Sve strahote jednog popisa


Ispričaću vam jedan svoj skorašnji doživljaj. Taj doživljaj bi malo kome bio interesantan, ali eto, na mene je ostavio naročit utisak, ja sam veliki ljubitelj tih naizgled nezanimljivih situacija. Tu svašta o ljudima možeš da otkriješ! Inače, radnja se dešava ovog vjetrovitog ponedjeljka, kada sam, uprkos upozorenjima da se ne izlazi napolje bez preke potrebe, ja ipak to uradila i, zamislite, ostala živa. Imala sam preku potrebu i to vam je to. Kako radim popodnevnu smjenu, riješila sam da po završetku nastave svratim do jednog popularnog hipermarketa koji mi je usput, i da pazarim sve što mi treba. Utoliko, počela da pada kiša, razduvala se ona košava, najradije bih se teleportovala do kuće da mogu, ali obaveze su obaveze, mora se jesti, stomak ne pita! Međutim, samo što sam stigla do vrata hipermarketa vidim kako na papiru koji je zalijepljen sa njihove unutrašnje strane ogromnim slovima piše POPIS. Eto ti sad, još i popis na sve ove meteorološke probleme! Baš mi to i nije trebalo…. Pošto je moja cijenjena porodica trebalo da dođe po mene nakon obavljene kupovine, odlučih da ih sačekam kod ulaza u prodavnicu koji je bio zaklonjen velikom nadstrešnicom. Čekala sam sigurno dvadesetak minuta, i za to vrijeme imala sam priliku da vidim prilično velik broj interesantnih persona sa različitim reakcijama na jednu pojavu kakva je POPIS. Čak sam i voljom tih istih persona postala nezvanični PR za spoljne poslove dotičnog hipermarketa. Bogme prija kad vas narod izabere, stvarno se čovjek osjeća moćno! Sad sasvim razumijem političare, a možda se i kandidujem za nešto na sledećim izborima. Nije važno za šta, važno je da te izaberu. Pa i onaj koji čeka da ga izglasaju pojma nema za šta će ga izglasati. To dođe poslije, najvažnije je dobiti glasove, dabome! Nego, vratimo se mi hipermarketu, nadstrešnici i popisu. Moja uloga kao nezvaničnog PR zvaničnika, bila je da odgovaram ljudima zašto ne radi hipermarket, iako je, kako sam već spomenula, ogromnim slovima pisalo da je popis u toku. Međutim, narod neće pisanija, narod hoće riječ i to čvrstu, nepokolebljivu riječ. Narod hoće da mu se neko obrati, i eto, to sam bila ja (i dalje se osjećam moćno…). Moram priznati da ni sada ne mogu da vjerujem da postoji toliko različitih reakcija na jedan običan popis. Probudio se to veče u meni instant-psiholog, pa analiziram, ne mogu da prestanem. Od tridesetak ljudi koji su zalud došli to veče da kupuju, ne postoji dvoje istih koji su isto ili bar slično reagovali. Na primjer, eto ti stiže jedna gospođa. Ide ona tako, ne usporava, jedva se zaustavila ispred vrata. Čeka gospođa da senzor reaguje i da se vrata otvore, kad ono NIŠTA!. Tapka ona nožicama po senzoru, ko veli nije je registrovao, pa da ga podsjeti. Skakuće gospođa, zamalo čitavu koreografiju odigra, ali ništa se ne dešava. Vidno začuđena upita me šta se dešava, na šta joj ja odgovorim da je popis.

– Popis???? – zabezekne se gospođa – E stvarno svašta!!! – I odtapka gospođa u nepoznatom pravcu, iznervirana i revoltirana. Samo što je otišla, stiže dekica sa velikom torbom za kupovinu čiji su točkići toliko škripali da mi se još ježi kosa na glavi.

– Šta je ovo? Zašto ne otvaraju vrata??? – Nisam sigurna, ali dekica kao da je vjerovao da u mehanizmu za otvaranje žive mali ljudi koji taj posao obavljaju, pa mu sada baš oni ne otvaraju ta ista vrata. Kažem mu ja da je popis, a on krene sa govorancijom:

– Molim?? Popis??? Pa kakav je to način da rade popis kad svi mi dolazimo da kupujemo, i to po ovakvom vremenu??? To je neviđeni bezobrazluk!!! Samo što me vjetar ne odnese, a oni rade popis! Pa gdje će im duša????

Iskreno, nisam imala pojma da popis može biti povezan sa vremenskim (ne)prilikama, a još manje da može biti organizovan iz inata, da bi se napakostilo ljudima koji baš tada dolaze da kupuju. Zar su toliko zli i pakosni ti što planiraju i rade popis??? Nikad nisam željela da vidim bilo šta loše kod ljudi, ali otkud znam, dekica je stariji, mudriji, sigurno zna te popisivače-pokvarenjake u dušu! Ko sam ja da se tome suprotstavim? Nakon svoje govorancije, dekica odškripi sa svojom ogromnom torbom za kupovinu, još uvijek mrmljajući sebi u bradu. Iskreno, mislim da još uvijek mrmlja….

