice još proširile, kad se sestra od strica udala i brat oženio, proširio se i krug prijatelja, njihovih i naših. Tada je došlo vrijeme da se lagano razdvojimo pa je svako nastavio da slavi u svojoj kući.

Moram priznati, naročito zanimljiv period je predstavljalo upravo zajedničko proslavljanje. Nama djeci je zabavna i uzbudljiva bila sva ta gužva koja bi se u kući stvorila već nekoliko dana ranije. Naravno, ista ta gužva uvijek je imala neki svoj red i organizaciju pa se kao takva, uz određene modifikacije i očekivane izmjene nastale kroz dugi niz godina i različitih prilika, zadržala i do dana današnjeg. Pokušaću kroz naredne rečenice da oživim ovo prilično davno vrijeme, ali opet, po broju i značaju uspomena sasvim blisko i potpuno nezaboravno…

Prve pripreme su obično počinjale pravljenjem sitnih kolača i torti, nekih pet – šest dana ranije. Kako je vladalo mišljenje među iskusnim domaćicama, „svo slatko“ je uvijek bilo ljepše ako malo odstoji, naročito kada su u pitanju određene torte i neizostavni suvi kolači. Kao sad da vidim tešku bijelu činiju, neobičnog oblika, sa plavom crtom po obodu, u kojoj su se mutili svi oni božanstveni kremovi i mirisna tijesta koja su se kasnije pekla i od kojih je cijela kuća mirisala. Ta čuvena činija je zajedno sa još nekim, ništa manje čuvenim posuđem sačinjavala jednu grupu stvari koja je sa babom Meri „prešla Atlantik“ (kako se to kod nas popularno govorilo) davne 1934. godine i tako se iz američke kuhinje uselila u ovu našu bokeljsku. Sa velikim ponosom mogu da potvrdim da ista bijela činija sa plavom crtom služi svojoj svrsi i dan danas. Čisto sumnjam da torte mogu biti ukusnije bilo gdje, osim ako nisu pravljene upravo u pomenutoj istorijskoj, prekoatlantskoj posudi. Takve arome i ukuse nigdje više nijesam osjetila, pa ako i pretjerujem u svojim veličanjima, malo ko će mi zamjeriti, jer je očigledno da se ne radi samo o Reform torti i popularnom „Štruca“ kolaču. Neke stvari nose mnogo dublje mirise i ukuse, a nisu vezane isključivo za hranu…. Dakle, kada bi svi kolači i torte bili gotovi, onda bi se obavezno nosili u drugi dio kuće, koji se inače ne koristi za bilo kakav boravak i življenje, a u kome su smještene razne umjetnine i stare stvari – slike, ikone, staro posuđe, barokni namještaj, stari instrumenti, još starije knjige, fotografije, raznorazni ukrasi, lusteri, lampe, staro oružje i šta sve ne još. Pošto je u toj prostoriji svježe čak i ljeti, kad su napolju nezamislive vrućine, sredinom januara se uvijek moglo očekivati blago smrzavanje čim bi kročio unutra. Prema tome, sasvim je logično bilo da se sav onaj sajam šećera i čokolade smjesti upravo u pomenutoj frižider sobi i tu je bio bezbjedan sve do svog svečanog otvaranja – dvadesetog januara, u ranim jutarnjim časovima. Sestri i meni je tih dana najteže bilo prolaziti pored te sobe, jer su nas njena vrata vukla jače od bilo kakvog magneta. Međutim, želje su bile jedno, a mogućnosti sasvim nešto drugo pa smo pored čelične volje ženskog porodičnog vrha sasvim lako savladavale sve zakone fizike. Kad malo bolje razmislim, na tim primjerima sam se prilično naučila strpljenju, da se ne lažemo!

