Moj najbolji drug


Prije nekoliko dana imala sam to zadovoljstvo da u tramvaju slušam muziku i to ne sa sopstvenog uređaja, nego, možete misliti, vozač je uključio svoj mali tranzistor. Nije se baš najbolje čulo ali meni nije smetalo, naprotiv, baš se stvorila neka posebna atmosfera. Da stvar bude još posebnija, čula sam, poslije ne znam koliko godina, jednu pjesmu koju smo moj drug i ja, kad smo bili mnogo, mnogo mlađi, uvijek pjevali kada smo se pješke vraćali kući iz noćnog provoda. Napomenuću da je naš noćni provod tada uključivao izlazak do 22:30 i to šetnju do susjednog mjesta i nazad. Iako smo već bili duboko zagazili u srednju školu, naši roditelji nisu baš nalazili za shodno da nam omoguće titule čuvenih kamenarskih noćnih ptica (Kamenari je inače moje rodno mjesto…). Sada ne mogu najjasnije da se sjetim u kolikoj mjeri mi je to smetalo, ali da nam je u tom periodu do 22:30 bilo zabavno, to mogu da potvrdim sa velikom sigurnošću :-). Ne znam za ostale, ali nama je naročito zabavno bilo da se dohvatimo pomenute pjesme (mislim da je pjeva čuvena grupa „Vampiri“!) i da je u dva glasa pjevamo koliko nas grlo nosi. Sad znam da smo toliko glasni bili i zbog toga što nije baš svejedno bilo preći kilometar neosvjetljenog puta, bez ijedne jedine kuće na vidiku, pa smo malo tu jezu notama suzbijali. To što smo se vjerovatno čuli i preko puta – u Tivtu – nije nas mnogo ometalo u izvođačkom zanosu. Na kraju bi nas obavezno uhvatio ludački smijeh pa bismo tako stigli do kuća, pozdravili se sve do sledeće prilike, koja je najčešće bila odmah sutradan…

Inače, moj najbolji drug i ja smo rođeni iste godine, sa petnaest dana razlike. Moj rođendan je prvog, a njegov šesnaestog jula. Iskreno, iako sam starija čitave dvije sedmice, nikad tu prednost nisam koristila. Ravnopravnost je bila jedna od glavnih karakteristika našeg legendarnog druženja (mislim da će se složiti sa ovim, ukoliko pročita moju skromnu priču :-)), a družili smo se još dok smo bili u kolicima. Imamo crno bijele fotografije gdje moj najbolji drug i ja iz tih čuvenih kolica mrtvi-ozbiljni gledamo u objektiv aparata, vjerovatno se pitajući kakve su to čudne naprave i šta će sa njima da nam rade. Imamo sliku gdje se držimo za ruke, mislim da nismo imali više od dvije godine i opet mrtvi-ozbiljni gledamo u tu nesvakidašnju skalameriju. Kada sam pokazala mojoj Ljubici sliku, uzviknula je „Evo Ljubice!“, pokazujući na mene, a pošto je očekivala da pored nje bude Vuki, nije joj baš bilo najjasnije o čemu se radi i ko je ta persona koja je drži za ruku…Dalje su se godinama nizale fotografije sa rođendana, sa plaže, iz škole, sa priredbi…Išli smo zajedno, moj drug i ja, i u osnovnu školu, krenuli u srednju, a onda sam se ja opredijelila da u budućnosti učim djecu do-re-mi-fa-sol-la-si-do, a on je nastavio svojim putem. Kao i mnoge druge momke iz Boke, privlačila ga je plovidba, pa se na brodu i našao. Tim brodom je stigao čak do Australije (predaleko, ako mene pitate :-)!) i tamo je ostao. Osnovao je porodicu, dobio divnu djecu i već godinama moj najbolji drug svojim prisustvom veliča daleku zemlju Australiju. Ja ga nisam vidjela nekih petnaestak godina. Poslednja naša fotografija je bila sa velike mature. Onda sam ja otišla u Beograd da studiram a on je ostao u Boki i završio Pomorski fakultet. I dalje smo se družili kad god bih otišla kući. Na kraju sam ja ostala u Beogradu a moj drug je otišao za Australiju…

