Kad svemir zakaže…


Juče me baš onako odistinski iznenadilo kada su, umjesto uobičajene žuto-plave, z(g)lobne dvadesetsedmice „poslali“ onu kratku, iz svega jednog komada! Pa mislim, kakav je to način? Taman sam do kraja razradila čitavu strategiju i tehniku ulaska, sjedjenja, nesjedjenja i izlaska na svih četvoro vrata, kad eto ti, moram sve ispočetka. I to ‘ajde da je bio neki novi autobus iz crvene serije, sav mirišljav, sa šljokicama po podu, sjedištem naprijed koje nije predviđeno ni za jednu, ni za dvije osobe (što je, dabome, stalni povod za svađu i raspravu) i sa tri visinska nivoa za stajanje, pri čemu ti na onom trećem, kod zadnjih vrata, obraz bude kompletno zalijepljen za šiber. Eto, ni to novo-novcato čudo nisu poslali, nego neku uspomenu na GSP iz zlatnih pedesetih, neki odbjegli eksponat iz bogate zbirke spontano oformljenog muzeja gradskog prevoza. I uđem ja, šta ću, kao da sam baš imala nekog izbora. Sjednem na prvo slobodno mjesto, razmišljajući kako je nepravedno bio narušen moj GSP univerzum, uključivanjem ovakvog jednog primjerka u dnevni red vožnje. Umije život da bude baš nepredvidiv! Da, da, samo te nešto sačeka na samom uglu bivstvovanja pa se ti snalazi! Taman što sam htjela da primjenim neke mudrosti starogrčkih mislilaca na svoju životnu filozofiju i nađem novu kosmičku energiju sa čijeg ću se nepresušnog izvora napajati, kad…… TRASSSSSSS!!!! Zalijepih ja kao prava glavom u šipku, koja je, dozvolićete, izvirivala iz same sredine naslona mog privremenog sjedišta i završavala se gore negdje na plafonu. Pa dobro, zaboga, ko još postavlja šipke na takvo mjesto, pa šta je ovo, pa nemojte, molim vas….Da pojasnim, htjela sam da sklonim kosu s lica jednostavnijim putem, ne koristeći ruke, i eto! Prebrojah sve zvijezde i u GSP univerzumu i van njega. Zapitah se ironično da li je TO možda TA nova kosmička energija koja mi je bila neophodna, ali nije baš bio najbolji način na koji se manifestovala, da se ne lažemo! Zar nije to moglo nekako drugačije, prefinjenije, šta ti ja znam, laganije možda…? Da stvar bude još gora, ni dva minuta nisu prošla, a ja opet uradih istu stvar i, ljudi moji, opet zazveči ona šipka, mislim da se u zglobnoj dvadesetsedmici čulo! Opet prebrojavanje zvijezda, uz tešku nevjericu da sam dva puta sebi mogla to da priredim, a kao šlag na torti, eto ti nekog dekice, sjedi odmah iza mene i čitavo vrijeme posmatra šta se dešava. Dabome, red je bio i da prozbori koju:

– Slušaj, sine, ne maši toliko tom glavom! Ako još jednom udariš, dobićeš potres mozga, a ja ti ne mogu pomoći, imam osamdeset sedam godina, jedva i sebe nosim!

Zacrvenjeh se kao paprika u jesen, iskrivih facu u nešto što je trebalo da predstavlja osmijeh i ostadoh ukočena u istom položaju sve do poslednje stanice. Kosu više nisam sa lica pomijerala, ni sa rukama, a ni bez ruku! Neka je na nosu, šta joj fali!

Izađoh konačno iz autobusa i krenuh na početnu stanicu tramvaja. Idemo dalje, mislim, šta još može da se desi? Kad, na okretnici me čeka tramvaj trojka – zeleni „Švajcarac“, mili kao puž, puzi kao mrav! Kako ono kažu – eh, živote, kanto Eurokrema u kojoj je mast… 😉 😉 😉

Advertisements

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se /  Promeni )

Google photo

Komentarišet koristeći svoj Google nalog. Odjavite se /  Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se /  Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se /  Promeni )

Povezivanje sa %s