Poslije slatkog pripremalo se slano. Malo su pod maglom sjećanja oko spremanja te vrste hrane, jer me ni u kom slučaju nije privlačila onako kao kolači i torte. Znam da se kuvao i pekao pršut pa se oko tog visokopoštovanog praseta (odnosno jednog njegovog dijela) polemisalo nadugačko i naširoko. Te koliko da se kuva, u čemu da se kuva, te koliko da se peče, u čemu da se peče, na koliko da se „zaliva“… Lično, nisam se nikad miješala u sve te mudrolije, jedino što me uvijek zanimalo šta će, zaboga, toliko pršuta na jednoj jedinoj slavi! Prvo sušeni (dimljeni) za predjelo, pa kuvani sa jednom vrstom priloga, pa na kraju pečeni sa isto tako pečenim krompirom i svježom zelenom salatom. Toliko praseće prisustvo u tanjirima mi nimalo nije bilo originalno, ali se nisam usuđivala da pokrenem bilo kakvo pitanje povodom jelovnika, jer bi na sva negodovanja i komentare o Njegovom veličanstvu pršutu uvijek dobijala isti odgovor: „Šta to pričaš, pa pršut je delikates!“ Kako u tim godinama pojma nisam imala šta znači ta riječ „delikates“, to je moje strahopoštovanje prema pršutu i njegovih sedamnaest varijanti samo poraslo. Jer, nikako nije moglo biti loše nešto što zvuči tako francuski i melodično, pa taman se sušilo, kuvalo i peklo po sto puta! Zanimljivo, mišljenje nisam promijenila ni dan danas. U prilog tome je išao i prvi sendvič sa sušenim pršutom koji sam odnijela za užinu u školu, pa me teška muka snašla, jer nikako nisam mogla da ga pregrizem, a imali smo samo petnaestak minuta velikog odmora. Na kraju mi je taj nesavladivi zalogaj natjerao suze na oči, što od panike da ga nikad neću pregristi i da ću vječito ostati zakačena za nemili sendvič, što od strepnje da ću opravdano ili neopravdano odsustvovati sa narednog časa. A da ne pominjem nepoštovanje prema vrhunskom delikatesu, ukoliko bih odbila da odnesem u školu užinu takve vrste. Bilo kako bilo, cijenjeni pršut se na slavskom jelovniku mojih roditelja nalazi i danas i to je sasvim u redu. Mogu da ne budem u ljubavi sa bilo kojom njegovom varijantom, ali mjesto koje zauzima na trpezi, u staroj kamenoj kući, vjerujte, sasvim je opravdano.

Posebno iskustvo i to na više različitih nivoa svakako je predstavljala priprema famozne Ruske salate, još jednog slavskog klasika. E, to je bio neopisiv doživljaj iako ću ja pokušati da ga dočaram na kakav – takav način. Pošto je bila potrebna veća količina, okupio bi se isto tako veći broj članova porodice i svako bi dobio da sjecka po jednu vrstu povrća. Ja sam se uvijek potajno molila predstojećoj slavi samo da ne dobijem krompir kao zaduženje, jer se uvijek nekako gnjeckao i lijepio za nož pa je užasno teško bilo dobiti uredno isjeckane, jednakodimenzionalne kockice umjesto nepoželjnog pire krompira. Stvar je bila utoliko teža što smo od „vrha“ imali nalog da kockice svih sastojaka budu što sitnije i ujednačenije, jer je, po nekom porodičnom tumačenju, Ruska salata tako bila mnogo ukusnija. Iskreno, ne bih se iznenadila da su nas – sjekače i sjeckalice – prije samog posla prvo opremali trouglovima, uglomjerima pa čak i onim velikim arhitektonskim lenjirima u obliku slova T, a sve u cilju što preciznijih geometrijskih svojstava sjeckanog povrća, koja bi, opet, u velikoj mjeri doprinosila savršenstvu i ravnoteži ukusa jedne Ruske salate. I tako bi mi sjeckali i sjeckali, praćeni upornim komentarima tipa: „Još sitnije!“ „Mora još sitnije!“ „Sitnije, pogledaj kako ja to radim!“ Bogami, godinama kasnije bila sam ubijeđena da je pjesma „Sitnije, Cile, sitnije“, koju je pjevala jedna naša poznata pjevačica, bila posvećena upravo kompleksnoj i zahtjevnoj pripremi Ruske salate.

Uporedo sa pripremom hrane, vršilo se i generalno spremanje kuće. I to je bilo toliko generalno, detaljno i sistematično, da se u najmanju ruku očekivalo da pojedini gosti sjede iza klavira, na polici u špajzu, ili eventualno na vrhu kakvog kredenca. Dakle, svakom i najmanjem zrncetu prašine sudbina je bila zapečaćena i to po nekoliko puta. Ono koje jednom ode, teško da mu je ikakav povratak uspijevao, bilo da se radi o bližoj ili daljoj budućnosti. Da, da… bili su to teški dani u životu jedne prašine i jedne paučine. Gledano sa njihove strane bilo je – ko preživi, pričaće! Nažalost, ili na sreću, takvih primjeraka nije bilo.

