Naša Meri


Drugog decembra je naša Meri slavila rođendan. Dobro, uvijek za broj manje od onog koji joj je prosta računica nametala, ako biste mogli lično da je pitate. Jer, dok god je bila živa, Meri nipošto nije prihvatala tu 1914. u svoj zbir godina. Sjećam se, svakog drugog decembra, poslije čestitki, poljubaca i želja za dug i srećan život, obavezno je slijedila rasprava koji je rođendan u pitanju. I dok smo se svi mi, familijarno, trudili da joj nametnemo čisto, jasno i logično matematičko rešenje, Meri bi samo odmahivala glavom uz obavezan komentar da je rođena pred sam kraj godine i da joj na pamet ne pada da tu godinu dodaje svom broju, pošto ni jedan njen mjesec u cjelini nije ni vidjela ni čula pa samim tim ni iskoristila. Dakle, nikakav „višak“ nije dolazio u obzir pa makar se to kosilo sa svim matematičkim i nematematičkim zakonima, kao i kalendarima bilo koje vrste, počevši od Sumeraca, preko drevnih Maja i Inka pa sve do ovih modernijih varijanti. Sve je to zalud bilo! Na kraju, čitava familija je u toj raspravi obavezno izvlačila deblji kraj, sve do novog, naravno potpuno bezuspješnog pokušaja naredne godine. Jeste, takva je bila naša Meri…

Inače, Meri je bila majka mog oca i mog strica. Trebalo bi da je zovem „baba“, ali mi za ovu priču to nekako grubo zvuči, a opet, da je zovem „baka“, ni to ne ide, nikad je tako nisam nazvala. Ovdje gdje sada živim  kaže se na jedan način, u Crnoj Gori sa jednim slovom razlike, a pošto me za Meri vezuju isključivo godine djetinjstva provedene u Boki, onda mi se to „baka“ nikako ne bi uklopilo u čitavu atmosferu. Zato sam odlučila da je u ovoj priči zovem NAŠA MERI. Jer, ona to i jeste bila. I to ne samo „porodično“ naša, već svih koji su je znali. Koga god da ste tada, u našem mjestu a i daleko van njega, pitali za nju, svak bi sa osmjehom odgovorio: „Kako ne znam našu gospođu Meri, ko nju ne poznaje….“

Merino puno ime i prezime bilo je Stefani Meri Šasti. Rođena je u dalekoj Americi, u državi Teksas, tačnije na ostrvu Galveston, koje se nalazi sasvim blizu obale u Meksičkom zalivu. Živjela je sa roditeljima i imala je dva brata – Luisa i Lea – jednog starijeg i jednog mlađeg. Njeni su porijeklom bili Česi, koji su se, nekoliko generacija ranije, doselili u Ameriku pa je naša Meri vrlo često imala običaj da napomene kako je njeno pravo ime u stvari Šćepanka, a ne Stefani (koje predstavljalo samo američku verziju). Takođe, njeno srednje ime – Meri – dobila je po prvom imenu svoje majke – Meri Lilijen Šasti. Međutim, kako je našem narodu bilo komplikovano da bilo koga doziva sa dva imena, a kako je ono prvo bilo duže 🙂 , jednostavnije je bilo da je zovu Meri, pa se to i ustalilo. Prvo ime ostalo je samo u dokumentima i njenim zanimljivim, često veoma nostalgičnim i dirljivim pričama. Interesantno je da je moj otac bio neka vrsta eksperimentalnog bokeljskog primjerka sa dva imena, pa kad biste kojim slučajem zavirili u njegovu ličnu kartu, vidjeli biste da lijepo piše Luis Drago Đuranović (prvo ime po ujaku, drugo po djedu-stricu). Međutim, on je sam sebe prozvao Dragan i to je jedino ime koje je ikada koristio i na koje se odazivao, bez obzira što kao takav nigdje živo nikada nije ni postojao. Posebno zadovoljstvo mi je bilo da naučim svoju djecu da djeda zovu „deda Luis“. Pošto ne dolazi u obzir da bi njima dvoje bilo šta zamjerio ili odbio, nije imao izbora nego da se navikne na svoje „novo“ ime. A djecu da pitate ko je deda Dragan, pojma ne bi imali… 🙂

