Kad onomad bejah u Kini – veliko finale


Dakle, kao što već rekoh u prethodnom „broju“, stigosmo u Peking. Sjećam se aerodroma, kao iz neke daleke budućnosti, počevši od arhitekture čiji je vrhunac bio upadljivi, vijugavi krov (predstavljao je kineski simbol – čuvenog zmaja) pa sve do osvjetljenja i blistavih podova u kojima si mogao da se ogledaš kao u pravom pravcatom ogledalu. Napolju potpuni kontrast – dočekao nas je mali autobus bijele boje sa braon zavjesama, kao da je stigao iz davnih šezdesetih. Unutra dvadeset stepeni hladnije, ogromna razlika u odnosu na spoljnu temperaturu, koja je sigurno bila blizu četrdeset stepeni i to uz ogromnu vlagu. Na ovakve vremenske prilike su nas upozorili još u Beogradu, pošto smo putovali krajem jula a tada su vrućine i vlažnost u Kini najveće i najneprijatnije. Kako smo dnevno i po nekoliko puta doživljavali ogromne temperaturne „šokove“ (u autobus, iz autobusa, u hotel, iz hotela, tamo, amo…), poslije par dana skoro sve djevojke su bile prehlađene. Neke su kijale, neke su kašljale, neke su bile počašćene cijelim kompletom, uglavnom, cijeli hor se pretvorio u džinovsku papirnu maramicu. Ja sam odoljevala sve dok su mi trajale zalihe vitamina C. Kad sam poslednju tabletu rastvorila u vodi, moja sudbina je bila zapečaćena. Već sutra ujutro sam imala oči kao Sunđer Bob Kockalone, boju lica kao Patrik, a raspoloženje kao Lignjoslav…

Ipak, sve te zdravstvene tegobe nisu nas omele u uživanju i iščekivanju novih dogodovština. Iskreno, u Kini je sve predstavljalo svojevrstan doživljaj. Bili smo smješteni u hotelu sa tri zvjezdice koji je, slobodno mogu da kažem, bio u rangu nekog našeg sa četiri, pa čak i pet zvjezdica. Osoblje je bilo predivno, što najbolje pokazuje primjer da su nam poslije par dana čiste kineske hrane (koju smo mi jele bez riječi, da se razumijemo 😉 ), polako počeli ubacivati u jelovnik neke poznate stvarčice, na primjer preženi krompir, tost, jaja „na oko“… Pratili su šta nam se najviše dopadalo od njihove hrane, pa su to služili u većim količinama. Sjećam se da je pirinač sa povrćem ili rakovima stizao veoma obilno poslužen. Mada, i mi smo se polako privikli na njihovu hranu i sada smo je bez problema jeli štapićima, ma kao da smo rođeni u Pekingu ili kakvom drugom kineskom gradu, selu ili pokrajini. Često smo imali organizovane ručkove i večere van hotela, zavisi gdje smo išli ili nastupali. Naročito mi je u sjećanju ostao ručak koji nam je upriličio i organizovao gradonačelnik. Kao već iskusni poznavaoci kineske kuhinje i običaja smjestili smo se za stolove i upustili se u novu avanturu, jer je jelovnik sad opet bio potpuno nov i nepoznat. Treće ili četvrto jelo je bila neka vrsta gulaša (to je sve moje viđenje i tumačenje, jer tamo ne postoji ni G od gulaša…). Mudro sam sebe ubijedila da je sigurno pripremljen od pilećih bataka, krilaca ili tako nečeg lijepog i poznatog, iako je svaki djelić mog zdravog razuma znao da te koščice nikako nisu bile ni pileće, a ni od bilo koje druge pernate životinje. Ipak, bez obzira na životinjsku vrstu, jelo je bilo ukusno pa sam sa uživanjem i jela. Usred zalogaja eto ti naše dirigentkinje, obilazi stolove, gleda da li jedemo. Prolazeći pored nas, zastane i vidjevši me šta jedem, zabesjedi: „Jedi, Miličice, jedi, to su lijepe ukusne žabice!“ Iskreno, nekako bih više voljela da sam ostala u blaženom neznanju i sopstvenoj recepturi. Ovako, pošto nikad nisam bila avanturista što se hrane tiče, svjesno ili nesvjesno, aktivirala mi se bora između obrva (sad je već tu dvadeset četiri časa dnevno…), a to je u očima naše dirigentkinje izgledalo kao da sam ustala, bacila tanjir sa žabicama direktno gradonačelniku u oko i mahnito pobjegla iz prostorije. „Pa zaboga, dijete, nisu ti to neke žabe sa ulice, to su POSEBNO gajene žabe, šta si mislila???“ Poslije ovog incidenta ljutito ode da obiđe drugi sto, a ja nastavih da jedem misleći u sebi kako nisam nikad razmišljala o „žabama-uličarkama“, nisam čak znala ni da ta kategorija postoji, pa nije bilo fer što je ispalo da ih diskriminišem tako javno i odvajam od te posebno uzgojene sorte pred cijelim horom i gradonačelnikom. Naravno, svi za mojim stolom su umirali od smijeha zbog ove dražesne situacije, dok su predivne kineske djevojke posluživale sledeće jelo – polužive škampe, sa pametnim crnim očima i rogovima koji su još uvijek mrdali…