Sestra i ja smo najčešće bile zadužene za glancanje naslona i nogu od stolica. To naizgled i nije bio neki težak posao, ali kako bi se kod nas uvijek našao kakav stilski, ili veoma karakteristično osmišljen i dizajniran namještaj, često bi mi se u glavi zavrtjelo od bezbrojnih zavijutaka i „krivina“ na naslonima stolica. Na kraju bih vjerovatno, sva ošamućena od silnog kruženja i zavrtanja, jednu nogu od stolice očistila četiri puta, a ostale ni jednom. Ipak, lakše bi mi bilo da taj propust primjete gosti, nego ženski porodični vrh, iako sam živjela u dubokom uvjerenju da niti jednom posjetiocu nikada na pamet neće pasti da odmjerava noge od stolica. Pa sve i da uoče takvu jednu neprijatnost, gosti dođu i odu, a sa porodicom si zarobljen za stalno pa sad ti vidi gdje si više nagrabusio, prikane moj i rođače!

Poslednji dan pred slavu bio je rezervisan za nekoliko veoma važnih poslova. Kao prvo, pravio se veliki razmještaj u dnevnom boravku. Trosjed, fotelje, kao i teški mermerni sto sa okvirom i nogicama od kovanog željeza, iznosili bi se u predsoblje i u galeriju sa slikama, a na njihovo mjesto bi, pored postojećeg, došao još jedan veliki trpezarijski sto sa odgovarajućim brojem stolica. Čitava „oprema“ pozajmljivala se od rođaka, nešto od onih sa lijeve strane kuće, a nešto od onih sa desne. U ovom slučaju, više sam naginjala ka stolicama od „lijevih rođaka“, jer su bile ljepše i udobnije, sa mekanim zelenim plišom na mjestu za sjedjenje i na naslonu. Ove od „desnih rođaka“ su za moj pojam bile zastrašujuće – od tamnog, skoro crnog drveta, okruglim, takođe drvenim sjedalnim dijelom, nogicama koje su se prijeteći izvijale napolje i izuvijanim naslonima koji su zasigurno ostavljali reljefe i udubljenja na leđima. Još jezivija mi je bila misao da postoji mogućnost glancanja istih tih naslona i nogica. Mislim da bi mi tu bio kraj, ne bih dočekala ni sv. Jovana, ni sve one divne kolače i torte iz frižider sobe.

Oba trpezarijska stola su se obavezno rasklapala i umetale su se pomoćne ploče da bi se dobilo više mjesta za goste. Cijeli ovaj proces je iz godine u godinu tekao na identičan način. Naravno, obavljao ga je muški dio ekipe, pri čemu bi obavezno negdje nešto zapelo, pa se vuklo unazad i sa jedne i sa druge strane, sve dok jedna konačno ne popusti i otkrije gdje je u stvari bio problem. Zatim se postavljala pomoćna ploča, koja prvo nikako ne bi mogla da „nalegne“ gdje treba, a onda kada bi se toj muci nekako došlo kraju, od one dvije strane koje treba da se vrate nazad, opet bi jedna zapela (najčeše ista ona od malo prije!). I eto ti sada guranja, sve dok ne popuste i na radost svih ukućana, spoje se sa pomoćnom pločom. Dakle, kao što možete primjetiti, bio je to jedan vrlo zahtjevan i složen proces. Čak toliko zahtjevan, da sam se naprosto zabezeknula kada je moj muž, godinama kasnije, sam samcijat obavio isti taj posao kod nas u stanu, i to za čitava dva minuta. Imala sam utisak da sam se udala, u najmanju ruku, za Supermena ili nekog drugog super – heroja, čim je u tri poteza uspio da savlada problem i ubaci pomoćnu ploču u trpezarijski sto.