Naša Meri je u Kamenare, u Boku Kotorsku, došla brodom, davne 1934. godine, sa nepunih dvadeset godina (devetnaest po njenoj računici 🙂 ). Kako je sa sasvim drugog kraja svijeta dospjela čak u naše malo mjesto, može se uporediti sa kakvom romantičnom filmskom pričom. Desilo se da je moj djed Mato, slikar po profesiji, koji se, između ostalog, školovao i u Americi, imao organizovanu izložbu slika baš u Galvestonu. Od cijele onolike Amerike baš na tom malom ostrvu! Kako mi je Meri bezbroj puta ispričala, ona i njene drugarice čule su da priređuje izložbu neki strani slikar neobičnog imena i prezimena. Pošto su bile radoznale, organizovale su se i zajedno otišle da pogledaju slike, a bogami i osmotre autora 🙂 . I šta se onda dešava, stiže grupa djevojaka u galeriju, a Meri odmah uoči visokog čovjeka u bijelom odijelu. Prvo joj je bio okrenut leđima, a kad se okrenuo, njoj je, kako je ona to govorila, srce stalo koliko je bio zgodan i šarmantan. Ma kao Rudolf Valentino, obavezno bi rekla. Valentino je inače bio najpoznatiji junak nijemih filmova u to vrijeme i koliko mogu da zaključim, bio je u nekom rangu današnjeg Bred Pita (ili Tom Kruza u moje vrijeme 🙂 ). Međutim, nikako mi nije bilo jasno zašto je Meri djeda Mata upoređivala sa Rudolfom Valentinom kad nikakve sličnosti među njima nije bilo, ama ni jedne jedine! Ali, nisam se miješala, to je ipak bila njena priča, njen romantični doživljaj, i njen filmski junak…Dakle, slikar se okrenuo, drugarice su počele da se smiju i komentarisale su kako je to taj čuveni stranac, a Meri nije mogla da vjeruje. I sad, ona strana maltene prepisana iz kakvog ljubavnog romana – desilo se da je i on nju primjetio i, u cijeloj onoj gužvi, prišao pravo njoj, ne bi li se upoznali. Po Merinom, to je bila ljubav na prvi pogled. Ne znam, i dan danas razmišljam, mora da ga je mnogo, mnogo voljela, kad je odlučila da sve napusti i ode u neku sasvim nepoznatu malu zemlju, sa druge strane Zemljine kugle. Pričala mi je da su njeni bili tužni, ma pretužni, ali da su je ipak pustili kada je djed Mato došao da je prosi. Druge, izgleda, nije bilo…. I tako se Meri našla u Kamenarima. Svoju kuću na prilično velikoj farmi, sa strujom, vodom i svim ostalim blagodetima modernog XX vijeka, zamijenila je velikom, tada vrlo trošnom kućom, sagrađenom još krajem sedamnaestog vijeka. Počela je Meri jedan sasvim, sasvim nov život, nimalo lak, ali to je bila njena priča, koju, kako nam je govorila, nikada nije htjela da mijenja….

Nije baš bilo jednostavno navići se na jednu takvu sredinu kakvo je tada bilo Kamenare. Malo mjesto, sa starinskim kamenim kućama u kojima živi po nekoliko porodica… Svi u mjestu se poznaju, svak zna svačije poslove – i koje treba i koje ne treba. Sasvim drugačiji mentalitet, drugačiji način razmišljanja, skroz nepoznat stil oblačenja. Nova hrana, nova klima, novi običaji. I naravno, novi jezik. Moram priznati da je Meri sasvim lijepo naučila srpski jezik. Doduše, bilo je tu svega i svačega, ali sporazumijevala se odlično sa svima. Kad bi se iznervirala, bilo bi tu raznih rečenica na maternjem, a ono što je meni najinteresantnije bilo jesu njene lične složenice, nastale kombinovanjem engleskog, srpskog, sa primjesama italijanizama, turcizama i svega ostalog što se može i dan danas naći i čuti u bokeljskom govoru. Imala je Meri, na primjer, svog sveca, izvjesnog Svetog Tanasilija, koji je, kako je to moj otac stručno izanalizirao, bio neka mješavina Svetog Atanasija i Svetog Vasilija. Još se izgubilo i ono početno A u nazivu prvog i eto ti Tanasilija, ravnopravnog sa svim ostalim svecima. Džabe smo je ubjeđivali da takav ne postoji ni u jednom crkvenom kalendaru, nije se obazirala, bio joj je Tanasilije od velike koristi i pomoći tokom čitavog svog zanimljivog života. Još jedna interesantna Merina složenica ticala se našeg – dječijeg zdravlja. Priča je bila uvijek ista: kad god završimo sa ručkom, moju sestru i mene bi uhvatilo skakanje, preskakanje lastiša ili nešto tome slično. E, tu bi na scenu obavezno stupila naša Meri, sa čuvenom rečenicom, koju neću zaboraviti dok sam živa: „Djeco, ne skačite poslije jela, dobićete INGROPACIJU crijeva!“ Ovaj visokostručni izraz, kojem ne bi mogao doskočiti ni najeminentniji profesor – doktor medicine i medicinskih nauka, nastao je kombinovanjem riječi „grop“, kojom u Boki zovemo „čvor“ (ne znam iz kojeg jezika je ova riječ preuzeta, iskreno…) i engleskog priloga za mjesto -„in“. Prevod bi, u stvari, bio „splet crijeva“, ali mene taj naziv nikada ne bi mogao uplašiti kao ta čuvena INGROPACIJA. Bolje da i ne pričam kakve slike su mi se prikazivale pred očima kad bi Meri spomenula tu zastrašujuću riječ… 🙂

