Put putujem…


Ova priča je posvećena mojoj T.  :-* :-* :-*

Ljudi uvijek negdje putuju. Putuju svakog mjeseca, godine, dana… Putuju na druge kontinente, u druge države, gradove, mjesta obična i neobična. Putuju kroz život, kroz misli, kroz vrijeme – prošlo, a i buduće. Nekome svaki dan predstavlja jedno zanimljivo putovanje, pa uveče pred spavanje sabira utiske, planira onaj sledeći dan i nove, interesantne događaje. Čak poznajem ljude kojima najobičniji odlazak u prodavnicu predstavlja svojevrsno putovanje, pa po povratku prepričavaju sa kim su se sreli, šta su pričali, kako su u poslednjem trenutku izbjegli pljusak, kako su pomogli nepoznatom čovijeku da pokrene auto koji je odjednom stao…Imam jednog takvog u užoj porodici i dan danas ne mogu da se nadivim kako od jedne obične kupovine može da nastane doživljaj vrijedan tako uzbudljivog prepričavanja. To znači da su sva putovanja lijepa na svoj način, bilo da vode čovjeka na najudaljenije i najneobičnije mjesto, bilo da mu je krajnji cilj prodavnica udaljena trista metara. A kako će ko to doživjeti zavisi od samog čovjeka. Neko može obići cijeli svijet, a da ne zna riječ o tome da vam kaže, a neko može izaći ispred kuće i opisati vam cijeli svijet u par riječi…

Nekad neko otputuje iznenada. Jeste, postoje i takva putovanja. Samo tako, odjednom ode, ni jednom riječju ne najavivši nam ništa. Sa tog putovanja nam ne može poslati razglednicu. Ne može se javiti ni telefonom. Nema on tamo ni Skajp, ni Fejsbuk, ni Tviter…. Pouzdano znamo i da su takva putovanja veoma, veoma dugačka, bez ikakvog kraja. Ne znamo čime taj neko putuje, kako mu je, zašto je otišao? Ne može nam to ni javiti. Onda mi sami sebi moramo dati odgovor. Možda ćemo ga odmah imati, a možda nećemo nikad. Možda ćemo zauvijek biti bijesni i povrijeđeni zbog tog iznenadnog odlaska. Možda ćemo odmah razumjeti i prihvatiti njegov plan putovanja. To je na nama koji ostajemo, i to će vrijeme pokazati. U svakom slučaju, lijepo je znati da smo neko vrijeme putovali zajedno i da smo uživali u tome. Koliko god da je trajalo, bilo je to naše putovanje. A dok god postoje uspomene i sjećanja na taj zajednički put, pored nas ostaje i dio onog koji je iznenada otišao. To je tako i to je dokazano. Toliko ja mogu da kažem….

Od mene nešto malo drugačije danas, ali takav je „RED VOŽNJE“….. Ko razumije – shvatiće.

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se /  Promeni )

Google photo

Komentarišet koristeći svoj Google nalog. Odjavite se /  Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se /  Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se /  Promeni )

Povezivanje sa %s