Po završetku tog velikog majstorskog poduhvata imali smo za goste spremna dva stola – jedan glavni i jedan sporedni. Na glavnom stolu je stajao takozvani svijećnjak – hleb pravljen i pečen specijalno za tu priliku. Svijećnjak je imao jednu od najvažnijih uloga tokom ovog velikog praznika – služio je kao neka vrsta „stalka“ slavskoj svijeći koja je u našoj kući svakako zauzimala počasno mjesto. Drugog dana, svijećnjak bi dobio više nekakvu sporednu ulogu, jer kad služiš kao dodatak pršutu ili nekom drugom jelu, nije baš da si na visini zadatka. Inače, glavni sto je bio glavni upravo zbog slavske svijeće, a za njim je sjedjeo i domaćin kuće pa se uloga ovog četvoronožnog drvenog predmeta nekako sama nametnula. Sačuvaj Bože da smo goste dijelili na glavne i sporedne, to bi automatski stvorilo ogroman međurođački, međuprijateljski i međukumovski slavski skandal o kome bi se pričalo godinama, decenijama, a ne bih pretjerala i kad bih rekla vjekovima. Zato uvijek sve valja potanko objasniti i problema nema!

Drugi važan zadatak poslednjeg dana pred slavu bilo je zvanje gostiju. Postupak je bio sledeći: uzme se spisak sa imenima, prezimenima i brojevima telefona dotičnih i zovu se svi redom, neko na ručak, neko na večeru. Sve to obavljalo se sa sivo – crnog „Iskrinog“ fiksnog telefona, a pozive je, podrazumijeva se, obavljao moj otac. Kako je to tek zapetljana rabota bila, ljudi moji dragi! Kako sam ja to opisala, rekli bi da je sve gotovo u roku od petnaestak, dvadeset minuta. Međutim, to su bile samo pripreme, jer, uvijek je neki broj nedostajao, zagubio bi se spisak „od prošle godine“, nekome bi se promijenio broj telefona pa su se prvo zvale Informacije, stalno bi bilo zauzeto, ako se uspostavi veza ne bi se ništa čulo pa onda okreći nulu do besvijesti…Da se ne lažemo, da čovjek lijepo legne da odspava kad sve to završi, koliko je zamorno bilo! Poslije poziva bi se obavezno utvrđivalo ko dolazi, ko ne dolazi, zašto ne dolazi, ko možda dolazi, ko će da „pošalje zamjenu“, ko će prisustvovati ručku, a ko večeri. I sve se to sabiralo, oduzimalo i upoređivalo sa prisutnim brojem stolica. Ukoliko se sve slaže – odlično! Ukoliko se ne slaže – zovi „lijeve“ i „desne“ rođake, valja hitno spašavati situaciju!

Samo veče pred slavu uvijek je bilo rezervisano za kupanje i udaranje onog poslednjeg, najfinijeg glanca. Sistematičnost ovog porodičnog procesa bila je ekvivalentna čišćenju kuće par dana ranije. Nije tu bilo šale, kao, istuširaš se na brzinu, još brže po onoj hladnoći opereš i osušiš kosu pa trkom u krevet. Ma ni govora! Jer, poslije takvog jednog predslavskog kupanja i ribanja imao si da blistaš kao ukras za jelku sve do sv. Save, pa čak i kasnije, ko god da je imao hrabrosti da za kupanje čeka neki drugi praznik, državni ili crkveni. Po završetku tako detaljnog i preciznog hemijskog čišćenja, sestra i ja smo mirisale kao džemperi tri puta potopljeni u omekšivač, lebdeći lagano po kući nalik onim pufnama iz crtanih filmova. Napokon bi se ugasilo i poslednje svijetlo u nekoj od soba i kuća je bila spremna da svečano dočeka sutrašnji veliki i važan dan.

U slavsko jutro ustajali smo prilično rano. Doduše, sestra i ja smo imale tu privilegiju nešto malo dužeg spavanja, ali nije baš da smo se izležavale do kasnih sati. Kad bismo sišle u dnevni boravak, već su svi bili na svojim radnim mjestima i to pretežno ženska ekipa, pošto je muški dio, po običaju, bio u crkvi na liturgiji. Baba Milena, mamina mama, takođe je dolazila ranije, što se dalo osjetiti i prije nego bi je vidjeli, jer je cijela prostorija mirisala na cvijeće koje bi iz svoje bašte donijela, a kojim bi mama ukrasila oba stola. Žena koja je uvijek na dan slave pomagala u kuhinji, odavno je bila na svojoj poziciji. Bila je zadužena za pranje suđa i garniranje jela, od prvog do poslednjeg. Ovamo, van kuhinje, postavljali su se stolnjaci, servisi, pribor za jelo i čaše namijenjene specijalno za tu priliku. Salvete nisu bile papirne, već od istog materijala kao i stolnjaci. One koje su išle na glavni sto bile su naročito važne, jer su pripadale drevnim porodičnim generacijama. Svaka je imala izvezen monogram – inicijale moje prababe imenjakinje, što je svakako slalo određenu poruku i povećavalo njihovu ionako ogromnu vrijednost. Iako se nikada o tome nije pričalo, ubijeđena sam da se čitav ženski porodični kolektiv potajno molio da te salvete ne dožive neku veću havariju, na primjer, fleke od crnog vina ili one masne, od šesnaest vrsta delikatesa zvanog pršut. Tu im onda ne bi bilo spasa, a po porodičnom predanju, valjale su poslužiti još generacijama unaprijed, pa zamislite vi sada tu količinu stresa nad neprocjenjivim blagom u vidu monogramima izvezenih salveta. Sigurno nije bio baš najprijatniji osjećaj…

