Porodična slagalica


Nema ljepšeg i uzbudljivijeg događaja od rođenja djeteta. Mislim da svaka porodica sa takvim jednim iskustvom može to da potvrdi. Jedan od uzbudljivijih momenata je svakako dolazak bebe kući, kada su svi presrećni, a u isto vrijeme i zbunjeni, jer normalno je da na scenu tada stupaju sasvim nova pravila ponašanja. Svako dijete donese neko svoje pravilo, nametne ga tako da niko i ne primjeti, ali ga svi nesvjesno počnu poštovati i upravljati se prema njemu. Koliko god djece da dođe u jednu porodicu, život se uvijek iznova mijenja i sve se kreće ispočetka, ali na potpuno drugačiji, nov i skroz neisproban način. To su predivna iskustva, vjerujem da će se svi sa tim složiti. Međutim, postoji jedna stvar koja se nikada neće promijeniti i koja je za svako dijete ista, a to je tačno i precizno utvrđivanje na koga novorođena beba liči. Naravno, takve zaključke ne donose ni majka ni otac, niti se oni uopšte pitaju za bilo kakvo mišljenje u tom slučaju. Procjenu i konačne zaključke donosi VISOKI PORODIČNI KOLEGIJUM, sastavljen od baba, djedova, baba tetki, baba strina, djeda stričeva, djeda ujaka i svih ostalih mudrih i uvaženih članova uže i šire familije. Takav jedan VISOKI PORODIČNI KOLEGIJUM zasijeda i procjenjuje sve dok se ne donese krajnja odluka i zaključak. Nekada je to vrlo brzo, čim prva slika iz porodilišta stigne u njihove ruke, a nekada se konačno mišljenje ne donese godinama, već se o tome raspravlja na svakom porodičnom skupu. Kako dijete, za koje se ne zna na koga liči, raste i postaje svjesnije situacije koja ga je snašla, nije mu nimalo lako da se izbori sa svim tim mudrim članovima Kolegijuma. Gdje god se mrdne, budno ga prati bar desetak parova očiju sa dioptrijom ili bez nje. Naravno, takav proces je neophodan, jer određena svjetlost pod određenim uglom, koja pada na djetetov određeni dio tijela u određenom pokretu, svakako može doprinijeti da se misterija konačno razriješi. To je vrlo važno, jer dijete, za koje se ne zna na koga liči, neće u suprotnom moći da izgradi svoju mirnu i sigurnu budućnost. Ukoliko se ne zaključi na koga ima nos, a na koga uši, ruke i koljena, iznad glave će mu vječito visiti taj ogromni znak pitanja, što, priznaćete, nije nimalo prijatno. Taj fenomen postoji čini mi se oduvijek, a ne mogu da odolim a da ne podijelim sa vama kako je taj isti fenomen doživio i opisao čuveni Branislav Nušić u svojoj takođe čuvenoj AUTOBIOGRAFIJI: „Jedina stvar koja me u to doba naročito nervirala, to su bile porodične konferencije, koje su redovno održavane oko moje kolevke. Tema razgovora koji se u tim prilikama vodio bila je uvek pitanje: na koga ličim? Ja lično bio sam duboko ubeđen da ne ličim ni na koga i ni na šta; ja sam imao utisak da ličim na testo naraslo u naćvama, koje će tek docnije veliki pekar, Gospod bog, modelirati. Ali, oni koji su se okupljali oko moje kolevke, pronalazili su uvek ponešto novo na svakome mome delu tela i uzvikivali:

– Ju, ju! Gledaj molim te: očevo čelo, tetkin nos, teča Simine uši, ujina usta, i tako redom dalje.

I u tom se pogledu tako daleko išlo da sam slušajući svakodnevno to pa to, počeo najzad sticati uverenje da sam ja ustvari neka nakaza , skrpljena iz raznih delova tela cele moje mnogobrojne porodice.“

Ranije mi je ovo bio samo jedan od mnogobrojnih zanimljivih odlomaka  iz predivne AUTOBIOGRAFIJE, ali poslije određenog vremena, kada sam i sama sa svojom djecom prošla kroz slično iskustvo, bilo mi je sasvim jasno o čemu Nušić govori.

Dakle, kako to izgleda? Pa evo, dođu beba i mama kući, to je ta baza iz koje sve dalje kreće. Kad je taj prvi susret u pitanju, tu su samo članovi najuže porodice, ali neki od njih su svakako predstavnici VISOKOG PORODIČNOG KOLEGIJUMA. I, poslije prvog oduševljenja i ushićenja, polako se prelazi na tačnu i preciznu procjenu. Dijete prelazi u ruke procjenitelja, koji pritom obaviještava majku da ne brine ništa i da su preko tih ruku prešle sve bebe iz familije (dakle, višegodišnje iskustvo je u pitanju!). Onda krene zagledanje. Posmatra se svako oko i uvo posebno, zatim lijeva i desna strana nosa, čelo, teme, obrazi brada, obrve, oblast ispod nosa, zadnji dio glave, lijevi i desni profil. Veoma važno je sve detaljno osmotriti, jer svaki taj dio glave može biti od nekog drugog, a ako se nešto propusti, šta smo onda uradili? Elem, kada je sve skenirano i popisano, iznose se prve procjene i zaključci. Zanimljiva stvar je da tu nikada nema majke i oca, dakle dijete likom nema veze s njima, već su potencijalni kandidati svi ostali članovi uže i šire familije. I tako, kreće izlaganje:

– Evo, vidi ti ovo! Ma isti je brat od baba Sofije, ma kao da njega gledam sad! Ko bi to rekao???