Otkako znam za nas, znam i za najnevjerovatnije ideje koje su nas pratile tokom čitavog našeg životnog drugovanja. Sjećam se, imali smo godina možda koliko i moj Vuki sada, kada mi je drug veoma tajanstveno i sudbinski saopštio da se u njegovom vrtu iza kuće, a ispod drveta kajsije (ili je to bila breskva, ne mogu pouzdano da tvrdim..), nalazi zakopano blago koje mu je pokojni djed ostavio u amanet. Bila sam zadivljena! Blago, pa još zakopano ispod drveta! Da napomenem da je to blago podrazumijevalo nepreglednu hrpu igračaka i slatkiša, zatvorenu u velikoj drvenoj škrinji i sakrivenu ispod nesretne kajsije. Zašto kažem nesretne? Pa zato što smo se mi toliko profesionalno upustili u potragu za blagom, da je stradao hektar zemlje, sve sadnice cvijeća u epicentru kopanja i šire, dok smo kajsiji iskopali svo korijenje koje je održavalo u životu. Ukratko – preorali smo polovinu vrta, uništili jadno drvo, ali se sve to nije moglo mjeriti sa našim razočarenjem što škrinje sa blagom nije bilo ni na vidiku. Moj drug je mudro zaključio da je sigurno u pitanju pogrešno drvo i da treba kopati ispod smokve preko puta. Međutim, ta misija nije izvršena, jer kad su njegovi roditelji vidjeli šta smo od vrta napravili, poslijedice su bile žestoke, a blago je ostalo samo pusta legenda…Sada sam presrećna što je smokva ostala čitava… 🙂

Kada smo malo poodrasli i krenuli u starije razrede osnovne škole, najinteresantnije nam je ljeti bilo da se vozimo čamcem ili kako mi to u Boki zovemo – barkom. Skoro svaka kuća na moru je imala svoju drvenu barku, pa tako i kuća mog druga. Sjećam se koliko smo srećni bili kada su nam njegovi roditelji dozvolili da otplovimo i istražimo beskrajne daljine Bokokotorskog zaliva. Da se razumijemo, niti naš zaliv ima beskrajne daljine (zna se kako jedan mali zaliv izgleda), niti smo mi otplovili a još manje istraživali. Ono što je nama ustvari bilo dozvoljeno je da posijedamo u barku, odveslamo do plaže, možda malo dalje, eventualno do Veriga (najuži dio zaliva) i vratimo se nazad. To što se nama u našim glavama smiješila neponovljiva avantura, bila je sasvim neka druga stvar. Međutim, ispostavilo se da nam je avantura zaista bila suđena! Nekih pola sata pošto smo se „otisnuli na pučinu“, odjednom se naoblačilo i krenuo je da duva nekakav jezivi vjetar – spremala se oluja. Kako smo imali samo vesla, nije bilo šanse da se izborimo sa vjetrom, pa nas je kao perce nosio prema trajektu koji se spremao da krene. Ja sam naravno plakala kao kiša, opraštajući se od svog kratkog života i preklinjući zlu sudbinu što me od familije tako rano odvaja. Ne sjećam se kako je ostatak društva reagovao, jedino znam da je moj drug uporno veslao i veslao iako to nije imalo ama baš nikakvog efekta. Okupio se narod na plaži, svi viču, daju uputstva, mašu, a nas vjetar nosi li nosi ka surovoj sudbini. Na kraju je otac od mog druga skočio u vodu, doplivao do nas (jer smo ustvari bili udaljeni svega sto metara) i bezbjedno nas dovezao do obale. Poslije je cijelo društvo odveo na večeru u restoran, da se malo oporavimo. Ja sam se i dalje tresla od šoka, ali sam jela, gdje kod mene hrana da omane…. 🙂

