Kad onomad bejah u Kini


Dok sam bila student, tamo negdje u prošlom vijeku i krajem prvog milenijuma, veoma aktivno sam pjevala u nadaleko poznatom ženskom horu Fakulteta muzičke umetnosti. O samom horu ne bih mnogo detaljisala, sve je već odavno ispričano pa da poznate činjenice ne ponavljam bez potrebe. Isti slučaj je i sa dirigentom hora – nema tu šta da se doda ili oduzme – svjetski poznata dama, čiji su uspjeh, ambicija, volja i nevjerovatna energija odavno poznati svima koji prate i cijene ovu vrstu muzike. Ovog puta neka to budu događaji i doživljaji iz ugla moje malenkosti, dakle, horski život posmatran kroz moje naočare :-).

Za žensku pjevačku ekipu sam se prijavila u drugoj godini studija. Do tada sam vezla i štrikala altovske dionice u mješovitom akademskom horu koji mi je, ustvari, bio jedan od obaveznih predmeta tokom studiranja. Ne mogu da kažem da mi tu nije bilo zanimljivo i inspirativno, ali kada su tri moje drugarice i koleginice odlučile da počaste čuvenu grupu svojim finim glasovima, zapitah se kako bi to moglo uopšte da prođe bez mene :-). I tako se nas četiri zajedno prijavismo pa je vesela pjevačka družina postala bogatija za još tri druga soprana i jedan prvi alt.

Pjevački period je u u mom životu zauzeo deset vrlo lijepih godina. Praksa hora je bila i ostala da svaka djevojka koja za vrijeme studiranja na FMU postane njegov član, može da nastavi sa pjevanjem i kada diplomira. Naravno, do sada je svaka od nas postavila sebi neku normalnu granicu kada je staž u pitanju, izašla iz hora u sasvim primjerenom trenutku i prepustila mjesto nekim novim generacijama. Iskreno, nije da bi mi sada baš najzgodnije bilo da sa Vukijem i Ljubicom idem na probe, dok me dragi suprug čeka na zidiću ispred zgrade fakulteta. Ili možda da aktivno nastupam sa svojim bivšim učenicama, a sadašnjim studentkinjama kojih je tamo priličan broj. Da radimo zajedno, to je prava stvar, ali da pjevamo zajedno u akademskom horu – ne ide nekako, priznaćete i to bez obzira na to što sam ja jedna izuzetno mlada i poletna osoba :-)! Sve u životu treba raditi s mjerom, pa čak i ovo. Tokom svoje pjevačke decenije nebrojeno puta sam od naše dirigentkinje čula da „pjevanje u ovom horu znači kao studiranje osam falulteta, osam!!!“ Sa mojom diplomom to je ukupno devet, a kada tome dodam i svoj desetogodišnji staž, kao i tihu jezu koja bi me u poslednje vrijeme obuzela kada čujem intonaciju B-D-F za “ IV duhovni stih“, sasvim je dovoljno postalo za jedan dostojanstven izlazak iz grupe. Treba krenuti dalje, nekim drugim putem. Na kraju krajeva, veliki je Beograd, ima toliko drugih horova – seniorskih, veteranskih, penzionerskih… 🙂

Kao i svako umjetničko društvo i naš hor je mnogo putovao, a tradicija se nastavila i do danas. O našoj tadašnjoj i sadašnjoj državi neću ni da pričam, jer nema mjesta gdje nismo nastupali. Pored toga, imala sam sreću da obiđem veliki dio Evrope, Meksiko, Kinu… Naravno, kako to stari, dobri Marfi pripovjeda, čim sam napustila hor krenule su turneje po Brazilu, Argentini, Tajvanu, Ekvadoru, Njujorku, Bostonu, ali i bez toga nemam šta da se žalim. Vidjela sam, naučila i doživjela mnogo, mnogo toga. Osam fakulteta je ipak pozamašna brojka, dozvolićete! 🙂

Od svih svojih turneja sa horom moram izdvojiti veliko, nezaboravno, tronedeljno putovanje u Kinu. Eto, neću biti kao svi oni pjevači, koji za svoje pjesme, albume, nastupe ili šta već, kažu da ih u cjelosti doživljavaju kao svoju djecu i da bi ih grizla savjest ako nešto posebno izdvoje i istaknu. Ja ću hrabro izdvojiti ovu kinesku turneju, prvo zato što nisam poznata pjevačica i ne moram svoju djecu da upoređujem sa pjesmama i ostalim stvarima. Drugo, nema neke naročite filozofije, to putovanje mi je zaista ostalo u najljepšem mogućem sjećanju. Pokušaću nekako da vam dočaram djelić atmosfere i najzanimljivije događaje sa ovog putešestvija…