Živjela je Meri svoj život zanimljivo isto onoliko koliko su bile zanimljive sve  njene složenice. Živjela je sa umjetnikom, a takav život je bio sve samo ne običan. U kući je tada bila za posjetioce stalno otvorena galerija slika „Verige“ i uvijek je bila puna. Trebalo je sve te ljude dočekati i ispratiti. Dolazili su i poznati i nepoznati, djeca, studenti, stranci… Sjećam se da mi je jednom ispričala, onako usput, kako je spremala ručak jer je trebalo da u goste dođu Ivo Andrić i Branko Ćopić, ali joj punjeno pile nije uspjelo onako  kako ga je inače spremala pa se „silno nasekirala“. Ja sam je gledala otvorenih usta, ne vjerujući u ono što čujem: „Misliš, ona dva čuvena pisca su bila kod nas??? Ozbiljno???“ “ Jesu, pa rekla sam ti, ali nije to bilo ono o čemu sam htjela da ti pričam, nego to nesrećno punjeno pile koje mi nije uspjelo…“ O, Sveti Tanasilije, kakvo pile, kakvo punjenje pa dvije legende su nam bile u kući a ja slušam o korici koja nije bila hrskava! Međutim, njoj je to bilo sasvim normalno, uobičajeno, tako je živjela sa djedom… Jednom je u nekoj TV emisiji izjavila kako je vatreni navijač Crvene Zvezde i poslije nekoliko dana joj je stigla slika – razglednica svih Zvezdinih igrača, sa kompletiranim potpisima, i to na čelu sa čuvenim Džajom (Draganom Džajićem) 🙂 . Ta slika je stajala u njenoj sobi na stočiću, zajedno sa crno bijelim portretom ubijenog američkog predsjednika, Džona Kenedija, slikom bratanca Džekija kome je cijelog života bezuspješno pisala (a da nikada nije dobila odgovor, nikada nismo saznali zašto…), i zajedno sa grumenom zemlje iz Teksasa ubačenim u neko ukrasno zeleno staklo, koje se na suncu presijavalo kao da ima šljokice, ali ga nikada nisam smjela dirati, kako ne bi palo na pod i razbilo se. Eto, sve to je naša Meri čuvala na istom stočiću, sa još trista čuda različitih, njoj naročito značajnih, takva je ona bila…

Meri je nosila šarene suknje, šarene haljine, šešire… Kompletna njena garderoba je bila u veselim bojama. Drugarica iz Amerike joj je sve slala u paketima, a tu bi se obavezno našla i farba za kosu, i to čitavo pakovanje najkvalitetnije američke marke. Onda bi farbu petkom nosila kod svoje frizerke – gospođe Olge – i ona bi je ofarbala u to čudo teksaške hemijsko-kozmetičarske proizvodnje. Kao sad da je vidim – u kući je to bila normalna braon boja kose, međutim, kad bi izašla na sunčevu svjetlost, života mi mog, prelivala se u neku jarku lila nijansu, nešto što si samo u kutiji flomastera ili tempera mogao inače da pronađeš! Kao da joj je žbun ljubičica iz korijena cvjetao umjesto kose. Moj tata se za glavu hvatao, pitajući je šta to nosi na glavi i kako to ide među ljude, kuku njemu s njom i svima nama zajedno, ali Meri je bila ponosna na svoju smeđe – ljubičica – jorgovan nijansu, pristiglu direktno iz rodne joj i drage Amerike 🙂 .