Zbunjeni roditelji niti znaju ko je baba Sofija, a kamoli njen brat, i prestravljeni su činjenicom da taj isti baba Sofijin brat sada mirno spava u naručju glavnog procjenitelja. Međutim, tu priča tek počinje:

– Čekaj malo, čekaj malo! Pa je li moguće, evo preslikane oči ima kao tetka Kosa, kao da me ona sada gleda! E što ti je priroda, ko bi to dokučio!!!

Majka i otac nemoćno ćute, zahvalni bar na tome što dijete ima oba tetka Kosina oka, jer priznaćete, to je bolja kombinacija nego da ima jedno njeno, a jedno od baba Sofijinog brata. To nikako ne bi valjalo! Utoliko, uključuje se i drugi, ne manje važan procijenitelj i dugogodišnji član VISOKOG PORODIČNOG KOLEGIJUMA:

– Pa…ne bih se ja baš složio, više ima pogled na tvoga brata, ako ćemo pošteno, možda su trepavice Kosine, pa ti se čini!

– Misliš? Pa ono nije da nije, vidim ja nešto mi poznato, a ne mogu da otkrijem šta! U pravu si! A Vidi mu uši, pljunuti stric Božidar, i njemu su uvijek ovako virile ispod kose, pile malo slatko!

– Ma kakav stric Božidar, njemu se nekako ovi gornji djelovi izvijaju napolje, a ovdje to nije slučaj. Prije bih ja rekao da je na moju sestru od tetke – Cecu. Jeste vala, baš kao kod Cece!

– E nije Ceca, gdje si to vidio, ona je skoro pa klempava, a vidi ovo lijepo dijete!!! I Stric Božidar je lijep čovjek, mama mi je uvijek pričala kako su ga ganjali za časopis da ga slikaju, a on nije htio, kaže to sve prevaranti!

– Ko mu je kriv!!! Mogao je sad da živi kao gospodin, ali sam je odlučio, šta mi imamo sad s tim???

I dok se procjenitelji raspravljaju zašto stric Božidar nije pristao da se slika za časopis, mučeni roditelji slušaju i posmatraju svoj smotuljani proizvod, koji im je još prije koji sat bio tako savršen i poseban. Sad će im trebati nadljudska snaga da otjeraju iz misli glavu baba Sofijinog brata, tetka Kosine trepavice, ujakove oči, kao i uši strica Božidara koji je upropastio životnu priliku odbivši da se slika za časopis. Međutim, oni i ne znaju da je ovo samo prvi nivo, onaj početni, najbezazleniji. Kako vrijeme prolazi, to se članovi Kolegijuma samo smjenjuju, a ono nedužno dijete poprima sve neobičniji i nelogičniji izgled. Zatim, to više nije samo ni izgled, već pokreti rukama, nogama, glavom.

– Vidi kako naginje glavu ne desnu stranu, kao baba Božana kad bi gledala televizor, nek je živ i zdrav!

Onda krenu suze za baba Božanom i njenim televizorom, a ono dijete od svega mjesec dana tek što je počelo da diže glavicu samostalno, pa nije ni čudo što će je naginjati lijevo ili desno. Sa pokreta prelazi se i na ponašanje, glas, plač, smijeh…

– Ooooo, blago meni kako si ti pametan, kao strina Seka! Svi znaju da je to najpametnija žena u familiji, sreća pa si na nju povukao!

Uz činjenicu da je veoma teško odrediti pamet jedne bebe od 30 dana, nameće se i krvno srodstvo pomenute bebe sa strina Sekom. Koliko je poznato, strine ne mogu da prenesu genetski materijal, ali ako se VIŠI PORODIČNI KOLEGIJUM u tome složi, ko smo mi da o tome sudimo??? I tako to ide u nedogled. Ono dijete raste ne znajući da predstavlja jedan porodični pačvork, slagalicu sastavljenu od najmanje četrdeset pet porodičnih djelova. Ono takođe ne zna da ne bi bilo pametno da nije strine te i te, a još manje lijepo da nije baba tetke te i te. I kad se sve to odredi i utvrdi, priča prestaje i cio postupak prenosi se na novo dijete koje je stiglo u porodicu, sa neke druge strane. Tek ponekad može se čuti poneki uzdah i konstatacija tipa:

– Eeeeeee, jeste vala isti pradjed Miroljub, čudo jedno!

Mali „pradjed Miroljub“ nastavlja da se igra ni ne sluteći da su mu mir i svijetla budućnost u familiji zagarantovani. Sad je red na neko drugo dijete da to mjesto „zaradi“. VIŠI PORODIČNI KOLEGIJUM nikada ne prestaje sa radom i trajaće dok je svijeta i vijeka. Živi bili, pa vidjeli! 😉

Jedno mišljenje na „Porodična slagalica

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se /  Promeni )

Google photo

Komentarišet koristeći svoj Google nalog. Odjavite se /  Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se /  Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se /  Promeni )

Povezivanje sa %s