Dakle, za daleku Kinu smo krenuli negdje polovinom jula, davne 2002. godine. Ujutro smo prvo putovali za Moskvu, odakle je bio planiran večernji let za Šangaj. Ne znam za druge, ali ja sam se osjećala kao da putujemo na najveći Jupiterov mjesec – Ganimed – sa pauzom od nekoliko sati na Marsu. Tome je naravno doprinio i moj natprirodni strah od letenja, pa kad sam čula da prvi let traje skoro tri sata, a drugi između osam i devet, bilo mi je svejedno taman da će me i na Ganimed poslati. Kad jednom uđeš u tu limenu kutiju, to ti je – što ti je, povratka nema. Zvuči vrlo kobno i sudbinski, ali ne obraćajte pažnju, tako pričaju svi koji se druže sa strahom ove vrste :-). Kako se u našem horu uglavnom o svemu vodilo računa, tako su gledali i da mene tokom leta smjeste pored kakve staložene i pribrane osobe, da ne bih druge ljude bacila u očaj. Ono mi i jeste bilo nešto opuštenije, ali jedva da sam mogla dočekati izlazak iz aviona i čvrsto tlo pod nogama. Da je čovjek trebalo da leti – imao bi krila (i ovo će vam uglavnom reći ljudi koji se plaše letenja :-))! Pošto smo na aerodrom u Moskvi stigli otprilike u isto vrijeme kao i kad smo krenuli iz Beograda (kada se dođe kraju svoj toj zapetljanciji oko našeg i njihovog vremena!), imali smo prilično dugačku pauzu do večernjeg leta za Šangaj. Kako smo imali tranzitne vize, nismo mogli da odemo do same Moskve i razgledamo, već smo vrijeme pokušali da prekratimo na aerodromu. Poslije dva sata znali smo napamet sve prodavnice, restorane i trafike, a poslije četiri sata i kompletan plan moskovskog aerodroma Šeremetjevo, sa sve požarnim i antipožarnim prolazima. Veče se približavalo, a gužva je polako jenjavala. Čuli su se pozivi i za putnike sa nekih od poslednjih dolazaka i odlazaka tog dana. Naš let se iz nekog razloga uporno odlagao, a da niko nije znao zašto. I tako, svi odoše, odletješe na svoju stranu, zatvoriše se prodavnice, restorani i trafike, pogasi se veliki broj aerodromskih svijetala, a mi ostadosmo da čekamo, zajedno sa braćom Kinezima koji su takođe imali karte za legendarni let u Šangaj. Nije nam bilo jasno šta se dešava, pogotovo što je naša dirigentkinja imala vizu i otišla da posjeti brata u Moskvi pa nam se čitava situacija učinila još neizvjesnijom i mučnijom. Negdje u kasne večernje sate saznali smo da se let odlaže za čitava dvadeset četiri sata. Razlog – nepoznat (bar nama…). E to su momenti za pamćenje, dragi moji prijatelji! Mi, domaći i kineski tranzitaši, ujedinjeni u istoj nevolji, izubijani i ukočeni od neudobnih metalnih stolica, ostavljeni na milost i nemilost aerodromskim čuvarima. Ono čega se ja sjećam, jeste da smo i pored ogromnog umora i gladi, nalazili načine da se zabavimo i nasmijemo. Bilo je tu i pjesme i svirke na gitari, prepričavanja događaja sa ranijih turneja, dijeljenja jedne čokoladice na sedam djelova, podmetanja prijateljskih leđa kao naslona za odmor…Nikada u svom životu nisam mislila da ću zanoćiti zatvorena na nekakvom aerodromu, a eto, upravo to mi se i desilo. Sjećam se da smo u jednom momentu počeli da pravimo neke improvizovane ležaje na parketu ispred prodavnica, pa nam je sve to toliko bilo smiješno (od muke valjda :-)…), da nije bilo govora ni o kakvom spavanju. Što je noć više odmicala, bili smo sve iscrpljeniji i prestravljeni činjenicom da ćemo ostati tu do nanovo zakazanog leta. Ali, duh je čudo! Interesantno, i taj ne baš najprijatniji događaj, ne pamtim po ružnim stvarima, već po svom onom smijehu i šalama i mislim da sam napravila najbolji izbor što se uspomena tiče…

Negdje pred samu zoru, oko četiri sata ujutro, stiže nam vijest da ćemo biti smješteni u hotel koji je predviđen za tako neočekivane, „otkazivačke“ situacije. Obradovasmo se i mi i Kinezi, ma ne zna se ko je srećniji bio u tom momentu! Jedino nam se vrijeme nešto baš i nije uklapalo u cijelu tu zavrzlamu. Ne znam kako su to braća Rusi bili smislili, ali za otkazivanje leta se znalo još prije deset sati, a mi tek pred ranu zoru idemo u hotel za „otkazane slučajeve“! Ipak, neću da budem zajedljiva, možda su čistili hotel da bi nas što ljepše i pristojnije dočekali i smjestili, to bi moglo da bude sasvim logično objašnjenje :-). I krenusmo tako, Kinezi i mi, ruku pod ruku, braća po nevolji. U jednom momentu nas razdvojiše, mi na jednu, a oni na drugu stranu. Pomislih kako idemo u različite hotele i bila sam u pravu. Jedino što je njihov hotel bio neposredno pored aerodroma, a mi smo do našeg autobusom putovali i putovali….I putovali….Kada je već svanulo, negdje oko pola šest, onako izbezumljeni od nespavanja, primjetismo da naš autobus staje ispred hotela čiji je lanac i dan-danas jedan od poznatijih u svijetu. Lično, mislila sam da haluciniram od prevelikog umora i nedostatka hrane. Međutim, kad smo svi međusobno potvrdili da vidimo istu stvar (a nisam do sad baš čula za grupne, identične halucinacije!), naša avantura je konačno mogla da se nastavi…

O tome kako smo završili u jednom od najboljih hotela i kako smo najzad stigli do Kine – u mojoj sledećoj priči! 🙂 🙂 🙂

Advertisements

8 mišljenja na „Kad onomad bejah u Kini

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se /  Promeni )

Google photo

Komentarišet koristeći svoj Google nalog. Odjavite se /  Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se /  Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se /  Promeni )

Povezivanje sa %s