Sva lica jedne plaže


Plaža u mom rodnom mjestu nije se mijenjala godinama, decenijama… Čak i da jedan vijek spomenem, vjerujem da ne bih bila daleko od istine. Jedine promjene doživjela je onda kada je to priroda htjela, na primjer, 1979. godine, kada je veliki zemljotres opustošio Boku Kotorsku. To je ono što ja znam, a da li se kakvo prirodno renoviranje desilo ranije, još uvijek nisam upućena. Naša plaža ima svoju lijevu i desnu stranu. Te dvije strane razdvojene su ruševinama nekakve kuće, obrasle u bršljan i ostalo puzeće i nepuzeće rastinje. Otkad znam za sebe, znam i za priču da je ruševina još uvijek tu samo zato što je imala više vlasnika, a ti vlasnici nikada nisu uspjeli da se dogovore šta s njom da rade. Evo ja već zagazih u četrdesetu, a vlasnici ni dalje da se dogovore. Pod pretpostavkom da danas nisu svi među živima, moram zaključiti da tek sad neće biti ništa od dogovora, ako ni zbog čega drugog, onda isključivo iz tehničkih razloga. Sa lijeve strane ruševne kućice nalazi se igralište za vaterpolo, kao i mala pješčana plaža (podplažica). Slobodno mogu da kažem da sam na toj lijevoj strani provela sigurno četvrtinu svog života. Dok smo bili djeca kupali smo se ujutro i popodne, sa kratkom pauzom za ručak i odmor. Predveče su se tu održavali treninzi za vaterpoliste, a vrlo često i utakmice na kojima smo bili neizostavna publika i vatreni navijači tima iz našeg malog mjesta. Glavni zadatak nam je bio da bodrimo igrače koliko nas grlo nosi i krivimo sudiju za sve što se dešavalo, bilo da je stvarno pogriješio ili ne. Kakvo je samo to uživanje bilo i koliko smo ponosni bili na svaku pobjedu, kao da smo, u najmanju ruku, navijači čuvene državne reprezentacije. Danas nema ni vaterpolo tima, ni treninga, ni utakmica, čudno neko vrijeme došlo…

Sa desne strane sporne ruševine prostire se nevelika plaža, na koju se nadovezuje mala kamena ponta. Komšinica iz kuće iznad nas je jednom prilikom izjavila, onako pjesnički, da je ta ponta naš pravi mali Sveti Stefan. Sjećam se da sam danima piljila u kamenu pontu, pokušavajući da nađem bilo kakvu sličnost sa Svetim Stefanom, ali su mi godine trebale da shvatim da je njena izjava bila i više nego simbolična. Međutim, kad si dijete, svjetlosnim godinama si udaljen od bilo kakve simbolike i sve tumačiš onako kako ti je servirano. Bogami, mene je taj Sveti Stefan poprilično namučio i to sa sve kamenom pontom, komšinicom i simbolikom…

Ni jedna od opisanih strana, a naročito ruševina u sredini, ne pripadaju današnjem tipu plaže, znate ono – divan pjesak, ležaljke i suncobrani geometrijski poređani (a koštaju kao obrok za četvoročlanu porodicu!), kafić sa muzikom…Ma kakvi. Naša plaža je sasvim autentična i iako zbog svog izgleda možda i nije privlačna turistima, ona ima svoju dušu i diše na svoj način. Upravo zbog svega toga na njoj i nema mnogo gostiju. Tu smo samo mi – mještani (bivši i sadašnji) i turisti koji ljetuju u našem mjestu po dvadeset i više godina pa ih više smatramo domaćima nego pridošlicama. Tu je, na primjer, čuveni taksista iz Beograda koga se sjećam još iz ranog djetinjstva. Neodoljivo nas je podsjećao na Hogara Strašnog (junaka iz stripa), pa mu je taj nadimak ostao i dan danas. Sjećam se da je dolazio sa ženom i malom bebom – djevojčicom. Sad je ta beba čitava žena i ne dolazi sa roditeljima, ko zna gdje je i šta radi. Ali Hogar je neizostavno svakog ljeta tu i mislim da plaža ne bi bila ta plaža da nije njega i njegove supruge. Onda tu je i jedna starija gospođa sa psom. Kad smo bili mali, dolazila je sa porodicom – mužem i sinom (sa kojim smo se igrali na plaži, ako se dobro sjećam). Evo ima nekoliko godina da dolazi sama, samo uz pratnju izuzetno pametnog i privrženog psa, po tim svojim osobinama poznatog cijelom mjestu. Ne mogu da ne spomenem i bakicu koja već sedamnaest godina sa svojom porodicom ljetuje kod raznih domaćina u našem mjestu. Kaže, ne bi ga mijenjala ni za šta na svijetu. Cijela porodica provede kompletan dan na plaži, tu jedu, kupaju se, odmaraju…Bakica najviše voli da šeta po plićaku, obilazi nas ostale kupače i sa svakim progovori po koju riječ. Obavezno na glavi nosi šešir ili ako ga zaboravi, dva lista od kakve novine, jer važno je nečim se zaštititi od sunca, kako ona kaže. Ovog ljeta, kada je odlazila, pozdravila se sa svima nama, kao da smo rod rođeni a ne poznanici sa plaže. Mogla bih još tih zanimljivih ljudi nabrajati i nabrajati, ali ostaviću za neku drugu priliku, sigurna sam da će se ukazati…