Sestra i ja, kao najmlađi članovi domaćinstva, obično smo dobijale zadatak da se dobro utoplimo i odemo u frižider sobu, gdje smo, na ogromnu sopstvenu sreću, slagale kolače na velike, ukrašene tanjire, a bogami i u rođeni stomak. Jer, tog dana, sve zabranjene kapije bi se otvorile i nije više važila ona dobro poznata rečenica: „Ne diraj, to je za slavu!“ Naravno, vrlo raspoložene i predusretljive smo bile i za povremeno dopunjavanje tih istih tanjira. Nije nam smetala ni hladnoća, ni cvokotanje zuba, jer šta može bolje da te ugrije od par kolača, naročito ako su preliveni bogatim i sočnim slojem čokolade!

Prva gošća, starija gospođa – prijateljica babe Meri i djeda Mata, dolazila je uvijek rano, nekad i prije jedanaest sati. Da pojasnim, pošto je ručak počinjao tačno u podne, obično su svi gosti, po nekom nepisanom pravilu, dolazili pola sata ranije. E, ova simpatična i dobra gospođa je uvijek pravila izuzetak, kršila je to nepisano pravilo pa smo mi mlađi obično gledali kroz prozor i čekali je da se pojavi dolje na kapiji, obavezno računajući koliko li je ove godine poranila. Ima već nekoliko godina kako dobre gospođe više nema pa tako nema ko ni da prekrši staro slavsko pravilo dolazaka. A sa njom je otišla i poslednja spona koju je pravila između nas i isto tako odsutnih babe Meri i djeda Mata. Bilo je baš nekako lijepo i dirljivo što je neko od njihovih prijatelja još uvijek mogao da dođe na slavu i napravi ravnotežu svim ovim mlađim generacijama. Nema te spone više, ali glavu dajem da negdje gore slave zajedno svake godine, a sad, da li se gospođa pridržava pravila ili ne, to ne bih znala da vam kažem.

Kao što sam već rekla, ručak je, po običaju, počinjao tačno u podne. Svi gosti – prijatelji, rodbina i kumovi – okupili bi se i popunili oba stola. Sjećam se, bilo je ljudi koji bi doputovali izdaleka, samo za tu priliku. Na primjer, rođaci – prezimenjaci, njih nekoliko dolazilo je sa Cetinja. Zatim prijatelji iz malog mjesta Grude, blizu Dubrovnika. Vrlo često bi tu bila i naša omiljena teta Meriela iz Beograda, tatina sestra od tetke, koja bi došla i nekoliko dana ranije. Sve u svemu, bila je to jedna stvarno zanimljiva i po svemu specifična družina, pa je i čitavo vrijeme provedeno sa njima bilo isto tako zanimljivo i specifično.

Za vrijeme cijelog ručka moj otac je stajao za glavnim stolom. Kažem stajao, jer je kod nas još jedan od slavskih običaja bio da domaćin stoji i jede, dok svi gosti sjede. Počinjalo se sa predjelom koje bi kasnije zamijenila supa. Nakon toga opet su se postavljali čisti tanjiri i došao bi red na kuvano meso i pire krompir sa graškom u crvenom sosu. Red je nalagao da se tanjiri napune i posluže, ali niko nije počinjao sa jelom dok se ne presiječe krsnik – slavska pogača. U siječenju krsnika obično bi učestvovali sveštenik i domaćin kuće. Ukoliko sveštenik iz određenih razloga nije mogao da prisustvuje ručku, domaćin je siječenje obavljao sa nekim od bliskih rođaka. Hleb bi se, uz odgovarajuće molitve, odozdo zasjekao unakrst i polio vinom. Zatim bi domaćin i tri srodnika unakrsno presjekli krsnik na četiri dijela i predali ga domaćici zajedno sa flašom vina koje je upotrebljeno za tu svrhu. Tada se ručak nastavljao bez prekida, zaključno sa tortom, kolačima i kafom.