Meri je svakog oslovljavala sa „gospođo“ i „gospodine“. Ma svakog, bez izuzetka. Sjećam se, jednom smo se vratili odnekud, i pita je tata da li je neko dolazio dok smo bili odsutni, a ona odgovori da je svraćao gospodin Miljan. Čudio se tata koji sad gospodin Miljan, koja je to uvažena osoba, a ono se ispostavilo da je u pitanju u mjestu opšte poznat čovjek, pa skoro beskućnik, koji je redovno dolazio da moli za cigarete ili za koji dinar da ima za piće. I dok su ga svi vrlo često tjerali sa praga od kuće, ne želeći da imaju bilo kakvog posla sa njim, ili mu na brzinu tutnuli u ruku kakav sitniš, samo da ga se otarase što prije, naša Meri bi ga dočekala i ugostila jednako kao da joj je u dnevni boravak ušao lično predsjednik mjesne zajednice, da ne kažem, predsjednik Amerike! Gospodin je bio i poštar i majstor koji je radio oko kuće, gospođa je bila i frizerka i izvjesna Zora koja je dolazila da joj Meri prevede pismo od tetke iz Amerike i gospođa Anka koja je živjela negdje u brdu i od koje smo se mi djeca smrtno plašili, jer je trčala za nama niz potok i tjerala nas sa nekakvim štapom, dok je za njom tapkao čopor napuštenih pasa… Ma nigdje nije bilo više gospode nego tada u Kamenarima, takav nobles se nadaleko nije mogao ni čuti ni vidjeti 🙂 . Takva je naša Meri bila, uvažavala je svakog i svi su je zbog toga i voljeli… A ja se i dan danas toga sjećam, jer je velika vrlina ljude gledati stvarno i iskreno kao ljude, a ne im dodavati i oduzimati na osnovu porijekla, titule ili životnih okolnosti na koje nisu mogli da utiču, a koje su ih u društvu obilježile bez njihove volje.

Meri je otišla istog mjeseca kada je i stigla – u decembru. Bilo je to prije skoro tri decenije, ili eto, po njenoj računici uvijek za godinu manje 🙂 . Ljeta i ljeta su od tada prošla, a ja je se sjećam kao da smo se juče poslednji put vidjele. Obilježila je moj život na jedan predivan, neobičan, samo njoj svojstven način i na tome sam joj beskrajno zahvalna. I ja joj, uvijek kada osvane drugi decembarski dan, u sebi čestitam. Kažem joj – čuješ li me , moja Meri, tamo gore, SREĆAN TI ROĐENDAN!!! Znam, znam, nemoj da brineš, ne računam 1914. možda je malo kasno, ali naučila sam računicu, neću ti dodavati onu godinu nikad više… Evo, da ti se pohvalim, nisam još uvijek dobila INGROPACIJU crijeva, odavno više ne skačem poslije ručka. Ako vidiš Tanasilija, pozdravi ga od mene, reci mu, lijepo ga je bilo upoznati u svoj svojoj originalnosti! Nadam se da ti nisu gore zamjerili što si im crkveni kalendar malo prekrojila. Na kraju krajeva, dobro si to i uradila pa je Tanasilije vodio računa samo o tebi, vazda ti je na usluzi bio, jer ga drugo niko nije tražio… E, da, sad ono zeleno staklo sa grumenom zemlje iz Teksasa stoji na stolu u „šali“, i kad god tamo uđem, stavim ga negdje na svjetlost, znaš kako se lijepo presijava? Ne, ne, pazim dobro, neće se slomiti, ništa ne brini… Lijepo bi bilo, naša Meri, da si mogla još malo da ostaneš, ali znam, nije moglo, valjalo je dalje putovati… Kao onomad brodom iz Amerike, preko Atlantika. Nije bilo lako, znam… Ali tebi je to nekako uvijek išlo za rukom, vidim ja….

Eto, takva je naša Meri bila…. 🙂 🙂 🙂

9 mišljenja na „Naša Meri

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se /  Promeni )

Google photo

Komentarišet koristeći svoj Google nalog. Odjavite se /  Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se /  Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se /  Promeni )

Povezivanje sa %s