Četvrtog ili petog dana po dolasku u Peking, organizovali su nam izlet na Kineski zid. Dobro, na djelić Kineskog zida namjenjen turistima za razgledanje. E to je bio doživljaj… Peli smo se uz visoke a uske, izlizane (samim tim i jako klizave) stepenice, moleći se u sebi da ne polomimo nos ili neki od ekstremiteta. Međutim, kad se sjetim te atmosfere, prirode, pogleda sa onog zida, samog osjećaja pri pomisli gdje se nalazimo…. Mogu slobodno da kažem da mi je to najživlja uspomena sa cijele kineske turneje. Inače, zid je tako pravljen da poslije svake grupe od dvadeset-trideset stepenica dođe po jedno odmorište sa visokom kulom pozadi. E, nama je sudbina (Ili dirigentkinja, kako hoćete…) odredila da moramo na jednom od tih odmorišta da se poređamo horski, u tri reda i otpjevamo Mokranjčeve „Primorske napjeve“ i domaći, kineski „Mali kupus“ (uh, opet izgleda kao da pričam o sarmi, kad ću već jednom da naučim…). I pjevali smo, topili se ispod onog ubitačnog sunca, ali smo pjevali…Inače, takav način pjevanja je oduvijek bio zaštitni znak našeg hora. Na primjer, kada smo gostovale u Meksiku, pa kad smo išle da obiđemo prastaru piramidu u Čoluli, u Puebli, pjevali smo onaj „Sjelito lindo“ i ISPRED piramide i U piramidi i NA piramidi i SA DRUGE STRANE piramide i ISPOD piramide… Lično, mislim da svi oni majanski i astečki duhovi i dan danas ponavljaju refren i njišu se u ritmu, plašeći tako novopridošle posjetioce ovog predivnog spomenika…. Vjerovatno je isti slučaj i sa drevnim kineskim ratnicima i carevima iz dinastije Ćing i iz dinastije Ming. Kao da ih čujem kako pjevuše „Majka Maru preko mora zvala…“ i grade Kineski zid, ciglu po ciglu, dok zloglasni Mongoli pokušavaju da ga osvoje,neustrašivo napadajući sa druge strane ove velelepne građevine….

Naravno, išli smo da obiđemo i Zabranjeni grad. Opet nezaboravno iskustvo…Jedino što je tog dana bila tolika vrućina i vlaga, da se nad čitavim gradom spustila neka siva, gusta magla, iako je u stvari bilo potpuno vedro i sunčano. Kako nam je objasnio gospodin Li, to je bila kombinacija vremenskih uslova i ogromnog zagađenja vazduha. Nije bilo prijatno, ali smo na neprijatnost zaboravili čim smo ušli u Zabranjeni grad. Prođeš kroz onu kapiju i eto te u potpuno drugoj, nepoznatoj, drevnoj civilizaciji. Kao da će ti se svakog momenta pred nosom stvoriti kakav ogranak carske dinastije pa, bogme, počneš da razmišljaš kako bi ga pozdravio i kakav naklon bi napravio. Eto takvu atmosferu je donosilo ovo predivno, nepregledno zdanje. Obilazili smo palatu po palatu, zavirivali u sobe koliko je to bilo dozvoljeno, slušali priče gospodina Lija, vrtjeli i dodirivali sve one naprave za sreću i dugovječno blagostanje… Da se ne lažemo, ja sam izvrtjela i dodirnula sve što je bilo predviđeno i što se nudilo, jer su mi sreća i dobra energija svakako bile potrebne, s obzirom da je tek trebalo da diplomiram i nađem posao i to u našoj dragoj majci državi. Vjerovala sam da su ove kineske naprave univerzalne i da ne gledaju odakle si, pa sam, između ostalog, danas i njima jednim dijelom zahvalna za ‘lebac koji imam 😉 .