Svi ovi običaji i običajčići strogo su se poštovali i poštuju se dan danas, ali naša porodica to ne bi bila kad se sve ovo ne bi začinilo određenom dozom šale, smijeha i raznoraznih dogodovština. Na primjer, mom ocu je glavno bilo da „ulovi“ nekog od gostiju ko će obavezno da se prevari i krene sa jelom prije nego što je krsnik presiječen. I stvarno, uvijek se dešavalo da neko spremno krene u pohode sa viljuškom i nožem, a onda ga onaj pored obavezno opomene, usmeno ili kakvom vrstom pantomime. Zatim, obavezno krene izvinjavanje i domaćinu, i trpezi, i kući, i uopšte, svemu što je ikada imalo veze sa spornim tanjirom. Kad malo bolje razmislim, baš svake godine se odvijao sasvim isti scenario pa nije ni čudo što nam je vremenom ova „igra“ prešla u naviku. Bilo je tu još svakakvih dešavanja. Pored onih malčice strašnijih, u kojima sam ja, na primjer, prosula punu kašiku Ruske salate direktno na čisto i ispeglano odijelo nadasve uvaženog rođaka iz susjednog mjesta, ili preskočila neku isto tako važnu osobu u služenju određenog jela, moram izdvojiti jedan nezaboravan događaj, prvenstveno za mene, a kako vidim, i za ostale članove moje porodice, ako je sudeći po dugogodišnjim pričama i prepričavanjima. Naime, čitava zgoda ticala se izvjesnog, sad već pokojnog rođaka i prijatelja, koji je godinama dolazio i važio za vrlo uglednog gosta. Sjećam se da je uvijek gajio veliku strast prema govorima i zdravicama pa bi ih tokom jednog obroka održao i po nekoliko. Meni je, kao djetetu, to naročito bilo zabavno, jer je sve podsjećalo na dobro osmišljenu igru. Gosti taman krenu da jedu, kad eto ti zdravice. Onda svi nazdravljaju i nastavljaju sa jelom, kad poslije samo nekoliko zalogaja eto opet zdravice. Na kraju mahnito žvaćeš onu hranu ne bi li bar nešto na miru pojeo u tim kratkim pauzama do nove, istorijske govorancije. E sad, događaj koji želim da opišem desio se jedne godine za vrijeme slavskog ručka. Sjećam se da je bilo toliko gostiju, da su u maksimalnoj upotrebi bili svi kućni resursi, uključujući i one za sjedjenje. Upravo iz tog razloga, nekako se za glavnim stolom tada našla i jedna felerična stolica, čiji je cijeli dio za sjedjenje bio odvaljen i samo se naslanjao na šuplji okvir stolice. Dovoljan je bio i najmanji pokret pa da problematični dio padne na pod i napravi problem. Baš to se i desilo našem dobrom, starom rođaku. Pošto mu je sudbina namijenila upravo tu stolicu, onda se dalji tok događaja prosto nekako sam nametnuo. Vjerovatno je sjedište stolice palo na pod prilikom ustajanja i održavanja neke od mnogobrojnih zdravica dragog nam gospodina rođaka pa je on po završetku besjede, umjesto da se udobno smjesti i posveti sastavljanju novog govora, upao u prazan okvir, zasigurno šokiran, ne znajući šta ga je snašlo. Međutim, kako je bio izuzetno kulturan i dobar čovjek, nije nipošto htio da pravi dramu u sred slavskog ručka pa je sjedjeo tako, trudeći se da što normalnije jede i funkcioniše. I sve bi to i nekako prošlo da u jednom momentu baba Milena nije prišla mojim roditeljima i izrazila svoje sumnje povodom nemilog događaja: „Ja, bogami, ne znam, ali mi se čini kao da se rođak dobro smanjio!“ Pogledaše svi zajedno u pokazanom pravcu kad ono, svi normalno sjede i ručkaju, jedino dobrici rođaku viri samo glava iznad stola, a on kulturno ćuti i jede, odustavši čak i od nove zdravice. Primjetiše onda i ostali tu njegovu muku pa kako ni jedna nevolja nikad ne ide sama, tako se i tada desilo da mu u pomoć pritekne drugi izvjesni rođak – dobar i predobar u duši, ali potpuno nestabilan na nogama od nešto revnosnijeg nazdravljanja tog dana. Kako ni sam nije mogao da održi ravnotežu, a kamoli da izvuče onolikog čovjeka iz okvira stolice, tako ga je, sirotog, još više ugurao u taj isti okvir, naslonivši se pri tom svom težinom na njega. Sad ih je obojicu valjalo spašavati pa pritrčaše mnoge dobre duše da tu misiju i izvrše. Sve se lijepo završilo, uz ogroman smijeh da se ne lažemo, a naš rođo, osjetivši ponovo čari slobode, sav srećan đipi na noge lagane nadahnut novom zdravicom i toplim rođačkim riječima.