Praćeni neponovljivim doživljajima, stigli smo, moj drug i ja, do velike mature. On u jezičkoj gimnaziji a ja u muzičkoj školi. Nekako se namjestilo da smo za maturski ispit iz engleskog jezika imali iste zahtjeve. Bilo je tu devedeset pitanja iz gramatike koja je trebalo spremiti, pa je pao dogovor da ih spremamo zajedno, po tri dnevno ravno mjesec dana. Sprovodili smo taj plan veoma predano, iako bismo se prvo smijali svemu i svačemu nekih sat-dva a onda bismo učili. Moram priznati da nam je bilo izuzetno zabavno, naročito ako napomenem da nam je u tim momentima bilo smiješno čak i kada mrav pređe preko stola za kojim smo učili. Šta će mučeni mrav, mili, muči se noseći mrvicu neke hrane da bi preživio, a nas dvoje „vrištimo“ od smijeha ko zna zašto….Iskreno, tome ni dan danas ne mogu da nađem objašnjenje. I, desilo se tako jednog dana da smo sjedjeli ispred moje kuće za kamenim stolom i spremali svoja tri pitanja, kad eto ti dolje na kapiji ukaza se nekakva žena, penje se stepenicama ka nama, a prati je velika crna mačka. Prepoznasmo izvjesnu gospođu koja je živjela negdje gore u brdima, u divljini (tako smo mi mislili. Jeste živjela na dosta većoj nadmorskoj visini ali civilizovano i u naselju) i o kojoj su Kamenarima kolale priče da se bavi nekakvom magijom i šta ti ja znam čime još. Prestravljeno smo je gledali kako se lagano gega ka nama, dok joj se crna mačka motala oko nogu. Mislim, prava istina je da je ta mačka bila ustvari tigrasto-siva, domaća mačka koja je za ovom ženom išla jer je nosila njoj vrlo primamljivu hranu. Ali u našim glavama to je bila zlokobna, baksuzna, crna mačka poslije koje ostaje pustoš i beznađe. Javi se nama ova mračna gospođa, izjasni se da traži moje roditelje i uđe u kuću. Kasnije se ispostavilo da je žena najnormalnije došla da se zahvali mom ocu za neku uslugu koju joj je prije nekog vremena učinio, ali mi smo njen dolazak shvatili kao strašan sud. I još se namjestilo da je bio petak, 13. maj. Pa kud ćeš veće nesreće!!! I, predloži moj drug da mi lijepo odemo do crkve, obiđemo tri kruga oko nje i time skinemo sve uroke koje su nam bacile gospođa i njena jeziva mačka. Nije mi trebalo dva puta reći, skočih sa stolice i uputismo se tako ka cilju. Naša crkva u Kamenarima se nalazi na jednom brežuljku, pa nam je duša u nosu bila dok smo do nje stigli. Krenusmo mi da obilazimo tri kruga. Nigdje žive duše, u ovom slučaju bukvalno jer je svida oko nas bilo groblje, samo se čuje nekakvo šuškanje i kojekakvi nepoznati zvuci. Veče se spustilo, slabije se vidi, a što je mrak veći, to mi sve više ubrzavamo korak. Na kraju smo treći krug optrčali kao sumanuti i dali se u trk ka kućama, gonjeni jezivim kreštanjem (ptice u krošnjama) i ostalim neprirodnim, sablasnim zvukovima (mačke ili psi u žbunju). Kad smo se dohvatili kapije u mom dvorištu bili smo kao ponovo rođeni i presrećni što smo moju kuću i porodicu tako mudro i hrabro spasili od „mađija“. Naravno, kad su moji roditelji čuli šta smo uradili, smijali su se danima kasnije…. 🙂

Mogla bih ja da pričam o našim doživljajima do sutra, toliko toga je bilo. Prošli smo moj drug i ja sve i svašta, družili smo se neprekidno skoro čitavih dvadeset pet godina. Ne znam kada ćemo se opet sresti ali sam ubijeđena da ćemo sigurno da „vrištimo“ od smijeha ukoliko nam se kakav mrav zadesi u vidokrugu. Možda čak odemo i prokopamo malo oko one smokve, da nađemo konačno to zavještano blago…Dragi moj druže, ako čitaš ovo, znaj da se i dalje nadam se da ćemo nekada imati priliku da taj svoj plan konačno i sprovedemo u djelo. Duboko vjerujem da je slatkišima u škrinji neograničen rok trajanja… 🙂

Eto šta sve može da proizvede jedan tramvaj i jedan mali tranzistor. A neki uporno tvrde da sitnice nisu važne. Kakva velika greška… 🙂 🙂 🙂

7 mišljenja na „Moj najbolji drug

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se /  Promeni )

Google photo

Komentarišet koristeći svoj Google nalog. Odjavite se /  Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se /  Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se /  Promeni )

Povezivanje sa %s