Poslije dekice pojavio se takozvani COOL tip. Kakav je to COOL tip? Pa ta njegova vrsta na sve reaguje upravo tako – COOL! On je došao do vrata onako neobavezno, opušteno, slušajući muziku i klimajući glavom u ritmu pjesme koju je slušao. Nije se ni potresao ni uznemirio zbog popisa – to COOL tipovi ne rade, i takva reakcija apsolutno ne bi bila FANCY. Ne, COOL tip je bio sasvim IN, opušteno je ISKULIRAO situaciju i uz ritmički određeno klimanje glavom otišao u neku drugu, FANCY prodavnicu. Nije me ništa ni pitao, mislim da to ne bi bilo ni FANCY, ni u u COOL fazonu.

Posebno interesantna persona, koja je na mene ostavila poseban utisak je svakako jedna gospođa koja je prstićima pokušavala da razdvoji lijevu i desnu stranu vrata. Vidjevši da senzor ne reaguje, ona samouvjereno pređe na ručno otvaranje vrata, kao da je to najnormalnija stvar na svijetu. Grebucka ona tako, ne odustaje, a ja ne mogu da povjerujem šta se dešava.

– Gospođo – kažem joj – ne radi prodavnica, imaju popis!

– Stvarno?? O, pa hvala do neba, ja mislila zaglavila se vrata, hoće to tako nekad! Hvala ti dušo, mnogo si dobra! O Bože, popis kažeš, pa šta ću ja sad, nema kefir da se kupi nigdje drugo u okolini, a ja volim da pijem kefir. Hvala ti, dušo, idem ja sada, uh, popis kažeš… – Ode gospođa dalje da traži kefir, a ja i dalje ne mogu čudu da se načudim, a ujedno se već pitam i gdje je ova moja porodica, ima li nade da stignem kući? Jeste da sam se moćno osjećala kao PR, ali što je mnogo – mnogo je! A i lijepo je gospođa Nada Macura rekla da se slojevito obučemo, a ja je nisam poslušala. Pa trpi sad, Milice, ko ti je kriv kad Nadu ne slušaš!!!! U svom tom mom unutrašnjem monologu eto ti dolazi neki bračni par, idu ruku pod ruku, polako, kao da je najljepši proljećni dan napolju. Taj bračni par čine muškarac i žena srednjih godina. Priđu oni, sačekaju nekoliko trenutaka i kad vidješe da vrata ne reaguju, odmah me obasuše pitanjima:

– Šta je ovo??? Zašto ne radi prodavnica??? Koji je opet razlog??? Ima li ovome kraja???

Odgovorim ja da je popis i tu me čudo snađe. Napade me žena ni krivu ni dužnu, dok je njen muž podržavao klimajući glavom:

– Pa zašto ste vi onda napolju, molim vas??? Zašto ne radite, pa da to završite na vrijeme??? Kakav je ovo način, vi plandujete, a nesretni narod ispašta!!! Dokle više???

Prvo, nije mi bilo jasno kako ja to PLANDUJEM ispod nadstrešnice dok duva košava i pada ledena kiša? Drugo, odakle joj uopšte ideja da ja tu radim? Nemam ni uniformu ni bilo šta što bi me sa prodavnicom na bilo koji način povezalo! Treće, kako to narod može da bude nesretan zbog popisa i da zbog njega ispašta?

– Gospođo, ja ne radim ovdje, ja samo….

– Molim??? Ma hajte molim vas, pa znam vas kao zlu paru, neradnici jedni, vi ćete meni da zamažete oči!!! Vi kradete međusobno, pa zato i moraju da prave popise, a onda vi isti izbjegavate svoje obaveze! Nečuveno! Idemo, Dragoljube!!!

Ode Dragoljub, ode i njegova žena, a zla para to jest ja, ostade šokirano da stoji ispod nadstrešnice. Nisam se više lijepo osjećala ni kao PR, skroz me pokosila ova iznenadna revolucija. Sva sreća te su ovi moji konačno došli, inače ko zna šta bi dalje bilo… Tobože popis, a ono jedva živa ostadoh! Najiskrenije se divim ovim našim političarima, imaju čvrst karakter, pa kad se narod žali na nešto, ne obraćaju pažnju nego hrabro idu dalje onako kako su zamislili. Može narod da priča šta hoće! To su ljudine, a ne kao ja, samo što ne odoh na službeni ulaz da radim popis umjesto što zabušavam i plandujem napolju!

I, šta sam naučila iz svega ovoga? Pa evo, kao prvo, popisi se uvijek organizuju po ružnom vremenu, po mogućnosti kada je neka elementarna nepogoda u pitanju. Drugo, popisi su jedna sramna rabota i služe samo zato da bi se na najpodmukliji način napakostilo ljudima koji tog dana odluče da kupuju. Treće, popisi služe kako bi se radnici u hipermarketu iživljavali jedni na druge dok pošten svijet strada (ovo moram još da proučim, nije mi baš najjasnije, iako je Dragoljub potvrdio svaku riječ!). I četvrto, koliko je ljudi – toliko je i ćudi, ali niko nikada neće pročitati natpis na vratima ma koliko on veliki bio! Ne znam šta se meni desilo, pa sam pročitala, umjesto da igram sirtaki po senzoru na podu ili grebuckam po vratima. Što bi rekli COKTAČI:

– Ccccccc, svašta!!!

😉 😉 😉

6 mišljenja na „Sve strahote jednog popisa

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se /  Promeni )

Google photo

Komentarišet koristeći svoj Google nalog. Odjavite se /  Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se /  Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se /  Promeni )

Povezivanje sa %s