Kada imate takvu jednu plažu i takav sklop ljudi, onda na tom mjestu svakodnevno možete čuti svakakve priče, događaje, savjete, recepte, novosti, tračeve, vremensku prognozu, rezultate utakmica, ma sve što vam padne na pamet. Kao da surfujete internetom uživo! Čak se i termin „surfovati“ uklapa u morsku atmosferu, morate priznati :-). I skoro svi učestvuju u razgovoru i diskusiji, poznavali se međusobno ili ne. Nekada to može da bude izuzetno zanimljivo, a nekada, bogme, baš i ne. Na primjer, tek što smo se u julu pojavili na moru, Ljubica i ja smo postale prava poslastica za komarce i paukove. Naročito Ljubica. Puna je bila ujeda malih i velikih, ove i one boje, a kad tome još dodamo i tačkice od nedavno preležanih boginja, dobili smo savršenu temu za svakodnevne razgovore i savjete na plaži. I tako je to trajalo i trajalo…Iz dana u dan! Samo što se pojavimo, eto ti komentara: „Jaoooo, vidi kako su je izujedali, jadno dijete!“, „Mažete li je sa nečim, da je to ne muči, jadna mala!“ , „Pa zar toliko da je izujedaju, nikad još to nisam vidjela!“, „Mažite joj Pantenol, mi smo našoj Lari tako mazali, sutradan je bila kao nova!“, „Pa zaštitite je malo, nemojte da se muči tako, jadno dijete…“ Iskreno, poslije nekoliko dana, mom „jadnom djetetu“ i meni je bila puna glava savjeta, kritika i saosjećanja. Kao da lično pozivam komarce i paukove i nudim im Ljubicu na tanjiru! Stvar je riješila moja sestra, istovremeno tetka „jadnom djetetu“, rekavši jednom gospodinu (koji je taman bio počeo sa savjetima) da Ljubicu koristimo kao tabletu protiv komaraca i da onda ne ujedaju nas ostale, što je, kako nam se pokazalo, izuzetno praktično. Od tada, niko nam više ništa nije rekao i mogli smo opušteno da krenemo na neku drugu temu, na primjer, zašto ja nikada ne dobijem boju na suncu, koliko još treba onom tamo djetetu da nauči da pliva, ko je ona gospođa sa šeširom koja svakog dana pliva od tamo do ovamo, i tako dalje i tako dalje…Tema za priču koliko vam duša želi, nema ništa da nedostaje :-)!

Kad sam bila mlađa, silno sam željela da naprave od naše plaže neko atraktivno mjesto, da uživam sunčajući se na ležaljci, da iz iste naručim kafu u kakvom baru, da konačno dobijemo onaj fini, sitni pijesak umjesto kamenja…Sada to više ne želim. Istina, bilo bi lijepo da nema one ruševine, ali drugo ništa ne bih mijenjala. Sve treba da ostane onako kako je i to je jedino ispravno. Ta plaža i dalje treba da ima dušu. Svakog ljeta kada odem dolje, samo nastavljam priču započetu prije četrdeset godina. I moja djeca su na istom tom mjestu započela svoje priče i imaju još toliko da ih ispišu, i u moru, i na Svetom Stefanu, i na igralištu, na lijevoj i desnoj strani….Nije to samo obući kupaći kostim i bućnuti se u more. To je nešto mnogo, mnogo više… 🙂 🙂 🙂

14 mišljenja na „Sva lica jedne plaže

    • Jeste, to je baš ta plaža, u Kamenarima :-)! Kažem ja da je to veoma posebna plaža, čim ostane u sjećanju toliko dugo 😉 🙂 :-)! Sad pokušavam da se sjetim ili pogodim sa kim imam čast da komentarišem 🙂 🙂 🙂

      Sviđa mi se

    • Jaoooooo, ma nije valjda!!!!!!! Pa kako da ne kažu!!! Ne mogu da vjerujem, baš sam oduševljena :-)!! Godinama se već pitam gdje ste, šta radite…? Sa kim sada „pričam“? Vjerujem da se onda i vi sjećate mene, tu mi je ime :-)!

      Sviđa mi se

    • Ne mogu da ti opišem koliko mi je drago :-)! Kako si uopšte naišao na ovaj moj skromni, ne baš posjećeni blog :-)? Imaš li neki mail ili možda profil na nekoj društvenoj mreži :-), da se ne dopisujem ovako?

      Sviđa mi se

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se /  Promeni )

Google photo

Komentarišet koristeći svoj Google nalog. Odjavite se /  Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se /  Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se /  Promeni )

Povezivanje sa %s