Gosti koji su prisustvovali ručku obično bi odlazili oko dva sata popodne i to je takođe dan danas poznato kao još jedno od nepisanih slavskih pravila. Naravno, postojao je i postoji veoma jak razlog za takvu vrstu organizacije, a u ovom slučaju odnosio se na takozvane „patrole“, koje kreću po slavljeničkim kućama baš negdje u isto vrijeme. Naziv „patrola“ uvela je davnih devedesetih godina prošlog vijeka već pomenuta baba Milena, mamina mama, a pošto je savršeno opisivao datu situaciju, zadržao nam se u upotrebi sve do dana današnjeg. Dakle, da pojasnim: „patrole“ predstavljaju grupice ljudi iz našeg, ili iz susjednih mjesta, koje na dan slave, između ručka i večere, obilaze kuće u kojima se slavi, tačnije rečeno – dolaze na kratku čestitku. Uglavnom se zadrže desetak – petnaest minuta, posluže se pićem i onda idu dalje, u sledeću kuću na sledeću čestitku. Mišljenja sam da se sistem „patroliranja“ i čestitanja s godinama toliko dobro razvio i usavršio, da je poslije određenog vremena sasvim lako bilo prepoznati i ispratiti karakterističan šablon. Tako smo svi u kući vrlo dobro znali ko kad dolazi i sa kim u grupi dolazi. Obično su se grupisali ljudi iz iste familije ili oni koji ne voze kola sa onima koji tu funkciju obavljaju. U svakom slučaju, kućna ulazna vrata su se za tih nekoliko sati otvarala i zatvarala popriličan broj puta. Kako su vremena prolazila tako se i taj šablon znatno izmjenio, jer je veliki broj ljudi napustio ovaj svijet, prepuštajući svoje počasno mjesto u „patroli“ djeci ili unucima.

Slavska večera je oduvijek počinjala oko sedam sati uveče. „Patrole“ obično prestaju sa čestitkama pola sata ranije i za to vrijeme se ponovo postavljaju stolovi, a i okupljaju pozvani gosti. U odnosu na ručak, večera je uvijek bila neformalnija i opuštenija, bez određenih slavskih protokola i pravila. Takođe, servira se manji broj jela, a kao jedno od obaveznih je svakako nadaleko poznata „pašta šuta“ ili preciznije – makaroni preliveni sa sosom od junećeg mesa i paradajza. Da li je razlog to što se pašta spremala u velikim količinama pa je, kao Vojnički pasulj, time dobijala na ukusu ili je u pitanju bio neki tajni recept, eventualno začin, u svakom slučaju, svi gosti su uvijek najviše hvalili i najradije jeli upravo to jelo. Po mom tumačenju „opuštenije“ jelo znači i opušteniju atmosferu, a još kad je recept italijanski, a priprema domaća, tu greške nema, nikada je nije bilo, a bogami, nikada je neće ni biti.