Skroz sa druge strane Zabranjenog grada nalazio se predivan vrt i to je bilo poslednje što je trebalo u tom kompleksu da obiđemo. Obradovala sam se tolikoj količini zelenila, pogotovo što u samom gradu nije bilo ni jednog jedinog drveta. Ma ni travčice! Sve je to bilo vezano za priču o bezbjednosti  starih carskih porodica, pa je, navodno, blizu njihovih soba i dnevnih prostorija bilo zabranjeno posaditi bilo kakvo drvo, da se ne bi kakav bijesni atentator uzverao na isto i usmrtio nekog člana porodice. U svakom slučaju, uz sve želje da im se to „bezdrvećno“ stanje isplatilo, dočekala sam one biljke kao ozebli čovjek sunce. I vazduh je tamo bio drugačiji, pa još neki izvorčići vode, pa one lijepe stazice, pa hladovina…Uh, pustite me da tu prespavam i pjevaću četiri koncerta odjednom! Dabome, nikakvog spavanja nije bilo ni u najavi, već smo morali i da požurimo sa fotografisanjem i obilaskom, jer nas je autobus čekao malo ispred kapije Zabranjenog grada (sa zadnje strane, gdje je vrt, takođe je postojala kapija, jer bi nam inače trebalo dva sata da se vratimo na onu glavnu…). Kako nam je gospodin Li objasnio, morale smo u autobusu da budemo u sekundu tačno, jer su se ogromne sume plaćale za prekoračeno vrijeme parkiranja, pogotovo na takvom mjestu. Što se djevojaka tiče, kao i momaka-solista i ostalog „osoblja“ u horu, svi smo bili na svojim mjestima kad nam je bilo rečeno. Kad, eto ti naše dirigentkinje pod ruku sa Cvrletom (solistkinjom), šetaju lijepo, nogu pred nogu, vrte one papirne suncobrančiće u rukama, jedna plavi, jedna crveni, ma milina da te prođe od takve idile. Ko vele, ‘ajde, šta sad, pa neće zbog minut, dva, deset, dvadeset, Kinezi da prave problem! Nisu valjda takve cjepidlake! Kako oni u Beogradskoj ulici, u centru našeg glavnog grada, gdje je ogroman saobraćajni promet, uključujući i tramvaje i autobuse, parkiraju lijepo u skroz desnoj traci, upale četiri migavca i odu kod „Bucka“ da jedu. Je li im neko nekada zamjerio, uključujući i Kineze koji tamo žive? Nije, dabome! Još ti i lijepo dođe kada te zabljesne otprilike trideset dva migavca u nizu, misliš da je Nova godina i u julu i u decembru, bude ti nekako baš toplo oko srca! Pa šta onda imaju da se bune ovi Kinezi, a još je autobus na parkingu, nije na ulici i nema žive duše okolo. Mislim stvarno! Morala sam ovaj događaj da prepričam, jer sam tada prvi i jedini put u životu vidjela jednog predivnog, kulturnog, smirenog i strpljivog Kineza kako bijesni i viče koliko ga grlo nosi. Kako sam sjedjela odmah iza njega, bila sam šokirana koliko je u onom svom bijesu uspio da otvori oči, i kakva je to transformacija bila… Ukopala sam se u onom sjedištu, čekajući da krenemo i razmišljajući kako smo mi jedan genijalan narod – možemo iz bilo koga nemoguće izvući. Saznaju ljudi o sebi i što nikada nisu znali, niti su mislili da će saznati… 😉 🙂

Uživali smo u Pekingu jedanaest dana. Obilazili smo sve i svašta, nastupali na raznim mjestima, družili se, zabavljali, upoznavali polako kineske običaje i kulturu, kupovali…Obišli smo još dva manja grada (od svega sedam-osam miliona stanovnika, kako nam je gospodin Li rekao), posjetili ostrvo kao iz bajke sa građevinama starim i po hiljadu i više godina, uživali u fabrici svile i modnoj reviji organizovanoj samo za nas. Ma bilo je tu toliko doživljaja i utisaka da bi knjiga mogla da se napiše. Ali kako sam ja jedna obzirna duša, neću da pravim konkurenciju Slobodanu Mićiću pa ću se zadržati na ovih nekoliko kratkih priča. Ako sam uspjela da prenesem bar djelić tog kineskog duha i atmosfere, biću zadovoljna, jer neke stvari se zaista ne mogu riječima opisati koliko god se čovjek trudio……

P.S. Još jedna informacija: kada sam poslije dvadesetak dana prave kineske hrane, otišla na naš tradicionalni ručak kod jednog prijatelja u Moskvi (zadržala sam se tamo pet dana poslije Kine), po završetku sam ulicom hodala iskrivljena kao znak pitanja, jer želudac više nije prepoznavao jagnjetinu ispod sača i ostale đakonije… Interesantan spoj Kinezi i mi, morate priznati… 😉 😉 😉

2 mišljenja na „Kad onomad bejah u Kini – veliko finale

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se /  Promeni )

Google photo

Komentarišet koristeći svoj Google nalog. Odjavite se /  Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se /  Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se /  Promeni )

Povezivanje sa %s