Tih davnih dana dok smo još svi slavili zajedno, poslije večere su se odvijale prave pravcate zabave i umjetničke večeri i to je ono što mi se, pored kolača, kao malom djetetu trajno urezalo u sjećanje. U zavisnosti od toga ko je sve bio prisutan, izvodio se i različit program, da se tako izrazim. Najljepše od svega je bilo kada bi se okupila tri strinina brata, moj stric i moj otac i onda onako „a capella“, u stilu prave primorske muške klape, pjevali sve one najljepše starogradske pjesme. To „slaganje glasova“ je bilo milina slušati. Takođe, ako bi se tu zatekla teta Meriela, već pomenuta tatina sestra od tetke, ona bi sjela za klavir i svirala, svirala i svirala. Kakvih je tu sve melodija bilo… I pjevalo se i plesalo do kasno u noć. Naša baba Meri (tatina mama) obavezno je plesala valcer sa određenom gospodom rođacima ili prijateljima i na kraju bi zaradila prilično zavidan aplauz. Kada bi se atmosfera još više usijala, potpomognuta kojom kapljicom više, neizostavna je bila jedna pjesma koja je počinjala otprilike ovim riječima: „Gdje si bio, Nikola, oko devet sati….“ Pojma nisam imala šta se dalje pjevalo, znam samo da se cijelo vrijeme „držao ritam“ poliritmičnim i polimetričnim lupanjem ruku po stolu i da se izmišljalo sve i svašta pa je pjesma trajala u nedogled. Tada su naročito do izražaja dolazile one duhovite duše, kojih nama, hvala dragom Bogu, nikada nije falilo. I tako su se ljudi smijali, pjevali su, „svirali“, plesali… Malo je reći da su te večeri bile nezaboravne. I neponovljive. Jer, ubrzo su došla nekakva zla vremena, ljudi su se podijelili i počelo je da se gleda ko je odakle, ko se kako preziva i ko je koje vjere. Rat nam je odnio toliko dragih prijatelja, neke nikada više nismo ni vidjeli. Ranije su se pjevale pjesme sa cijelog primorja, i našeg i susjednog, a i iz bratskog nam kontinentalnog dijela. A onda su po pjesmama počeli da nas mjere, osuđuju, kritikuju i procjenjuju pa je muzika tako dobila svoje strogo postavljene granice. Morali smo da biramo pjesme po dozvoljenim kilometrima, nikako po trenutnoj inspiraciji. Niko tada više nije imao volju ni da pleše ni da pjeva… Zato su mi se sve te predivne slavske večeri i urezale toliko u pamćenje. Žalim za tim vremenom, za svim posebnim, originalnim i divnim ljudima sa kojima smo ih provodili. Nedostaje mi teta Merielino sviranje na klaviru, sa sve malim papirićima i kartončićima na kojima su bili ispisani goli akordi, a ona je tako majstorski improvizovala pomoću njih. Nedostaje mi i valcer babe Meri i njen pleteni komplet boje lososa, namijenjen slavama i proslavama Osmog marta u nekom od lokalnih hotela. Fali mi sva ta gužva, trka, pa i neizbježna nervoza prilikom beskrajnog spremanja i pospremanja. Danas se drugačije slavi, mirnije, ako tako mogu da kažem. Gosti dođu, ispričaju se, pojedu i odu. Kako poslije ručka, tako i poslije večere. Čudna neka vremena došla. Malo ko misli o pjesmi, svirci, plesu, a nekada su ljudi živjeli za te dane kada će se bilo kojim povodom sresti, družiti i veseliti. Mene još drže ta sjećanja. Odavno već ne živim u toj velikoj, prastaroj, kamenoj kući i sada slavim drugu slavu. Ali sv. Jovan je uvijek tu negdje sa mnom. Jer ako čuva i gradi našu kuću već tolike decenije i vjekove, red je da svi mi koji smo iz te kuće potekli sačuvamo njega, gdje god da nas je životni put odveo.

Kako god bilo, pjevalo se ili ne, ratovalo se ili ne, Jovanjdan se i dalje slavi i to je ono što je najvažnije. Upaljena svijeća na stolu, krsnik i porodica oko njih – to je temelj, ostalo uvijek dođe samo po sebi. Pa ako pjesma za koji tren i utihne, uvijek postoji prilika da oživi, dok god je dvadesetog januara. Možda ćemo to opet biti mi, možda neke skroz nove generacije, ko zna. Važno je ono što je u srcu i duši i važno je da ima neko ko će sve to da sačuva. Kad čvrsto vjeruješ, sve ostalo onda dođe samo po sebi. Naš sv. Jovan je pravi dokaz za to.

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se /  Promeni )

Google photo

Komentarišet koristeći svoj Google nalog. Odjavite se /  Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se /  Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se /  Promeni )

Povezivanje sa %s